...Našli su se na periferiji negdje malo prije sumraka. Prošetati će taj kilometar i nešto do Petrovog stana. Proljeće se taman razgalamilo. Sve je mirisalo po medu. Šljive, bagremi i ostalo. Malo i topole. Petar u to vrijeme nije pušio. Nije baš nešto posebno ni pio. Nos i mozak bili su mu u dosta dobroj formi. A i bio je još mlad. Prolazili su zemljanom stazom preko livade, onom divljom dijagonalom. Maslačci su se već zatvarali. Pčele su se povukle u košnice. Prošli su pored osnovne škole. Miris pišaline na toplom betonu. Miris djetinjstva, miris kvarta. Vjetar je donio i malo čokolade. Miris pruge. Čađ iz parnjače, vjerojatno zadnje koja se još kretala. Dizel autobus. Ni taj ne bi trebao još dugo. Ušli su u Petrovu sobu. Zatvorili vrata, otvorili prozor. Bili su dovoljno visoko. Ostavili su upaljeno svjetlo. Komarci su još hibernirali. Petar je stavio ploču na gramofon. Prastari lampaš. Miris vinila i prašine na vrućem staklu. Mazili su se. Mirisala je boženstveno. Na neki parfemćić i na život. Došao je njen red da okrene plejku. Uvijek se pritom malo sagnula, lagano naguzila. Malo je lošije vidjela, možda je pazila da igla ne promaši početak. Nije nosila naočale. Nije nosila ni išta drugo. Prije da je znala šta i zašto to radi. Petar je odlično vidio. Još su se jednom pomazili. Natrljao je jastuk među njenim nogama. Otpratio ju je na bus. Vratio se i legao spavati. Jastuk je mirisao po sreći. Jebeno je dobro mirisao.

Oznake: priče