...Posljednih pet-šest dana Petar je bio gotovo odbačen. Malo neobično, ali nju su stisli neki ispiti i rokovi. Zavukla se u sobu i rekla mu da nema vremena ni za šta i ni za koga. Pa ni za njega. Samo za knjigu i za štrebanje. Znao je da govori istinu, a znao je i da laže. Mogao je banuti kad god je htio. Ipak nije. Poštivao je dogovor i zov znanosti. Mogao je tako. Ali njegovi homoni nisu. Tu šestu ili sedmu večer bez seksa, pozvonio joj je na vrata. Bez ikakve najave. Otvorila ih je slijedeće sekunde. Ako je on bio napola lud, ona je bila potpuno luda. Uđi. Očito se nije danima šminkala. Kosa joj je bila zapuštena i neuredna. Raif je to nekako držao na okupu. Mora da joj je ispod noktiju bila hrpa kože s vlasišta. Nije provjerio. Lice iziritirano od istiskanja prištića, inače potpuno nepostojećih. Soba u kaosu. Gomila knjiga, skripti, bilježnica i papira. Po stolu, po podu, po zidovima. Izgrižene olovke, ljuske od šiljila. Svuda ostaci hrane. Ako se to moglo tako zvati. Dvije-tri prljave zdjele. Mlijeko, pahuljice i musli. U sobi je bilo zagušljivo i vruće. Na sebi je imala samo potkošulju na bretele i sive hlače od trenerke. Drvene papuče s crvenim pufom. Nije mu se ni nasmiješila. Svjedno ju je poljubio. Malo joj se čulo i iz usta. Situacija je bila više nego obećavajuća.
...Oslobodila mu je mjesto na krevetu. Pokupila je neke knjige i papire i skoro ih tresnula na stol. Također na neke knjige i papire. I kore od mandarine. Petar je sjeo. Trebalo ju je saslušati. Nije joj kao išlo po planu. Ništa nije pamtila, sve joj se pomiješalo, pasti će taj ispit samo tako. A jako joj je važan. Trebala joj je petica. I Petar ju je stvarno slušao. Donijela mu je sok. Čašu mlake mrkve s još nečim. Stajala je taj trenutak ispred njega. Guma na trenerci je izgleda popustila. Zdjelične kosti su mu besramno sijevale u lice. Možda je par milimetara falilo do prvih dlaka. Petar ju je osjetio. Nije ju više trebalo slušati. Trebalo ju je izjebati. Ali ne samo tako. Ne kao inače. Malo drugačije. Petar je znao gdje joj stoji palica za bejzbol. Njegov poklon. Neki bezvezan povod. Nije primio tu čašu sa sokom. Uhvatio joj je trenerku na koljenima i svukao do gležnjeva. Nije nosila gaćice. Vjerojatno je i spavala tako. Nije ju ni dotakao. Ona se nije ni pomakla. Otišao je po palicu. Uzeo joj je čašu iz ruke i stavio na prvo slobodno mjesto. Nije ga bilo lako pronaći. Zakrenula se da ga zagrli. Petar se odmaknuo. Nije joj bilo jasno. Petar joj nije mislio pojašnjavati. Uostalom, poznavala je njegova ludila.
...Petar je zavukao vrh palice pod potkošulju. Počeo ju vući pema gore. Podigla je ruke. Petar je podigao majicu i bacio ju na tepih Onda je tom toljagom stisnuo trenerku na podu. Izvukla je stopala. Ostala je bez ičega. Samo ona i njena nauka. Petar joj je palicom lagano prelazio preko usana, vrata, bradavica i stomaka. Onda joj je zašarafio između nogu. Sjajni lak je postao još sjajniji. Stao joj je s boka, primio palicu s obje ruke i trljao ju naprijed nazad. Nije štedio ni nju ni palicu. Skoro ju je odvojio od poda, ali nije htio da izgubi ravnotežu, da se dotaknu. Držala se na vrškovima prstiju. Znala ga je pratiti bez riječi. Petar je na trenutak ostavio bejzbol palicu i oslobodio svoju. Nisu bile za usporedbu. Pitanje na čiju štetu. Sad je koristio obje. Jednom ju je usmjeravao, drugom ju je uzimao. Malo je i kombinirao. Nije ju dotakao ničim drugim. Ni ona njega. NIje joj dozvolio. Nije bilo ni potrebno. Nakon par dana ga je nazvala. Položila je taj ispit. Čista petica. Petar je bio ponosan. Na nju.