Petar se zamisli. Ima i njegova bivša zanimljivu frendicu. Razvedena. Sama. Imaju i neki njeni obožavatelji zanimljive žene. Cure. Sestre. Sasvim dobar izbor. Dobar dio ih pozna. Možda će nešto probati. Sigurno će probati. Baš da vidi. Jel samo stvar do brace. Ili je to opća pojava. Dovršavaju četvrtu rundu. Suzi je već fino natopljena. Petar ih pozdravlja. Odlazi do šanka. Pruža svoje račune onoj trostrukoj. Onoj što uvijek pita. Ostavlja joj pristojnu napojnicu. Mala mu zahvaljuje. Smiješi se. Petar taman da ode. Do njega sjeda neki tip. Mlad. Zgodan. Bivši muž od Suzi. Isto tako prevaren. Ponižen. Još ne izgleda sasvim dobro. Ali drži se. Trostruka mu se smješka. Jebi ga. Suzi uopće nema prijateljica. Lako tako. Petar izlazi u frišku svibanjsku noć. Ima ideju gdje će. A ima i sreće. Jedna je tu. Pozdravlja. Uspijeva ju nasmijati. Tri tjedna kasnije. Terase pune ljudi. Petar ih dosta i poznaje. Pogotovo tri tipa za jednim stolom. Jedan oženjen. Drugi razveden. Treći ima super stariju seku. Opako zgodnu. Petar ih pozdravlja. Onako kao zajednički nazivnik. Oni o tome pojma nemaju. Sve njihove tri imaju. Ali trenutno nisu s njima. Petar odlazi do slijedeće terase. Njegova bivša s dvije najbolje frendice. Prilazi im. Pozdravlja ih. Jednu je nasmijao prije tjedan dana. Druga mu se također smješka. Ali ta mu baš i nije zanimljiva. Jedino je bivša ozbiljna. Petar nema seku. Ni brata. Koji bi sad stajao s njim. Koji bi bio kao Suzi. Petar odlazi dalje. Mobitel mu zapišti. Poruka. S ovog zadnjeg stola. Večaras kod mene. Petar stišće palac.