Petra su ovaj put baš fino naguzili. Put od četiri dana. I to preko bare. Sam. Dva dana na aerodromima. I u avionima. Dva dana sastanaka. I obilaska terena. Phipadelphija mora da je prekrasna. Pogotovo početkom prosinca. Spremio je stvari. Najtoplije koje je imao. Malo materijala za posao. I ostalo. Za takav put. Dan siv. Bez onih nijansi. Hladan. Pogled na Atlantik će biti spektakularan. Samo što ga neće biti. Osim ako slete u njega. Onako usput. Ušao je u avion. Nije bila neka gužva. Našao svoje sjedalo. Do prolaza. Naravno. Šta on ima gledati kroz prozor. Do prozora neka žena. Petar joj vidi potiljak. Plavuša. Sasvim lijepa figura. Lice će joj se pojaviti kasnije. Ima sedam sati vremena. Petar je ugurao aktovku tamo gore. Uvalio se u sjedalo. Plava se okrenula. I lice sasvim lijepo. I za te kasne četrdesete. I za sve ostale. Hello uz blagi smješak. Hello. Ko zna ko je od kuda. Petar je zakopčao pojas. Plava je vratila lice oblacima. Uzletili. I oni i avion. Probili se kroz oblake. Izašli malo na sunce. I plavo nebo. Petar ih nije vidio mjesec dana. Sad bi mu bilo bolje kraj prozora. Ali samo na kratko. Sunce je odlazilo svojim putem. Noć pada i iznad oblaka. Pustili su im neki film. Romantična komedija. Poznati glumci. Petar ga gledao par puta. Ništa zato. Ustaje se. Otvara pretinac. Spušta aktovku. Otvara ju. Vadi novine. Stavlja ih na sjedalo u sredini. Uzima tablet. Mogao bi nešto i nažvrljati. Ako ga krene. Ako se sjeti onih par rečenica. Još od neki dan. I sjetio se. I krenulo ga je. I žvrljao je. Dobio whiskey od stjuardese. Sad ga je još bolje išlo. Možda ponude još koji. I onda glas sa strane. Dobro veče. Opet smješak. Vidjela je novine. Dobro veče i Vama. Petar. Nina. Ko zna od čega je to Nina. Ko zna zašto bi to bilo bitno. Petar odlaže tablet. Malo priče. Ko kuda ide. I zašto. Petar poslovno. Nina privatno. Kod sestre. I dobro. Stiže večera. Možda će još i koji whiskey poslije.

I stvarno. Stiže još jedan. Čisto pristojan. Kao da je to Petru bitno. Sve dok je preko 40, u redu je. Nina još pijucka crno. Izgleda da joj paše. Mirno gleda prema ekranu. Petar opet vadi tablet. Nastavlja gdje je stao. Možda će sad malo skrenuti s pričom. To ionako nitko neće čitati. Uglavnom nitko i nije. I opet glas sa strane. Oprostite...smetam. - Ni najmanje. - To vi nešto poslovno… - Ma ne, onako, bez veze. - Kako mislite bez veze. -Tako, dođe mi pa pišem nešto. - Objavljujete negdje. - Ne baš. - Pa o čemu pišete. - Kako kad. - Petar je imao nekoliko foldera. Sa kao vrstama teksta. Tematikama. Čisto da se sam lakše snađe. - I nikome to ne pokazujete. - Ne baš. U stvari, jesam neko vrijeme. Na internetu. Pa ko naleti. - I? Odaziv? - Slab ili nikakav. - Istina samo takva. Ionako nebitna. U stvari. Imao je jednu čitateljicu. Prije nekoliko godina. Čak su se malo i dopisivali. Vrlo zanimljiva prepiska. Dobrim dijelom bez rukavica. Onda se nešto naljutila na Petra. Odjebala ga. Nije to sad spomenuo. Ništa od toga. Uglavnom, Nini je očito bilo dosadno. Ili joj je bilo zanimljivo. Šta to ovaj črčka. Možda neku jadnu amatersku poeziju. Ili priče za djecu. Očito je odlučila riskirati. Opet, iz dosade. Ili iz zanimanja. - Jel bih mogla ja nešto pročitati. Volim čitati. Dajte samo malo. - Petar je pristao. Prije nego što je pogledao u ekran. U imena foldera. A u kurac. Transformacija. To ok. Buđenje. I to ok. Onda još par ok. Ali onda. Pornjava. Sex. Žene. Zlodjela. U svakom folderu pripadajuće priče. Htio joj je otvoriti neki relativno benigan. Pa nek to čita. Možda joj dosadi. Pa se sjeti da bi malo odspavala. Pa ne otvori ostale. Pa Petar ispadne manje nenormalan. Dovoljno da ga ne prijavi posadi. Pa ga ne uhapse kad slete.

Kliknuo je jedan pristojan folder. Onako relativno. Vjerojatno je i tu nešto zalutalo. Pokoji tematski uljez. A jebi ga sad. Tražila je. I tako joj je Petar predao tablet. I svoje priče. Na milost i nemilost. Stavila je naočale. Počela čitati. Polako. Pažljivo. Redom. Prošlo je dobrih deset minuta. Nijednom nije digla oči s ekrana. Petar bi cijenio nekakvu reakciju. Komentar. Ništa. Prođe još pet minuta. Ništa. Petar se nagne prema njoj. Da sam nešto kaže. Nešto kao uputu. Objašnjenje. Pitanje. Uglavnom bezvezno. Nije stigao ništa reći. Nina je digla lijevu ruku u zrak. Dlan u znaku stop. Opa. Teta je preuzela kontrolu. Kulturno. Elegantno. Ali neupitno. Fizički Petar je nestao. Bar za nju. Ostao je samo onaj u tabletu. Bar se Petru tako činilo. Ovom fizičkom. Taj je bio manje stvaran od onog na zaslonu. Ili u njemu. Onih nula i jedinica. Osjećao se pomalo opljačkanim. I materijalno. I duhovno. Od ove napoznate gospođe. Ljubazne. Lijepe. Ali razbojnički raspoložene. I tako se to nastavljalo dalje. Ona je čitala. On ju je gledao. I polako je uviđao. Taj neki komentar. Mišljenje. Ocjenu. Šta već. Koji je očekivao kad završi čitanje. Davala mu ga je sad. Gledao ju je tako iz profila. Lice. Usne. Oči. Ruke. Grudi. Leđa. Disanje. Kako se se mijenjali od priče do priče. Od foldera do foldera. Nije ona čitala Petrove priče. Ona je njemu pričala svoju. I to dobrih dva sata. I to puno bolje od Petra. Puno bolje nego će on ikada moći. Samo. Nije to bila neka sretna priča. Puno promašaja. Krivih odluka. Razočarenja. Izgubljenog vremena. Gubljenja drugih. Gubljenja sebe. Nedokučene ljubavi. Neispunjene strasti. Propalih nada. Možda je ostalo još malo snage. Ljepote svakako da. Pokoje sjećanje. Više onih gorkih. Manje onih slatkih. Većinom pomiješanih.

Nina je konačno završila s čitanjem. Da li je završila s pričanjem. To nije. Bar kako je pogledala Petra kad mu je vraćala tablet. I onda ga je zakucala. - Mi kao da se znamo. - Petar je siguran da ju nikada prije nije vidio. Ni u živo. Ni na slici. Šta bi onda to trebalo značiti. Petar se nije usudio pitati. Ona mu nije mislila objašnjavati. Istina, nije bilo tako napeto. Bar ne kako možda zvuči. Onda ga je opet zakucala. Izrekla par komentara. Tri-četiri riječi. Pohvalne. U dlaku iste one koje je već jednom čuo. Koje je već jednom pročitao. Opaka slučajnost. Ili… Petar se zahvalio. - Drago mi je ako tako mislite. - Mislim. Ipak, ima nešto što nedostaje… - A eto ga. Uvijek ima neko ko bi to drugačije. Šta god da je u pitanju. Pa da vidimo šta je. Sasvim moguće. - Recite. U kojoj priči. - Svaka čast ako odgovori. - Ne mislim na priče. - Pa na šta onda misli, koji moj. - Pa gdje onda. Ne kužim baš. - A ko bi i skužio. - U organizaciji... - Petar i dalje nije kužio. O čemu li priča… - Mislim, imate taj glavni folder. - Da, imam.. - Nazvali ste ga Priče… - Stvarno se zvao Priče. Petar nije smatrao da tu treba biti nešto inventivan. Ili maštovit. - Pa znam...ali… - Nije mu dala da dovrši.- A ispod su podfolderi s imenima...temema ili grupama… - Zašto mu objašnjava ono što i sam zna. Pa to i jest on sam napravio tako. Posložio. Imenovao. Velika stvar. - E, tu vam nešto nedostaje...tj. Nije dobro imenovano. - Pa dobro. I to je sasvim moguće. Jako bitno. - Na koji to mislite. - Na glavni. - Priče? - Da. - Dobro. Kako bi se trebao zvati? - Nije ništa rekla. Samo je pružila ruku prema tabletu. - Mogu? - Nina je očito malo ganjala dramaturgiju. Pa neka joj. Očito se unijela u puno knjiga. Ili filmova. Petar joj je dao tablet. Neće valjda nešto sjebati. A i da sjebe. Ne bi to baš bila neka šteta. Ima Petar i kopiju na usb-u. Ukucala je nešto kratko. Tako da Petar ne vidi. Onda je ugasila tablet. Sklopila ga. Pružila Petru. - Pogledajte kad se raziđemo. Ili dođete u hotel. - Još malo drame. Mora da je išla i u kazalište. Mada, sve je to izvela glatko. Neusiljeno. Bez neke teatralnosti. Možda je i glumica. Petar ju nije pitao. Ona mu nije rekla.

Uskoro su sletjeli. U neko pusto nedoba. Razišli su se na terminalu. Jednostavno rukovanje. I sretno. Petar je otišao po prtljagu. Nina nije morala. Imala je vezu za dalje. U predvorju ga je čekao vozač. S kartonom. I Petrovim prezimenom. Malo krivo napisanim. E da ti je sad Nina tu...Razmišljao je kako mu se sad zove glavni folder. Nekako je pretpostavio da možda zna. U hotelu se bacio pod tuš. Onda u krevet. I naravno. Otvorio je tablet. Vidio naslov. Ispravno je pretpostavio. Odmah se sjetio onog: Mi kao da se znamo… Sad… to šta je pisalo umjesto Priče… Da li je to bilo ono što nedostaje pričama. Ili je to bilo pravo ime za njih. Sve njih. Bez obzira u kojem su folderu. Ili podfolderu. Ili… Ili je to ono što nedostaje Petru. Ili što nedostaje Nini. Ili što nedostaje svima. Bar u određenoj količini. Previše pitanja. Previše mogućnosti. A odgovor. Odgovor je letio negdje prema Arizoni.

Petar se zamisli. Ima i njegova bivša zanimljivu frendicu. Razvedena. Sama. Imaju i neki njeni obožavatelji zanimljive žene. Cure. Sestre. Sasvim dobar izbor. Dobar dio ih pozna. Možda će nešto probati. Sigurno će probati. Baš da vidi. Jel samo stvar do brace. Ili je to opća pojava. Dovršavaju četvrtu rundu. Suzi je već fino natopljena. Petar ih pozdravlja. Odlazi do šanka. Pruža svoje račune onoj trostrukoj. Onoj što uvijek pita. Ostavlja joj pristojnu napojnicu. Mala mu zahvaljuje. Smiješi se. Petar taman da ode. Do njega sjeda neki tip. Mlad. Zgodan. Bivši muž od Suzi. Isto tako prevaren. Ponižen. Još ne izgleda sasvim dobro. Ali drži se. Trostruka mu se smješka. Jebi ga. Suzi uopće nema prijateljica. Lako tako. Petar izlazi u frišku svibanjsku noć. Ima ideju gdje će. A ima i sreće. Jedna je tu. Pozdravlja. Uspijeva ju nasmijati. Tri tjedna kasnije. Terase pune ljudi. Petar ih dosta i poznaje. Pogotovo tri tipa za jednim stolom. Jedan oženjen. Drugi razveden. Treći ima super stariju seku. Opako zgodnu. Petar ih pozdravlja. Onako kao zajednički nazivnik. Oni o tome pojma nemaju. Sve njihove tri imaju. Ali trenutno nisu s njima. Petar odlazi do slijedeće terase. Njegova bivša s dvije najbolje frendice. Prilazi im. Pozdravlja ih. Jednu je nasmijao prije tjedan dana. Druga mu se također smješka. Ali ta mu baš i nije zanimljiva. Jedino je bivša ozbiljna. Petar nema seku. Ni brata. Koji bi sad stajao s njim. Koji bi bio kao Suzi. Petar odlazi dalje. Mobitel mu zapišti. Poruka. S ovog zadnjeg stola. Večaras kod mene. Petar stišće palac.

I evo ga. Pa eto, kad se konačno izvukao iz pidžame. Obrijao. Obukao. Obuo tenisice. Izišao na ulicu. Prvo na šišanje. Onda malo na špicu. Bitnih li detalja. Da, i. Tamo naleti na jednu od najboljih frendica njegove bivše. Pozdravi ju. Nasmije. Pojebe ju isto veče. Au, svaka čast. Onako iz osvete. ne. Ma jok. Ni blizu. Kaže da mu prije nije padalo na pamet. Ali ženska se baš zapalila. Ona navalila na njega. Zaljubila se do ušiju. A braco. Braco se nije baš zaljubio. Al mu je bio super s njom. Skužio da ništa nije izgubio. Dapače, jedna jebačina s njom bolja od deset godina karanja s bivšom. Pa, sasvim moguće. Ali ne samo to. Ova topla, umiljata. Nema gdje ga nije izljubila i oblizala. Kaže braco, skoro zaboravio da to tako treba biti. Deset godina spavao sa zmijom. A sad konačno sa ženom. I dobro, gdje mu ta nestala. Pa baš i nije...I dalje se povremeno pojebu. A ta zna za ovu. Zna. I ne samo za nju. Ali ova nezna za ostale. Sad Petar zastaje. Ima ih još. U tako malom gradu. Ima. I to druga najbolja frendica od bivše. I frendica od ove. I ta navalila na njega. Jebao ih je obje paralelno. Ne i zajedno. Tako bar kaže. I još se jebu. I ova strastvena. Maštovita. Luda. Znaju jedna za drugu. Ali nebitno, samo da budu s bracom. Koliko toliko. Petar malo zbunjen. Vjerojatno ni braci nije bilo sve jasno. Ali dobro. Lijepa priča. To svakako. A bivša? Nju niko nije vidio s nekim. Bar ne javno. Priča se da ima neke servisere. Ako ih i ima, ne pokazuje ih. Stalno je vani s ove dvije. I pazi foru. Braco i ja vani. Naletimo na njih tri za stolom. On pristojno pozdravi gospođu. Bivšu, jel. Pita kako je. Onda pozdravi i ove dvije. Ove se smješkaju I gledaju ga ko Boga. Meni dođe da plačem od smijeha. Ili radosti. Ili čega već. Možda sprdnje. Od nas pet, četvero znamo. Ono, ko tu koga jebe. I kako. Jedino bivša nezna. Ludilo.

Petar je ušao u kafić. Onako na sigurno. Ekipa je već bila tu. Sjeo za njihov stol. Njih sad trojica. I Suzi. Cura jednog od dvojice. Petar nekako ušao u rundu. Kraft pive. Po 20kn. Malo preskupo. Ali ajd. Bar za početak. Cigarete. Brbljarija. Muzika ok. Konobarice mlade. Lijepe. Nasmiješene. Pogotovo jedna. Sve to troje. Uvijek Petra pita kako ste. Petar je uvijek dobro. Pogotovo kad ga ona pita. Ili baš zato što ga pita. Kako god, Petru nije bio problem biti dobro. Bio je i drugačije. Nadao se da je i drugima tako. Dobro. Ne drugačije. Taman je bio u tim mislima. Kad. Otvore se vrata terase. Uđe tip s komadom. I to kakvim. Očito mu je bilo bolje nego Petru. Vidjelo mu se na licu. Tijelu. Držanju. Pogledu. Ništa neobično. Onda ga Petar prepozna. Brat od Suzi. Stariji. Ali i dalje mlad. Oženjen. Ali ne s ovom s kojom ulazi. Oboje dolaze do njihovog stola. Pozdravljaju se. Komad se isto nekako zove. Brat i seka se ljube i grle. Toplo. Lijepo. Onda dvoje odlaze dalje u kafić. Petar pogledava Suzi. Pretvorio se u upitnik. Suzi mota duhan. Lizne papir. Šta, ne znaš? Razveo se prije godinu i po. Ma daj. Pojma nemam. Pa šta bilo. He, gospođa mu se malo zaigrala na društvenim mrežama. Postala vrlo pristupačna. Malo po regionu, malo po gradu. Ideš… A je, da. Braco skužio. Pogledao joj mobitel. Krasna zbirka slikica. I poruka. U jebote. I šta onda. Suzi pali cigaretu. Onda malo pao u komu. Nije izlazio iz stana. Fakat. Petar ga dugo nije vidio. A gospođa. Gospođa ništa. Uvijek nasmijana, sređena. Uživala u silnoj pažji. Upadima. Kurcima. Poznatim i nepoznatim. I tome što mi sjebala bracu. Petar također pali cigaretu. Sad mi baš ne izgleda nešto sjeban. Dapače. Pa bogme i nije. Živi 200 na sat. Došao sebi. Nogirao gospođu. Razveo se. Vratio se u život. I to kako. Kako. Mislim, vidim… Ma i to. Ali sad se smirio. Ima tu jednu. I dobro mu je s njom. Ali prije toga...Sad se Suzi smješka. Onako sestrinski. Zadovoljno. Pušta Petra da malo čeka. Očito slijedi najbolji dio.