Petar je ušao u kafić. Onako na sigurno. Ekipa je već bila tu. Sjeo za njihov stol. Njih sad trojica. I Suzi. Cura jednog od dvojice. Petar nekako ušao u rundu. Kraft pive. Po 20kn. Malo preskupo. Ali ajd. Bar za početak. Cigarete. Brbljarija. Muzika ok. Konobarice mlade. Lijepe. Nasmiješene. Pogotovo jedna. Sve to troje. Uvijek Petra pita kako ste. Petar je uvijek dobro. Pogotovo kad ga ona pita. Ili baš zato što ga pita. Kako god, Petru nije bio problem biti dobro. Bio je i drugačije. Nadao se da je i drugima tako. Dobro. Ne drugačije. Taman je bio u tim mislima. Kad. Otvore se vrata terase. Uđe tip s komadom. I to kakvim. Očito mu je bilo bolje nego Petru. Vidjelo mu se na licu. Tijelu. Držanju. Pogledu. Ništa neobično. Onda ga Petar prepozna. Brat od Suzi. Stariji. Ali i dalje mlad. Oženjen. Ali ne s ovom s kojom ulazi. Oboje dolaze do njihovog stola. Pozdravljaju se. Komad se isto nekako zove. Brat i seka se ljube i grle. Toplo. Lijepo. Onda dvoje odlaze dalje u kafić. Petar pogledava Suzi. Pretvorio se u upitnik. Suzi mota duhan. Lizne papir. Šta, ne znaš? Razveo se prije godinu i po. Ma daj. Pojma nemam. Pa šta bilo. He, gospođa mu se malo zaigrala na društvenim mrežama. Postala vrlo pristupačna. Malo po regionu, malo po gradu. Ideš… A je, da. Braco skužio. Pogledao joj mobitel. Krasna zbirka slikica. I poruka. U jebote. I šta onda. Suzi pali cigaretu. Onda malo pao u komu. Nije izlazio iz stana. Fakat. Petar ga dugo nije vidio. A gospođa. Gospođa ništa. Uvijek nasmijana, sređena. Uživala u silnoj pažji. Upadima. Kurcima. Poznatim i nepoznatim. I tome što mi sjebala bracu. Petar također pali cigaretu. Sad mi baš ne izgleda nešto sjeban. Dapače. Pa bogme i nije. Živi 200 na sat. Došao sebi. Nogirao gospođu. Razveo se. Vratio se u život. I to kako. Kako. Mislim, vidim… Ma i to. Ali sad se smirio. Ima tu jednu. I dobro mu je s njom. Ali prije toga...Sad se Suzi smješka. Onako sestrinski. Zadovoljno. Pušta Petra da malo čeka. Očito slijedi najbolji dio.
