Petar je došao na posao. Malo je kasnio. Svi su već bili tu. Manje više. Lijepo su se ispozdravljali. Malo komentirali vrijeme. Kiša. Nekom paše, nekom ne. Sinoćnje utakmice. Neki su očekivali takve rezultate. Kao znali su. Moš mislit. Neki su baš bili iznenađeni. Petar nije bio ni jedni ni drugi. Gledao je jedno prvo poluvrijeme. Onako dosadno. Bez golova. Onda je zaspao. S bocom pive u ruci. Onda je palo pet golova. Petar nije vidio ni jedan. Piva mu nije pala. Dobro ju je postavio. Imao je dovoljno vremena. Vidio san kako dolazi. Volio je taj fenomen. Jako ga je rijetko tako doživljavao. Ono kad se san valja prema njemu. Nešto slično kao vjetar. Ali ne baš tako. Svejedno. Jasno ga vidi. Petar se ne opire. Samo se prepušta. Postavlja bocu u siguran položaj. Toliko još uspijeva. I uskoro ga nema. Divota. Bolje nego pet golova u jednom poluvremenu. Petar je skinuo sako. Stavio ga preko stolice. Otključao ladicu. Izvadio laptop. Ubacio ga u postolje. Ukucao lozinku. Jedna riječ. Sloboda. I par brojki. To je bio važan trenutak. To tipkanje. Ta riječ. Sloboda. Brojke nisu bile bitne. Riječ je bila podsjetnik. Ne na one generalne stavove o slobodi. Ono šta piše u izrekama. Sloboda življenja. Ponašanja. Izbora. Mišljenja. Od drugih ljudi. Stvari. Događaja. Prošlosti. Budućnosti. Ovog i onog. Svega oko nas. Nije njemu trebala takva sloboda. Trebala mu je samo jedna. Ona jedina. Prava. Sloboda od samoga sebe. Od svog ega. Od onog što je ostalo od njega.
Petar je znao kuda je krenuo. Nije mislio odustati. Ne u ovom životu. Spoznao je kako izgleda na kraju puta. Sasvim jasno. Još je bolje znao da to uopće nije kraj. Nego početak. Početak života. Početak svega. Jedno nije znao. Dokle je došao. Koliko još treba prijeći. Koliko se još treba osloboditi. Nije se to doduše ni pitao. Nije baš tolika budala. Ili je. Nije. Zato je ukucavao tu riječ. Manje u laptop. Više u sebe. Laptopu je trebao Enter. Ulaz. Nešto izvana. Da ga probudi. Da ga pokrene. Petru je za to trebao Exit. Da ta sloboda izađe. Više da ga preplavi. Da ga skroz preuzme. Onako iznutra. Nema odakle drugdje. A tu je. Par ju je puta jasno vidio. Osjetio. Onako punom snagom. Zastrašujuće iskustvo. Iskustvo spajanja. S Bogom. S univerzumom. S istinom. S postojanjem. Sa samim sobom. Ali ne s ovim koji je još zaostao u njemu. Koji se još povremeno budio u njemu. Kojeg je Petar sada samo promatrao. Onako kao stranca. Uljeza. Nepozvanog gosta. Koji je nekako usput preuzeo cijelu kuću. Raširio se. Razbahatio. Sam je sebe predstavljao kao domaćina. Vlasnika. Gazdu. I Petru i svima drugima. Baš se dobro ugnijezdio. Uljuljkao u svojoj samodopadnosti. Svojoj nedodirljivosti. Snazi. Moći. I onda je sam sebe sjebao. Urušio se. Smanjio. Nestao iz većine prostorija. Ali ne svih. Sad je stajao u predsoblju. Onako pred izlaznim vratima. Bio je isti kao prije. Samo puno manji. Petar ga je gledao takvog. Takvog sebe. Lažnog. Jadnog. Malog. Ali žilavog. Gad nikako da se uhvati kvake. Da otvori vrata. Da konačno izađe. Da se ne vrati. A obadvojica su znala da hoće. Kad-tad. Petar je stisnuo Enter.