I eto. Petar se do maloprije povlačio po stanu. Izležavao. Čak i obavio neki zaostali posao. Nije nešto zakasno s njim. Mogao je to obaviti i par dana prije. Ili tjedana. Ili mjeseci. Ali nije. Kako god, obavljeno. Sad je sjeo za pisaću mašinu. Baš da nešto zapiše. Baš da se nekako zakuca. Ostale su mu samo tri cigareta u kutiji. Jedna piva. I dovoljno neke opake žeste. Vjerojatno neće biti dovoljno. Ali svejedno. Nije mu više ništa ostalo. Ništa više nije imao. Prespavala je noćas kod njega. Ali ne onako kao inače. Da, bila je gola. Topla. Glatka. I Petar je spavao gol. Dok nije bilo nje, Petar nije ni znao kako nekom izgleda njegova golotinja. Njegova toplina. Koliko to nekome znači. I da li išta znači. Zaspali su onako zagrljeni. Kao i uvijek. Ali ne baš. Ovaj put. Nije bilo seksa. Ni onog kako su samo oni znali. Zbog kojeg bi ih mnogi drugi ubili. Ni ikakvog drugog. Ne zbog nje. Zbog Petra. I njegovih utvara. Nestalih prije dobrih godinu dana. U međuvremenu smiješnih. Potpuno nevažnih. Ali eto ih. Žilavi gadovi. Petar ih se više nije bojao. Ni najmanje. Ovaj put će bar otići zauvijek. Pitanje je samo ko će biti svjedok. I kad. Vjerojatno samo Petar. Otišla je ranu ujutro. Razočarana. Povrijeđena. Zamišljena. Intuicija joj nije dala mira. Ali joj je sad davala za pravo. Pravo, s ponekim krivim zaključcima. Petar je na vratima stajao kao popišan. Sigurno je tako i izgledao. Normalno. Tako se i osjećao. Ne može to tako. Ne s nekim ovakvim. Dala mu je svoje srce, tijelo, misli. Sve šta je imala. I svoje vrijeme. I svoju lovu. Baš sve šta je imala. A imala je puno. Pogotovo to srce. Petar to još nije vidio. A kamoli doživio. I tako jutros. Stajao je iza tih zatvorenih vrata. Iza tih drugi put zatvorenih vrata. Vratila se po cigarete. I onda otišla. Kako. I koliko. To je pitanje ostalo visjeti u Petru. Kao i neka druga. Prva su bila teška. Ova su bila još teža. Pogotovo ono jedno. Kako neko...ko toliko može voljeti… djelom… riječima… mislima… tijelom...srcem…ko je toliko ispunjen...može tako voljeti nekog...u kome nije ostalo ništa. Ili skoro ništa. Ili sve. Samo zamagljeno. Privremeno sakriveno. Privremeno iskrivljeno. Koliko će izdržati čekanje. Da li će izdržati. Treba li uopće izdržavati. Ta su pitanja sad vrištala. U njemu. U njoj. U kome više. Petar je sad sjedio u mraku. Onom na koji je navikao. S kojim se više nije ni borio. Previše je to puta prošao. Znao je kako završava. Jer znao je da završava. Uvijek. I zauvijek. Popio je to zadnje pivo. Nije si natočio još jedan otrov. Našao je još jednu cigaretu na podu.