Smazali su tu večeru. Petar je u zadnje vrijeme jeo dosta rijetko. Uglavnom jednom dnevno. Ponekad ni toliko. Smazali su i to vino. Petar je redovito pio. Ne previše, ali dosta. Onda su pušili i nastavili pričati. Petar je redovito i pušio. To svakako previše. Plamena ga je pratila u svemu. A počeli su s čajem. Par dana prije Božića. Petar ju je pozvao na kavu. Kava navečer u 6. Moš mislit. Pozdravljali su se nekih 30-tak godina. A nisu se poznavali. Za to su vrijeme sveukupno izmijenili manje riječi od broja tih godina. A rijetko su se i viđali. Zadnji put možda baš u isto vrijeme prošle godine. Zajednički Božićni domjenak nekoliko firmi. Škole, bolnice, ostalo i slično. Njeno je društvo bilo za stolom između Petrovog i toaleta. Petar je smazao poprilično vina te večeri. Uglavnom bijelog. Kad ga je ponestalo, prešao je na crno. Pet-šest puta je morao do WC-a. Svaki put pored njenog stola. Svaki put su im se pogledi sreli. Prvi put su se i pozdravili. I eto nje sad ulazi u kafić, zvjera okolo. Petar joj fućne odozgo s terase. Nije ju pozvao po imenu. Skuži ga i dođe. Sjedne za stol. Nervoza i nemir su vrištali iz nje. Nije imala pojma ni kako ni zašto se odazvala. Vrlo brzo se i Petar to upitao. Naručili su nekakve čajeve. Konobar je bio prilično smotan. Krenuli su s pričom. Petar je znao dosta o temi pogodnoj za razgovor. Raspalili su o tome. Dan-dva kasnije mu je poslala poruku. Da se namjerno pripremio za priču o tome. A nije. Jednostavno je znao ponešto o tome.

Oznake: priče

Petru je trebalo još pola sata. Onda ga je pitala jel gladan. Ispekla mu je jaja. Možda je još ponešto ostalo u njemu. Uglavnom, odlično je kuhala. Petar je tako samo jeo. Ali polako ga je učila. Ponešto ga je i naučila. Možda jednom bude sposoban da sam preživi. Ako jednom bude sam. Sad je samo za stolom sjedio sam. Gledao ju kako dovršava jelo kraj štednjaka. Slušao kako počinje priču. Zapalio je onu zadnju iz prve kutije. Otvorio vino. Nalio u čaše. Kucnuli su se. U drugoj je ruci držala kuhaču. Radio je svirao i povremeno nešto pričao. Plamena je stalno pričala. Nekad davno je i svirala. Klavir. Kaže da je sve zaboravila. Dok ju je tako slušao i gledao, šarao je pogledom okolo. Mala kuhinja male raspuštenice. Dugogodišnje. Neobičan izraz za slobodnu ženu. Bilo je svačega u toj kuhinji. Osim sata. Možda joj ga Petar jednom kupi. Možda im pomogne da ne zaglave u razgovoru. Mada teško. Opet mu je prišla s kuhačom. Da proba onaj crveni sos. Jel fali šta? Nije falilo baš ništa. Nije bilo ničega ni viška. Petar je pohvalio umak. Onako iskreno. Stvarno je bio dobar. Nije mu vjerovala. Par puta je pohvalio jelo prije nego što je probao. Iz čiste zafrkancije. Iz istog takvog uvjerenja. Prekrižila ga je po tom pitanju. A i po nekoliko drugih. A puno ga je i pitala. Imali su sasvim različitu prošlost. Petar je desetljećima bio s ovom ili onom ženom. Bukvalno bez prestanka. Prelazi su se jednostavno preklapali. Tako je preklopio i s Plamenom. Plamena je desetljeća bila bez muškarca. Uz određene kraće periode kad je s nekim bila. Naravno. Uglavnom, govorila je da je desetljećima sama. Petar se ponekad zamislio. Koliko je on vremena s tim ženama u stvari proveo sam. A i one s njim. Možda su i Plamena i on nekako na istom. Možda i nisu. To je ionako samo prošlost. Samo skup činjenica. Samo skup iskustava. Tako je to bilo. I tako to jest.

Oznake: priče

Tako je i ostalo do njene zgrade. Stara, siva, kockasta. Kraj šezdesetih. Otprilike. Petar je dobro znao takve zgrade. Pogotovo onu preko puta. Davna prošlost. Njegovi koraci su davno nestali s tog stubišta. Sad su bili na ovom. Isto kao i miris stepenica i vrata. Musavih šaltera od zvona i rasvjete. Taj se nije dao vremenu. Petar nije stisnuo prekidač za svjetlo. Penjao se po mraku i mirisu. Ispred bijelih vrata stisnuo je prekidač za zvono. Kratko. Čekala ga je. Otključala vrata. Svjetlo iz stana je izašlo na hodnik. Iza Petra je bila ona dugačka sjena. Kratki noir prizor. Stripovski. Plave oči, kratka plamena kosa i osmijeh su stajali u stanu. Na svjetlu. Nisu mislili van. Zato je Petar ušao i zatvorio vrata. Sjena je ostala u mraku stubišta. Šta li rade sjene kad nestane svjetla. Pokušao joj da dati poljubac u usta. Nekad ga je prihvatila. Nekad mu je samo izložila vrat. Jako lijep vrat. Kao i kosa. Kao i oči. Kao i osmijeh. Petar se više ne sjeća kako je prošlo ovaj put. Ni prošli. Ni budući. Nebitno. Valjda. Svakako ju je zagrlio. Onako s bocom crnog u ruci. Izuo se. Obuo šlape njenog sina. Studenta. Odsutnog, naravno. Petru su te šlape su bile pet brojeva prevelike. Predsoblje je lagano mirisalo po češnjaku. Kuhinja već malo više. Večera je bila skoro gotova. Ovaj put je došao na vrijeme. Ovaj put neće ostati gladan. Jednom je zakasnio pola sata. Kuhinja je mirisala po janjetini. Janjetina je bila u košu za smeće. U Plamenoj je bilo puno vatre. Petar nije znao čega je još bilo u njemu. Te večeri nije bilo ni janjetine. Osim mirisa.

Oznake: priče

10 navečer. Petar je sjedio u mraku dnevne sobe. Pušio predzadnju cigaretu iz današnje kutije. Cigareta i televizor bili su upaljeni. Jedino svjetlo u stanu. Televizor skroz utišan. Kao i Petar. Frižider je lagano brujao. Tu i tamo i Petrov stomak. Toliko od zvukova. Petar je tako gladan, osvjetljen i utišan čekao 10 i 10. Onda je nabacio cipele i kaput. Veljača je odgovarala prosjecima. Ako ih veljača ima. Petrov auto je bio dosta ispod prosjeka. Svejedno je kresnuo iz prve. Fino je zabrujao. Čak se i radio upalio. Zvukovi se ponekad pojave kad treba. Svi zajedno su krenuli u noć. Njoj se živo jebalo za sve njih. Ubrzo su se zaustavili. Kiosk na glavnoj cesti. S druge strane glavne ceste. Radi do ponoći. Auto je ostao upaljen. Kao i radio. Da se ne predomisle. Petar je prešao preko ceste. Van zebre. Polako. Nije ga imalo što pregaziti. Moguće da je ionako već bio dovoljno pregažen. Stari tip u kiosku je gledao prema gore. Na monitor s pasijansom. Dobro skriven od pogleda. Nimalo skriven od razgovora. Stari nije bio puno stariji od Petra. Ali svakako je bio. Isto tako i simpatičan. Malo ćaskanja o vremenu. Boca vina iz ponoćne trafike. Po ponoćnoj cijeni. Mada je bilo tek 10 i 15. Kutija cigareta. To po svakodnevnoj cijeni. Čudna stvar ta tržišna ekonomija. Petar se tako naoružan otrovima i opijatima vratio u auto. Tu je sve još radilo kako treba.

Oznake: priče