10 navečer. Petar je sjedio u mraku dnevne sobe. Pušio predzadnju cigaretu iz današnje kutije. Cigareta i televizor bili su upaljeni. Jedino svjetlo u stanu. Televizor skroz utišan. Kao i Petar. Frižider je lagano brujao. Tu i tamo i Petrov stomak. Toliko od zvukova. Petar je tako gladan, osvjetljen i utišan čekao 10 i 10. Onda je nabacio cipele i kaput. Veljača je odgovarala prosjecima. Ako ih veljača ima. Petrov auto je bio dosta ispod prosjeka. Svejedno je kresnuo iz prve. Fino je zabrujao. Čak se i radio upalio. Zvukovi se ponekad pojave kad treba. Svi zajedno su krenuli u noć. Njoj se živo jebalo za sve njih. Ubrzo su se zaustavili. Kiosk na glavnoj cesti. S druge strane glavne ceste. Radi do ponoći. Auto je ostao upaljen. Kao i radio. Da se ne predomisle. Petar je prešao preko ceste. Van zebre. Polako. Nije ga imalo što pregaziti. Moguće da je ionako već bio dovoljno pregažen. Stari tip u kiosku je gledao prema gore. Na monitor s pasijansom. Dobro skriven od pogleda. Nimalo skriven od razgovora. Stari nije bio puno stariji od Petra. Ali svakako je bio. Isto tako i simpatičan. Malo ćaskanja o vremenu. Boca vina iz ponoćne trafike. Po ponoćnoj cijeni. Mada je bilo tek 10 i 15. Kutija cigareta. To po svakodnevnoj cijeni. Čudna stvar ta tržišna ekonomija. Petar se tako naoružan otrovima i opijatima vratio u auto. Tu je sve još radilo kako treba.

Oznake: priče