I sad je Petar tako ispran i ponovo napunjen gledao svijet oko sebe. Sve je bilo kako treba. Sve je bilo na svom mjestu. Pitanje da li i on. Jedno od onih suvišnih. Nije bilo dobra i zla. Nije bilo krvnika i žrtava. Samo stvari onakve kakve jesu. Vide li i drugi to. Vide li njega. Pa da vidimo da li vide. Sjetio se jedne... M. Ko zna zašto. Ko zna kako. Još par suvišnih pitanja. Zanemario ih je još u nastajanju. Pakao je savršen učitelj. Petar ga je poštovao. Poslao je M jednu poruku. Znali su se tridesetak godina. Nekad davno ju je i slikao. Imala je... Uglavnom, odgovorila je. Malo suzdržano. Malo neodređeno. Petar se nije pokolebao. NIje više znao ni šta to znači. Bila je nešto bolesna. Spremala neki važan ispit. Onda su se raspisali. Onako kako to rade usamljeni ljudi. Onako kako to tehnika danas omogućuje. Onako kako je Petar do tada izbjegavao. Onda ju je pozvao na kavu. Završili su u slastičarnici. Baš uz kavu. Raspričali su se. Bez napora, bez glumatanja. Petar je pričao. Opušteno, mirno. M ga je slušala. Zaboravio je taj osjećaj kad te žena sluša. Ona je pričala njemu. Zaboravio je taj osjećaj kad ti žena nešto govori. Iskreno. Iz srca. Kad se oči slažu s riječima. Petar se i dalje punio. Bilo je još puno prostora. Pakao je vrhunska tvrtka. Petar ju svima preporuča. Malo tko će imati muda da ga posluša. U čistilištu još ima nade. Kao. I tako, baš su se nekako zbližili. Tipkali su satima. Predlagali i postali glazbu. Nalazili u kafićima. Opet satima pričali. Petar ju je gledao. Plave, duboke oči. Bez maskare na trepavicama. Srećom. Petar ju je slušao. Tužne, teške priče. Znao je za dio njih. Sad je doznao i više. Malo prošlosti. Malo sadašnjosti. Budućnost se nije dirala. Bar ne na glas. Preporučio joj je neke knjige. Ponovo se upisao u kjižnicu. Digao jednu radi nje. Napravio dosta zeznut izbor za početak. Povezo nepovezano. Trebao je nešto drugo. Ili nije. Ionako ju neće pročitati. Možda i bolje.
Prošla je taj zeznuti ispit. Stres je popustio. Bar taj. I dalje je bila bolećiva. Petar joj je nabavio neke prirodne medikamente. Odnio joj ih. Par puta ju i odvezao na posao. I s posla. Prosinac je hladan mjesec. Uživao je u tome. Činio je to bez ikakvog napora. Baš suprotno. Sve ga je to i dalje punilo. Raspisali su se o svemu, Petar je svoje kočnice ostavio kod gazde. I on i njegov bat mora da su bili ponosni na njega. Petar je i svoj ponos ostavio s kočnicama. Nije mu više trebalo ni jedno ni drugo. Pustio se srcu. Nije više znao drugačije. Nije više ni mogao. I onda mu se ona uvukla u to otvoreno srce. Vrata su joj bila širom otvorena. Točnije, vrata više nije ni bilo. Otpala su negdje putem. I tako, zamišljao je kako sjede na velikom kauču u njegovoj velikoj dnevnoj sobi. Svaki u svom ćošku, pijuckaju nešto i slušaju muziku. Pričaju bez kočnica. Smiju se. Gledaju sjaj vatre iz peći. I onda, možda, Petar spušta glavu u njeno krilo. Ne zbog utjehe, ne zbog tragova prošlosti. Samo tako. Udiše ju, ona ga draga po kosi. Petar se i dalje puni, i sve to odmah vraća. Zrači iz sebe. Sve što može. Bezuvjetno, bez naknade. To je jedina svrha njegovog postojanja. I možda, samo možda, predlaže joj da ostane na doručku. M pristaje. Zaspi mu na prsima.
Međutim, stvari nisu takve. Petar je u svoj toj svojoj gunguli zaboravio. Zaboravio gdje se vratio. Komu. Čemu. I tako, sve one tipke koje je pogodio. Namjerno, nenamjerno. Slučajno. Ispadaju promašaji. Ubodi u rane. Nalazi se s M u njihovom kafiću. Ona mu priča o problemu koji vuče s bivšim mužem. Zbog toga je u komi. Kao zbog toga. Besmisleno. Čak ni Petar nije toliko blesav. Zna šta je. Zna da je teško ranjena. Zna da više ne vjeruje nikome. Zna da se čupa. Zna da se boji. Boji se Petra. Neuglednog, odrpanog tipa koji pije, puši, slika gole žene i piše. Onog kojeg nikada prije nije doživljavala. Onog kojeg vidi kroz oči svoje patnje. Oči svog straha. Petar ju to direktno pita. Odgovara potvrdno. Petar joj uzima dlan. M ga ne povlači. Petar ju ljubi u obraz. M ne uzmiče. Ljubi joj uho. M je i dalje tu. Mora da urla u sebi. U Petru urla okus njenih usana. Petar jo stavlja ruku na bedro. Oduvijek mu se sviđala. Lastavica. Njegov tip. M se trese. Vjerojatno od hladnoće. I dalje je prosinac. Petar joj navlači jaknu na ramena. Neki čupavac. Ispod ima najljepšu košulju koju je ikad vidio. Petar traži konobara da zatvori ulazna vrata. Konobar ga sluša bez pogovora. M treba otići kući. Božić se bliži. Treba se napraviti ovo i ono. Da. Petar plaća račun. Otvara joj vrata. Izlaze van na nula stupnjeva. M stoji na dva metra od Petra. Pita ju. Ne smijem te zagrliti. Ne. Oboje znaju da bi ih taj zagrljaj progutao. M odlazi. Više ne odgovara na poruke. Zbraja se. Onda se javlja. Gotovo je. Tih dva tjedna u prosincu. I sve dalje. Ne doživljava ga takvog. Ponovo. Jedna od mnogih. Petru je jasno. Pakao je svjetska firma. Prošetajte njome. Ali onako, skroz do centra. Potpuno sami. Možda se poslije vidimo.

Dovršeno 24.12.2018. u 03.43 h.

Oznake: priče