Prije zore-ostatak

30 prosinac 2018

...Nije joj više ništa predbacivao. Možda joj je i oprostio. To je trebao znati. To je trebao osjetiti. Izgleda da još nije. Jedno vrijeme se bojao te spoznaje. Malo svjesno, više nesvjesno. Više puta je došao do ruba. Onda je vidio rezultat. Vidio je sebe slobodnog. Od nje. Bez nje. I svaki put ga je nešto povuklo natrag. Dugo je vjerovao da je to bio strah. Hrabro se suočio se s njim. Žilav protivnik, ali kao da se nekako počeo povlačiti. Onda mu je palo na pamet da bi to mogla biti i ljubav. Suočio se i s njom. Nju nije smatrao protivnikom. Ili možda ipak jest. Izgleda da se i ona počela povlačiti. Sad više nije imao pojma. Bio je zbunjen, bio je izgubljen. Pogledao ju je onako kroz mrak. Potiljak na jastuku. Otprilike je znao šta je unutra. Možda zbog onoga što mu se usudila reći. Više zbog onoga što je pročitao između redova. I ne samo između. Dala mu je puno. Puno vremena. Puno sebe. U cjelini ili samo dio. Dala mu je tijelo. Njemu je to značilo puno. Njoj baš i ne. Tijelo je samo tijelo. Odvojila ga je od srca. Odvojila ga je od duše. To je izgleda ostavila malo po strani. Da ih sačuva za sebe. Ili ko zna koga. Čak je bila i ponosna na to. Na svoju hladnoću, na svoj oklop. Ponos? Petar je par puta zbog ponosa otjerao ljubav. Nije to čak ni bio njegov izbor. Samo se dogodilo.





...Petar je razmišljao o davanju i primanju. O razdvajanju. Tijelo, srce, duša. O odlukama, šta treba dati, šta treba uzeti. Šta treba sačuvati samo za sebe. Šta je vrijednije. Mogao se ubiti, ali nije se uspio sjetiti da je ikad prije razmišljao o tome. Nikad nije vidio tu razliku, tu podjelu. Ni kod sebe, ni kod njegovih žena. Gledao ih je kao jedno. Vidio ih je kao jedno. Volio ih je kao jedno. Tako ih je i osjećao. Tako je osjećao i sebe. Dobro, nekoliko je puta napravio i iznimku. Za jednu noć, tjedan-dva, možda mjesec. Ne više od toga. Nije mogao više od toga. Nije mu trebalo. Morao je probati. Bar je saznao gdje je. I tako, na dulje staze Petar se davao samo u komadu. Možda nije imao puno za dati, ali to je sve šta je imao. Mislio je da to dobiva natrag. Možda neko vrijeme i je. Možda je previdio koju dimenziju. Sad konačno zna da jest. I dalje su mu davale svoje tijelo, ali sada više ne iz ljubavi. Više nekako iz prezira. Prema njemu? Prema sebi? Evo ti, jebi me, to je sve što ćeš dobiti. Mene nećeš imati. Ni srce ni dušu. Ni misli ni pažnju. Naravno, nikada mu to nisu rekle u lice. Zadržale su to za sebe. Podijelile i s nekim drugima. Prijateljicama, simpatijama. S njim ne. Nije više bio vrijedan ni toga. Bar ne njima.
...I tako, to što mu je ostalo od nje, spavalo je pored njega. Za nju je to bio najmanje važan dio same sebe. Gotovo bezvrijedan. Možda ga je već i dala nekom drugom. Na ovaj ili onaj način. Iz prkosa, iz prezira, iz zabave, iz ponosa, iz osvete. Iz ljubavi. Svejedno. Petra je dugo boljela ta spoznaja. To je tijelo bilo njegov hram. Njegov razlog za radost, razlog za osmijeh, razlog za život. Njemu nije bio bezvrijedan. A i njene misli, njeno srce, njena dušu, sve je to već dala nekom drugom. Ili drugima. U komadu ili na dijelove. Valjda su i oni to dali njoj. Valjda je sad bila sretnija. Zašto je onda još bila tu. Zašto je Petar još bio tu. Treba imati muda za otići. Treba imati muda za ostati. Ne treba imati muda samo za otići, a ostati. Za to treba nešto drugo. Počelo je svitati. Grane drveća pored zgrade bile su prekrivene snijegom. Mora da je padao cijelu noć. I sada je sipalo u krpama. Nekoliko vrabaca i sjenica cvrkutalo je na prozoru. Promrzlih i gladnih. Petar se tiho izvukao iz kreveta, namrvio krišku kruha i bacio na balkon. Ptice su se razbježale. Petar je opet legao u krevet. Možda se sad vrate. On neće više zaspati. Ona će se uskoro probuditi. Možda ju probudi cvrkut gladnih ptica. Možda nečujni zvuk pahulja. Petar sigurno neće. Neće biti ni poljupca za dobro jutro.
.... Nije ju više čekao da se probudi. Otišao je u kuhinju i zapalio cigaretu. Gledao je dim kako se uspinje i snijeg kako pada. Ni jedna pahulja snijega nikada ne padne na pogrešno mjesto. Zen. Kažu li šta za dim? Šta li bi Petar mogao biti? Dim ili pahulja. Oblak ili cigareta. Tuga ili osmijeh. Šta od toga najdulje opstaje. Bojao se da već zna odgovor. Sam je sebi djelovao patetično. Jebiga, tako se osjećao. A tako je i izgledao. Vidio je svoj slabi obraz u prozorskom staklu. Nije samo odraz bio slab. Ni original nije bio bolji. Ako je to bio original. Tužno lice. Bez smješka. Pahulje i dim. Šta će si ostaviti kad se raziđu. Ništa opipljivo. Petar je znao što će od nje ostati u njemu. Nije imao pojma šta će on ostaviti njoj. Tužno lice ili možda ipak smiješak. Nadao se ovo drugo. Možda će joj jednom biti potreban. Možda ju zagrije, ako ne bude bilo nikog ili ničeg drugog. Bar onako na trenutak. To je bila ona njegova jedina molitva.

Oznake: priče

Šljaga

29 prosinac 2018

Divlji travanjski dan. Prekrasan. Sunce i pljuskovi izmjenjivali bi se svako malo. Bez pravila, bez najave. Petar je parkirao ispred trgovačkog centra. Po suncu. Pedesetak metara od ulaza. Izašao iz auta. Pogledao nebo. Moglo bi uskoro i pljusnuti. A možda i neće. Kišobran je ostavio u autu. Poslije će ionako kući. Mokar ili suh. Svejedno. Kupio je šta je trebao. Šta je mislio da mu treba. Strpao to u jednu vrećicu. Krenuo prema izlazu. Vani je naravno padalo. Kišobran je naravno bio u autu. Petar je vagao situaciju. Situacija se nije obazirala na Petra. Nije to bila neka provala oblaka. Ali ni slaba kiša. Nešto između. Kao i sve ostalo. Odlučio je da krene. Pogledao lijevo desno. Jedan auto se približavao. Valjda će stati pješaku na kiši. Petar je krenuo. Auto je stao. Pomalo naglo. Pomalo iznenađeno. Zatrubio je. Dugačko i nevozno. Jel? Sad se Petar pustio kiši. Stajao je ispred te nadrkane haube i gledao u vozača. Odmah ga je prepoznao. Za svaki slučaj pogledao registraciju. Susjedni grad. Da, ti si taj. Pa da vidimo sad. Sad je i vozač izašao iz auta. Počeo galamiti na Petra. Učiti ga pravilima prometa. Petnaestak ljudi je stajalo pod strehom ispred ulaza. Čekali su prestanak kiše. Dočekali su da početak predstave. Petar je nekad mrzio konflikte u javnosti. Pogotovo nasilje. Od prije kojih mjesec dva, Petar više ništa nije mrzio. Pa ni nasilje. Sve se događa upravo onako kako treba. A i sad će. Opravdano uzbuđeni vozač nije imao pojma o tome. Nije znao na koga galami. Bio je malo viši od Petra. I dosta mlađi. Možda je to smatrao dovoljnim. Došao je na pola metra od Petra. Malo ga bolje pogledao u lice. Petar pretpostavlja šta je vidio. A i ono što nije. Nije vidio strah. Nije vidio bijes. Nije vidio ništa. Vidio je samo pokisli mir. Njemu potpuno nepoznat. Strašniji od bilo kakve prijetnje. Naglo se smirio. Pokušao izgladiti situaciju. Očito je skužio da se prevario. Kasno sine, kasno. Publika je gledala. Publika je čekala. Petar je stajao s tom vrećicom u lijevoj ruci. Gledao u to drugo pokislo lice. Samo mu je rekao. Ajde zini još jednom. Dovoljno glasno da svi čuju. Tip više nije imao kud. Mogao se u tišini vratiti u auto. I nestati podvijenog repa. Nitko ga tu nije poznavao. Mogao je. I trebao je. Ali nije. Otvorio je usta da još nešto kaže. Vjerojatno nešto pomirljivo. Možda i pokajnički. Nikada se neće doznati. Nije pustio ni glasa. Jednostavno nije stigao. Petar je potegao puni, čisti backhend u njegov obraz. Onako otvorenom nadlanicom. Pogodio ga je baš kako je htio. Da je u tom trenutku zagrmilo, grom se ne bi ni čuo. Vozač je širom razrogačenih očiju napravio dva-tri koraka unazad, hvatajući ravnotežu. Skoro se zabio u publiku. Stao je tamo i gledao u Petra. Petar je gledao u njega. Čekao da mu ovaj priđe i uzvrati. Možda da samo nešto opsuje. Znao je da neće. Svi su znali da neće. Petar im je okrenuo leđa i krenuo prema autu. Odvezao se kući. Vadio je stvari iz vrećice na stol. Malo razmišljao o vozaču. Pa, i nije baš tako zgodan. Pogotovo sad. Ako se sretnu još jednom, Petar će mu platiti piće. Ne zbog šamara. Ne zbog isprike. Nego iz zahvalnosti. Čiste, iskrene zahvalnosti.

Oznake: priče

Kritika i podrška

28 prosinac 2018

...Petar ponovo šalje fotku. Cura od frenda. Lijepa, razvedena, surađuje.
Portret, lice pomalo tugaljivo, oči pogotovo. Život je ostavio poneki trag.
Možda ga jednom nešto izbriše. Ali to je to. To je portret. Bar za Petra.
Smješta lice u sam centar. Ostavlja puno prostora okolo. Namjerno.
Objavljuju mu fotku. U kategoriji promašaj mjeseca. Jebiga. Pišu komentar.
Komentar baš i ne govori o promašaju. Dapače. Djeluje malo zbunjen.
Čak više pohvala nego pokuda. Kritiziraju taj centar. Ostavljaju neko ali.

...Petar pokazuje članak svojoj dragoj. Ovoj s tijelom divlje životinje.
Ona gleda, čita. Petar čeka komentar. Dočaka ga nešto što ne očekuje.
Nema držanja njegove strane, utjehe, ohrabrenja. Nema vađenja
pozitivnog dijela komentara. Dapače, sasvim drugačije, novi pristup.
Zadovoljstvo. Ne uspjehom. Neuspjehom. Navodnom sramotom.
Izgovara nešto u stilu – Sad kad su te popljuvali… Petar naglo odrasta.
Uči životnu lekciju. O kritici. O podršci. O životu. O ženama. Ženama
koje voliš. Koje vole tebe. Otkud sad to. Nije stvar u iskrenosti. Nešto
je tu drugo u pitanju. Ne vole samo tebe. Vole i tvoj neuspjeh. Poniženje.
Hrane se njima. Zašto koji moj. Petar nije takav. Ponosi se svojim ženama.
Njihovim izgledom. Ponašanjem. Uspjesima. Pa njegove su, s njim su.
A možda...On je njihov. To bez možda. Zbog čega ga tako paralelno mrze.
Da li je tako od početka. Da li je on to nečim izazvao. Možda obična
ljubomora. Zavist. Svejedno. Nekako to nije u redu. Nije dobro.

...Poučen ovim, Petar pažljivije gleda na stvari. Povremeno pušta probne
udice. Promatra. Nema greške, lovina guta i mamac i kukicu. Nešto je
otišlo u krivo. Ili je oduvijek bilo tako. Kako god. Petar prestaje isprobavati,
loviti udarce. Ali nije više ni potrebno, sustižu ga. Sama stvara prilike.
Mogućnosti. Realizira ih. Što Petar više podnosi, to ona pojačava.
Petar povremeno procjenjuje situacije. Kako će se stvari razvijati.
Pretpostavlja najgore za njega. I u pravilu, ne samo da je u pravu.
U krivu je. Nije dobro pretpostavio. Ne dovoljno teško, još je gore.
Pravazilazi ga, uništava. Gotov je, nema ga više. Petar to zna. Ne zna zašto.
Ona ne zna da Petar zna. Možda zna zašto. Ne zanima ju, ne toliko da bi
rekla. Čemu kvariti užitak. Ali da bi nastavila, to da. To puno više da.
I tako do točke pucanja. I puno dalje od toga. Slast bitke, zov prolivene krvi.
Onda stvar utihne, vidi rezultat. Pobijedila je. Glatko, fatalno. Gleda bojno
polje. Traži teškog ranjenika. Ali jadnik je nestao. Već dosta prije.
Povukao se iz bitke. Sakrio se. Liže rane, oporavlja se. Mora. Treba
nastaviti sa životom. Ide mu. Možda mu neko već pomaže.

...I onda evo nje. Nasmiješena, brižna, svjesna sranja. Svojih. Pokajnička.
Eventualno. Nudi utjehu, suradnju. Možda malo pokore, svi griješimo.
Pomoć. Ljubav, ne zna. Ne zna da nema kome. Petar je polizao svoje rane.
Nekoliko puta. Možda je zaslužio. Ali još je živ. Misli da je pametniji,
ide dalje, pokušava. Misli da je dovoljno oprezan. Ovaj put umjesto lavice
odabire srnu. Tako on to vidi. Tako to izgleda nekoliko godina. Onda srna
dobiva zube. Malo preciznije, samo ih pokazuje. Vrijeme je, tu su oni
oduvijek. Očnjaci. I još gore, zubi varana. Natopljeni otrovom. Razarajućim,
fatalnim. Ne mora te odmah zaklati. Dovoljno da te ugrize. Jednom, više puta.
Perfidno, podlo. Dok spavaš, dok ju ljubiš. Dok ona ljubi tebe. Dok ju jebeš,
dok ona jebe tebe. Uhvaćen si, otrovan. Srna uživa u tome, hrani se tvojom
groznicom. Patnjom. Džaba ti što ustraješ, otrova je beskonačno. Doze
protuotrova su ograničene.

...I onda jednog dana vidiš, osjetiš. Trebao si i prije. Glupavi lovac, mislio si
uhvatiti živu srnu. Zbrinuti ju, nahraniti, čuvati. Osloboditi samoće, zagrijati,
voljeti. Dobiti isto natrag. Tu je vjerojatno zajeb. Trebala je pažnju, ispalo je
da ju gušiš. Trebala je slobodu, ispalo je da ju zanemaruješ. Trebala je sigurnost,
ispalo je da ju kontroliraš. Trebala je dom, ispalo je da gradiš kavez. Trebala je
tebe, ispalo je da je treba nekog drugog. Nekog prošlog, ili nekog novog.
Ostavlja te, napušta, otpisuje. Ali ne odlazi. Otvaraš joj vrata, svejedno šta
i sama ima ključ. Ostaje tu. Čvrsta je, jebote. Glumi koliko je neophodno. Trpi.
Trudi se da i ti to moraš. Razmišljaš, ima li to smisla, da li da izdržavaš. Da li
je to samo faza. Nemaš odgovor, bar ne onaj pravi. Imaš nekoliko verzija, jedna
gora od druge. Izgleda da nema izlaza. Možeš ju samo otjerati, osloboditi.
Preuzeti krivicu. Dati joj priliku da nađe sreću. Zaželiti da ju nađe. Znaš da to
oslobađa.

...Petar je to već napravio par puta. Ispalo je da su se snašle. Našle. Morale su,
mogle su. Žene. Ipak, dobio je neka pisma. Plesao je s njima na godišnjicama.
Još su ga pamtile po nekim dobrim stvarima. Možda kao on njih, možda i jače.
Možda je onda pomogla mladost. Petrova, njihova. Sad međutim, mladosti više
nema. Ako Petar otjera srnu, ako ona sama ode. Petar se nada u sreću. Šta
ostaje njemu. Opet hrpa zarobljenog svjetla. Toksičnog. Neizvjestan kraj života.
Normalno, s vremenom, potražiti će nešto. Možda lavicu. Možda srnu. Možda
hijenu. Ženku morskog psa. Možda one nađu njega. Šta li će tražiti. Šta li će naći.
Da li će išta naći. Možda da nabavi psa.

Oznake: priče

Kovrče

27 prosinac 2018

Petar se probudio uz cvrkut prica. I uz crvenokosu grivu na jastuku do njega. Cvrkut vrabaca i sjenica malo se teže probijao kroz nju. Ionako nije bilo žurbe. Petar je slušao ptice i gledao te bezbrojne sitne kovrče. Za koju minutu sunce će se malo poigrati s njima. Petar se s njima igrao zadjih mjesec-dva. I ne samo s kovrčama. Sjedio je tako jedne večeri za šankom. Sam sa sobom i pivom. I cigaretom. Sasvim ugodno društvo. Petak i proljeće napunili su kafić. Svi stolovi zauzeti. Tri tipa lijevo od njega su se počeli kupiti. Njih tri su uskočile u stolice iste sekunde. Jedna crna s crnim šeširom. Jedna plava s opakom figurom. I jedna crvenokosa s milijun sitnih kovrča. Ta je sjela do Petra. Nikada ih prije nije vidio. Kratko su ga pogledale. Bez trunke zanimanja. Sasvim uobičajeno. Sasvim očekivano. Dobro. Naručile su pive i zapalile cigarete. Raspalile neke svoje ženske priče. Povremeno su sve govorile u isto vrijeme. Petar je povremeno gledao u ta leđa odozgo zalivena crvenim. Odozdo podbočena krasnom jabukom. Baš su mu se svidjela. Imala su sve. Petar nije imao ništa takvo. Moguće da i neće skoro. Već dulje vremena nije lovio. Nije baš ni bježao. Općenito, nije se baš puno kretao u tom smislu. Onda ga je život zapeo nogom u dupe. Crvenokosa je slučajno laktom trknula svoju bocu pive. Tik nakon što je kvrcnula o čašu, Petar je zgrabio i jedno i drugo. Spriječio moguću štetu. Ili ju je tek započeo. Kovrče su se pretvorile u lice. Baš onako lijepo. Baš onako mlado. Razlika u godinama je bila više nego očita. Sve ostale su bile nepoznate. Joj, oprostite. I smješak. Iskren, čist, opušten. Oči iste takve. Smeđe. Nekoliko razlika manje. Ma ništa, sitnica. Ako ništa drugo, Petar je bio zadovoljan svojim refleksima. Još je bilo nešto krvi u njemu. Lice se nije žurilo da se okrene frendicama. Baš vam hvala. Petar nije odgovorio. Umjesto toga, prelazio joj je pogledom preko očiju i usana. Da se malo napuni prije nego ga otpile. Onda je pogledao u kosu. Lice je i dalje bilo tu. Krasna ti je kosa. Prirodna? Izraz za prirodno sitno frčkavu kosu Za one koji to eventualno ne znaju. Petar je to pokupio negdje davno usput. Da! Ponosno, veselo, otvoreno. Još poneka razlika manje. Petar je složio par rečenica. Već dosta dugo riječi su mu bile glavni adut. Moguće i jedini. Izgleda da ga je išlo te večeri. Replike su bile još bolje. Oboje ih išlo te večeri. Nazdravili su tim pivama. Jednom spašenom i jednom sigurnom. Nije se točno znalo koja je koja. Razmijenili imena. Upoznala ga je i sa svojim prijateljicama. Njihova imena Petar je odmah zaboravio. Svejedno je naručio novu rundu. Na njegov račun. Crvenokosa je nastavila pričati s Petrom. Okrenula koljena prema njemu. Ha. Pozvao ju je na pivu neki drugi dan. Možda sutra. Bez ovih bezimenih prijateljica. Onako prešutno. Može. Sutradan su popili to pivo. Svako po tri. Vi se pretvorilo u ti. Rastanak se pretvorio u prvi poljubac. Petar već odavno nije imao problema s odabirom trenutka. Sa da ili ne. Pustio se životu. Ovaj je to znao bolje od njega. Svaki mu je put uzvratio. Kovrče su sutradan došla do Petra. Ponijele su i sve ostalo. Ostale na doručku. I tako svakih par dana od tada. Neki put bez doručka. Stanovala je kod svojih. I tako je sad Petar gledao sunce kako se koprca u tom zlatnom labirintu. Niti je sunce znalo gdje i kud će dalje, niti je to Petar znao. Niti ih je bilo briga. Sva su znanja nestala. Ostao je samo život. Petar je ustao da mu skuha kavu.

Oznake: priče

Britanac

26 prosinac 2018

...Petrova draga se preselila u novi stan. Negdje iznad Britanca, uzbrdo pa lijevo.
Valjda. Siječanj, sjeverni vjetar brije kroz noć, Petar ju prati do tog novog stana.
Ulaze tiho, gospođa gadarica bi već trebala spavati. Starija gospođa gazdarica,
udovica, sama, stereotipna priča. Stan je bio stanodavkin vršnjak, ako ne i koju
godinu stariji. Ni zidovi ni namještaj nisu izgledali bolje. Petar i njegova stoje u
kuhinji i ljube se pred rastanak. Vruće je, neko je tu bio zimogrozan. Ne riskiraju
više od toga, oboje su tu tek prvo veče. Petrova skida kaput, ostaje u vesti i
hlačama. Petar ne skida ništa, ni kožnu bundu, ni kapu ni šal. Ali ni svoje usne s
njenih. Žvaka Efekta, one zelene male. Krene joj otkopčavati hlače. Nemoj, ne
znamo jel spava...Da. Petar joj svlači hlače i gaćice taman do ispod guze. Kao za
možebitnu hitnu intervenciju. Okreće joj guzu prema sebi, stišće uz stol. Kreće,
onako ubundan, prisilno utišan, ali odlučan. Traje neko vrijeme, Petar skida kapu
i šal koji mu sad tamo dolje ionako smeta, jakna je i dalje na njemu. Vruće je do
besvjesti, riskantno, ali slatko. Petar završava, mokar je ko miš.U tišini vrća šal,
navlači kapu, poljubac i odlazi. Zakopčava kožnjak. Vani ga dočekuju noć, pustoš
i ledeni vjetar. Hladnoća se probija kroz njegovu bundu i vlažnu odjeću do skroz
mokre kože. Kritično je, ima dosta hodanja do doma. Misli na događaje od maloprije.
Prodor hladnoće nekako popušta. Par dana kasnije, usred bijelog dana Petar ponovo
dolazi u stan. Sjede i pričaju za onim istim stolom, nevini kao anđeli. Pojavljuje se
gazdarica, gleda u Petra. Petrova ih službeno upoznaje – Ovo je Petar, moj dečko.
Stanodavka malo gleda Petra, malo nju i kaže – Nismo se tako dogovorili… Dva
dana kasnije Petrova draga preselila se u novi stan. Starija gospođa gazdarica, udovica,
sama, stereotipna priča. Bar je bilo bliže Petru.

Oznake: priče

M-2

24 prosinac 2018

I sad je Petar tako ispran i ponovo napunjen gledao svijet oko sebe. Sve je bilo kako treba. Sve je bilo na svom mjestu. Pitanje da li i on. Jedno od onih suvišnih. Nije bilo dobra i zla. Nije bilo krvnika i žrtava. Samo stvari onakve kakve jesu. Vide li i drugi to. Vide li njega. Pa da vidimo da li vide. Sjetio se jedne... M. Ko zna zašto. Ko zna kako. Još par suvišnih pitanja. Zanemario ih je još u nastajanju. Pakao je savršen učitelj. Petar ga je poštovao. Poslao je M jednu poruku. Znali su se tridesetak godina. Nekad davno ju je i slikao. Imala je... Uglavnom, odgovorila je. Malo suzdržano. Malo neodređeno. Petar se nije pokolebao. NIje više znao ni šta to znači. Bila je nešto bolesna. Spremala neki važan ispit. Onda su se raspisali. Onako kako to rade usamljeni ljudi. Onako kako to tehnika danas omogućuje. Onako kako je Petar do tada izbjegavao. Onda ju je pozvao na kavu. Završili su u slastičarnici. Baš uz kavu. Raspričali su se. Bez napora, bez glumatanja. Petar je pričao. Opušteno, mirno. M ga je slušala. Zaboravio je taj osjećaj kad te žena sluša. Ona je pričala njemu. Zaboravio je taj osjećaj kad ti žena nešto govori. Iskreno. Iz srca. Kad se oči slažu s riječima. Petar se i dalje punio. Bilo je još puno prostora. Pakao je vrhunska tvrtka. Petar ju svima preporuča. Malo tko će imati muda da ga posluša. U čistilištu još ima nade. Kao. I tako, baš su se nekako zbližili. Tipkali su satima. Predlagali i postali glazbu. Nalazili u kafićima. Opet satima pričali. Petar ju je gledao. Plave, duboke oči. Bez maskare na trepavicama. Srećom. Petar ju je slušao. Tužne, teške priče. Znao je za dio njih. Sad je doznao i više. Malo prošlosti. Malo sadašnjosti. Budućnost se nije dirala. Bar ne na glas. Preporučio joj je neke knjige. Ponovo se upisao u kjižnicu. Digao jednu radi nje. Napravio dosta zeznut izbor za početak. Povezo nepovezano. Trebao je nešto drugo. Ili nije. Ionako ju neće pročitati. Možda i bolje.
Prošla je taj zeznuti ispit. Stres je popustio. Bar taj. I dalje je bila bolećiva. Petar joj je nabavio neke prirodne medikamente. Odnio joj ih. Par puta ju i odvezao na posao. I s posla. Prosinac je hladan mjesec. Uživao je u tome. Činio je to bez ikakvog napora. Baš suprotno. Sve ga je to i dalje punilo. Raspisali su se o svemu, Petar je svoje kočnice ostavio kod gazde. I on i njegov bat mora da su bili ponosni na njega. Petar je i svoj ponos ostavio s kočnicama. Nije mu više trebalo ni jedno ni drugo. Pustio se srcu. Nije više znao drugačije. Nije više ni mogao. I onda mu se ona uvukla u to otvoreno srce. Vrata su joj bila širom otvorena. Točnije, vrata više nije ni bilo. Otpala su negdje putem. I tako, zamišljao je kako sjede na velikom kauču u njegovoj velikoj dnevnoj sobi. Svaki u svom ćošku, pijuckaju nešto i slušaju muziku. Pričaju bez kočnica. Smiju se. Gledaju sjaj vatre iz peći. I onda, možda, Petar spušta glavu u njeno krilo. Ne zbog utjehe, ne zbog tragova prošlosti. Samo tako. Udiše ju, ona ga draga po kosi. Petar se i dalje puni, i sve to odmah vraća. Zrači iz sebe. Sve što može. Bezuvjetno, bez naknade. To je jedina svrha njegovog postojanja. I možda, samo možda, predlaže joj da ostane na doručku. M pristaje. Zaspi mu na prsima.
Međutim, stvari nisu takve. Petar je u svoj toj svojoj gunguli zaboravio. Zaboravio gdje se vratio. Komu. Čemu. I tako, sve one tipke koje je pogodio. Namjerno, nenamjerno. Slučajno. Ispadaju promašaji. Ubodi u rane. Nalazi se s M u njihovom kafiću. Ona mu priča o problemu koji vuče s bivšim mužem. Zbog toga je u komi. Kao zbog toga. Besmisleno. Čak ni Petar nije toliko blesav. Zna šta je. Zna da je teško ranjena. Zna da više ne vjeruje nikome. Zna da se čupa. Zna da se boji. Boji se Petra. Neuglednog, odrpanog tipa koji pije, puši, slika gole žene i piše. Onog kojeg nikada prije nije doživljavala. Onog kojeg vidi kroz oči svoje patnje. Oči svog straha. Petar ju to direktno pita. Odgovara potvrdno. Petar joj uzima dlan. M ga ne povlači. Petar ju ljubi u obraz. M ne uzmiče. Ljubi joj uho. M je i dalje tu. Mora da urla u sebi. U Petru urla okus njenih usana. Petar jo stavlja ruku na bedro. Oduvijek mu se sviđala. Lastavica. Njegov tip. M se trese. Vjerojatno od hladnoće. I dalje je prosinac. Petar joj navlači jaknu na ramena. Neki čupavac. Ispod ima najljepšu košulju koju je ikad vidio. Petar traži konobara da zatvori ulazna vrata. Konobar ga sluša bez pogovora. M treba otići kući. Božić se bliži. Treba se napraviti ovo i ono. Da. Petar plaća račun. Otvara joj vrata. Izlaze van na nula stupnjeva. M stoji na dva metra od Petra. Pita ju. Ne smijem te zagrliti. Ne. Oboje znaju da bi ih taj zagrljaj progutao. M odlazi. Više ne odgovara na poruke. Zbraja se. Onda se javlja. Gotovo je. Tih dva tjedna u prosincu. I sve dalje. Ne doživljava ga takvog. Ponovo. Jedna od mnogih. Petru je jasno. Pakao je svjetska firma. Prošetajte njome. Ali onako, skroz do centra. Potpuno sami. Možda se poslije vidimo.

Dovršeno 24.12.2018. u 03.43 h.

Oznake: priče

M-1

Par tjedana prije, Petar je ispao iz pakla. Skoro pa se dobro sjećao kad i kako je upao u njega. Malo se manje sjećao kad je krenuo prema njemu. Mada, i to se manje-više pravio. Do nedavno je znao i datum. Sad ga je fakat zaboravio. Bar se oko toga mogao složiti sam sa sobom. Potpuno nevažno. Prošao je tih jebenih devet krugova. Polako, teško, beznadno, gadno. Onako kako treba. Udisao je sav taj smrad i vatru punim plućima. Ili onim šta mu je od njih ostalo. Prepustio se. Kao da je imao izbora. Onda je konačno došao do središta. Tu će ga konačno uništiti. I dobro. Ni za uništiti nije puno ostalo. Neće biti neke štete. Nestati će patnje, ostati će mir. Bar se nadao. Ili mu već bilo svejedno. Stajao je tamo gol, bespomoćan. U golemoj prostoriji od sivog betona. Čekao da prorade tuševi. Oni kroz koje ne protiče voda. Ulazila je gomila novih kandidata za tuširanje. Istih kao Petar. Gurali su ga u stranu. Da zauzmu bolja mjesta. Ili šta. Odgurali su ga do zida. Naslonio se leđima i zatvorio oči. Pokušao zamisliti neki drugi prizor. Da ne ode s ovom slikom. Sjetio se nekih trenutaka. Bili su stvarniji od ovog sada. Eto, sad je spreman. Puštaj to. Daj da završimo, jebo li te pakao. I onda, zid iza njega se počeo micati prema van. Nije bilo nikakve kvake, nikakvih obrisa vrata. Samo se otvorilo. Koji moj. Petar je pogledao iza sebe. Vani je bio svijet kakvog je poznavao. U kakav je ubačen. Koji je nestao. Iz kojeg je Petar nestao. Zadnja okrutna varka ili šta. Pa dobro. Iskoračio je van. Nek ga upucaju s leđa. Spale bacačem vatre. Nek se zabave još malo. Ali ništa. Nastavio je hodati. Onako, gol i bos. Izmrcvaren. Prejadan i za živu metu. Niko nije pucao u njega. Niko ga nije zustavljao. Nikome nije bio važan. Za trenutak je zastao. Osvrnuo se. Još je vidio onu gomilu kako se koprca unutra. Kako oni nisu vidjeli vrata. U stampedu nahrupili van. Zid se opet zatvorio. Nastupila je tišina. Mir.
Petar je nastavio hodati. Polako, konačno bez straha. Ikakvog. Zemlja mu je ulazila kroz bosa stopala. Sunce mu je ulazilo kroz čelo. Vjetar mu je ulazio kroz golu kožu. Punili su ga. Bilo je tu posla. Pakao ga je izdubio, ispraznio do jaja. I više. Sav taj sadržaj zadržao za sebe. Za trenutak, Petar je ugledao gazdu pakla. Smešio mu se. Stavio je Petru onu svoju šaketinu na glavu. Koščatu, sivu, nemilosrdnu. S dugim šiljastim noktima. Petar je čuo njegov glas. Dubok, lišen vremena. Lišen milosti. Lišen života. Ko za vraga, Petar ga se nije poplašio. Ironije li. Čuo je kako mu taj glas govori. Idi sad. Idi sine. Idi mome bratu. I ne vraćaj se više. Nije to bio savjet. Nije to bila ni naredba. To je jednostavo bilo to. Nešto kao definicija. Šaka se maknula s Petrove glave. Nestao je i gazda i njegov glas. Patar ga je poslušao. Bez pogovora. Svakim korakom, zemlja, vjetar i sunce ulijevali su se u njega. I dalje, i dalje. Nikad kraja. Ima li ga uopće. I takav je upao natrag u svijet.

Oznake: priče

Lubičice

22 prosinac 2018

...Jutro se probudilo u suncu. Neki teći ili četvrti takav dan u nizu. Tvornica u kojoj je Petar radio bila je napola u šumi. Na putu do ureda, posred napuštene pruge i svuda okolo. Rasla je gomila ljubičica. Crkavica od plaće će biti tek oko petnaestog. A danas je Osmi Mart. Petar je jedva spajao kraj s krajem. Stanovao je sam. Skoro sam. Ponekad je ručao je kod roditelja. Uvijek su se smiješili kada je dolazio. Priroda mu se smiješila kad god ga je vidjela. Danas joj je Petar uzvratio osmijeh. Mogao je to i češće. Priroda mu nije zamjerala. Na pauzi, Petar je nabrao gomilu tih ljubičica. Nitko ga nije kontrolirao gdje je i šta radi. Podijelio je tu hrpu cvijeća na tri dijela. Dvije male kitice je dao čistačicama. Obradovale su se. Onako iskreno. Petar je bio mlad. Možda je bio i pomalo zgodan. Bar nekima. Treću, veliku, stavio je u šalicu s vodom. Ta će s njim do stana. Ima da izvuče jedan osmijeh. Do kraja radnog vremena često je pogledavao na ljubičice. Ugasio je radijator i otvorio prozor. Bojao se da ne uvenu. Pitao se da li su još žive. Ili su već mrtve. Svakako su umirale. Čudan neki poklon.
...Nije navratio do svojih na ručak. Žurio se da ljubičice stavi u novu vodu. Da izdrže bar još sat. Ovaj put ih je stavio u staklenu čašu. Nije imao vazu. Čašu je stavio na vidno mjesto. Stolić u dnevnoj sobi, U prizemlju. Otišao gore da se istušira. Taman kad je izašao iz kupaonice, čuo ju je kako se penje stepenicama. Bila je vesela. Bio je Osmi Mart. Smiješak joj je bio slatko očekivanje. I Petar se smješkao tom smiješku. Poljubila ga je. I dalje je nešto čekala. Ali više nije bilo osmijeha. Znaš li šta je danas? Znam, Osmi Mart. I? Petar nije odgovorio. Vidio je da je već bila razočarana. Ljuta. Skoro pa ga je odgurnula i otišla u kupaonicu. Možda je čak i zaključala vrata. Očito nije bila u dnevnoj sobi. A šta ako je bila? Ako se Petar preračunao s prirodom. Ili sa sobom. Ili sa njom. Onda je svejedno. Sjeo je na krevet. Čekao da izađe iz kupaonice. Izašla je. U međuvremenu je neraspoloženje navila na dosta jače. Svašta mu je rekla. Na današnji dan dečki svojim djevojkama koje vole... Pravi muškarci bi... Petar je čekao da završi. Ili bar da napravi kratku stanku. Kad je nešto od toga nastupilo, samo ju je pitao: Jesi bila u dnevnoj sobi? Nije nastavila pričati. Usne su se razdvojile, zubi su sad bili stisnuti. Očito pomalo zbunjena, nakrenula je glavu, malo jače otvorila oči. Ionako su bile velike. Petar se bez problema mogao izgubiti u njima. Sjurila se bosa niz stepenice.
...Petar ju je čuo kako se polako penje gore. Pojavila se na vratima spavaće sobe. Držala je tu ogromnu kiticu s obje ruke. Voda je kapala po parketu. Nije bio lakiran, ostati će bijele fleke. I oči su joj bile malo vlažne. Bila je velika emotivka. Na koju god stranu da okreneš. Oprosti... Petar se ustao s kreveta, lagano joj uzeo to cvijeće iz ruku. Zbacio je pokrivač s i počeo posipati ljubičice po plahtama. Jednu po jednu, par po par. Stvarno ih je puno nabrao. Naravno da joj je oprostio. Slavili su život na toj postelju od umirućeg cvijeća. Polijepilo se svuda po njima. Ostali su tako ležeći do sumraka. Kad su ustali, ljubičice su već bile mrtve. Petar se ponadao da će iduće godine imati love da ju izvede na večeru. Da plati nešto što je neko drugi ubio. Ispalo je da neće imati koga. Petar je dao otkaz. Neko vrijeme je češće ručao kod svojih.

Oznake: priče

Godišnjica

21 prosinac 2018

...Došla je na godišnjicu. Neočekivano ili ne. Pripremila se. Savršeno, stručno
našminkana, za nijansu jače od uobičajenog. Znala je kako se to radi. Petar je
znao da su sve kompnente posebne. Najbolje marke, najbolje nijanse. Znala je
izabrati, znala je i primijeniti. Nije trebala šminkere. Nije trebala frizere. Nije
trebala stiliste. Ona sama bila je bolja od svih njih zajedno. Uska mini haljinica,
nijedan detalj viška, nijedan detalj manjka. Vrtoglave štikle. Brazilska proizvodnja,
rekla mu je kasnije. Brazil bi ju usvojio bez pitanja. Listovi su vrištali. Figura joj
je bila savršena. Možda bolja nego ikad. Odgovaro joj je život bez Petra, ili joj je
odgovaro život kakav sada vodi. I druge cure su se upicanile. Bilo je opakih izdanja.
Nijedna joj nije bila ni do koljena. Pozdravili su se, rukovali. Trebalo je puno skupog
ruža da popuni taj osmjeh. Petrove usne i obrazi i sve ostalo, već su dugo bili bez
njenih tragova. Sada je samo miris neke kreme prešao na njegov dlan.

...Svi su ju gledali. Dečki, cure. Većina je znala za njihovu prošlost. Neki su se možda
nešto pitali, neki su možda potajice nešto komentirali. Bilo je i par Petrovih bivših. Bio
je i jedan njen bivši. Petar je sad bio sam. Nije mu to smetalo, nije bio usamljen. Ostalo
mu je par prijatelja. Zabava se razvijala. Plesalo se, pilo, pjevalo. Petar je samo pio. Ne
onako da se napije, nego čisto da pomalo pijucka. Ona je plesala, bolje od svih drugih.
Pjevala je, i to bolje od svih drugih. Petar je mogao razaznati njen glas u najvećoj buci.
Nije bila stvar u snazi glasa. Možda su je čuli i svi drugi. Petar ju je gledao. Promatrao
je kako ju drugi gledaju. Uočio je sličnost. Nije bilo neke razlike između gledati i vidjeti.
I to je bilo to. Vidio ju je onako kako ju drugi vide. Nije više vidio njene oči koje su ga
gledale nakon seksa. Tople, rastopljene smeđe oči, raširene ruke i to tijelo i srce, potpuno
prepušteno njemu. I samo njemu. Nije ju više vidio takvu. Između gledati i vidjeti stvorio
se neki zid, vjerojatno su ga zajedno izgradili. Taj je zid sad bio platno za filmski projektor.
Projektor koji se i dalje vrtio. Ali više nije bilo filma. Čuo se samo lupetavi zvuk
završene trake i prazni bijeli okvir.

...Par sati kasnije, Petar i dva njegova prijatelja izdvojili su se iz sale, sjeli u fotelje preko
puta recepcije. Ponijeli su svoju cugu, tu se moglo normalno razgovarati. Evociraju neke
uspomene, pričaju onako bez veze. Odjednom, evo i nje, pridružuje se, svi se jako dobro
poznaju. Nema pritiska, nema napetosti, svi su već svašta prošli. I pojedinačno i zajedno.
Nakon par minuta njih dvojica čuju dobru muziku iz glavne sale, idu malo tamo. Sve je
jasno, miču se, ali ne radi glazbe. Pravi prijatelji su duša svemira. Svi se prave malo
blesavi, nitko nikome ne zamjera. Petar i usne ostaju sami u predvorju hotela. Oboje šute,
ona uzima njegovu ruku u svoje dlanove. Ne govori ništa. Svejedno, njen nečujni vrisak
trese staklene zidove oko njih. Petar samo žmiri, nevješto se pravi umoran od posla ili
nečega. Ona zna da Petar laže. Ona zna da je lagala Petru. Oboje znaju da se projektor
vrti na prazno. Zid je podignut, svjetlo više ne može koz njega.

Oznake: priče

Predbožićna priča

13 prosinac 2018

...Petar je prihvatio poziv na Božićni domjenak partnerske firme. Može povesti još nekog ako želi. Petar nije imao koga. Bar ne neku koju on želi. Ionako se nije mislio dulje zadržati. Toliko da nešto popije i pojede. Pa još malo popije. Popriča s ekipom i natrag u stan. Malo je ipak razmislio. Sjetio se Dade. Sama, srednje tridesete. Lijepo ga je gledala u zadnje vrijeme. I Petar je nju malo gledao. Nazvao ju je. Bila je već nešto obećala tu večer. Zauzeta je. Šteta. Toliko o pratnji. Nema veze. Sutradan ga je nazvala. Ipak će doći. Odustala je od onog dogovora. Moguće baš zbog Petra. Lijepo od nje. Dogovorili su se da se nađu pred ulazom. U sedam. Petar je krenuo na vrijeme. Prije toga se Istuširao, našpricao dezodoransom. Dodao i malo muškog parfema. Jedinog kojeg je imao. A imao ga je već dugo. Možda mu jednog dana neko pokloni novi. Obukao čiste čarape i gaće. Nevješto je ispeglao košulju. Nabacio i sako. Njega nije trebalo peglati. Valjda. Traperice su još bile ok. Stručno očistio i namazao cipele. Znanje iz JNA. I dovoljno prakse. Izašao iz zgrade. U zimsku noć, cmoljavu i ne previše hladnu. Bar ne mora guliti led s auta. Svejedno, dobro da je gore drmnuo dva whiskija. Mala. Prije ili poslije pranja zuba? Možda i između. Auto je kresnuo iz prve. Kao i uvijek. Petar je vozio polako. Taman je htio uključiti radio, kad je primijetio neki čudan zvuk. U stvari, jako dobro poznat, samo ga nije bilo zadnjih par godina. Bar ga Petar nije čuo. Cesta je opet zvučala dobro. Onako. Po kretanju. Po životu. Po baš sada. Jebote. Otkud to. Nije baš nedavno promijenio gume. I zvuk nije nestajao. Nije mu smetao ni huk motora. Dapače. Za trenutak je poželio da je restoran malo dalje. Onda se sjetio Dade. Osjećao se još malo bolje.
...Stigao je pet do sedam. Dada tri. Nije znao jel inače ovako točna. Ispred ulaza su se zagrlili i izljubili u obraze. Tako su to pri susretu radili već neko vrijeme. Petar se pitao kako će pozdrav izgledati na rastanku. I da li će rastanka uopće biti. Prepusti će to nekim višim silama. Sjeli su za stol jedno do drugog. Popili po aperitiv. Pa drugi. Pa treći. Bilo je tu još zajedničkih poznanika. I poznanica. Fino. Bilo je i par drugih ekipa. Petar nije znao ko su. Komadi su se potrudili sa stylingom. Pogotovo neke. Stigla je i klopa. Petar nije jeo 24 sata. Jelovnik je na papiru izgledao jako dobro. Na tacnama malo manje. U tanjuru još manje. U ustima je i okus malo devalviralo. Ali sasvim ok. Petar je prešao na bijelo vino. Čisto. Dada mu se pridružila. Nije ga baš pratila. I bolje da nije. Bend je bio uobičajeno sranje. A Petar se ponadao. Uzalud, kao mnogo puta u životu. Petar nije plesao na to. Većina drugih je. Dada je otišla na podij s tipom preko puta njih. Petar je otišao u prostor za pušenje. Ponio je i čašu. Punu. Stao za onaj visoki kvadratni stol. Sam. Kad eto nje. Anita. Nije ju vidio bar deset godina. Tada je taman prestala biti klinka. Sad je već bila žena. Preobrazila se usput. Vrlo uspješno. Negdje u inozemstvu. Njemačka, kaže. Berlin. Vratila se. Tu je već pola godine. Umjetnica. Petar nije baš razumio njenu umjetnost. Ali razumio je njen osmijeh. I njene oči. Zagrljaj starih prijatelja. Onaj bez distance. Prsa o prsa. I pusa u obraz.

...Raspričali su se o svemu. Uskoro došli na pitanja bitka, srca, duše. To im je baš dobro išlo. Onda se Anita morala vratiti ekipi. Valjda iz pristojnosti. Ili da ne ispadne sumnjiva što se toliko smije i priča s nekim starim prdonjom. I Petar se vratio za stol. Ponovo napunio čašu. Dada je s frendicama sjedila preko puta. Već je prešla na sok. Nije djelovala razočarano. Zašto i bi. Opet je otišla plesati. Ovaj put s curama. Bezveznjaci su se redali u nedogled. Petar je pojeo i par kolača. Evo opet Anite. Idemo još malo van. Nije imala jaknu. Petar ju je ogrnuo svojom. Starom, kožnom, pouzdanom. Eto, imao je i nešto takvo. Takve stvari dobro griju. I ne samo stvari. Ali dobro. Pričali su bar još pola sata. Petar je bio samo u košulji. Nije mu bilo hladno. Dala mu je broj mobitela. Opet ga zagrlila. Vratila jaknu. Rekla hvala i otišla. I Petar se vratio unutra. Skužio da je popušio sve svoje cigarete. Nafektao je nekoliko od preostale ekipe. Jednu sačuvao za vožnju kući. Glazbenici su se počeli pakirati. Dada je još bila tu. Izgledala je malo umorno. Dosta je daleko putovala na posao. Malo su zajedno šutjeli. Mirno, bez napetosti. Sve je i dalje bilo u redu. Rekla je da je gotova, da bi išla kući. Sutra rano ustaje. Ni Petru se više nije ostajalo. Pridržao joj je kaput, onda i on obukao jaknu. Otpratio ju do auta. Rastanak je bio isti kao sastanak. Nisu nešto napredovali. Čujemo se. Laku noć. Petar je sjeo u svoj auto. Zapalio onu zadnju cigaretu i krenuo.
...Zvuk ceste i dalje je bio kako treba. Ni bend ga nije uspio zajebati. Pa ni vino kojeg je Petar popio prilično previše. Ulice su bile puste i mokre. Neobično za zimskih četiri ujutro. Nakon kilometra ili nešto, malo mu se pripovraćalo. Vino se pobunilo. Ili kvaliteta ili količina. Prije ovo drugo. Svejedno, Petar je stao uz rub ceste ispod drvoreda. Otvorio vrata, nagnuo se van i malo povraćao. Da nije bio vezan ispao bi iz auta samo tako. Da nije bio vezan, ne bi si zalio lijevi rukav i prag od vrata. Visio je malo tako. Čekao eventualni nastavak isporuke. Gledao u mokri asfalt. Taj koji je cijeli život bio njegov. I onda jednostavno nestao na godinu i nešto. Isto kao i drveće, zgrade, livade. Pa i ljudi. Neko ih je otkinuo od Petra. Znao je i ko i kako. Moćna ekipa. Uporna, nezaustavljiva. I sad se asfalt prvi vratio. Da ne bi. I ovako naroljan, Petar je znao da nisu nestale ni ceste, ni ljudi ni sve ostalo. Samo je on nestao. On je pustio da mu to neko otkine iz njega. Sad su se asfalt i Petar gledali kao najbolji prijatelji. Smijali se jedan drugom. Na glas. Jedan od njih je izgledao kao luđak. Sreća što su ulice bile puste. Grčevi su prestali. Petar je nastavio voziti. Nakon petsto metara opet mu se malo povraćalo. Stao je i ponovio postupak. Sad je istresao valjda sve što je pojeo i popio. Moguće i šta je ispušio. Ali bilo mu je jako dobro. Bio je tako olakšan i ispunjen u isto vrijeme. Ponovo je krenuo. Na par mjesta se skoro popeo na pločnik. Rubnjaci su srećom pazili na njega. Eto i njih, znači. Parkirao je ispred zgrade. Iz onog velikog kontejnera uzeo neku odbačenu odjeću. Obrisao rigotinu s jakne i vratio krpu u kontejner. Uzeo drugi komad i njime prebrisao prag od auta. Valjda će biti dobro. Vidjeti će ujutro. Puno toga će ujutro vidjeti. Ponovo vidjeti.

Oznake: priče

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.