...Nije joj više ništa predbacivao. Možda joj je i oprostio. To je trebao znati. To je trebao osjetiti. Izgleda da još nije. Jedno vrijeme se bojao te spoznaje. Malo svjesno, više nesvjesno. Više puta je došao do ruba. Onda je vidio rezultat. Vidio je sebe slobodnog. Od nje. Bez nje. I svaki put ga je nešto povuklo natrag. Dugo je vjerovao da je to bio strah. Hrabro se suočio se s njim. Žilav protivnik, ali kao da se nekako počeo povlačiti. Onda mu je palo na pamet da bi to mogla biti i ljubav. Suočio se i s njom. Nju nije smatrao protivnikom. Ili možda ipak jest. Izgleda da se i ona počela povlačiti. Sad više nije imao pojma. Bio je zbunjen, bio je izgubljen. Pogledao ju je onako kroz mrak. Potiljak na jastuku. Otprilike je znao šta je unutra. Možda zbog onoga što mu se usudila reći. Više zbog onoga što je pročitao između redova. I ne samo između. Dala mu je puno. Puno vremena. Puno sebe. U cjelini ili samo dio. Dala mu je tijelo. Njemu je to značilo puno. Njoj baš i ne. Tijelo je samo tijelo. Odvojila ga je od srca. Odvojila ga je od duše. To je izgleda ostavila malo po strani. Da ih sačuva za sebe. Ili ko zna koga. Čak je bila i ponosna na to. Na svoju hladnoću, na svoj oklop. Ponos? Petar je par puta zbog ponosa otjerao ljubav. Nije to čak ni bio njegov izbor. Samo se dogodilo.





...Petar je razmišljao o davanju i primanju. O razdvajanju. Tijelo, srce, duša. O odlukama, šta treba dati, šta treba uzeti. Šta treba sačuvati samo za sebe. Šta je vrijednije. Mogao se ubiti, ali nije se uspio sjetiti da je ikad prije razmišljao o tome. Nikad nije vidio tu razliku, tu podjelu. Ni kod sebe, ni kod njegovih žena. Gledao ih je kao jedno. Vidio ih je kao jedno. Volio ih je kao jedno. Tako ih je i osjećao. Tako je osjećao i sebe. Dobro, nekoliko je puta napravio i iznimku. Za jednu noć, tjedan-dva, možda mjesec. Ne više od toga. Nije mogao više od toga. Nije mu trebalo. Morao je probati. Bar je saznao gdje je. I tako, na dulje staze Petar se davao samo u komadu. Možda nije imao puno za dati, ali to je sve šta je imao. Mislio je da to dobiva natrag. Možda neko vrijeme i je. Možda je previdio koju dimenziju. Sad konačno zna da jest. I dalje su mu davale svoje tijelo, ali sada više ne iz ljubavi. Više nekako iz prezira. Prema njemu? Prema sebi? Evo ti, jebi me, to je sve što ćeš dobiti. Mene nećeš imati. Ni srce ni dušu. Ni misli ni pažnju. Naravno, nikada mu to nisu rekle u lice. Zadržale su to za sebe. Podijelile i s nekim drugima. Prijateljicama, simpatijama. S njim ne. Nije više bio vrijedan ni toga. Bar ne njima.
...I tako, to što mu je ostalo od nje, spavalo je pored njega. Za nju je to bio najmanje važan dio same sebe. Gotovo bezvrijedan. Možda ga je već i dala nekom drugom. Na ovaj ili onaj način. Iz prkosa, iz prezira, iz zabave, iz ponosa, iz osvete. Iz ljubavi. Svejedno. Petra je dugo boljela ta spoznaja. To je tijelo bilo njegov hram. Njegov razlog za radost, razlog za osmijeh, razlog za život. Njemu nije bio bezvrijedan. A i njene misli, njeno srce, njena dušu, sve je to već dala nekom drugom. Ili drugima. U komadu ili na dijelove. Valjda su i oni to dali njoj. Valjda je sad bila sretnija. Zašto je onda još bila tu. Zašto je Petar još bio tu. Treba imati muda za otići. Treba imati muda za ostati. Ne treba imati muda samo za otići, a ostati. Za to treba nešto drugo. Počelo je svitati. Grane drveća pored zgrade bile su prekrivene snijegom. Mora da je padao cijelu noć. I sada je sipalo u krpama. Nekoliko vrabaca i sjenica cvrkutalo je na prozoru. Promrzlih i gladnih. Petar se tiho izvukao iz kreveta, namrvio krišku kruha i bacio na balkon. Ptice su se razbježale. Petar je opet legao u krevet. Možda se sad vrate. On neće više zaspati. Ona će se uskoro probuditi. Možda ju probudi cvrkut gladnih ptica. Možda nečujni zvuk pahulja. Petar sigurno neće. Neće biti ni poljupca za dobro jutro.
.... Nije ju više čekao da se probudi. Otišao je u kuhinju i zapalio cigaretu. Gledao je dim kako se uspinje i snijeg kako pada. Ni jedna pahulja snijega nikada ne padne na pogrešno mjesto. Zen. Kažu li šta za dim? Šta li bi Petar mogao biti? Dim ili pahulja. Oblak ili cigareta. Tuga ili osmijeh. Šta od toga najdulje opstaje. Bojao se da već zna odgovor. Sam je sebi djelovao patetično. Jebiga, tako se osjećao. A tako je i izgledao. Vidio je svoj slabi obraz u prozorskom staklu. Nije samo odraz bio slab. Ni original nije bio bolji. Ako je to bio original. Tužno lice. Bez smješka. Pahulje i dim. Šta će si ostaviti kad se raziđu. Ništa opipljivo. Petar je znao što će od nje ostati u njemu. Nije imao pojma šta će on ostaviti njoj. Tužno lice ili možda ipak smiješak. Nadao se ovo drugo. Možda će joj jednom biti potreban. Možda ju zagrije, ako ne bude bilo nikog ili ničeg drugog. Bar onako na trenutak. To je bila ona njegova jedina molitva.

Oznake: priče