...Jutro se probudilo u suncu. Neki teći ili četvrti takav dan u nizu. Tvornica u kojoj je Petar radio bila je napola u šumi. Na putu do ureda, posred napuštene pruge i svuda okolo. Rasla je gomila ljubičica. Crkavica od plaće će biti tek oko petnaestog. A danas je Osmi Mart. Petar je jedva spajao kraj s krajem. Stanovao je sam. Skoro sam. Ponekad je ručao je kod roditelja. Uvijek su se smiješili kada je dolazio. Priroda mu se smiješila kad god ga je vidjela. Danas joj je Petar uzvratio osmijeh. Mogao je to i češće. Priroda mu nije zamjerala. Na pauzi, Petar je nabrao gomilu tih ljubičica. Nitko ga nije kontrolirao gdje je i šta radi. Podijelio je tu hrpu cvijeća na tri dijela. Dvije male kitice je dao čistačicama. Obradovale su se. Onako iskreno. Petar je bio mlad. Možda je bio i pomalo zgodan. Bar nekima. Treću, veliku, stavio je u šalicu s vodom. Ta će s njim do stana. Ima da izvuče jedan osmijeh. Do kraja radnog vremena često je pogledavao na ljubičice. Ugasio je radijator i otvorio prozor. Bojao se da ne uvenu. Pitao se da li su još žive. Ili su već mrtve. Svakako su umirale. Čudan neki poklon.
...Nije navratio do svojih na ručak. Žurio se da ljubičice stavi u novu vodu. Da izdrže bar još sat. Ovaj put ih je stavio u staklenu čašu. Nije imao vazu. Čašu je stavio na vidno mjesto. Stolić u dnevnoj sobi, U prizemlju. Otišao gore da se istušira. Taman kad je izašao iz kupaonice, čuo ju je kako se penje stepenicama. Bila je vesela. Bio je Osmi Mart. Smiješak joj je bio slatko očekivanje. I Petar se smješkao tom smiješku. Poljubila ga je. I dalje je nešto čekala. Ali više nije bilo osmijeha. Znaš li šta je danas? Znam, Osmi Mart. I? Petar nije odgovorio. Vidio je da je već bila razočarana. Ljuta. Skoro pa ga je odgurnula i otišla u kupaonicu. Možda je čak i zaključala vrata. Očito nije bila u dnevnoj sobi. A šta ako je bila? Ako se Petar preračunao s prirodom. Ili sa sobom. Ili sa njom. Onda je svejedno. Sjeo je na krevet. Čekao da izađe iz kupaonice. Izašla je. U međuvremenu je neraspoloženje navila na dosta jače. Svašta mu je rekla. Na današnji dan dečki svojim djevojkama koje vole... Pravi muškarci bi... Petar je čekao da završi. Ili bar da napravi kratku stanku. Kad je nešto od toga nastupilo, samo ju je pitao: Jesi bila u dnevnoj sobi? Nije nastavila pričati. Usne su se razdvojile, zubi su sad bili stisnuti. Očito pomalo zbunjena, nakrenula je glavu, malo jače otvorila oči. Ionako su bile velike. Petar se bez problema mogao izgubiti u njima. Sjurila se bosa niz stepenice.
...Petar ju je čuo kako se polako penje gore. Pojavila se na vratima spavaće sobe. Držala je tu ogromnu kiticu s obje ruke. Voda je kapala po parketu. Nije bio lakiran, ostati će bijele fleke. I oči su joj bile malo vlažne. Bila je velika emotivka. Na koju god stranu da okreneš. Oprosti... Petar se ustao s kreveta, lagano joj uzeo to cvijeće iz ruku. Zbacio je pokrivač s i počeo posipati ljubičice po plahtama. Jednu po jednu, par po par. Stvarno ih je puno nabrao. Naravno da joj je oprostio. Slavili su život na toj postelju od umirućeg cvijeća. Polijepilo se svuda po njima. Ostali su tako ležeći do sumraka. Kad su ustali, ljubičice su već bile mrtve. Petar se ponadao da će iduće godine imati love da ju izvede na večeru. Da plati nešto što je neko drugi ubio. Ispalo je da neće imati koga. Petar je dao otkaz. Neko vrijeme je češće ručao kod svojih.
Post je objavljen 22.12.2018. u 14:35 sati.