Petar se probudio uz cvrkut prica. I uz crvenokosu grivu na jastuku do njega. Cvrkut vrabaca i sjenica malo se teže probijao kroz nju. Ionako nije bilo žurbe. Petar je slušao ptice i gledao te bezbrojne sitne kovrče. Za koju minutu sunce će se malo poigrati s njima. Petar se s njima igrao zadjih mjesec-dva. I ne samo s kovrčama. Sjedio je tako jedne večeri za šankom. Sam sa sobom i pivom. I cigaretom. Sasvim ugodno društvo. Petak i proljeće napunili su kafić. Svi stolovi zauzeti. Tri tipa lijevo od njega su se počeli kupiti. Njih tri su uskočile u stolice iste sekunde. Jedna crna s crnim šeširom. Jedna plava s opakom figurom. I jedna crvenokosa s milijun sitnih kovrča. Ta je sjela do Petra. Nikada ih prije nije vidio. Kratko su ga pogledale. Bez trunke zanimanja. Sasvim uobičajeno. Sasvim očekivano. Dobro. Naručile su pive i zapalile cigarete. Raspalile neke svoje ženske priče. Povremeno su sve govorile u isto vrijeme. Petar je povremeno gledao u ta leđa odozgo zalivena crvenim. Odozdo podbočena krasnom jabukom. Baš su mu se svidjela. Imala su sve. Petar nije imao ništa takvo. Moguće da i neće skoro. Već dulje vremena nije lovio. Nije baš ni bježao. Općenito, nije se baš puno kretao u tom smislu. Onda ga je život zapeo nogom u dupe. Crvenokosa je slučajno laktom trknula svoju bocu pive. Tik nakon što je kvrcnula o čašu, Petar je zgrabio i jedno i drugo. Spriječio moguću štetu. Ili ju je tek započeo. Kovrče su se pretvorile u lice. Baš onako lijepo. Baš onako mlado. Razlika u godinama je bila više nego očita. Sve ostale su bile nepoznate. Joj, oprostite. I smješak. Iskren, čist, opušten. Oči iste takve. Smeđe. Nekoliko razlika manje. Ma ništa, sitnica. Ako ništa drugo, Petar je bio zadovoljan svojim refleksima. Još je bilo nešto krvi u njemu. Lice se nije žurilo da se okrene frendicama. Baš vam hvala. Petar nije odgovorio. Umjesto toga, prelazio joj je pogledom preko očiju i usana. Da se malo napuni prije nego ga otpile. Onda je pogledao u kosu. Lice je i dalje bilo tu. Krasna ti je kosa. Prirodna? Izraz za prirodno sitno frčkavu kosu Za one koji to eventualno ne znaju. Petar je to pokupio negdje davno usput. Da! Ponosno, veselo, otvoreno. Još poneka razlika manje. Petar je složio par rečenica. Već dosta dugo riječi su mu bile glavni adut. Moguće i jedini. Izgleda da ga je išlo te večeri. Replike su bile još bolje. Oboje ih išlo te večeri. Nazdravili su tim pivama. Jednom spašenom i jednom sigurnom. Nije se točno znalo koja je koja. Razmijenili imena. Upoznala ga je i sa svojim prijateljicama. Njihova imena Petar je odmah zaboravio. Svejedno je naručio novu rundu. Na njegov račun. Crvenokosa je nastavila pričati s Petrom. Okrenula koljena prema njemu. Ha. Pozvao ju je na pivu neki drugi dan. Možda sutra. Bez ovih bezimenih prijateljica. Onako prešutno. Može. Sutradan su popili to pivo. Svako po tri. Vi se pretvorilo u ti. Rastanak se pretvorio u prvi poljubac. Petar već odavno nije imao problema s odabirom trenutka. Sa da ili ne. Pustio se životu. Ovaj je to znao bolje od njega. Svaki mu je put uzvratio. Kovrče su sutradan došla do Petra. Ponijele su i sve ostalo. Ostale na doručku. I tako svakih par dana od tada. Neki put bez doručka. Stanovala je kod svojih. I tako je sad Petar gledao sunce kako se koprca u tom zlatnom labirintu. Niti je sunce znalo gdje i kud će dalje, niti je to Petar znao. Niti ih je bilo briga. Sva su znanja nestala. Ostao je samo život. Petar je ustao da mu skuha kavu.
Oznake: priče
