...Stvari se i dalje odvijaju. Naizgled vođene ljudima. Njihovim odlukama. Njihovim postupcima. Željama. Osjećajima. Razmišljanjima. Stvari koje se tiču Petra. To pogotovo naizgled. Istina, bez njega se to ne bi ni događalo. Te situacije ne bi ni postojale. Bez njih možda ni Petar ne bi postojao. Bar ne onako kako se postojanje često zamišlja. Kao stvari koje se događaju. Kao situacije. Izazovi. Do prije nekog vremena, Petar bi se s njima uhvatio u koštac. Odlučio bi se ili za borbu, ili za bijeg. Odlučivao bi. Tražio rješenje. Ili samo reagirao. Pa kako ispadne. Smatrao to životom. Ili bar načinom života. Radovao bi se pobjedi. Uspjehu. Dobitku. Žalio zbog poraza. Gubitka. Nastavljao dalje. Sam gradio svoju sudbinu. Onako kako to predlažu neke izreke. Mirio se s njom. Kako predlažu neke druge izreke. Slagao snove. Projekcije. Ostvarivaoih. Ili ne. Gradio. Popravljao urušeno. Ili napuštao zgarište. Plivao kako je znao. Kako je mogao. Kako je odlučio. Birao pravac. Brzinu. Testirao snagu. Odlučnost. Volju. Rezimirao učinjeno. I ono drugo. Nastavljao. Odustajao. Kretao se. Zaustavljao. Sve to, i još više. Do prije nekog vremena. Ali više ne. Sada više ne. Konačno. I zauvijek. Nada se. Vjeruje u to. Istina, stvari se i dalje odvijaju. Ali Petar sad zna da to više nema veze s njim. Niti je ikada imalo. Možda ima veze s njegovim imenom. Njegovim statusom. Okolinom. Vezama. Odnosima. Materijalnom situacijom. Imovinom. Njegovim umom. Slikom tog uma o njemu. Slikom drugih umova o njemu. Ali ne s njim. Nikako s njim. Negdje usput, vratio se tamo gdje je i počeo. Kad je i počeo. Bez imena. Bez statusa. Bez prošlosti. Bez budućnosti. Bez ičega. A sa svime šta postoji. Pustio se. Postao promatrač. Neovisni. Nepristrani. Mirno gleda sve to što se valja prema njemu. Ne razlikuje više šta je šta. Jer razlike i nema. Nema ni strahote ni divote. Ni dobra ni zla. Ni silnika ni žrtve. Ničeg što bi ga pregazilo. Ničeg što bi ga diglo u nebesa. Nema ni načina ni potrebe za tim. Već je tu. Točno tu gdje treba biti. Petar više ne pliva. Pušta da ga rijeka nosi kao deblo. Pa kud ga odnese. Možda je to. A možda je kao drvo na livadi. Debla i krošnje izložene silama uma. Silama ega. Straha. Njihovim vjetrovima, tučama, munjama, vatri, sjekirama, pilama. Povremeno, još osjeti njihov napad. Njihovu snagu. Upornost. Ali sad to samo gleda. Ne osuđuje. Ne procjenjuje. Zna da su i dalje tu negdje. Pušta ih da se trude. Zna da ne mogu ništa njegovom korjenju. Njega je naime pustio duboko u srce. Ne u svoje, ne u tuđe. Nego u ono jedno jedino koje postoji. Tamo gdje su svi dobrodošli. Tamo odakle smo svi došli.

Oznake: priče