...Petar je ležao budan. Zora je još bila daleko. Vjerojatno. Nije pogledao na sat. Čemu. Dva, tri, četiri, nema neke razlike. Već se dugo budio u takva doba. Neko vrijeme su ga trzale noćne more. Vremenom su prestale. Sad ga je budilo nešto drugo. Nije znao šta. Nije mu više bilo žao izgubljenog sna. Pa ni izgubljenih snova. Čak je nekako počeo i cijeniti to vrijeme. Mirno je mogao odraditi svoje molitve. Prvo zahvalnost, onda jedna molba. Jedna jedina. Više nije očekivao da će mu pomoći. Samo je vjerovao. Ležala je pored njega, moguće da je spavala. Još uvijek je bila tu. Bar onako tjelesno. Sve drugo... Znao je da su joj misli negdje drugdje. S nekim drugim. Valjda i srce, valjda i duša. Malo se prisjećao njihovog zajedničkog života. Kada i koliko ju je volio. Na njegov način. Kada i koliko ga je voljela, na njen način. Kada i kako ju je nevolio. I ona njega. Koliko su se dogradili. Koliko su se uništili. Koliko su dobili, koliko su izgubili. Ljubili, grlili, smijali se. Lagali, povrijedili, plakali. Šteta je svakako napravljena. Koliko je nepovratna. Gdje su sad. Tko su sad. Šta dalje. Noć nije nudila odgovore. Ili ih samo Petar nije mogao vidjeti. Ili možda želio. Razmišljao je samo o lijepim stvarima koje su prošli. O drugima nije ni morao. One su ionako bile tu. Možda je testirao vagu. Nije bio na čisto koja strana preteže. Nije znao ni za koju želi da prevagne. Nije znao ni tko vagu drži. On, ona, Bog? Da li će se ruka umoriti. Da li će lanac pući od prevelikog tereta. Tereta sreće. I tereta tuge.

Oznake: priče