Da stvar bude gora, Petar se jednom izlanuo. Seksali su se kod njega na kauču. Još tamo na početku veze. U položaju u kojem ju je Petar jako dobro vidio. I da, proučavao ju je. Svjetlo je bilo upaljeno. I šta sad. Imao je tu karakteristiku. Prilično nezgodnu. Desetljećima je bio detaljan promatrač ženskih tijela. Kritičan, zahtjevan. Za ovo ili za ono, birao je žene po izgledu. Skoro pa isključivo. Jako izbirljivo. A on je bio kao neki Apolon. Njegov kip sigurno nitko ne bi htio napraviti. A ni neće. Kako god, vremenom su mu standardi poprilično skrenuli. Do granice apsurda. Do manje-više nemogućeg. Do nacrtanih strip junakinja. Tu je bar naišao na puno istomišljenika. Ko zna kakve su žene ševili ti crtači. Možda poneku sličnu tim nacrtanim. Možda i ne. Petar je imao nekoliko približno takvih. Prirodnih, a i dorađenih. Mogao bi reći ponešto o tome. O seksu s vanjskom ljepotom. Lijepo oblikovanom kožom i mesom. Napuklim pogledima. Toplim ledom. Prazninom u ljepoti. Nekom nadom u sebi. Uzaludnom. U biti ni sa čim. Trebalo mu je dosta vremena da dođe do toga. Ali došao je. Ljepota je nešto sasvim drugo. Negdje sasvim drugdje. Nije to ono što se vidi. To je ono što gleda. Ono što vidi. Ne ono što reflektira svjetlo. Ono što ga zrači. I tako je Petar poslije i dalje klečao ispred tog kauča. Pošteno ozračen. Onako do koštane srži. Zaboravio je kako to izgleda. Zaboravio je kako se to osjeća. Sad je to jasno spoznao. I svejedno, ipak je izlanuo. Malo si mršava...

Oznake: priče