Plamena11

20 kolovoz 2019

I tako. Ostalo je da se vidi koliko će ti apsurdi potrajati. Više ili manje od njih dvoje. Kad će neko pući. Petar je znao da on neće. Koliko je znanju za vjerovati. Mada više nije bila stvar u znanju. Više u vjerovanju. Ili vjeri. Ima i tu neke razlike. Nije ni bitno. Nije bio sam u toj priči. Pogotovo u mraku pećine. Ispod pokrivača. S jednim jastukom. S dva tijela. Stisnutim u jedno. U još jedan apsurd. Apsurd nad apsurdima. Ili možda paradoks. Svejedno. Samo šta u ovom nije bilo konflikta. Mada za Plamenu povremeno i je. Kako god. Malo ljubljenja i grljenja. Malo predigre. Više zbog Petra. Manje zbog Plamene. I onda se Plamena penje na Petra. Oboje znaju što slijedi. Isprobano. Dokazano. Već poprilično puta. Petru ne vrijedi što zna. I dalje se čudi. Taj prekaljeni veteran maratonskog seksanja. Nekad uspješnog. Nekada ne. Nije znao omjer. Smatrao je da dama ima prednost. Pa šta košta da košta. Koliko traje da traje. Kako ispadne da ispadne. Nije više ni znao drugačije. Nije ni očekivao. Nije znao ni da to postoji. A očito postoji. I te kako postoji. Ta eventualno malo mršava. Nezadovoljna usporebnom sa sisatim i guzatim. Gotovo nesretna. Moguće i zavidna. Ljubomorna. Sve slično tome. Zbunjeni Petar ju gleda. Onako u mraku. Gladi rukama. Sise. Bedra. Ruke. Lice. Vrat. Stomak. Struk. Ako bi uopće stigao sve obići. Poneki put prije je brojao. Ubode. Čisto iz radoznalosti. Zbunjenosti nedoživljenim. Sad nije morao ni brojati. Znao je da ne bi došao do dvadeset. Da neće doći do dvadeset. U stvari, Plamena ne bi došla. Svršila bi. Brzo. Jako. Eksplozivno. Silovito. A onda...

Oznake: priče

Plamena10

18 kolovoz 2019

A tek slijedeći apsurd. Onaj prvi. Plamena izrazito nezadovoljna svojim izgledom. Pogotovo nekih dijelova. Te je odlučila da Petru ni ne pokazuje. Apsurdna kritičarka same sebe. I Petar. Promatrač žena. Nemilosrdni tragač za savršenstvom. Vizualnim naravno. Procjenitelj svakog milimetra. Svake krivulje. Svakog pokreta. Apsurdni kritičar drugih. Ukratko budala. Ipak ne potpuna. Znao je da to ne postoji. I da je potraga uzaludna. Koliko i nepotrebna. Prvo je spoznao još davno. Drugo nedavno. Sporo se razvijao. Transformirao. Ali je. Petar je znao da je. Plamena mu nije vjerovala. Ne u tu i takvu transformaciju. A ni u Petra. Po njoj krajnje navodno i upitno transformiranog. Taj je apsurd savršeno hranio onaj drugi. Isključivo Plamenoj. Naizgled je stvorila perepetum mobile. Samo naizgled. Taj je krug pio golemu energiju. Samo njenu. A imala je gomilu energije. Raznih vrsta energije. Poneku na svoju štetu. Ova joj baš i nije trebala. Ima i toga. Kao da je skakala na trampolinu. Visoko ko niko drugi. I baš zato svaki put udarala glavom o strop. Neki elastičan. Šišnuo bi ju nazad. Ne zna se jel brže išla gore ili dolje. Ali svejedno. Nastavljala je skakati. A Petar je mogao samo gledati. On je s takvog trampolina sišao. I to zauvijek. Nije mu baš bilo zabavno na njemu. Premjestio se u gledalište. Tu je bilo vrlo malo ljudi. Neusporedivo manje nego onih što i dalje skaču. Beskrajno manje. Mjesta je bilo koliko hoćeš. Ali interes je bio slab. Očito. Svi su htjeli biti na pozornici.

Oznake: priče

Plamena9

17 kolovoz 2019

Ne samo da je pogodio gdje ne treba. Pogodio je i šta ne treba. I kako ne treba. Nije bilo natrag. Kako to već je s izrečenim. A i napravljenim. Nije mu to nikada oprostila. Možda jednom i hoće. Zaboraviti sigurno neće. Petar je mislio - samo taština. Ljubomora i slično. Šta drugo može biti. Malo ga je iznenadila žestina reakcije. Da je ona njemu rekla da je malo debeo, ne bi se uopće naljutio. Šta je tu je. Ali nije to bilo samo to. Dugo mu nije rekla šta je još. I zašto. Pustila ga je da se koprca. Objašnjava. Ispričava. Ništa nije pomagalo. I kako bi. Nabijala mu je tu krivicu na nos. I ne samo tu. Bilo ih je još. Podosta. Vadila ih je jednu po jednu. Kako joj kad dođe. I zbog čega. Baš ga je rešetala. Mogla je slobodno. Nije srećom poznavala starog Petra. Nije naletjela na tog. I takvog. Zato je još uvijek sjedila za stolom preko puta Petra. I pričala mu šta hoće. Zato je Petar još uvijek sjedio preko puta nje. I slušao šta mu priča. Onaj stari odavno više ne bi. Jedan od njihovih apsurda. Život baš spaja svakakve kombinacije. Ženska koja rešeta, prigovara, zvoca, procjenjuje. I radi to svako malo. Doduše, kaže da samo razgovara. Onda se poslije ipak ispričava. Ili tako nešto. A samo su kao razgovarali. I tip kojem je to nekad bila crvena krpa. S kratkim fitiljem za tako nešto. Baš jako kratkim. Tu nije bilo razgovora. Takvog ne. Možda vrlo kratko. Ili nimalo. Samo tišina. A sad isti taj tip koji više nije bio isti onaj tip, sve to mirno sluša. Ponekad mu padne na pamet slika. Onako s odmakom. Vremenskim. Mala, zaigrana maca. I namrgođeni doberman kojem se spava. Ili bi bar bio na miru. A ne može od te mace. A može ju potrgati. Svejedno. Doberman ne prigovara. Ne zamjera. Ne odlazi. Osim s Plamenom u njenu pećinu. A tamo. Pitanje je ko je tamo bio doberman. A ko maca. A i ne samo tamo. Petar je brzo zanemario tu sliku. Nije baš bila pouzdana. Sigurno ni realna.

Oznake: priče

Plamena8

16 kolovoz 2019

Da stvar bude gora, Petar se jednom izlanuo. Seksali su se kod njega na kauču. Još tamo na početku veze. U položaju u kojem ju je Petar jako dobro vidio. I da, proučavao ju je. Svjetlo je bilo upaljeno. I šta sad. Imao je tu karakteristiku. Prilično nezgodnu. Desetljećima je bio detaljan promatrač ženskih tijela. Kritičan, zahtjevan. Za ovo ili za ono, birao je žene po izgledu. Skoro pa isključivo. Jako izbirljivo. A on je bio kao neki Apolon. Njegov kip sigurno nitko ne bi htio napraviti. A ni neće. Kako god, vremenom su mu standardi poprilično skrenuli. Do granice apsurda. Do manje-više nemogućeg. Do nacrtanih strip junakinja. Tu je bar naišao na puno istomišljenika. Ko zna kakve su žene ševili ti crtači. Možda poneku sličnu tim nacrtanim. Možda i ne. Petar je imao nekoliko približno takvih. Prirodnih, a i dorađenih. Mogao bi reći ponešto o tome. O seksu s vanjskom ljepotom. Lijepo oblikovanom kožom i mesom. Napuklim pogledima. Toplim ledom. Prazninom u ljepoti. Nekom nadom u sebi. Uzaludnom. U biti ni sa čim. Trebalo mu je dosta vremena da dođe do toga. Ali došao je. Ljepota je nešto sasvim drugo. Negdje sasvim drugdje. Nije to ono što se vidi. To je ono što gleda. Ono što vidi. Ne ono što reflektira svjetlo. Ono što ga zrači. I tako je Petar poslije i dalje klečao ispred tog kauča. Pošteno ozračen. Onako do koštane srži. Zaboravio je kako to izgleda. Zaboravio je kako se to osjeća. Sad je to jasno spoznao. I svejedno, ipak je izlanuo. Malo si mršava...

Oznake: priče

Plamena7

15 kolovoz 2019

Večera se polako slijegala. Ponoć je već debelo prošla. Otišli su u njenu spavaću sobu. Petar ju je zvao pećina. Kasnije je i Plamena prihvatila taj naziv. Prozori na zapadu. Rolete vječno spuštene. Sunce nije imalo pristup. A ni svjetlo nije bilo dobrodošlo. Petar se skinuo gol. Ostavio odjeću na sušilu i prošetao se do svoje strane kreveta. To mora da je bio prizor. Opak i seksi. Legao i pokrio se. Namjestio si jastuk. Imala je samo jedan. Taj je bio za njega. Plamena je učinila isto. Ali malo drugačije. Pogasila je svjetla. Skinula se. Pazila da ju Petar ne vidi s leđa. Brzo i spretno uskočila u krevet. Stisnula se uz Petra. Prilijepila se sisama za njegova prsa. Imala je male sise. Ali krasne. Čvrste, skoro kao silikonske. Glatke. Tople. Žive. S tvrdim bradavicama. A rekla mu je jednom da nema sise. Bogme ih je imala. A imala je i jedan problem. Onako sama sa sobom. Kao da drugačiji uopće i postoje. Nije bila zadovoljna svojim izgledom. Uglavnom građom. Jako nije bila zadovoljna. Pogotovo guzicom. Nije htjela da ju Petar vidi s leđa. A već ju je vidio. Nije imao nikakvih primjedbi. Svejedno. Jel mi guzica jako visi. Uopće nije visjela. Jel izgledam ko muško. Jel mi guzica izgleda ko muška. Petar nije bio poznavatelj muških guzica. Ženskih već je. To mu je jako zamjerala. Petar je bio kriv zbog svih dobrih ženskih guzica na svijetu. Kako se nositi s takvim teretom. Nije bilo šanse za to. Ni za neke druge stvari. Jel da uopće nemam struka. Imala je i struk. I mali šlauhić, doduše. Đaba ju je Petar hvalio da nema ni trunke celulita. Da nema ni strije. A stvarno nije imala. A i da je imala.

Oznake: priče

Plamena6

03 kolovoz 2019

Izašli su van u hladnu noć. Hodali su zajedno do Petrovog auta. Ispalo je da ju neće otpratiti do njenog stana. A nije bio daleko. Nezavisna žena. Petar je rekao nešto u stilu čujemo se. Plamena je rekla nešto u stilu samo na navaljuj. Ili tako nešto. Petar nije mislio navaljivati. Stvari ionako idu svojim tokom. Same od sebe. Prva se javila sutra ili prekosutra. Opet su se našli. U jednom drugom kafiću. Odjebali su čajeve i kave odmah na početku. Krenuli su s pelinkovcima i amarima. Prvo malim, onda duplim. Na rastanku joj je dao poljubac u obraz. Prihvatila ga je. Malo su se poslije dopisivali. Napisala mu je da kad se smiješi, izgleda kao neki dječačić. Baš lijepo. Par dana kasnije sve su ponovili. Vani na ulici mu je namjestila obraz za poljubac. Onako malo posprdno. Kao nekom dječačiću. Petar ju je poljubio u usta. Nije više imao nikakvih problema s tim. Ono, odabir trenutka. Dilema da li da ili ne. Samo je to napravio. Samo tako. Imala je lijepe usne. Prihvatila je i taj poljubac. Lijepe usne su bile meke. Krasno su se ljubile. Nakon poljupca je rekla da joj se jako piški. Piša, točnije. A maloprije su izašli iz kafića. Neće izdržati do stana. Odjurila je u grmlje pored ceste i obližnje zgrade. Petar je sjeo u auti i krenuo. Dok se izvlačio na rikverc, Plamena je riješila problem. Ponovo je bila na ulici. Mahnula mu. Petar je potrubio i odvezao se.

Oznake: priče

Plamena5

02 kolovoz 2019

Uglavnom, priča je krenula. I u smjerovima van teme. Pripremljeno nepripremljene. To je bilo zanimljivo. Petar ju je slušao i gledao. Riječi, poglede, govor tijela. Ispred sebe je imao potpuno nepoznatu ženu. Koje je se nije baš ponašala kao žena. Više kao neki srednjoškolski mangup. Petar već dugo nije vidio tako nešto. Pa valjda od srednje škole. Ako i tada. Kao da je stajala iza nekog zida. Teško naoružana. Stavovima i uvjerenjima. O sebi. O svijetu. O životu. O svemu. Jebote. Sipala je to iz sebe kao iz bacača plamena. I to iz bunkera. Bilo kakav prilaz je izgledao nemoguć. Petra to i nije nešto brinulo. Ionako se više ničega nije bojao. Pa ni još jedne krive predodžbe. Smrvljene u komadiće. Usput su popili možda još po jedan čaj. Nije baš pomogao. Petar je odlučio da pređe na nešto drugo. Bar je njemu trebalo. Pozvao je konobara. Onog i dalje smotanog. Naručio je pelinkovac. Pitao plamenu šta će ona. Ako popije još jedan čaj, upišati će se. Garant. Naručila je amaro. Aha. Brzo su strusili ta pića. Naručili drugu turu. To su pili malo polaganije. I odjednom, samo tako. Onaj opaki, ratoborni mangup je potpuno nestao. Kao da je neko bacio bombu u bunker. Pojavilo se nešto sasvim drugo. Predivno, mekano lice. Lice žene. I to kakvo. Opušteno, nasmiješeno. Prekrasno. Ljepota je nadirala odnekud iznutra. Onako s izvora. I to bez ikakvih prepreka. Alkohol ruši mnoge bunkere. Posebno one ženske. Petar nije poznavao ni to lice. Samo mu je bilo drago što ga vidi. Ko zna kad ga je neko zadnji puta vidio. A i to je bilo nebitno. Bar Petru.

Oznake: priče

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.