I tako. Ostalo je da se vidi koliko će ti apsurdi potrajati. Više ili manje od njih dvoje. Kad će neko pući. Petar je znao da on neće. Koliko je znanju za vjerovati. Mada više nije bila stvar u znanju. Više u vjerovanju. Ili vjeri. Ima i tu neke razlike. Nije ni bitno. Nije bio sam u toj priči. Pogotovo u mraku pećine. Ispod pokrivača. S jednim jastukom. S dva tijela. Stisnutim u jedno. U još jedan apsurd. Apsurd nad apsurdima. Ili možda paradoks. Svejedno. Samo šta u ovom nije bilo konflikta. Mada za Plamenu povremeno i je. Kako god. Malo ljubljenja i grljenja. Malo predigre. Više zbog Petra. Manje zbog Plamene. I onda se Plamena penje na Petra. Oboje znaju što slijedi. Isprobano. Dokazano. Već poprilično puta. Petru ne vrijedi što zna. I dalje se čudi. Taj prekaljeni veteran maratonskog seksanja. Nekad uspješnog. Nekada ne. Nije znao omjer. Smatrao je da dama ima prednost. Pa šta košta da košta. Koliko traje da traje. Kako ispadne da ispadne. Nije više ni znao drugačije. Nije ni očekivao. Nije znao ni da to postoji. A očito postoji. I te kako postoji. Ta eventualno malo mršava. Nezadovoljna usporebnom sa sisatim i guzatim. Gotovo nesretna. Moguće i zavidna. Ljubomorna. Sve slično tome. Zbunjeni Petar ju gleda. Onako u mraku. Gladi rukama. Sise. Bedra. Ruke. Lice. Vrat. Stomak. Struk. Ako bi uopće stigao sve obići. Poneki put prije je brojao. Ubode. Čisto iz radoznalosti. Zbunjenosti nedoživljenim. Sad nije morao ni brojati. Znao je da ne bi došao do dvadeset. Da neće doći do dvadeset. U stvari, Plamena ne bi došla. Svršila bi. Brzo. Jako. Eksplozivno. Silovito. A onda...

Oznake: priče