Uglavnom, priča je krenula. I u smjerovima van teme. Pripremljeno nepripremljene. To je bilo zanimljivo. Petar ju je slušao i gledao. Riječi, poglede, govor tijela. Ispred sebe je imao potpuno nepoznatu ženu. Koje je se nije baš ponašala kao žena. Više kao neki srednjoškolski mangup. Petar već dugo nije vidio tako nešto. Pa valjda od srednje škole. Ako i tada. Kao da je stajala iza nekog zida. Teško naoružana. Stavovima i uvjerenjima. O sebi. O svijetu. O životu. O svemu. Jebote. Sipala je to iz sebe kao iz bacača plamena. I to iz bunkera. Bilo kakav prilaz je izgledao nemoguć. Petra to i nije nešto brinulo. Ionako se više ničega nije bojao. Pa ni još jedne krive predodžbe. Smrvljene u komadiće. Usput su popili možda još po jedan čaj. Nije baš pomogao. Petar je odlučio da pređe na nešto drugo. Bar je njemu trebalo. Pozvao je konobara. Onog i dalje smotanog. Naručio je pelinkovac. Pitao plamenu šta će ona. Ako popije još jedan čaj, upišati će se. Garant. Naručila je amaro. Aha. Brzo su strusili ta pića. Naručili drugu turu. To su pili malo polaganije. I odjednom, samo tako. Onaj opaki, ratoborni mangup je potpuno nestao. Kao da je neko bacio bombu u bunker. Pojavilo se nešto sasvim drugo. Predivno, mekano lice. Lice žene. I to kakvo. Opušteno, nasmiješeno. Prekrasno. Ljepota je nadirala odnekud iznutra. Onako s izvora. I to bez ikakvih prepreka. Alkohol ruši mnoge bunkere. Posebno one ženske. Petar nije poznavao ni to lice. Samo mu je bilo drago što ga vidi. Ko zna kad ga je neko zadnji puta vidio. A i to je bilo nebitno. Bar Petru.
Post je objavljen 02.08.2019. u 13:01 sati.