..Petar je stajao u dnevnoj sobi ispred police s knjigama. Ne zato što mu se čitalo. Pročitao je sve to. Neke davno. Neke manje davno. Neke dvaput. Nijednu nedavno. Znao je koju traži. Znao je gdje stoji. Znao je šta je unutra. Dobio je to od nje za rođendan. Jedan od njihovih desetak zajedničkih. Biografija. Poznati pisac. Tri riječi u naslovu. Prva je bila Petar sad. Treća je bila Petar nekad. Kad je dobio tu knjigu. Te tri riječi u naslovu imale su svoju težinu. Puno veću nego knjiga. Ni približno kao one tri na prvoj stranici. Uzeo je knjigu s police. Otvorio je korice. Mekane, džepno izdanje. Pogledao je šta piše. S ljubavlju. Potpis. Samo ime. Gledao je u taj rukopis. Tragove kemijske. Sjećao se kad je dobio tu knjigu. Nije se sjećao za koji rođendan. Bile su to burne godine. Većinom zbog nje. Zna da ju je odmotao. Zna da joj je zahvalio. Zna da ju je poljubio. Zna da je vidio posvetu. Sada zna da ju nije vidio. Sada zna da ju je prekasno za čitati. Prekasno za shvatiti. Sjećao se kako ju je lomio. Sjećao se kako se lomila. Sjećao se kako ga je slomila. Zajedno su se raspali u tisuće komadića. U sobi je postajalo mračno. Zimsko popodne. Tama je gutala tu kratku posvetu. Ruke su mu postajale teške. Olovne, mrtve. Ne od težine knjige. Ne od težine tame. Ne od težine tragova olovke. Od težine te tri riječi. Od težine ljubavi. Najveće koju je imao. Najveće koju je izgubio.
Post je objavljen 12.11.2018. u 11:32 sati.