Proslava-7

24 studeni 2018

...Onda je DJ-a nešto valjda ugrizlo. Ili se i on natukao tih koktela. Počeo je puštati rock laganice. Standardne sentiše iz doba dinosaura. Iz doba Petrovog dječaštva. Iz doba njene mladosti. Podij se gotovo ispraznio. Ostali su njih dvoje i dva-tri druga para. Pustila mu je ruku i zagrlila ga oko vrata. Onako potpuno. Zalijepila se za njega. Lagano su se tako njihali kao priljepak i stijena. Stijene se baš ne bi trebale njihati. Nije trebalo znati korake. Trebalo je samo slušati i pustiti se. Naslonila je lice na Petrova prsa. Nije znao da li žmiri ili gleda nekuda tim vlažnim očima. Osjetio je njen dah na koži. Petar je spustio lice u njenu kosu. Osjetio je miris šampona. Osjetio je njeno tijelo svuda po sebi. Možda je još dijelom plesao s tijelom zrele, seksipilne, samosvjesne žene. Više je plesao s dušom romantične djevojčice. Sjetio se nekih drugih takvih tijela. Sjetio se i djevojčica u njima. DJ je pustio Angie. Petrova se Anđelka još više stisnula uz njega. Da nije imala takve barikade, Petar bi joj možda osjetio srce. Možda je ona osjetila njegovo. Prilično je udaralo. Od koktela, plesa, ili nečeg trećeg. Onda je odvojila obraz od njega. Stavila mu je usne na ključnu kost. Onako malo razmaknute. Nije to bio poljubac. Nije tu bilo rada jezikom. Ni išta slično. Samo se nekako prikopčala na Petra. Ili na ko zna koga, ili šta. Petar ju je lagano dragao po vratu. Nije znao kuda će to dalje otići. Ili kuda je već otišlo. DJ je znao. Angie je završila.

Oznake: priče

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.