UN TEMPO

31.01.2014., petak

VELIKA TREŠNJA, 1667. ili prvo katastrofalno uništenje Dubrovačke Republike

Dana 6. travnja pred sam Uskrs, 1667. godine silovito se zatreslo cijelo područje Dubrovačke Republike. Potres magnitude 7,3 stupnja prema Richteru u nekoliko trenutaka velebni Grad pretvorio je u ruševinu. A osvanuo je taj šesti travanj 1667. kao i svaki drugi, samo još jedan miran i tih proljetni dan. Grad uobičajeno prepun žitelja onih bogatih i siromašnih – život svakodnevni. I toga dana kao i prethodnih mu, krenula su čeljad na svakodnevne obveze ili svatko svojim poslom. Knez dubrovački (knez je inače biran samo na rok od jedan mjesec prema Statutu), već je bio u dvorskoj kapelici na jutarnjoj molitvi. Nitko nije očekivao što će se u jedan tren zbiti, kakva će ga zla kob zadesiti. A ono što se zbilo, trajalo je tek nekoliko sekundi i uništilo gotovo sve što je rođeno mukom, radom, novcem i ljubavlju kroz stoljeća – velika trešnja - potres. O točnom vremenu potresa neću nagađati, jer podaci se razlikuju, ali uglavnom, zatreslo se je tog jutra negdje između 7 i 9 ura. More se nekoliko puta povlačilo u dubinu kidajući vezove usidrenih lađa u gradskoj luci i odnoseći ih sobom, kako bi ih pri povratku svaki novi veliki val razbijao o obalu. Rušili su se krovovi bijelih gradskih palača, crkava, a što je najtragičnije ispod tih ruševina umirali su ili stenjali tražeći pomoć i spas umirući ljudi. Neki podaci govore kako je na području Republike od potresa nastradalo 5000 ljudi. Josip Lučić, primjerice piše kako je smrtno nastradalo 4000 građana. A kad je riječ o građanima za zaključiti je, kako je toliko poginulih bilo u samom Gradu. /Grad prije trešnje 1667./ Kao i uvijek, podaci se razlikuju, jer se na različitim mjestima navode različite brojke, premda svakako treba uvažiti činjenicu kako je bilo koji navedeni broj na svaki način označavao golemi gubitak žitelja Republike. Jer što pomisliti, primjerice, na često pročitanu izreku o prepolovljenom broju stanovnika na taj kobni 6. travanj 1667. godine? Ništa! Teško je i zamisliti takav užas, strahotu, pomor, uništenje. A riječi su suvišne. Poznato je, a tu su podaci ujednačeni, kako je od sedam članova Malog vijeća ostalo na životu samo njih troje. Knez je također poginuo. Izginula je ili prepolovljena vlasteoska vladajuća klasa, klasa nositelja vlasti te aristokratske Republike, a uz njih i veliki broj puka svih staleža grada i prigradskih naselja. U Gradu je vladalo bezvlašće, a horde pljačkaša su pustošile nesmetano po razvalinama. U tom pljačkaškom pohodu, kako kažu kronike, izjednačeni su bili Morloci (Vlasi oni preko granice) i preživjeli pučani - sami stanovnici Grada. Potres i rušenje uzvitlao je strahovitu prašinu koja je zastrla nebo svojom gustoćom pa zakrila Grad nebesima, a Gradu sunce. Oganj iz komina u porušenim domovima, pretvorio se u buktinju što je lizala mire i hvatala se drvenih greda, stropova i rogova preostale armature krovova, šireći svoje plamene jezike po cijelom Gradu. Harao je duga četiri dana uništavajući i one ostatke što ih je za sobom ostavila trešnja. Negdje sam pročitala kako su između ruševina tekli zlatni i srebrni potoci u blizini crkava i bogatih palača, premda je to po mom sudu, pretjerani opis kataklizme, katastrofa koja ga je zadesila nesumnjivo je bila nesagledivih razmjera. /Vatreni jezici nakon potresa 1667./ Rijetko da je koji objekt bio pošteđen. Među takve spada Crkva sv. Vlaha (koja je izgorjela tek u požaru početkom 18. stoljeća, a današnja barokna, sagrađena je između 1706. i 1715. Jedino što podsjeća na onu staru sakralnu građevinu iz 14. stoljeća je kip sv. Vlaha koji na dlanu drži onakav Dubrovnik kakav je bio prije ove katastrofe). /Očuvani kip sv. Vlaha/ Pošteđena je također Sponza, Crkva sv. Spasa, te djelomično franjevački i dominikanski samostan. Porušena je prijestolnica Republike, Knežev Dvor, zatim dubrovačka prvostolnica Sv. Marije iz 12. stoljeća, mnoge crkve i samostani uz vjekovno stambeno i graditeljsko nasljeđe – sve je nestalo je u prahu i pepelu. Ostale su također tek uzdrmane i uznemirene, ali ne i srušene dubrovačke tvrđave i zidine. Zato je tvrđava Revelin brižnim i poštenim građanima poslužila kao privremena riznica onih djelomično spašenih, a trešnji i ognju otetih vrijednosti Grada, što su ga negda svrstavali uz bok značajnih kulturnih europskih centara kulture. To što je izvučeno iz ruševina ili spašeno od ognja bili su tek pabirci blaga jedne civilizacije koja se gradila i skupljala stoljećima. Nekolicina pribranih i snalažljivih građana, čim se smirila prva sveopća panika i pomutnja, stala je na kraj bezumnoj i grabežljivoj pljački ostatka ostataka ili tek raritetnih primjeraka sjajne prošlosti bogatog Grada. Dakako, izgubljeno se nikad nije moglo niti se je nadoknadilo. Iz pepela je, relativno vrlo brzo došlo do pozitivnog pomaka i potom obnove, zahvaljujući velikom dijelu očuvane dubrovačke trgovačke flote koja je toga dana bila izvan matične luke i plovila svjetskim morima. Ne mala zasluga u tome pripadala je i mnogim pojedincima izvan Republike, jer su financijski potpomagali Grad bilo osobno ili je pomoć stizala njihovim zagovorom. Obnovljena je i aristokratska vlast Republike. Gubici vlastele stradale u nesreći nadopunjeni su dodjelom aristokratskog naslova nekolicini bogatih pučana iz reda Antunina, tzv. novom plemstvu. Trebalo je godina da Republika ponovno stane na čvrste noge, ali i to se dogodilo. /Dubrovnik u novom izdanju nakon obnove od potresa 1667./ U ovom uvodu o katastrofi Republike ne smijem zaboraviti ulogu Marojice Kaboge – Špaletina, dubrovačkog vlastelina koji je u vrijeme potresa bio zatočen u tamnici Dvora radi ubojstva. Rušenjem Dvora urušila se i njegova tamnička izba i umjesto da pobjegne glavom bez obzira, skupio je družinu, rastjerao lopove koji su harali ruševinama i spašavao ono što se spasiti dalo od osoba do predmeta vrijednih čuvanja. Kasnije je postao hvalevrijedan i zaslužan sin Republike, posebno u diplomatskoj službi i nagodbi s Osmanlijama. Također spominjem i vatikanskog knjižničara Dubrovčanina Stjepana Gradića, čijom zaslugom i intervencijama u financijskom smislu je sagrađena današnja katedrala, poznata kao Gospa (Crkva Marijina Uznesenja) u rimskom baroknom stilu. Iako njih dvojicu izdvajam, tu su i mnogi drugi znani i neznani dobrotvori, osobito dubrovački diplomati u veleposlanstavima raznih država i pokrajina te dubrovački trgovci na kopnu i brodovima, kojima bi svi naraštaji trebali zahvaliti jer još i danas Dubrovčani imaju svoj Grad. Nova vlast je propisala i nadzirala drugačiji način izgradnje novoga grada, istina dosta skromnijih i jednoličnih objekata, među kojima su i ona zdanja, koja i danas s obje strane omeđuju Stradun u svima prepoznatljivu i ne promijenjenu vizuru daleke povijesti. Osim ovog šestog. travnja, 1667. (kad ne spominjem njezinu konačnu propast – smrt Republike ulaskom Francuza 1806.), u novijoj povijesti pamtiti će Grad još jedan šesti tragični datum. Istina to bijaše prosinac (1991.), kad ga je zahvatila ne elementarna, već ona ljudska poguba. Posljedice na širem gradskom i prigradskom području, a poslije 324 godine od velike trešnje ovdje opisane i nisu se mnogo razlikovale. /Vatrena gljiva na Stradunu, 6. prosinca 1991. snimio Pavo Urban/ ---- Obzirom da se originalni izbor prijevoda latinskog teksta može čitati klikom na fotografiju, ovo što je napisano je slobodno prepričana Rogačićeva poema, točnije dio o potresu prema Ligorijevom stručnom prijevodu s latinskog jezika. Oznake: potres

- 19:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Prizor potresa iz pjesme Proseucticon Benedikt Rogačić (s latinskog preveo Orsat Ligorio) Hajde, idemo! Nema smisla službu povećavati velikim građevinama – nasuprot italskoj obali gdje već stoji Dubrovnik – pokraj njezinih žala. (jao, stajao je do trenutka kad se nebeskoj volji to sviđalo). /ovdje se pjesnik izražava slikovito i napominje bespotrebnost uljepšavanja onoga što je jednako lijepo poput onodobnih poznatih središta talijanskih kneževina s druge strane Jadrana/ Grad na glasu poznat radi svoje divote (ljepote), široko more prekrio je brodovima koji su trgovali sa svakim dijelom svijeta. Plodnu ore zemlju i vrijedne odgaja ljude, sam je svoj gospodar, a niti nad kim vlada. Sada (kuku! ne valja se ufati u nesklono nebo), iz temelja uzdrman i kamenjem svojim zatrpan, tužan se takav ukazuje u neprijateljskim očima – Grad blatan, što zaudara smješten u prljavom glibu. Mnogo puta je udario leđima u nebo (misli se na aspirante koji su ga željeli pokriti) i slabim očima motrio priliku da ga osvoji, njega kojega se silueta odražavala u mirnom moru, a sad gleda u tu propalu diku, zanemarujući svijetlo dana, poludio cvili zaradi takve propasti, ali u želji da joj vidi konačni kraj. U vis tlo bez oslonca leti, dakako! još i paklena udara vatra ližući podne grede; ili se špilje stare, drevne urušavaju; kameni im lukovi bučno pucaju, a ponor ih proždire; ili se vjetrić koji po svijetu puše, poradi brze struje srdit i nasilan, ljuti u svome srcu; ili baš tako samo nebo želi da bude. Oznake: potres

- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

U vis tlo bez oslonca leti, a temelji se drmaju stubokom udareni; zemlja bljuje kamenje visoko, da bi isto padalo natrag u majčinske skute. Eto odmah nevolje kad je propalo uporišta, nestalo podova, visokih kula i pokrova od crijepa. Puca vezivo na kamenu, goli krovovi zjape bez zaštite. Po nebu lazi (gmiže) tamni smrknuti oblak, reći bi da će zakriti svojom prašinom Sunce, tako da u isto vrijeme nema i Grada i dana! Sad se čuju duboki vapaj uz prasak i lomljavu i posvuda užasnu trešnju a i ti si Gosparu dobri (odnosi se na Cosima Medicija i njegovu lažnu pomoć Gradu), što moćan i uznosit na prijestolju visokom sjediš, možda čak lomljavu čuo i rušenje sjajnih dvoraca bijeloga Grada. Čega su se prestrašili morski valovi da su netragom pobjegli od obala – Vile (misli se na Nereide i legende o njihovoj pomoći brodovlju i mornarima u nevolji), koje bi zgodimice znale igrati tanahna kola Ilirska po površini morskoj, sada požuriše na morsko dno i prestrašeno pokrile uši. Čak je i Neptun uočivši s morske pučine ovu propast jauknuo i duboko u more zario glavu kako ne bi gledao propast dragoga mu Grada. Plačite nebesa! ustručavam se i pomisliti što smo sve izgubili (ovdje misli na ljude) i što je nestalo u velikoj pomutnji – stvari i tjelesa. Nekadašnji krovovi padaju i crjepovi lome ljudima glave. Tlo pod nogama šuplje zjapi, a prestrašene uši samo čuju tresak moćni: ljudima svijetlo oduzima tama, a utjehu potres. Nema nam spasa! Zlo nas tare, nemamo kamo, jer čini se da će pasti nebo na zemlju; voda nas muči i vatra – s nama i priroda gine. Mi smo, biti će, dijelovi svijeta koji će propasti. Ali ne daj strahu da diše! Pogrebna strepnja dušu sokoli slabu od nedostatnog danjega svijetla. Jadna li vremena! Nitko ne moli, nema zavjetovanja, samo duboko čuđenje i mjesto užasa – strahota. Sve na hrpu ide, ništa više nije nalik na sebe. Oznake: potres

- 17:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Rekao bi država jednom, sad tek njezina uspomena - grobna, ako ti tako bolje zvuči. Malo što još čitavo stoji (ostalo je): izvrnute izbe, temelji im šuplji i grede im gole, zlogukim pticama noćna sijela i zmijska legla. Mimo ove obale proći će možda ostarjeli mornar – (nekad) veseli promatrač, a sad zapanjeni svjedok, koji će kazujući na Grad prstom, ovako uzdahnuti: „Nekad davno mlad sam gledao Dubrovnik ovdje, kako velegrad što u slavi raste viši od Olimpa. Kakve samo dvore sam vidio! U čudu sam vidio snažne im grede – takva se raskoš ne vidi više. Sad jadan prizor, svjedoči poguban udes. Prometnim lađama i brzim brodovima, opaki znamen razoren podzemnom silom i shrvan strašnim potresom. Gle kamenje na hrpi što nalik je mogili (visokom grobnom humku). Nekadašnjoj ljepotici to je znak i jedini spomen – Pao je Dubrovnik! Gine sad u crnom prahu.“ Nije teško opet kuće sagraditi i grede im postaviti, ali tko će objasniti ljudsku nevolju i kobni udes? Tko će tolike smrti u jedan mah prihvatiti i razumjeti? Vrh mrtvih gospara leže rođene im kuće, fratri kao janjad leže posred oltara, kmet na dvoru gine, a vijećnik pred Dvorom trune. Rasparana i zgužvana odjeća - u smrti razlike nema. Nošnja svećenička tamo sva se od krvi žari. Skončala sva su vlastela, svijet gine posvuda, veliki i mali, s ženama snažni muževi ginu. Pomoć ne stiže, hitri bježe; opreznim, razlog; nedužnim, skrušena nada; zlatan bogatom dukat. Isto svijetlo svakoga bije. Neskladna mjera narod tuče. Svijet opet potopljen i zgužvan, mrlje na hrpi tjelesa, (tek) gomila hladnih.udova. Ljudi slomljenih kičmi, koliki izgubljeni životi! Drugdje po podu gmižu ljudi – ni mrtvi ni živi. Na sebe gledaju tužno i na svoju sahranu strašnu. Ranjen i obliven krvlju prestravljen bježi, dok drugoga s leđa već sustiže hitrija Smrt. Oznake: potres

- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Guši se, u teškom prahu, zabezeknut slikom Propala Grada i svojom građom prekrivenih dvora. Gore (misli se na one koji ostadoše u ostacima ruševina) se osjećaju ipak oni koje je teret neki slomio – police – ni smrt ni život neće, prije kraja proždire ih prepolovljene humak. Jadne čeljadi! Čas bi micali kamenje teško, čas bi umorni od muke skončali – dosta je bilo. Stali pa mole, jauču u pomoć svoje dozivaju, ali ovih nema – drugdje ih zatekla ista sudba – žeste se i ljute oni, psuju i griješe dušu. Nikakve koristi nema! Strah poništava molitvu. Očevi neće ostarjeti, kao što ni djeca neće porasti. Žena zaglavila u ložnici, muža zove u pomoć; ovaj ne mari, sebe spašava ako još može – svatko samo za sebe strahuje, drugome pomoći neće. Trupla drugova brzo su naučila žive da što prije treba bježati. Uvidjeli oni čega se treba bojati. Niti da imam željezno grlo, toliko usta i ruku poput Brileja (div s pedeset glava i sto ruku) ili da mi je misao laka, brža od potoka koji silovit juri k ušću, ne bih mogao stihom reći niti lijepo ni istinito o kobnom danu koji je ono jutro oteo. Za smrt tolikih imena ne znam – jezik mi vene. Oznake: potres

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Rogačić (Rogacci, Rogaccius), Benedikt, hrvatski vjerski pisac i pjesnik (Dubrovnik, 18. III. 1646 – Rim, 8. II. 1719). Godine 1661. stupio u isusovački red, filozofiju i teologiju završio u Rimskom kolegiju. Poučavao je filozofiju u Germanikumu. Cijeli je život djelovao u Rimu, gdje je držao propovijedi u crkvama te duhovne vježbe kleru i svjetovnjacima. Stvaralaštvo mu je raznoliko, a objavio je desetak djela na latinskom i talijanskom jeziku. Na zamolbu S. Gradića opisao je u stihovima potres u Dubrovniku 1667 (Razlaganje o potresu… – Proseucticon de terraemotu…, 1690). Spjevao je himne za oficij sv. Vlaha. Na temelju klasične filozofije i oslanjanjem na barokne pjesnike i teologe sastavio je u heksametrima filozofsko-poučni spjev u 6 pjevanja Eutimija ili poučna pjesma o duševnom miru (Euthymia sive de tranquillitate animi carmen didascalicum, 1690), u kojem tumači da su suprotnosti početak svake harmonije te da je unutarnji mir vrhunac čovjekove sreće. God. 1694. objavio je zbirku od 25 prigodnih latinskih govora (Orationes). Najpoznatije mu je djelo Jedno potrebno (L’Uno necessario, 1697–1708), u 5 svezaka, u kojem raspravlja o čovjekovoj ljubavi prema Bogu. To je asketsko djelo doživjelo dvadesetak izdanja, a Rogačić ga je 1721. preveo na latinski. Po uzoru na sv. Ignacija Lojolskoga napisao je knjigu duhovnih vježbi Kršćanin obnovljen u načelima i vladanju (Il Cristiano raggiustato ne’ concetti e costumi, 1711). Autor je i talijanske gramatike za početnike Praktična i opširna uputa o ispravnoj i lijepoj uporabi talijanskoga jezika (Pratica e compendiosa istruzione a’ principianti circa l’uso emendato ed elegante della lingua italiana, 1711). Bavio se prevođenjem, proučavao je životopise znamenitih crkvenih ljudi i teologa, a u rukopisu je ostalo nekoliko njegovih svezaka prigodnih latinskih i talijanskih pjesama, duhovnih spisa te nedovršeni latinski spjev u čast švedske kraljice Kristine. /preneseno: E- Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža/ Oznake: potres

- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JAPANSKA DUNJA

Oznake: japanska dunja

- 17:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Oznake: japanska dunja

- 17:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: japanska dunja

- 17:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: japanska dunja

- 17:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.01.2014., ponedjeljak

KAKTUSOV CVIJET

TRNORUŽICA Prekrasni kaktusov cvijet, raste u prirodi. Snimljen u jednoj međi u Konavlima Oznake: cvijet

- 21:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: cvijet

- 21:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: cvijet

- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: cvijet

- 21:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: cvijet

- 21:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: cvijet

- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: cvijet

- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: cvijet

- 20:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DUBROVAČKI ORIĐINALI

Galerija starijih i novijih DUBROVAČKIH ORIĐINALA Dubrovnik je oduvijek imao osobe koje je svatko znao, a da nisu bili ni bogati, ni učeni, a niti su bili vlast. Bili su to naizgled obični ljudi, ljudi iz naroda, ali po nekim osobinama ili ponašanju originalni ili po dubrovački rečeno oriđinali (origjinali). Da najprije razjasnimo sam pojam oriđinala. Oriđinal u dubrovačkom govoru i osnovnom značenju je originalan primjerak. Preneseno na osobu izraz ima drugačije i šire značenje, kao: osobenjak, ekscentričan, čudak, neobična, osebujna osoba, zabavan i nekonvencionalan (originalan u ludosti), nastran čovjek kao objekt zadirkivanja i poruge ; tip gradskog unikuma, najčešće osobe bez obrazovanja, ali po mnogo čemu specifičnog primjerka naroda ili kraja iz kojega potječe ili živi. („... dubrovački čudaci, posebni ljudi, gradski miljenici, osobe koje je svatko poznavao koje su ušle u gradsku legendu i literaturu“), citiram: Ž. Ž. Živkovića, pseud. Vida Vuletića-Vukasovića, autora nekoliko sveščića naziva, Galerija dubrovačijeh oriđinala, Dubrovnik, 1924., Nenada Patu, koji je to priredio s dodacima, 2001. i Vedrana Benića, koji se je na njih osvrnuo u Dubrovačkom Spomenaru, 2012., a obradio one novijega razdoblja. Dakle, njihovim se pisanjem koristim ili ih citiram. U Gradu je također u uporabi i naziv oređino s istim značenjem kao oriđino, ali češće se koristi u prenesenom značenju, kad se želi nekoga na bilo koji način (u odnosu na njegov ili njezin život, ponašanje, odijevanje, ... ), poistovjetiti s pravim oriđinalima. Samo ovo preneseno značenje najčešće ima negativnu konotaciju za razliku od one koja se odnosi na gradske miljenike. U Dubrovniku je oduvijek oriđino imao poseban status. Taj status je bio stečen životom, življenjem i ponašanjem, kojemu su se ljudi smijali bez osobnog vrijeđanja i onda kad bi bili vrijeđani, a na što su se, naprosto, naviknuli. Oriđinali za svoje postupke, ali i izražavanje kao i nerijetke otvorene ili prekrivene, a najčešće i lucidne uvrede pojedinaca, vlasti, poretka i sl., nisu pozivani na odgovornost, jer su držani samo luđacima. Istina, bilo je slučajeva kad su na razne načine bili i sami vrijeđani, ali pozivom na literaturu, nisu nikad ostajali dužni u takvoj komunikaciji. Još u 16. st. Marin Držić (1508?—1567), dubrovački književnik, petrarkist, jedan od najvećih hrvatskih komediografa koristit će se u svojim djelima (Dundo Maroje, Skup, Novela od Stanca) ovakvim likovima iz naroda njegovoga doba, kako bi preko njih mogao na satirični i alegorični način progovoriti o strastima i slabostima ljudi, običnog čovjeka. Preko njih mogao je biti uvredljiv bez da vrijeđa, jer su oni bili, kao i ovi o kojima ću pisati samo dio naroda koji o nekim pojavama jednako misli kao i oriđino, ali se ne usuđuje to iskazati jer nije oriđino. Mnogo kasnije u 19. i 20. stoljeću neke likove, dakako, u drugačijem razdoblju u svojim dramama koristit će drugi veliki dubrovački književnik Ivo Vojnović (1857-1929). --- Prije nego što prijeđem na pojedince opisane u spomenutoj literaturi, moram još jednom napomenuti kako sam se s njima bavila 2012. godine na jednom hrvatskom forumu, pa ću najveći dio prikupljenoga materijala za to pisanje (jer se nema što ni dodavati), uz simbolične izmjene iskoristiti i na ovom blogu. Oznake: oriđinali

- 20:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.01.2014., nedjelja

JOZO PUPA Meštaj Jozo je bio domar osnovne škole u Rozariju (dominikanski samostan), najvjerojatnije na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Po zanimanju je bio postolar i veliki zaljubljenik u glazbu i glazbala. Na kontrabasu je svirao po crkvama, a neke druge glazbene instrumente kao ukras čuvao je doma čiste i svijetle poput kakvih trofeja. „Nije mogao nikako bez djece iako se na na njih uvijek tužio. Kad bi ga ugledala djeca, stala bi ih graja: Jozo Pupa izio glavicu luka! On bi im odgovarao: „Senza fede (bezvjernici), biću izio tvoju.“ (uz uobičajeni dodatak): Kučja vjero, soju barbina (pasa), fuštari (gusari) i sl. (kazuje Ž.Ž. u svojim sveščićima) Čudno odjeven onako mršav ko čavao išao je s patentom (visoki šešir) na glavi, uskim hlačama i cipelama na šiljak. Gornji dio njegove odjeće bio je modri ogrtač (sako) 'na rep', nešto poput gornjeg dijela fraka, koji se na leđima sužen razdvajao u sva dijela. O jednoj osobnoj nezgodi, jer je drugih njegovih ispada i previše, prenijet ću iz autorova pera. „Jozo nikad nije krio da je spizmica (mršavko) kako kudjelica vune, da ga može i dijete obalit. (oboriti). Pripovidio mi je kako ga je jedanput ponijela bura.“ “Bio sam u Maloj Braći na misi i izišo zamotan u ferajuliću (kabanici). Uhitila me plata (reful, zamah) bure pa podigla i sa mnom priko Place. Mislio sam da će me iznijet kroz vrata od grada i utopiti blizu sanitati (lučki ured), ali se u vratima dobro prihitio gospar Ivo Galjufi i na nj sam se uhitio i tako spasio. Ovo (misli se na tu zgodu) mi je sto puta napomenuo gospar Ivo pa vazda govorim: Kad bura jedri, ne jedri ti.“ Oznake: oriđinali

- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JOZO GUZE Pravim imenom Jozo Karner u vrijeme kad ga opisuje Ž.Ž. bio je čistač (Straduna, Pila, zadužen za održavanje čistoće zabačenih gradskih rupa i nužnika, a ovo posljednje mu je donijelo i nadimak Guze). Inače je kao mladić plovio, da bi sve što bi teškim radom zaradio potrošio, ustvari zapio. Neodgovoran, nepouzdan i redovito pijan morao je napustiti plovidbu. U trijeznim kratkotrajnim razdobljima nakon prekida rada na brodovima, prihvaćao se i drugih poslova, ne libeći se bilo čega što bi mu donijelo zaradu za piće. Za njega je karakteristično bilo što nikad nije psovao bez obzira bio trijezan ili pijan, ali je znao i te kako odbrusiti na sebi svojstveni način. Opijen kako tutmatrak (pijan kao letva, piše Ž.Ž.), ne bi znao za sebe, teturajući 'mjerio je koliko je široka Placa'. Dubrovački leri bi ga kao ozbiljno pitali : „Jozo što ti je? A on bi posve mirno odgovarao: "Dogodilo se!“ što mu je kao učestali odgovor, uskoro postao drugim nadimkom. Kad bi ga tko oslovio Guzom, okrenuo bi se i ironično odvratio: „Faco od kurca!" Početkom I. svj. rata po Gradu se prenio glas o napadu Crnogoraca, što je gradsku čeljad natjeralo na bijeg i spašavanje imovine. Jozo bi pačifiko (bez žurbe) čistio spengom (spužvom) gradske zahode, pišarijole (pisoare). Evo jedne zgode uz tu gradsku paniku i Jozove indiferentnosti: “K njemu će vlastelin: - Jozo, evo nam Crnogoraca! - Pa neka ih! - Ali će bumbardat (bombardirati) grad! - Fala Bogu, ja nemam kuću, gledajte vi to što imate! - Ali će uć u grad i sve spoljat! (oteti) - Fala bogu, ja nemam nego ovo siromaštva na sebi! - Sve će njihovi uzet, neće nam ništa ostavit! - Čini mi se da ga i oni imaju pa će se pišat i biće im potreba od mene da čistim pišarijole! - Ali oni hoće da svak bude njihove vjere pa će te Jozo ubit kad si naš! - Ne smeta jadan gosparu, meni je lako obrnuti (promijeniti vjeru), sve je jedan Bog! - To je drugi poso! - Sve su to bezposlice, dajte vi meni u toliko šesticu, da se pođem napiti!“ Oznake: oriđinali

- 20:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

GOSPAR DŽORE kako su ga u Gradu nazivali bio je Džore Bettera, rođak Bara Bettere, Lazarina, trgovca i pjesnika; djeda Ruđera Boškovića. Gospara Đoru, radi njegovih ispada i nekonvencionalnosti koja nije išla ukorak s načinom života obitelji, odrekla se ugledna rodbina, premda su mu mjesečno davali zakonom određeni iznos novca. „U to kucnulo na zvoniku ponoća i Džore se sjetio svoga prava ... zvonilo je ponoća i sad je ovaj čas nast(a)o drugi dan! Pred kortu će gospara Bettere, svoga poštovanog rođaka i zvoniti štogod je imao snage. Ukazao se na prozoru u noćnoj bijeloj kapici sam gospar i zapitao: - „Ko sekava (smeta) sad u gluho doba?“ - Ko? Rođak Džore ne sekava nego ište svoj dirit (pravo), zvonilo je odavno ponoća pa me eto po ono što ide po pravu, ono jebeno po cvancike.“ To što bi dobio nikad nije dugo potrajalo pa je živio od danas do sutra, danas bismo kazali boemski, ali na tuđi račun uz urođeni uljudni način ponašanja, ali i bezobraznog iskorištavanja neupućenih. Samo moram napomenuti, kako je autor citata kojega ću koristiti pogrešno titulirao vladikom (plemkinjom) njegovu nećakinju. (Bettere su bili cijenjeni građani, ali pučani). O Džorinu odnosu s rodbinom, piše autor, ovako: „Ištom se usidrili, a bilo je pričeka (dočeka) kod bote (orsan Bunić-Gradi-Kobenzl) pa će neka mlada vladika: - Evo nam, Bogu fala i Džore, dosad je bio prazan grad bez njegove presence (prezenca = osoba ili nazočnost osobe). - Evo nam i Džore je li? A ne dunda (ujaka), majčina brata? Da, znadu u gradu za Džoru da je mahnit, ali svi ne znadu, što mi je jako žo (žao), da je moja nepuća (sestrična) luda ko sipa." (morski mekušac) Džore je često bio protjeran iz Grada da raznim psinama ne uznemiruje gradsku čeljad. Primjerice, jednom zgodom je Židovu Salamunu ubacio u lonac komad svinjetine, a onda pričao naokolo kako će se Židov tom hranom opoganiti. Ne bi se bio smirio da mu Salamon nije dao sve to jelo samo da ga se riješi. Protjerivan, obilazio je sela dubrovačke okolice, besplatno (obično na prevaru) jeo i spavao gdje je stigao, čineći razne psine i uveseljavajući puk. Iako ga se rodbina odrekla imao je uz novčanu nadoknadu i zakonsko pravo na nasljedstvo (imanje) na otoku Lopodu. Onakav kakav je bio 'pusti me stat', nije se ni o čemu brinuo živeći u slobodi kao ptica (prema općem mišljenju bio je biće nastrano u svemu i svačemu), zapustio je i to nasljedstvo dok mu jednom nije sud odredio kaznu. „... a pretura (sudstvo) mi odredila po cvancike na dan, kaže Đžore, a ja onda udri sijeci stabla od masline i prodavaj na Drvarnici u gradu drva – po što po to. - Što se onda dogodilo? - Što se dogodilo? Eto ti ušijera (sudske policije) s preture. - Vi ste, gosparu Džore, optuženi da klaštrite (sakatite, oštećujete) baštinu, a znate li da je baština fidelkomis (neotuđivo nasljedstvo) pa da se po zakonu ne smije ni prodati ni darovati ni zalagati? - Ali su u knjige upisana (zavedena) stabla maslina, a nije ni sjekira pa sjekira nije fidelkomis – i mislim da me je razumio presvijetli ćesarski sud. I tvoj ti Džore Džore ni zbogom, nego preko vrata, a nije čekao odgovora.“ (citati: Živko Ž. Živković, Galerija dubrovačkijeh oriđinala (IV.), Dubrovnik, 1924 Oznake: oriđinali

- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MEŠTAR MATO Meštar Mato Balarin, dubrovački oriđino i kolporter, gegao bi se onako patuljast, sav naboran, zgužvan jednako u licu i tijelu kao i u odjelu, piskutavim glasom uzvikujući naslove tiskovina koje je prodavao. Pročitala sam kako nije smio prodavati list 'Komunist', jer ga 'crni fratri' (franjevci Male braće) ne bi pustili na objed pa bi radi toga ostao gladan. Uvijek je bio pun doskočica i tobože ogovaranja. Posebna meta bile su mu domaće gospođe i sinjorine (gospođice) za koje nikad nije imao lijepe riječi. Evo nekoliko zajedljivosti na njihov račun: „Ma ima hi i onijeh (onih) što moraju poć igrat na karata brige (bridž) i poker, autom se prošetat s prijateljem, a ne mužem, radi fineze.“ „... one gospođe od grandeze (važnosti) ... drže se visoko ...“ „Sinjorine? Ome su vam imponjane (umišljene) ...“ „... ima i onijeh što pretenđaju (očekuju, traže) da im kupi kaput s najboljom pelicom ...“ (krznom) „... one su tvrdoglave i nedaju se urazumjet ...“ (urazumiti) „... vagiđanje (ljubakanje) im je prva stvar ...“ Inače, govorio je, kako ne zna ni čitati ni pisati, perke (jer) mu je umrla učiteljica koja ga je u školi učila slova . (V. Benić, Spomenar, str. 446.). Nije samo Meštar Mato zbijao šale i pošalice na tuđi račun, jer su i o njemu kolale one s 'druge bande,' druge i drugačije, koje sam i sama našla zabilježene po različitim dubrovačkim tiskovinama. Iako su ga svi voljeli i ova šala objavljena na fotografiji je dio njih. Spomenut ću, primjerice i onu koja se odnosila na njegove spore kretnje, točnije na njegov invaliditet. Onako sakat jadničak je vukao nogu za nogom. Iako se ovdje njega spominje tek kao usporebu, šala se je ustvari odnosila na sporost dubrovačkoga tramvaja. Objavljena je u prigodnim novinama, gdje stoji: „... kako će se održati finalna utakmica između tramvaja i meštra Mata od foja.“ Meštar Mato maskota Dubrovnika prikazana u linorezu Milovana Stanića, ali i u grafici slikara Iva Grbića, napustio je Grad u 81. godini života (29. studenoga 1971). I kako zaključije V. Benić: „Mnogobrojni Dubrovčani okupili su se ... na njegovu ispraćaju, opraštajući se ujedno i od onog Dubrovnika ... koji polako nestaje.“ Oznake: oriđinali

- 20:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.01.2014., subota

NIKO MARINOVIĆ - KAROLINA Bio je podrijetlom iz ugledne dubrovačke familije (obitelji). Djed mu je bio konzul u Cipru, a otac bibliofil, vrijedni prepisivač dubrovačkih klasika i ktome na glasu kao kaligraf. Krolina je pak naslijedio gene starijih generacija Marinovića, one obilježene umnom i tjelesnom mlohavošću (maloumnost). Zaostao je u školi i kako piše autor priloga (Galerije ...), nije naučio ništa no samo 'čakati' (sricati) i to 'žlje i gore' (a ni to jada dobro). Otac poslao ga je na zanat u šavce (krojače), ali se ni tu se nije pokazao dobrim učenikom. Otpremio ga je potom u Carigrad ne bi li se tamo čemu naučio. No, uzalud. Niko Marinović, nadimkom Karolina, ostao je samo Karolina pa uz skulpture Miha Pracata, Gundulića, Orlanda samo još jedna, ali živa dubrovačka statua. Bilo ga je posvuda pa se je nekako stopio s licem Grada kao njegova nerazdvojiva cjelina. Nadimak Karolina dobio je još kao dječak po jednoj naoko slučajnoj zgodi, koja je potakla nastavak priče. U Grad je u to vrijeme došao neki Talijan s dresiranim majmunom imena Karolina. Obukao bi ga u crvenu haljinicu, da bi za novac s majmunom izvodio razne ludorije. Po završetku predstave dao bi majmunu pladanj da naokolo skuplja novac uzvikujući mu „Avanti Karolina“. (naprijed Karolina). To se dopalo jednom tadašnjem oriđinalu, a kako je Niko Marinović bio 'maknut' i onako plah, blage čudi, pristao je na igru sličnu Talijanovu majmunu. Obukli su ga, štoviše, i u crvenu haljinicu. Oriđino koji ga je držao na uzici vikao bi i njemu „Avanti Karolina,“ čak bi ga i udario šibom ako bi malo posustao ili predahnuo. Od tada je Niko ostao Karolina, točnije, ponio je do smrti taj nadimak. Djeca su mu se uvijek rugala, uostalom, kao i svakom oriđinalu iako je Karolina bio dobričina i u nikoga se nije dirao, nije prosio, nije pio i općenito je gledao svoga posla, a taj posao je bio besciljno lunjanje Gradom. Podnosio je stoički i svakovrsna dobacivanja, ne osvrćući se na različite poruge i uvrede. Iznimka je, kojoj se žestoko opirao i protestirao, bio bi uzvik: „Mrš dogone“. Kako je Niko bio pravi Dubrovčanin ni po kojem osnovu dogon, tako nešto mu dobaciti, bila je za njega gorka i strašna uvreda. Na koji način je reagirao na taj hotimično uvredljivi mu izazov, nije poznato, ali obzirom na opis njegove blagosti teško bi bilo povjerovati da je uzvraćao na to bilo kakvim prostačkim rječnikom. Vjerojatno bi ga takvo dobacivanje snuždilo i bacalo u još veću depresiju od one od koje je i inače 'bolovao'. Kako je išao odjeven, vidljivo je na fotografijama.Napomenut je, kako mu je zaštitni znakom bio prljavi visoki ogrljak (kolet), koji je vjerojatno trebao označiti i njegovo podrijetlo. Jadno i tenero (tanko, slabo, nedovoljno) odjeven, promrzao u vrijeme hladnih i burnih dubrovačkih zimskih dana, završio je u bolnici. Umro 3. veljače /s.a., ali vjerojatno kraj18. st./ s posljednjim uzdahom: „Danas je Sveti Vlaho ...“ Autor (Ž.Ž.) piše da je pokopan kao pravi Dubrovčanin, a ne oriđino i u fusnoti dodaje i napomenu: „Spominje ga povijest bivše Republike.“

- 22:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JOZO PONTICA i PEPE BOKEZICA Bio je pijanica i lijenčina, kao što mu bijaše i žena Pepe Bokezica i sama svojevrsni ženski oriđino. Zvali su ga i Jozo Moleta (oštrač), jer je prije nego što je naslijedio neko imanje i postao kvazi bogat, obnašao je posao oštrača alata. Radio bi bilo ispod volta (svoda) gdje je s Pepom u ljubavi živio ili ispred Onofrijeve fontane. Kad čitam ovdje napisan kraći tekst o ovom oriđinalu i njegovoj supruzi, zaključujem kako ih je zajedno držala samo gostara (velika boca) rakije iz koje su naginjući je onako pili po sav dan, osim kad bi u pijanstvu zaspali. Za svaki slučaj ona je i noćila pored njihova kreveta. Rakija je bila kriva što su najzad ostali sirotinja, jer su sve što su imali zapili, čak i vlastiti grob. Dok je bilo novaca, uz piće provodili su život turista, vozeći se čak i karocom (kočijom), neovisno o relaciji, onako s očalima fume (sunčanim očalama) na nosu i sebi priuštili mnoge druge luksuze. Pepe je bila ružna žena pa su Ponticu draškali njezinim izgledom, na što bi im on kao s nokta odvratio: „Non si guarda il bel viso, che e il soto paradiso.“ (ne gleda se izgled ako je ispod raj). Ima tu još nekoliko škakljivih i prostačkih doskočica, jednako u pitanjima i odgovorima s očitom provokacijom bračnih 'drugova', što neću pisati. Tek evo jedne Pepine uobičajene rugalice na račun Splićana, koju je uvijek i svugdje pjevušila: „Više Mare na pizdi dobila, nego Duje na sto baril' vina“ Oznake: oriđinali

- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ZANO SETTE C (Zano settuceli) Pravim imenom Ivo Petrović, Dujin - Splićanin. Umro je 1905. u Dubrovniku u 73. godini (jadnoga) života. U mlađim godinama živio je negdje ispod 'gimnazija' (vjerujem da autor Živković ne misli na današnju gimnaziju, ustvari pretpostavljam da je riječ o Isusovačkoj gimnaziji, dakle negdje Ispod Jezuita ili na Gundulićevoj pjaci). Žena Jele, Primorka iz Hodilja, imala je 'bludilište' (javnu kuću) s dvije tridesetogodišnje zaposlenice - drkone (prostitutke). Zano Sette C. je u toj 'poštenoj ustanovi' bio potrkalo, pa su ga dubrovački leri zakidivali dovikujući: Zano Sette C - rožene! (rogonjo). Zano je bio slijep na jedno oko, koje mu je bilo posve zatvoreno, a uz to i natečeno kao jabučica. Radi toga je stalno držao nakrivljenu glavu kako bi zdravim okom bolje vidio, ono što je trebalo, a osobito rado, čašicu. Autor Galerije Dubrovačkijeh oriđinala, ovako ga opisuje: "Potezo je noge i šepao, a uz to bio slijep u lijevo oko, koje mu zaraslo i bila mu tamo njemu na oku zaoblica kako pest. Gledao je kao jastog, kečio glavom i podizao uzgori ono zdravo oko, žvakao i obazirao se ide li mu žena. Poteži se (požuri se) soldatice patentana (prava). Rogo, rožane (odgovarala bi mu), reci mi prije nego ti rečem." Prijevod: Vukao je noge i šepao, a uz to bio slijep na lijevo oko, koje mu je sraslo tako da mu je očna jabučica s kapkom bila natečena u izobličenu veliku kuglu. Gledao je poput jastoga, iskretao glavom i dizao prema gore ono zdravo oko, žvakao, gledajući ide li mu žena. - Požuri se droljo vojnička! - Rogonjo (ogovarala bi ona), vrijeđaj prije nego ti uzvratim. Evo nekoliko famoznih izraza kojima je Zano Sette C. obilno 'častio' i ženu i one koji su ga zadirkivali ili se u njega zagledali: ženka (kurva), ofjerta (lajavica, raspuštenica), drkona), šikulja, štirka, deserta (kurva), spurta (kopile, nezakonita kći), pjandura (pijanica), gnusna (prljavIca). Dječurliji je mumajući ustima dobacivao: mulane (kopilane), karooono jedna (mangup, ništarija), gomnaru (govnar) , ... beko fudrato (rožane od rožana - jarče) Žena bi mu opet uzvraćala komplimentima: rofijane od soldata (vojnički šijun), parlabuć (trgovac torbar), muždrupe (ljudeskara bez umnih i drugih kvaliteta), rožane (jarče), tovarino (magarče). Ovako i slično su se 'tratavali' (častili) u nedogled. U jednoj zgodi maturanti gimnazije, kojima je pomagao prenoseći ceduljice (autor piše telegrafe, jer se nije smjelo spomenuti zadatke ili zadaće) s rješenjima maturalnih odgovora, primili su ga kao počasnoga člana tajnoga književnoga društva "Ad hlamina" (hlamina je poderana cipela), odakle im je i donosio rješenja zadaća. U njegovu čast nastao je i ovaj pjesmuljak: "Zano Sette trkom trči K lopatici vratić grči Stvar je neke urđence" (hitnje, žurbe) Oznake: oriđinali

- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.01.2014., petak

MATO BE - jarac Rođen je kao Riječanin Rijeka dubrovačka) u selu Obuljeno, od Andrijaševićeve ugledne obitelji koja ga je simbolično novčano potpomagala. Još dječakom ostavio je zavičaj i Grad i pošao u svijet 'trbuhom za kruhom'. Vratio se natrag još jadniji nego je pošao. Zaboravio je rodno selo i ostao je živjeti u Gradu, radeći kao potrkalo i poslušnik. Poradi prijeke naravi, ali i običaja da dira i uštipne pokoju žensku stražnjicu, osobito župsku, dobio je nadimak jarac, još kad bi se uz taj čin i glasao 'večanjem' (blejanjem). Iz tog razloga za svagda mu je i ostao tako podrugljivi nadimak 'beeeeeeeeee jarac'. Mata je bilo svugdje. Često i kao sudionika žestokih okršaja pa su raznovrsne uvrede letjele sa sviju strana. Još kad bi aktivirao bagulinu (štap za poštapanje) i njim se razmahivao ili se počeo nabacivati kucima (kamenjem), znao bi to cijeli Grad. Tad bi se aktivirale rugalice Mato Be ... jarac i odjekivala sa sviju strana Place. Zabilježena je jedna zgoda koja ukazuje na njegovo ponašanje i ilustrira mu prgavu narav. U ovoj zgodi razjaren i užežen Mato nije birao riječi i uvrede, radi kojih je tad zaglavio u pržunu (zatvoru) pa citiram autora Dubrovačkije oriđinala: „Mato na Pile, a skupila se i druga djeca pa bekaju. On za njima psujući i bacajući kuke (kamenja). Tu naljegne (naiđe) nekakva Gružanin (koji ga ko fol počne braniti): - Što ćete na jadnoga Mata i njega je Bog stvorio. Bio je po svijetu i vidio dosta i dosta ... I tako je slijedio s peneđerikom (lažnom, hinjenom pohvalom), a Mato se rastopio od miline. Mato će: - Barem da si ti čovjek, da rečeš ovoj grimi (sitna ribica, općenito ; plankton, miješane vrste sitnih ribica, koja služi za hranu većim vrstama, regionalno je zovu pića), ovijem lučiferima (vragovima) od zla oca i gore matere. A Gružanin će kao ozbiljno: - Prestanite mučiti ovi živinu ... . Matu poleti misao odmah na jarca pa će: - Jebem te Gružanine, imaš i ti tvojijeh mrvica, meti ispred tvoje kuće i jebem ti mater i mrtve u grebu ...“ To još jače podjari djecu da nastave bekanjem, dok se nije umiješao ušjer (čuvar reda i mira) i poveo Mata radi psovanja, tko zna kako bi to završilo. Tek Mato je komentirao: „Ovo se događa samo u ovoj jebenoj i nesretnoj Austriji, svudgdje sam po svijetu hodio i svatko me rispeto (poštovao), a ovdje ...?“ Običavao bi svratiti u spičariju (ljekarnu) fratara Male braće raspitivati se za kakav posao i usput dobiti malo tabaka (duhana). Kad bi se ljekarnici htjeli riješiti njegove nazočnosti samo bi mu pokazali pijavice od kojih bi tako zazirao i odmah strugnuo preko vrata kao oparen. I još jedna zanimljiva epizoda (od mnogih), koju sam odabrala iz njegova životopisa i zbog koje je zaradio dodatni epitet 'broka' (broka = brokva = čavao). Uglavnom, zaposlio se Mato u Gružu na izgradnji kasarne, ali kako je bio nizašto, osim za bekanje i psovanje, proto (predradnik) ga je (iz vica) ostavio da čuva materijal dajući mu smotak i u njoj nekakve žute broke s napomenom da su dragocjeni i zlatni. Čuvao Mato čavle ko oči u glavi, do jednoga trenutka nepažnje, kad mu je smotak s čavlima nestao s funjestre (prozora). Naravno bio je optužen da je sam drpnuo zlato, a on nije mogao dokazati da mu je taj nevrijedan smotak čavala iz šale ukraden. Zato bi ga i sam spomen 'broke' u šaljivom dobacivanju jače jazjario i od od bekanja, a nadimak broka, ostao mu je kao još jedan sve do smrti. Isto tako Mato nije mogao smisliti Srbe, pa bi bilo dosta spomenuti Srb pa da ga uhvati ludilo i psovka. Znajući tu njegovu averziju, a prije smrti u bolnici, gdje je završio savladan bubrežnom bolešću i glađu, u zadirkivanju obećali kako će ga obući u odijelo srpske mužike (uličnoga glazbenoga sastava). „Ne bi vam ga obuko (odjenuo) da mi regalate (poklonite) vas (sav) Dubrovnik.“ Oznake: oriđinali

- 19:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MEDO U - U Pravim imenom Ivo, prezime nepoznato i autoru Ž.Ž., koji tek navodi informacija kako je imao čeljust i šake kao u medvjeda. Navodno mu se je majka u trudnoći prestrašila od medvjeda negdje blizu tvrđave Revelin (što je, dakako, izmišljotina, jer otkud medvjeda u Gradu, mislim pravih?) pa otud mu je bila i takva fizionomija. Tako je, radi svoga izgleda, odrastao uz raznorazne pogrdne aluzije i šale. Ali imao je Ivo i drugu manu za koju nije bilo opravdanja, bio je kleptoman. Ivo ili Medo U – U, imenom i nadimkom pod kojim su ga svi poznavali, hranio se kao medvjed: voćem i cukarom (šećerom). Jedno je vrijeme proveo u umobolnici u Istri odakle se je vratio još gori nego je pošao. Ljeti bi spavao na Ilinoj glavici, a zimi u 'hotel propuhu' ispod mosta na Pilama. Niti se prao, niti presvlačio. Išao je u đandarskoj (policijskoj) pohabanoj i otpisanoj odjeći, s njihovom starom i odsluženom kapom na glavi, ali uvijek mu je na grudima visjela medalja na prljavoj traci, koju je zaslužio kad su ga mobilizirali kao landhwera (lokalna, zemaljska vojska, domobranstvo u AU Monarhiji ; redovita vojska), 1878-1880. i otpravili u Boku Kotorsku. Jedva je iznio živu glavu, jer su ga i tamo, onako ludoga i nastranoga neprekidno zadirkivali i mučili. Prije nego su ga morali iz Boke otpremiti za Dubrovnik, jer je obolio na vojnim vježbama, za šalu ga je pretpostavljeni osudio na 'Abinde' (vješanje o maslinu). Ta ga je šala pratila dugo nakon završetka služenja: „Daće ti opet Abinde!“ Odgovarao bi im sočno i s nokta: „Daće mi kurac!“ U međuvremenu Medo je ponešto i radio, prao karoce (kočije) ili samo izigravao marionetu za novac. Jednom je jako bolestan završio u bolnici, gdje su ga dobro okupali i odjenuli mu čistu košulju. Kako je tu ostao dosta dugo, postupno se priviknuo i na čistoću. Dobio je i posao u Gracićevoj konjušnici. Tu je „Medo je kašagio (timario) konje pa i mladu kobilu ...“ No, čini se da s kobilom i nije sve svršilo samo na timarenju. Naime, kroz rupu staje promatrao ga je oriđino Muto i pozvao konjušare da dođu, jer Ivo U – U ima nečasne odnose s kobilom. Je li to bila istina ili izmišljotine nije poznato, ali Medo je odstranjen s posla. Onaj dodatak U – U nadimku Medo ili imenu, stekao je još u ranoj mladosti i to u pokladno doba, doba velike gradske maškarate. Meda su odjenuli kao medvjeda, a na lancu ga je u maškarnoj povorci Stradunom vukao oriđino Muto. Kako se Medo opirao igrati (plesati) na zapovijed, Muto bi ga često udarao šibom, a on bi od boli jaukao, onako muklo medvjeđe, U uuu. I od toga vremena uz ime ili nadimak ostao mu je i taj jauk. Oznake: oriđinali

- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

LAMPO Pravim imenom Antun Lise, Župljanin iz sela Grbavca (gornja Župa) u mladosti je bio fakin (nosač), a u stare dane oriđino. U svojoj ludosti umislio je kako je on nekad opljačkani bogati bosanski velemoža. U vrijeme koje pisac spominje, Lampo je već bio oriđino i na Poljani (vjerujem, Stradunu) bi u brojnim varijacijama prepričavao svoju gorku sudbinu pokradenoga i osiromašenoga velikaša. Išao je odjeven u pohabanoj župskoj odjeći (širogaće, jačermu i 'dumanjsku' maramu preko leđa umjesto ogrtača, obuven u crvene papuče – dio narodne nošnje). Ono po čemu se je i bez poznavanja prepoznavao Župljaninom, bio je dugi perčin spušten do sredine leđa. (inače su Župljani do kraja 19. st. nosili perčine /pletenice/ niz leđa). Bio je izrazito pobožan i neumorno bi slušao u to vrijeme misne i druge pobožnosti na latinskom jeziku (misni obredi su se držali na latinskom, a propovjedi na hrvatskom jeziku), kao da sve razumije, ne želeći propustiti niti jednu jedinu riječ svećenika. Tako će u jednoj od propovjedi neki svećenik opisujući burnu noć izreći: „... tuoni e lampi“ (grmljavina i bljeskovi), a Lampo je to, na sebi svojstven način umišljanja, protumačio kako je svećenik u propovjedi spomenuo baš njega Lampa pa o tome nije prestajao govoriti, hvaleći se gdje god je stigao. Jedini način da ga se prekine u tome, bilo je spominjanje pršuta mu i čempresa. Naime, u mladosti je Lampo ukrao neke pršute i sakrio ih negdje u vrh čempresa. Zbog te krađe je završio u zatvoru, a tu sramotu (zatvor, a ne krađu) do smrti nije mogao zaboraviti. Kad je opet na Pločama ukrao jednu ovcu i pojeo je (u davno doba na Pločama je bio tabor - sajmište), gospodar ovce koja se zvala Jele, sumnjajući na njega, upitao ga je da li ju gdje vidio? Lampo se brzo snašao i odgovorio mu da je Jelu samo čuo blejati, ma najbolje je da on za nju pita „gospare od montanje“, tako je Lampo nazivao Hercegovce. Još jednu zgodu s Lampom treba spomenuti, jer je radi nje izgubio 'kruh sv. Antuna' (besplatna hrana za siromahe u fratarskoj kuhinji). Preko crkvene pobožnosti zagledao se u neku gospođu i poslije mise, izjavio joj ljubav. Od tad su ga svećenici tjerali iz svoje blizine, a Lampo bi pokunjen, jadan i osramoćen morao stajati iza okupljenoga naroda. Autor navodi kako je umro kao pravi kršćanin i dodaje: „... uz riječi kako svoje blago ostavlja narodu, odijelio se dušom, a lice mu zasjalo kao u lijepa časna starca.“ Oznake: oriđinali

- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MUTO Nijem, ma ne posve, ali zato lukav, prepreden, promućuran pravi šeremeta (nevaljalac, vragolan, lakrdijaš, muškarac sklon šalama, ludovanju, čudak) sa stotinu lica, lažljiv, nipošto zločest, nego samo vragometno snalažljiv – originalni lero. Stoga ga i ubrajaju u dubrovačke oriđinale. Između svih epiteta koje mu je podijelio autor teksta (V. Vuletić-Vukasović) je i jedan (meni) jako dobar, kad je za njegovo umijeće kalašenja (moljakanja s iznuđivanjem novca) napisao kako bi taj lero znao izmamiti tele od krave jalovice. Najviše ga je zabavljalo mijenjati svoja lica i ponašanja, kreveljiti se, izvrtati glavom, mumljati i prenemagati se. Na Pilama bi dočekivao strance u nadi da će mu udijeliti neki haholjak (mrvicu). Ako je bio nezadovoljan primljenom milostinjom, znao bi ju baciti darovatelju u lice. Muto je imao i poseban način liječenja svojih bolesti pa kad bi ga nešto uistinu boljelo pojeo bi miša – i sve bi prošlo. Zato je volio je mačke, one su mu osiguravale taj čudotvorni medikamenat. O njegovom vraštvu, snalažljivosti i svojevrsnom samoposluživanju evo primjera njegove česte vragolije (samo jedna od sličnih u nizu). Na Kolorini (područje U Pilama) znao bi skinuti sa sušila rublja ono intimno, promijeniti ga za svoje uprljano, koje bi uredno razastro na mjesto odakle je uzeo čistu promjenu. No to su bile male lukave smicalice. Ona prava, radi koje je završio u 'Konservatoriju' u Istri (umobolnica, podrugljivo tako nazvana), zbila se jednom zgodom kad je skupa s Medom prenosio dotu (miraz, posebno u robi) nekoj Primorki. Skrenuli su časkom na Porporelu, okrenuli sanduk naopako i izvukli koješta iz njega i nestali. Po povratku s lječilišta, vratio se svojim vragolijama još dotjeraniji i lukaviji. Autor također bilježi zgodu kad je jednom gosparu sucu prihvatio nositi prtljagu po povratku s putovanja. Uz valižu (putni kovčeg) bila je i košara s nekoliko piladi. Prolazeći preko mosta Od Pila, Muto je zavrnuo vratom najprije jednom pa onda i drugom piletu i odbacio ih u Posat (jarak ispod mosta). Poslije je objasnio sucu, koji je primijetio manjak pilića, sve onako mutavo s grimasama i gestikuliranjem na svom jeziku: „Moto pi – pi, tanto fredo“ (crklo pile od studeni). Kad je završio taj posao, vratio se u Posat po pilad i slasno se pogostio. Spavao bi i Muto pred Dvorom na kamenim sjedištima. U prolazu pored Dvora, jedan hotelijer je ugledavši ga gdje spava kao zaklan, komentirao svom prijatelju : „Gle ga kako spi, a u mene bi svaki gost ćio (htio) drukčije (drugačije) opituranu (obojanu) kamaru (sobu) i druge, čiste lincule.“ (plahte) Muto je po nekakvom svom opredjeljenju iskazivao pripadnost srpskoj dubrovačkoj stranci pa bi uz spominjanje Srba uzdizao tri prsta; Hrvata, cijelu šaku, a Talijane bi opisao lupajući se pesnicom u prsa, jer su Talijani ubili kraljicu. Vlaho Slijepi spominje da se Muto zvao Pero ne navodeći mu prezime niti podrijetlo. U jednom svom komentaru opisuje ga ovako: „Ako nije oriđino, ali je prešao u galijostvu (psinama) sve oriđinale. Veliki gomnar!“ Umro je 29. travnja 1924. godine. Oznake: oriđinali

- 17:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

LOLA LOLA O njemu se ne zna baš mnogo, jer ga je autor Galerije dubrovačkih oriđinala, uzeo tek kao suprotnost mirnom i uljudnom Karolini, opisujući tako ili radi toga i neke njegove zgode i nezgode. Ne spominje mu se niti osobno ime, ni povijest nadimka pa ostaje da čitatelj sam izvede zaključak zašto su ga po Gradu nazivali i poznavali Lolom. Ono što sam ipak tu i tamo našla o Loli je podatak da je živio na Prijekom (Prijeki, dio povijesne gradske jezgre) zajedno s majkom. Bio bi stalno pijan, tj. Lola se nije (praktički) nikad ni trijeznio. Kako bi mogao ustati iz postelje (kreveta), majka bi mu ujutro donijela 'mjericu' rakije. Od pića je poživinčio i teturajući s kraja na kraj ulice, pjevao nezgrapnim hrapavim glasom, vrijeđajući Boga i svece, odreda i sve po spisku. Ovo psovanje bi bilo najžešće kad bi pao pa ne bi mogao ustati s pločnika. U ranijim jutarnjim urama još koliko-toliko priseban, prosio je na Stradunu. Nekad bi se navečer u njegovim džepovima mogao naći poneki isprošeni sitniš. Onako pijan 'amorte' (namrtvo) nije ništa znao, ali bi mu majka izvrnula špage (džepove) i uzela to jada i nevolje. Autor opisuje jednu zgodu, kad je moljakajući novce izigravao 'sete bandijere'. U jednoj zgodi, navodi, onako teturajući, Lola je pristupio jednom dubrovačkom sucu na koga je nabasao u prolazu, kako bi od njega iskamčio koji patakun (sitni novac). Evo dijaloga: „Gosparu, daj–daj mi pa-takun! (pijano je zaplitao jezikom) Ne dam, što si? Hrvat! Ne dam! Srb sam! Ne dam! Autonom! Ne dam! Pa re-ci mi ti da koji-ji sam ja onda vrag?“ (citat autora) Ovu foru 'di sette bandiere' (sedam zastava, a bio je to podrugljivi naziv za Dubrovnik u doba Republike), a kako navodi autor, Lola ju je 'pokupio' od Karoline, jer sam nije ništa znao ni razumio, a od pića sve mu se ionako miješalo u glavi. Oznake: oriđinali

- 16:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MATO MUMIJA Jadnik i nevoljnik, sav u krpama bio je divlji čovjek zarastao dlakama. Mladost je proveo na Gornjem Konalu (sjeverozapadnom dijelu Dubrovnika, mjestu kuda je prolazio glavni vodovod iz 15. st.) u jednoj kućarici (potleušici). Po smrti roditelja samo bi u njoj noćio. Nije bio klasični prosjak, jer je radio vrlo teške poslove sve dok ga nisu izdale snaga i zdravlje. Čistio je zdence i čatrnje, kopao zemlju, cijepao drva i općenito obavljao teške poslove uz naknadu u novcu. Kad je prodao roditeljsku potleušicu i izgubio stalni bivak, spavao bi vani na otvorenom. Češće bi za to koristio skaline (stepenice) pod tvrđavom Minčeta. U slučajevima nezadovoljstva sitnišem dobivenim za svoj trud, uzeo bi kamen i tako lupao po metalnom novcu dok ga nije uništio i onda ga svom snagom odbacio daleko od sebe. Kako je bio nedruštven osobenjak, nije se znalo gdje ga možeš zateći na spavanju na skalinima, nekom travnjaku ili čak u staji s ovcama. Dobri ljudi u strahu od 'zle godine' (jakoga zimskoga nevremena), njegovoj spavaonici pod vedrim nebom zastiranjem bi učinili velažu (natkriveni prostor, lat. velarijum – platno za zaštitu od kiše ili sunca u starorimskim amfiteatrima). Nisu ga nikad puštali u kuću, jer „Strašila se čeljad od uši, pa je stoga ležao u velaži.“ Malo je govorio, nije se trudio niti podilaziti, niti moljakati. Baš zato ga se nije puno moglo čuti da pušta glasa od sebe. U jednoj zgodi kad je bio unajmljen cijepati drva, zamahe sjekire bi pratio hukanjem: Ah-ha. U predahu kao da je čuo jeku svoga glasa. Djeca koja su ga kao čudaka motrila oponašala su njegov huk. Shvativši odakle jeka, bacio je sjekiru skalavajući (psujući) i Boga i sve nebeske svece. Za razliku od drugih oriđinala, a neki su bili i kradljivci, Mumija je kao luda i čudak završio u tadašnjoj dubrovačkoj ludnici na Nuncijati (Luncijati, reg. naziv). Postoji anegdota vezana za taj njegov zadnji dom, koju je autoru Vuletiću-Vukasoviću ispričao tadašnji svećenik Brili, kojega je Mumija u svojoj ludosti pozvao da im se pridruži: „Boga ti dođi i ti k nama pa ćeš pucat od smijeha! Jedan se bije pestima, drugi kanta (pjeva), a što ćeš s ludijem?“ Oznake: oriđinali

- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.01.2014., srijeda

ANIŽINA Imenom Niko, a nadimkom Anižina, kojega zahvaljuje nazivu rakije od anisa, poznatom kao 'anižina', čiji je bio konzument. Bio je tip oriđinala pijanice baš te vrste alkohola. Do 50. godine života radio je kao 'kico' ili pomoćnik postolara, dakle radnik na plaći. Nažalost zapio bi ju u obližnjoj krčmi. Zato je trpio učestale uvrede i zadirkivanja svoga meštra. Poslije toliko godina pod utjecajem i djelovanjem rakije ostavio je zanat, jer mu se više nije dalo trpjeti opravdane uvrede poslodavaca o svom pijanstvu i neredu na poslu. Istina, ni meštar ga nije više podnosio, posebice njegovu površnost u poslu. Bio je on zahvalna meta gradskih lera (gradski vragolani), koji su mu s porugom uvijek nešto dobacivali. Dakako, nije ni Niko bio sveta duša da bi to otrpio i ostao dužan zafrkancijama, obično bi ima narogušen uzvraćao gotovo uvijek istim uzvicima: „Razza di can!“ (pasja sorto),„Becco fudrato!“ (jarčine ili doslovno dvostruki, dupli jarac; jarac nad jarcima). Niko je bio redoviti posjetitelj i gradskih crkava, gdje bi u raznim svečanim prigodama i pod različitim izlikama (crkvenim parolama) skrušeno i tugaljivim glasom skupljao na vratima milodare (ne za crkvu, za sebe). Kako je povremeno i prisluživao, nerijetko bi zaboravio zbog kojega posla je negdje upućen. Jednom ga je jedna žena uputila da kupi 'konca bijeloga' (rakije). Vratio se natrag neobavljena posla uz dreku ispod gospodaričina prozora: „Koje si mi ono rekla rakije? Je li šklete (obične) ili annnižine?“ Toj dernjavi zahvaljujući, navode, stekao je i svoj nadimak Anižina.

- 20:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PAVO KORTEZIJA de Kortese, kako su ga u šali nazivali iako je bio Konavljanin. O njemu se zna da je bio pun uši „ko šipak pica“ (šipak = nar ; pice = koštice) i svatko ga je zaobilazio i izbjegavao. Najmilija zabava mu je bila hvatati pse u zamčicu i s njima se valjati po podu, po prašini u blatu. Zato su mu prislonili još i nadimak 'derikučka' (kučak = pas). Bio je bucmast i niskoga stasa ma velika pijančina pa ga je pijanoga moglo oboriti i manje dijete. Oznake: oriđinali

- 20:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.01.2014., utorak

Vlaho Obuljen - Vlaho Slijepi ili Vlaho Maltez Oznake: oriđinali

- 22:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 22:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Gusti AGAZZI (1907. godine) Uz pojavu Vlaha Slijepoga, ne bi bilo pošteno izostaviti onodobnog njegova sudruga u mnogim glazbenim nastupima oriđinala Gustija Agazzija. . Eto ga tek na zajedniljoj fotografiji. Također slijep 'udarao' je lijericu kao pratnju dječjem sopranu svoga sina i ugodnom baritonu Vlaha Slijepoga. O Agazziju nemam nikakvih pisanih informacija. Nažalost, njegovo je ime najvjerojatnije ostalo u sjeni lijeričara tog istog vremena, poznatoga Linđa. Oznake: oriđinali

- 21:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Crteži pokazuju lijeričara s Bukovčeva crteža, odnosno gotovo istu osobu koju je umjetnik zaustavio na plafonu današnjega Kazališta Marina Držića Oznake: oriđinali

- 20:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ono što treba naglasiti da ni danas nije pronađena niti jedna originalna fotografija Nikole Lale – Linđa, tako da su svi oni koji su pisali o originalnim čudacima Grada, Linđa isključivo opisuju kao vrlo mršavu osobu obučenu u narodno ruho, al bez ikakvog slikovnog priloga. „Vrlo je moguće da je nekih 15-ak godina poslije ... Vlaho Bukovac na crtežu Župljanina koji balaju (plešu) poskočicu ... kao svirača sa 'vijalom' (lijericom) prikazao upravo Linđa.“ Oznake: oriđinali

- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 18:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KATE MARCELIĆ Skoro sam zaboravila Katu Marcelić, ženskoga oriđinala. O njoj se i nije baš mnogo pisalo. Negdje sam pročitala kako je bila u bliskom rodu s nekim svećenikom i da je radi te rodbinske veze bila pošteđena sprdnje na račun svoga odijevanja u iskričavu koluritu (bojanu) odjeću s mnoštvom umjetnog nakita posvuda i, dakako, druženja s oriđinalima i gradskijem lerima. Katin lik na Brsaljama ispred Rendićeve 'Golice', fonrane s prizorom iz Gundulićeve Dubravke. Oznake: oriđinali

- 18:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

UGO VERNAZZA bio je, piše Pata „gospar, ljepotan, bonvivan i osvajač srdaca dubrovačkih i inih gospođa.“ Još ću jednom citirati Patu uz sljedeću zgodu. Ugo je umirao od sušice (tuberkuloze) bez mogućnosti izlječenja. U toj teškoj bolesti, njegovala ga je jedna opatica. Možda posljednje njegove riječi prije nego je zauvijek ostavio Grad bile su njoj upućene, citat: „Žo mi je časna što nisam imo vremena i vama ga kalumat.“ (kalumat = uvaliti). Iako se Pata raspisao o njemu ja ću samo još dodati ono što sam osobno doznala o njegovim lakrdijama. Poznat kao inpica di skandali (šaljivdžija), napravio je u jednom dubrovačkom restoranu intjeru (posvemašnju) burlesku. Neki je gost naručio kobasicu s dva jaja za doručak. Ugo, ne misleći na posljedice, već samo na nazočnu publiku i prigodu za masnu šalu, svoju je kompletnu muškost položio na pjat (tanjur), posuo po vrhu petrusinom (peršinom) i prišao gostu s narudžbom. Urnebesu od smijeha nije bilo kraja, a da je to bio njegov originalni poduhvat, svjedoči i to što mu se psina još uvijek pamti. Bio je sudionik II. svj. rata, dakle živio je i bludio negdje 50-tih godina 20. st. Oznake: oriđinali

- 10:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

MUTO prezimenom Bonić ili jedan od braće Bonića. Stariji Tonko je također bio oriđino (o njemu dosta piše V. Benić pa koga zanima eto ...), a ja ga samo ovdje spominjem, kao i Muta. Muta su tako zvali jer je od rođenja bio njem. Jedina riječ koju je znao koliko-toliko razumljivo promumljati bila je pizda (i Mimo ime njegovoga brata). Izgovarajući je uz svoj dječački osmjeh prinosio je prste, u toj prilici, ispupčenim ustima kako bi i gestikuliranjem iskazao svu dragost na koju ga ona evocira. Dovoljno bi bilo da mu to neko spomene, opisana reakcija bi bila automatska. Oznake: oriđinali

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.01.2014., ponedjeljak

gospar CVIJETO Oznake: oriđinali

- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

REMIĐO Benić također piše kako se Remo (a nosio je naočale debele kao dno boce) mogao lako nagovoriti na priču o ženskima, to je iz tih priča i prenesena ona o limunu, ali i obveznom goldunu, kojega uvijek treba imati pri ruci. (goldun = prezervativ). „Pir od kurca malo dura, Dođe, prođe kako bura.“ (durat = trajati) Ova nije Benićeva izreka, ali ću mu je rado posuditi, potaknuta zadnjom rečenicom ispod fotografije. Citat je uzet iz jednih starih dubrovačkih novina. Oznake: oriđinali

- 20:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

RENCO PERCE jedno vrijeme u bivšoj Jugoslaviji vrlo poznati i svestrani estradni umjetnik s brojnim nastupima na radiju i televiziji, čime je pribavio naziv šjor Lorenco i veliku popularnost uz prateći publicitet. Također je nastupao na kazališnim daskama dubrovačkog kazališta, pretežno u komičnim ulogama. Prekomjerno konzumiranje alkohola uništilo ga je i bacilo na niske grane, a kao nekadašnja potencijalno velika glumačka zvijezda izgubio se ubrzo i s estradnih vidika. Oznake: oriđinali

- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 17:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: oriđinali

- 17:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 17:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

DUBROVAČKI FRANO MIŠ Oznake: oriđinali

- 17:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 16:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 16:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 16:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 16:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 15:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Š I P A K Oznake: oriđinali

- 15:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 15:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 14:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BEBO Oznake: oriđinali

- 11:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 11:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: oriđinali

- 10:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ivo Labaš - Papagalo Oznake: oriđinali

- 10:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Papagalu je V. Benić u svom Spomenaru posvetio relativno najviše prostora pišući poglavlje o oriđinalima, tako da bi bilo nekorektno prepisivati ili prilagođavati njegove tekstove na koje nemam dopuna ni drugih informacija. Vjerujem kako ga je on i osobno poznavao i vjerodostojno opisao njegove brojne ludorije i ispade iz tog razdoblja. Osobito se to odnosi na one s Dubrovačkim trubadurima, praktički od osnutka grupe i prvoga nastupa pa do njezinoga stvarnog (ne formalnoga) raspada. Uzevši ga za maskotu i imenujući ga menadžerom grupe, imali su podršku i potporu građana Dubrovnika. Svi oni koji su znali Iva Labaša, njegove često upadice, doskočice i promućurnost, može se zaključiti samo to kako ga je nova glazbena grupa zapravo 'posvojila' iz vrlo praktičnih razloga. Naprosto su vjerovali da uz njegovu nazočnost i doskočice na njihovim koncertima neće i ne može biti dosadno, bez obzira o kakvoj kvaliteti njihove glazbe je riječ. Trubadura više nema. Trajali su određeni broj godina, čak su bili i popularna grupa, ali jednom svemu dođe kraj. Naziv Trubadur, zadržao se je u imenu kafića jednog člana grupe, sad pokojnoga Marka Breškovića, Lući Capurso također član grupe i danas posluje u svom kafiću 'Libertina', gdje se okuplja i danas umjetnička i prava gradska če(l)jad željna čakula (priča i tračeva). Oliver (mislim na Dragojevića) je iz grupe uzletio u samostalne nastupe. Padjen ionako nije bio Dubrovčanin (iako Pata izrijekom ne spominje kako je u vrijeme osnivanja grupe on bio student na studiju u Dubrovniku). Berdović je nestao negdje u Beogradu. Bilo kako bilo Trubaduri su s Labašem dosta aprofitirali (imali korist). Svojom pojavom i doskočicama dobrano pomogao je njihovoj ranoj promociji, ali i oni njemu kad su postali respektabilni glazbeni sastav u bivšoj Jugi. Zahvaljujući njima stekao svojevrsnu reputaciju i koješta drugo, uključujući i brojna 'trofejna' poznanstva s poznatim ljudima svoga vremena. (iz pisanja Benića i Pate): Oznake: oriđinali

- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: oriđinali

- 10:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: oriđinali

- 10:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 09:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.01.2014., nedjelja

Oznake: oriđinali

- 22:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 22:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: oriđinali

- 22:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 22:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Oznake: oriđinali

- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 21:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.01.2014., četvrtak

ĐUROVIĆA ŠPILJA

Oznake: špilja

- 21:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špiljare

- 21:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 21:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 21:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 21:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 21:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 20:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 20:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 20:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: špilja

- 20:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 19:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.01.2014., srijeda

LABUD

Oznake: labud

- 10:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: labud

- 10:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.01.2014., utorak

KRALJICA NOĆI

Oznake: Kraljica noći

- 18:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 18:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 18:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Krljica noći

- 18:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 17:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 11:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 11:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 11:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 11:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 11:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 08:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 08:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 08:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 08:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 08:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 08:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 08:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 07:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 07:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 07:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Kraljica noći

- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.01.2014., ponedjeljak

Ilija CRIJEVIĆ, kastelan Sokola

Oznake: Sokol

- 07:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 07:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 07:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 07:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SOKO GRAD

Oznake: Sokol

- 07:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 07:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 07:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 07:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 07:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 07:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.01.2014., nedjelja

Oznake: Sokol

- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 21:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 20:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 20:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 20:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 20:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 20:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 20:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: Sokol

- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.01.2014., petak

- 10:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: rječnik

- 10:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

... Oznake: rječnik

- 10:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 10:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: rječnik

- 10:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 09:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: rječnik

- 09:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 09:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 09:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2014., srijeda

MATO CELESTIN MEDOVIĆ

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 17:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 17:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 17:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 17:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

... Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 17:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 17:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 17:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

- 16:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: slikarstvo 19. i 20. stoljeća

- 16:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.01.2014., utorak

Oznake: zalaz sunca - Mlini, 4

- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: zalaz sunca - Mlini, 3

- 18:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: zalaz sunca - Mlini, 2

- 18:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oznake: zalaz sunca - Mlini

- 18:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

oblaci, more

Oznake: oblaci

- 18:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.01.2014., ponedjeljak

Oznake: more

- 14:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.01.2014., nedjelja

BOK metropolo

- 21:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

BOK metropolo

- 21:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

bok METROPOLO

- 21:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #