UN TEMPO
24.01.2014., petak
MATO MUMIJA Jadnik i nevoljnik, sav u krpama bio je divlji čovjek zarastao dlakama. Mladost je proveo na Gornjem Konalu (sjeverozapadnom dijelu Dubrovnika, mjestu kuda je prolazio glavni vodovod iz 15. st.) u jednoj kućarici (potleušici). Po smrti roditelja samo bi u njoj noćio. Nije bio klasični prosjak, jer je radio vrlo teške poslove sve dok ga nisu izdale snaga i zdravlje. Čistio je zdence i čatrnje, kopao zemlju, cijepao drva i općenito obavljao teške poslove uz naknadu u novcu. Kad je prodao roditeljsku potleušicu i izgubio stalni bivak, spavao bi vani na otvorenom. Češće bi za to koristio skaline (stepenice) pod tvrđavom Minčeta. U slučajevima nezadovoljstva sitnišem dobivenim za svoj trud, uzeo bi kamen i tako lupao po metalnom novcu dok ga nije uništio i onda ga svom snagom odbacio daleko od sebe. Kako je bio nedruštven osobenjak, nije se znalo gdje ga možeš zateći na spavanju na skalinima, nekom travnjaku ili čak u staji s ovcama. Dobri ljudi u strahu od 'zle godine' (jakoga zimskoga nevremena), njegovoj spavaonici pod vedrim nebom zastiranjem bi učinili velažu (natkriveni prostor, lat. velarijum – platno za zaštitu od kiše ili sunca u starorimskim amfiteatrima). Nisu ga nikad puštali u kuću, jer „Strašila se čeljad od uši, pa je stoga ležao u velaži.“ Malo je govorio, nije se trudio niti podilaziti, niti moljakati. Baš zato ga se nije puno moglo čuti da pušta glasa od sebe. U jednoj zgodi kad je bio unajmljen cijepati drva, zamahe sjekire bi pratio hukanjem: Ah-ha. U predahu kao da je čuo jeku svoga glasa. Djeca koja su ga kao čudaka motrila oponašala su njegov huk. Shvativši odakle jeka, bacio je sjekiru skalavajući (psujući) i Boga i sve nebeske svece. Za razliku od drugih oriđinala, a neki su bili i kradljivci, Mumija je kao luda i čudak završio u tadašnjoj dubrovačkoj ludnici na Nuncijati (Luncijati, reg. naziv). Postoji anegdota vezana za taj njegov zadnji dom, koju je autoru Vuletiću-Vukasoviću ispričao tadašnji svećenik Brili, kojega je Mumija u svojoj ludosti pozvao da im se pridruži: „Boga ti dođi i ti k nama pa ćeš pucat od smijeha! Jedan se bije pestima, drugi kanta (pjeva), a što ćeš s ludijem?“ Oznake: oriđinali |