UN TEMPO
27.01.2014., ponedjeljak
DUBROVAČKI ORIĐINALI
Galerija starijih i novijih DUBROVAČKIH ORIĐINALA Dubrovnik je oduvijek imao osobe koje je svatko znao, a da nisu bili ni bogati, ni učeni, a niti su bili vlast. Bili su to naizgled obični ljudi, ljudi iz naroda, ali po nekim osobinama ili ponašanju originalni ili po dubrovački rečeno oriđinali (origjinali). Da najprije razjasnimo sam pojam oriđinala. Oriđinal u dubrovačkom govoru i osnovnom značenju je originalan primjerak. Preneseno na osobu izraz ima drugačije i šire značenje, kao: osobenjak, ekscentričan, čudak, neobična, osebujna osoba, zabavan i nekonvencionalan (originalan u ludosti), nastran čovjek kao objekt zadirkivanja i poruge ; tip gradskog unikuma, najčešće osobe bez obrazovanja, ali po mnogo čemu specifičnog primjerka naroda ili kraja iz kojega potječe ili živi. („... dubrovački čudaci, posebni ljudi, gradski miljenici, osobe koje je svatko poznavao koje su ušle u gradsku legendu i literaturu“), citiram: Ž. Ž. Živkovića, pseud. Vida Vuletića-Vukasovića, autora nekoliko sveščića naziva, Galerija dubrovačijeh oriđinala, Dubrovnik, 1924., Nenada Patu, koji je to priredio s dodacima, 2001. i Vedrana Benića, koji se je na njih osvrnuo u Dubrovačkom Spomenaru, 2012., a obradio one novijega razdoblja. Dakle, njihovim se pisanjem koristim ili ih citiram. U Gradu je također u uporabi i naziv oređino s istim značenjem kao oriđino, ali češće se koristi u prenesenom značenju, kad se želi nekoga na bilo koji način (u odnosu na njegov ili njezin život, ponašanje, odijevanje, ... ), poistovjetiti s pravim oriđinalima. Samo ovo preneseno značenje najčešće ima negativnu konotaciju za razliku od one koja se odnosi na gradske miljenike. U Dubrovniku je oduvijek oriđino imao poseban status. Taj status je bio stečen životom, življenjem i ponašanjem, kojemu su se ljudi smijali bez osobnog vrijeđanja i onda kad bi bili vrijeđani, a na što su se, naprosto, naviknuli. Oriđinali za svoje postupke, ali i izražavanje kao i nerijetke otvorene ili prekrivene, a najčešće i lucidne uvrede pojedinaca, vlasti, poretka i sl., nisu pozivani na odgovornost, jer su držani samo luđacima. Istina, bilo je slučajeva kad su na razne načine bili i sami vrijeđani, ali pozivom na literaturu, nisu nikad ostajali dužni u takvoj komunikaciji. Još u 16. st. Marin Držić (1508?—1567), dubrovački književnik, petrarkist, jedan od najvećih hrvatskih komediografa koristit će se u svojim djelima (Dundo Maroje, Skup, Novela od Stanca) ovakvim likovima iz naroda njegovoga doba, kako bi preko njih mogao na satirični i alegorični način progovoriti o strastima i slabostima ljudi, običnog čovjeka. Preko njih mogao je biti uvredljiv bez da vrijeđa, jer su oni bili, kao i ovi o kojima ću pisati samo dio naroda koji o nekim pojavama jednako misli kao i oriđino, ali se ne usuđuje to iskazati jer nije oriđino. Mnogo kasnije u 19. i 20. stoljeću neke likove, dakako, u drugačijem razdoblju u svojim dramama koristit će drugi veliki dubrovački književnik Ivo Vojnović (1857-1929). --- Prije nego što prijeđem na pojedince opisane u spomenutoj literaturi, moram još jednom napomenuti kako sam se s njima bavila 2012. godine na jednom hrvatskom forumu, pa ću najveći dio prikupljenoga materijala za to pisanje (jer se nema što ni dodavati), uz simbolične izmjene iskoristiti i na ovom blogu. Oznake: oriđinali |
- 20:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.01.2014., nedjelja
JOZO PUPA Meštaj Jozo je bio domar osnovne škole u Rozariju (dominikanski samostan), najvjerojatnije na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Po zanimanju je bio postolar i veliki zaljubljenik u glazbu i glazbala. Na kontrabasu je svirao po crkvama, a neke druge glazbene instrumente kao ukras čuvao je doma čiste i svijetle poput kakvih trofeja. „Nije mogao nikako bez djece iako se na na njih uvijek tužio. Kad bi ga ugledala djeca, stala bi ih graja: Jozo Pupa izio glavicu luka! On bi im odgovarao: „Senza fede (bezvjernici), biću izio tvoju.“ (uz uobičajeni dodatak): Kučja vjero, soju barbina (pasa), fuštari (gusari) i sl. (kazuje Ž.Ž. u svojim sveščićima) Čudno odjeven onako mršav ko čavao išao je s patentom (visoki šešir) na glavi, uskim hlačama i cipelama na šiljak. Gornji dio njegove odjeće bio je modri ogrtač (sako) 'na rep', nešto poput gornjeg dijela fraka, koji se na leđima sužen razdvajao u sva dijela. O jednoj osobnoj nezgodi, jer je drugih njegovih ispada i previše, prenijet ću iz autorova pera. „Jozo nikad nije krio da je spizmica (mršavko) kako kudjelica vune, da ga može i dijete obalit. (oboriti). Pripovidio mi je kako ga je jedanput ponijela bura.“ “Bio sam u Maloj Braći na misi i izišo zamotan u ferajuliću (kabanici). Uhitila me plata (reful, zamah) bure pa podigla i sa mnom priko Place. Mislio sam da će me iznijet kroz vrata od grada i utopiti blizu sanitati (lučki ured), ali se u vratima dobro prihitio gospar Ivo Galjufi i na nj sam se uhitio i tako spasio. Ovo (misli se na tu zgodu) mi je sto puta napomenuo gospar Ivo pa vazda govorim: Kad bura jedri, ne jedri ti.“ Oznake: oriđinali |
- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
JOZO GUZE Pravim imenom Jozo Karner u vrijeme kad ga opisuje Ž.Ž. bio je čistač (Straduna, Pila, zadužen za održavanje čistoće zabačenih gradskih rupa i nužnika, a ovo posljednje mu je donijelo i nadimak Guze). Inače je kao mladić plovio, da bi sve što bi teškim radom zaradio potrošio, ustvari zapio. Neodgovoran, nepouzdan i redovito pijan morao je napustiti plovidbu. U trijeznim kratkotrajnim razdobljima nakon prekida rada na brodovima, prihvaćao se i drugih poslova, ne libeći se bilo čega što bi mu donijelo zaradu za piće. Za njega je karakteristično bilo što nikad nije psovao bez obzira bio trijezan ili pijan, ali je znao i te kako odbrusiti na sebi svojstveni način. Opijen kako tutmatrak (pijan kao letva, piše Ž.Ž.), ne bi znao za sebe, teturajući 'mjerio je koliko je široka Placa'. Dubrovački leri bi ga kao ozbiljno pitali : „Jozo što ti je? A on bi posve mirno odgovarao: "Dogodilo se!“ što mu je kao učestali odgovor, uskoro postao drugim nadimkom. Kad bi ga tko oslovio Guzom, okrenuo bi se i ironično odvratio: „Faco od kurca!" Početkom I. svj. rata po Gradu se prenio glas o napadu Crnogoraca, što je gradsku čeljad natjeralo na bijeg i spašavanje imovine. Jozo bi pačifiko (bez žurbe) čistio spengom (spužvom) gradske zahode, pišarijole (pisoare). Evo jedne zgode uz tu gradsku paniku i Jozove indiferentnosti: “K njemu će vlastelin: - Jozo, evo nam Crnogoraca! - Pa neka ih! - Ali će bumbardat (bombardirati) grad! - Fala Bogu, ja nemam kuću, gledajte vi to što imate! - Ali će uć u grad i sve spoljat! (oteti) - Fala bogu, ja nemam nego ovo siromaštva na sebi! - Sve će njihovi uzet, neće nam ništa ostavit! - Čini mi se da ga i oni imaju pa će se pišat i biće im potreba od mene da čistim pišarijole! - Ali oni hoće da svak bude njihove vjere pa će te Jozo ubit kad si naš! - Ne smeta jadan gosparu, meni je lako obrnuti (promijeniti vjeru), sve je jedan Bog! - To je drugi poso! - Sve su to bezposlice, dajte vi meni u toliko šesticu, da se pođem napiti!“ Oznake: oriđinali |
- 20:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
GOSPAR DŽORE kako su ga u Gradu nazivali bio je Džore Bettera, rođak Bara Bettere, Lazarina, trgovca i pjesnika; djeda Ruđera Boškovića. Gospara Đoru, radi njegovih ispada i nekonvencionalnosti koja nije išla ukorak s načinom života obitelji, odrekla se ugledna rodbina, premda su mu mjesečno davali zakonom određeni iznos novca. „U to kucnulo na zvoniku ponoća i Džore se sjetio svoga prava ... zvonilo je ponoća i sad je ovaj čas nast(a)o drugi dan! Pred kortu će gospara Bettere, svoga poštovanog rođaka i zvoniti štogod je imao snage. Ukazao se na prozoru u noćnoj bijeloj kapici sam gospar i zapitao: - „Ko sekava (smeta) sad u gluho doba?“ - Ko? Rođak Džore ne sekava nego ište svoj dirit (pravo), zvonilo je odavno ponoća pa me eto po ono što ide po pravu, ono jebeno po cvancike.“ To što bi dobio nikad nije dugo potrajalo pa je živio od danas do sutra, danas bismo kazali boemski, ali na tuđi račun uz urođeni uljudni način ponašanja, ali i bezobraznog iskorištavanja neupućenih. Samo moram napomenuti, kako je autor citata kojega ću koristiti pogrešno titulirao vladikom (plemkinjom) njegovu nećakinju. (Bettere su bili cijenjeni građani, ali pučani). O Džorinu odnosu s rodbinom, piše autor, ovako: „Ištom se usidrili, a bilo je pričeka (dočeka) kod bote (orsan Bunić-Gradi-Kobenzl) pa će neka mlada vladika: - Evo nam, Bogu fala i Džore, dosad je bio prazan grad bez njegove presence (prezenca = osoba ili nazočnost osobe). - Evo nam i Džore je li? A ne dunda (ujaka), majčina brata? Da, znadu u gradu za Džoru da je mahnit, ali svi ne znadu, što mi je jako žo (žao), da je moja nepuća (sestrična) luda ko sipa." (morski mekušac) Džore je često bio protjeran iz Grada da raznim psinama ne uznemiruje gradsku čeljad. Primjerice, jednom zgodom je Židovu Salamunu ubacio u lonac komad svinjetine, a onda pričao naokolo kako će se Židov tom hranom opoganiti. Ne bi se bio smirio da mu Salamon nije dao sve to jelo samo da ga se riješi. Protjerivan, obilazio je sela dubrovačke okolice, besplatno (obično na prevaru) jeo i spavao gdje je stigao, čineći razne psine i uveseljavajući puk. Iako ga se rodbina odrekla imao je uz novčanu nadoknadu i zakonsko pravo na nasljedstvo (imanje) na otoku Lopodu. Onakav kakav je bio 'pusti me stat', nije se ni o čemu brinuo živeći u slobodi kao ptica (prema općem mišljenju bio je biće nastrano u svemu i svačemu), zapustio je i to nasljedstvo dok mu jednom nije sud odredio kaznu. „... a pretura (sudstvo) mi odredila po cvancike na dan, kaže Đžore, a ja onda udri sijeci stabla od masline i prodavaj na Drvarnici u gradu drva – po što po to. - Što se onda dogodilo? - Što se dogodilo? Eto ti ušijera (sudske policije) s preture. - Vi ste, gosparu Džore, optuženi da klaštrite (sakatite, oštećujete) baštinu, a znate li da je baština fidelkomis (neotuđivo nasljedstvo) pa da se po zakonu ne smije ni prodati ni darovati ni zalagati? - Ali su u knjige upisana (zavedena) stabla maslina, a nije ni sjekira pa sjekira nije fidelkomis – i mislim da me je razumio presvijetli ćesarski sud. I tvoj ti Džore Džore ni zbogom, nego preko vrata, a nije čekao odgovora.“ (citati: Živko Ž. Živković, Galerija dubrovačkijeh oriđinala (IV.), Dubrovnik, 1924 Oznake: oriđinali |
- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MEŠTAR MATO  Meštar Mato Balarin, dubrovački oriđino i kolporter, gegao bi se onako patuljast, sav naboran, zgužvan jednako u licu i tijelu kao i u odjelu, piskutavim glasom uzvikujući naslove tiskovina koje je prodavao. Pročitala sam kako nije smio prodavati list 'Komunist', jer ga 'crni fratri' (franjevci Male braće) ne bi pustili na objed pa bi radi toga ostao gladan. Uvijek je bio pun doskočica i tobože ogovaranja. Posebna meta bile su mu domaće gospođe i sinjorine (gospođice) za koje nikad nije imao lijepe riječi. Evo nekoliko zajedljivosti na njihov račun: „Ma ima hi i onijeh (onih) što moraju poć igrat na karata brige (bridž) i poker, autom se prošetat s prijateljem, a ne mužem, radi fineze.“ „... one gospođe od grandeze (važnosti) ... drže se visoko ...“ „Sinjorine? Ome su vam imponjane (umišljene) ...“ „... ima i onijeh što pretenđaju (očekuju, traže) da im kupi kaput s najboljom pelicom ...“ (krznom) „... one su tvrdoglave i nedaju se urazumjet ...“ (urazumiti) „... vagiđanje (ljubakanje) im je prva stvar ...“ Inače, govorio je, kako ne zna ni čitati ni pisati, perke (jer) mu je umrla učiteljica koja ga je u školi učila slova . (V. Benić, Spomenar, str. 446.).  Nije samo Meštar Mato zbijao šale i pošalice na tuđi račun, jer su i o njemu kolale one s 'druge bande,' druge i drugačije, koje sam i sama našla zabilježene po različitim dubrovačkim tiskovinama. Iako su ga svi voljeli i ova šala objavljena na fotografiji je dio njih. Spomenut ću, primjerice i onu koja se odnosila na njegove spore kretnje, točnije na njegov invaliditet. Onako sakat jadničak je vukao nogu za nogom. Iako se ovdje njega spominje tek kao usporebu, šala se je ustvari odnosila na sporost dubrovačkoga tramvaja. Objavljena je u prigodnim novinama, gdje stoji: „... kako će se održati finalna utakmica između tramvaja i meštra Mata od foja.“ Meštar Mato maskota Dubrovnika prikazana u linorezu Milovana Stanića, ali i u grafici slikara Iva Grbića, napustio je Grad u 81. godini života (29. studenoga 1971). I kako zaključije V. Benić: „Mnogobrojni Dubrovčani okupili su se ... na njegovu ispraćaju, opraštajući se ujedno i od onog Dubrovnika ... koji polako nestaje.“ Oznake: oriđinali |
- 20:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
VLAHO ŽIC Pravim imenom Vlaho Grinje. Nadimci su se Vlahu mijenjali od prigode do prigode iako je ono Žic bilo najpoznatije. Zvali su ga također Levatin (klistir) i Liksija (lužina), koje je kasnije stekao. Poznato je kako su ga Žicom prvo prozvala djeca dovikujući mu: „Vlaho uzmi tanke žice“ (misleći na orgulje), vjerojatno iz razloga jer ih je potezao u crkvi sv. Vlaha i vječito se oko toga svađao s drugim oriđinalima. Brat mu je bio sakrestan (crkveni poslužitelj zadužen za red oko crkvenih pitanja) pa je njegovom zaslugom (iako naopako) ipak redovito potezao konope od organeta (orgulje). Njegova epizoda sa Santorom koji je udarao (svirao) orgulje, mogla je za vrijeme sviranja 'Muke Gospodinove' završiti šaketanjem i padom s balatura (crkvena galerija), jer je Vlaho distonirao, a pod svaku cijenu je želio pjevati. To je naljutilo orguljaša, koji mu se obratio: „Žic, žic ne znaš ništa!“ Ovaj mu je odlazeći ljutit, da se nikad više tamo nije vratio, uzvratiti: “Smokava ću ti, grinto (zanovijetalo) udarati: udaraj sam kad znaš!“ Bio je vrlo uredan, uvijek obrijan, skladan i poslušan. Poslužitelj prema potrebi i pozivima, najčešće u sjemeništu, ali i drugdje. Po profesiji Vlaho je bio krojač, ali zanatom se nije bavio. Iako je znao šivati i krpiti u njega su bile uvijek poderane gače i ti na stražnjici. Radi takve lijenosti i nemara naknadno je stekao i dva druga spomenuta nadimka. Nosio je na glavi tašket (kapu), hodao u uskim hlačama (vjerovatno su mu zato i pucale na nezgodnom mjestu) i paletun (sako). Žustro je hodao, ali se usput svakome klanjao skidajući „tašket do natala“ (kapu do poda), uz (starinski danas zametnuti dubrovački način uljudbe) pozdrav: „Sluga Vam se!“ Jedina pogrda koju bi u ljutnji izrekao bila je jedva čujna riječ ćirkuo. Što mu je to značilo, ne bih znala. Dubrovčanizam poznaje riječ (čîrkuo) u nekoliko varijacija: od kruga, okruga, kružnice do naziva okružnog poglavara (tal. circolo). Teško bi bilo vjerovati kako je njegovo 'ćirkuo' imalo ikakve neke veze s ovdje navedenim značenjima. Moglo bi se nagađati kako je ta kvazi uvreda značila boću, balon, ali i to ne bi bila neka uvreda, zar ne? Zato je za pretpostaviti ako se ćirkuo odnosilo na nešto okruglo, a uvredljivo. To je onda mogao, primjerice, biti izmet magarca, konja ili blaže ovce i koze, a možda i goveda. Vjerujem bila je korištena samo u ovom ili sličnom smislu. E sad o šalama s Vlahom Žicom. Jednoga ljetnogga poslijepodneva dok je tvrdo spavao u klaustru Crkve Male braće, onako bez gaćica, a poderanih hlača, jedan dubrovački lero mu je u presvijetlo mjesto stavio klistir, ispraznio ga i pobjegao. Klistir se u dubrovčanizmu kaže levatin. O posljedicama čišćenja crijeva ne treba ni pisati, jer je jadnoga Vlaha uhvatila 'poplaha' (trka), a u klaustru nije mogao učiniti nuždu i tako se sav 'izmerdo' (autor priloga Ž.Ž., uljudno piše izmastio, inače merda = govno, što znači da se umazao izmetom). Priča se pročula, a Vlahu prilijepili nadimak Levatin. Sličnu i još težu psinu napravili su mu kad je zaspao kod nekog šavca (krojača) u dućanu, samo je tad u klistiru bila 'lisija' (lužina od pepela), pa je uz prva dva nadimka dobio i ovaj treći tj., bio je zvan i Vlaho Lisija. (fotografiju ne posjedujen) Oznake: oriđinali |
- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.01.2014., subota
JOZO PONTICA i PEPE BOKEZICA Bio je pijanica i lijenčina, kao što mu bijaše i žena Pepe Bokezica i sama svojevrsni ženski oriđino. Zvali su ga i Jozo Moleta (oštrač), jer je prije nego što je naslijedio neko imanje i postao kvazi bogat, obnašao je posao oštrača alata. Radio bi bilo ispod volta (svoda) gdje je s Pepom u ljubavi živio ili ispred Onofrijeve fontane. Kad čitam ovdje napisan kraći tekst o ovom oriđinalu i njegovoj supruzi, zaključujem kako ih je zajedno držala samo gostara (velika boca) rakije iz koje su naginjući je onako pili po sav dan, osim kad bi u pijanstvu zaspali. Za svaki slučaj ona je i noćila pored njihova kreveta. Rakija je bila kriva što su najzad ostali sirotinja, jer su sve što su imali zapili, čak i vlastiti grob. Dok je bilo novaca, uz piće provodili su život turista, vozeći se čak i karocom (kočijom), neovisno o relaciji, onako s očalima fume (sunčanim očalama) na nosu i sebi priuštili mnoge druge luksuze. Pepe je bila ružna žena pa su Ponticu draškali njezinim izgledom, na što bi im on kao s nokta odvratio: „Non si guarda il bel viso, che e il soto paradiso.“ (ne gleda se izgled ako je ispod raj). Ima tu još nekoliko škakljivih i prostačkih doskočica, jednako u pitanjima i odgovorima s očitom provokacijom bračnih 'drugova', što neću pisati. Tek evo jedne Pepine uobičajene rugalice na račun Splićana, koju je uvijek i svugdje pjevušila: „Više Mare na pizdi dobila, nego Duje na sto baril' vina“ Oznake: oriđinali |
- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ZANO SETTE C (Zano settuceli) Pravim imenom Ivo Petrović, Dujin - Splićanin. Umro je 1905. u Dubrovniku u 73. godini (jadnoga) života. U mlađim godinama živio je negdje ispod 'gimnazija' (vjerujem da autor Živković ne misli na današnju gimnaziju, ustvari pretpostavljam da je riječ o Isusovačkoj gimnaziji, dakle negdje Ispod Jezuita ili na Gundulićevoj pjaci). Žena Jele, Primorka iz Hodilja, imala je 'bludilište' (javnu kuću) s dvije tridesetogodišnje zaposlenice - drkone (prostitutke). Zano Sette C. je u toj 'poštenoj ustanovi' bio potrkalo, pa su ga dubrovački leri zakidivali dovikujući: Zano Sette C - rožene! (rogonjo). Zano je bio slijep na jedno oko, koje mu je bilo posve zatvoreno, a uz to i natečeno kao jabučica. Radi toga je stalno držao nakrivljenu glavu kako bi zdravim okom bolje vidio, ono što je trebalo, a osobito rado, čašicu. Autor Galerije Dubrovačkijeh oriđinala, ovako ga opisuje: "Potezo je noge i šepao, a uz to bio slijep u lijevo oko, koje mu zaraslo i bila mu tamo njemu na oku zaoblica kako pest. Gledao je kao jastog, kečio glavom i podizao uzgori ono zdravo oko, žvakao i obazirao se ide li mu žena. Poteži se (požuri se) soldatice patentana (prava). Rogo, rožane (odgovarala bi mu), reci mi prije nego ti rečem." Prijevod: Vukao je noge i šepao, a uz to bio slijep na lijevo oko, koje mu je sraslo tako da mu je očna jabučica s kapkom bila natečena u izobličenu veliku kuglu. Gledao je poput jastoga, iskretao glavom i dizao prema gore ono zdravo oko, žvakao, gledajući ide li mu žena. - Požuri se droljo vojnička! - Rogonjo (ogovarala bi ona), vrijeđaj prije nego ti uzvratim. Evo nekoliko famoznih izraza kojima je Zano Sette C. obilno 'častio' i ženu i one koji su ga zadirkivali ili se u njega zagledali: ženka (kurva), ofjerta (lajavica, raspuštenica), drkona), šikulja, štirka, deserta (kurva), spurta (kopile, nezakonita kći), pjandura (pijanica), gnusna (prljavIca). Dječurliji je mumajući ustima dobacivao: mulane (kopilane), karooono jedna (mangup, ništarija), gomnaru (govnar) , ... beko fudrato (rožane od rožana - jarče) Žena bi mu opet uzvraćala komplimentima: rofijane od soldata (vojnički šijun), parlabuć (trgovac torbar), muždrupe (ljudeskara bez umnih i drugih kvaliteta), rožane (jarče), tovarino (magarče). Ovako i slično su se 'tratavali' (častili) u nedogled. U jednoj zgodi maturanti gimnazije, kojima je pomagao prenoseći ceduljice (autor piše telegrafe, jer se nije smjelo spomenuti zadatke ili zadaće) s rješenjima maturalnih odgovora, primili su ga kao počasnoga člana tajnoga književnoga društva "Ad hlamina" (hlamina je poderana cipela), odakle im je i donosio rješenja zadaća. U njegovu čast nastao je i ovaj pjesmuljak: "Zano Sette trkom trči K lopatici vratić grči Stvar je neke urđence" (hitnje, žurbe) Oznake: oriđinali |
- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.01.2014., petak
MATO BE - jarac Rođen je kao Riječanin Rijeka dubrovačka) u selu Obuljeno, od Andrijaševićeve ugledne obitelji koja ga je simbolično novčano potpomagala. Još dječakom ostavio je zavičaj i Grad i pošao u svijet 'trbuhom za kruhom'. Vratio se natrag još jadniji nego je pošao. Zaboravio je rodno selo i ostao je živjeti u Gradu, radeći kao potrkalo i poslušnik. Poradi prijeke naravi, ali i običaja da dira i uštipne pokoju žensku stražnjicu, osobito župsku, dobio je nadimak jarac, još kad bi se uz taj čin i glasao 'večanjem' (blejanjem). Iz tog razloga za svagda mu je i ostao tako podrugljivi nadimak 'beeeeeeeeee jarac'. Mata je bilo svugdje. Često i kao sudionika žestokih okršaja pa su raznovrsne uvrede letjele sa sviju strana. Još kad bi aktivirao bagulinu (štap za poštapanje) i njim se razmahivao ili se počeo nabacivati kucima (kamenjem), znao bi to cijeli Grad. Tad bi se aktivirale rugalice Mato Be ... jarac i odjekivala sa sviju strana Place. Zabilježena je jedna zgoda koja ukazuje na njegovo ponašanje i ilustrira mu prgavu narav. U ovoj zgodi razjaren i užežen Mato nije birao riječi i uvrede, radi kojih je tad zaglavio u pržunu (zatvoru) pa citiram autora Dubrovačkije oriđinala: „Mato na Pile, a skupila se i druga djeca pa bekaju. On za njima psujući i bacajući kuke (kamenja). Tu naljegne (naiđe) nekakva Gružanin (koji ga ko fol počne braniti): - Što ćete na jadnoga Mata i njega je Bog stvorio. Bio je po svijetu i vidio dosta i dosta ... I tako je slijedio s peneđerikom (lažnom, hinjenom pohvalom), a Mato se rastopio od miline. Mato će: - Barem da si ti čovjek, da rečeš ovoj grimi (sitna ribica, općenito ; plankton, miješane vrste sitnih ribica, koja služi za hranu većim vrstama, regionalno je zovu pića), ovijem lučiferima (vragovima) od zla oca i gore matere. A Gružanin će kao ozbiljno: - Prestanite mučiti ovi živinu ... . Matu poleti misao odmah na jarca pa će: - Jebem te Gružanine, imaš i ti tvojijeh mrvica, meti ispred tvoje kuće i jebem ti mater i mrtve u grebu ...“ To još jače podjari djecu da nastave bekanjem, dok se nije umiješao ušjer (čuvar reda i mira) i poveo Mata radi psovanja, tko zna kako bi to završilo. Tek Mato je komentirao: „Ovo se događa samo u ovoj jebenoj i nesretnoj Austriji, svudgdje sam po svijetu hodio i svatko me rispeto (poštovao), a ovdje ...?“ Običavao bi svratiti u spičariju (ljekarnu) fratara Male braće raspitivati se za kakav posao i usput dobiti malo tabaka (duhana). Kad bi se ljekarnici htjeli riješiti njegove nazočnosti samo bi mu pokazali pijavice od kojih bi tako zazirao i odmah strugnuo preko vrata kao oparen. I još jedna zanimljiva epizoda (od mnogih), koju sam odabrala iz njegova životopisa i zbog koje je zaradio dodatni epitet 'broka' (broka = brokva = čavao). Uglavnom, zaposlio se Mato u Gružu na izgradnji kasarne, ali kako je bio nizašto, osim za bekanje i psovanje, proto (predradnik) ga je (iz vica) ostavio da čuva materijal dajući mu smotak i u njoj nekakve žute broke s napomenom da su dragocjeni i zlatni. Čuvao Mato čavle ko oči u glavi, do jednoga trenutka nepažnje, kad mu je smotak s čavlima nestao s funjestre (prozora). Naravno bio je optužen da je sam drpnuo zlato, a on nije mogao dokazati da mu je taj nevrijedan smotak čavala iz šale ukraden. Zato bi ga i sam spomen 'broke' u šaljivom dobacivanju jače jazjario i od od bekanja, a nadimak broka, ostao mu je kao još jedan sve do smrti. Isto tako Mato nije mogao smisliti Srbe, pa bi bilo dosta spomenuti Srb pa da ga uhvati ludilo i psovka. Znajući tu njegovu averziju, a prije smrti u bolnici, gdje je završio savladan bubrežnom bolešću i glađu, u zadirkivanju obećali kako će ga obući u odijelo srpske mužike (uličnoga glazbenoga sastava). „Ne bi vam ga obuko (odjenuo) da mi regalate (poklonite) vas (sav) Dubrovnik.“ Oznake: oriđinali |
- 19:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MEDO U - U Pravim imenom Ivo, prezime nepoznato i autoru Ž.Ž., koji tek navodi informacija kako je imao čeljust i šake kao u medvjeda. Navodno mu se je majka u trudnoći prestrašila od medvjeda negdje blizu tvrđave Revelin (što je, dakako, izmišljotina, jer otkud medvjeda u Gradu, mislim pravih?) pa otud mu je bila i takva fizionomija. Tako je, radi svoga izgleda, odrastao uz raznorazne pogrdne aluzije i šale. Ali imao je Ivo i drugu manu za koju nije bilo opravdanja, bio je kleptoman. Ivo ili Medo U – U, imenom i nadimkom pod kojim su ga svi poznavali, hranio se kao medvjed: voćem i cukarom (šećerom). Jedno je vrijeme proveo u umobolnici u Istri odakle se je vratio još gori nego je pošao. Ljeti bi spavao na Ilinoj glavici, a zimi u 'hotel propuhu' ispod mosta na Pilama. Niti se prao, niti presvlačio. Išao je u đandarskoj (policijskoj) pohabanoj i otpisanoj odjeći, s njihovom starom i odsluženom kapom na glavi, ali uvijek mu je na grudima visjela medalja na prljavoj traci, koju je zaslužio kad su ga mobilizirali kao landhwera (lokalna, zemaljska vojska, domobranstvo u AU Monarhiji ; redovita vojska), 1878-1880. i otpravili u Boku Kotorsku. Jedva je iznio živu glavu, jer su ga i tamo, onako ludoga i nastranoga neprekidno zadirkivali i mučili. Prije nego su ga morali iz Boke otpremiti za Dubrovnik, jer je obolio na vojnim vježbama, za šalu ga je pretpostavljeni osudio na 'Abinde' (vješanje o maslinu). Ta ga je šala pratila dugo nakon završetka služenja: „Daće ti opet Abinde!“ Odgovarao bi im sočno i s nokta: „Daće mi kurac!“ U međuvremenu Medo je ponešto i radio, prao karoce (kočije) ili samo izigravao marionetu za novac. Jednom je jako bolestan završio u bolnici, gdje su ga dobro okupali i odjenuli mu čistu košulju. Kako je tu ostao dosta dugo, postupno se priviknuo i na čistoću. Dobio je i posao u Gracićevoj konjušnici. Tu je „Medo je kašagio (timario) konje pa i mladu kobilu ...“ No, čini se da s kobilom i nije sve svršilo samo na timarenju. Naime, kroz rupu staje promatrao ga je oriđino Muto i pozvao konjušare da dođu, jer Ivo U – U ima nečasne odnose s kobilom. Je li to bila istina ili izmišljotine nije poznato, ali Medo je odstranjen s posla. Onaj dodatak U – U nadimku Medo ili imenu, stekao je još u ranoj mladosti i to u pokladno doba, doba velike gradske maškarate. Meda su odjenuli kao medvjeda, a na lancu ga je u maškarnoj povorci Stradunom vukao oriđino Muto. Kako se Medo opirao igrati (plesati) na zapovijed, Muto bi ga često udarao šibom, a on bi od boli jaukao, onako muklo medvjeđe, U uuu. I od toga vremena uz ime ili nadimak ostao mu je i taj jauk. Oznake: oriđinali |
- 17:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
LAMPO Pravim imenom Antun Lise, Župljanin iz sela Grbavca (gornja Župa) u mladosti je bio fakin (nosač), a u stare dane oriđino. U svojoj ludosti umislio je kako je on nekad opljačkani bogati bosanski velemoža. U vrijeme koje pisac spominje, Lampo je već bio oriđino i na Poljani (vjerujem, Stradunu) bi u brojnim varijacijama prepričavao svoju gorku sudbinu pokradenoga i osiromašenoga velikaša. Išao je odjeven u pohabanoj župskoj odjeći (širogaće, jačermu i 'dumanjsku' maramu preko leđa umjesto ogrtača, obuven u crvene papuče – dio narodne nošnje). Ono po čemu se je i bez poznavanja prepoznavao Župljaninom, bio je dugi perčin spušten do sredine leđa. (inače su Župljani do kraja 19. st. nosili perčine /pletenice/ niz leđa). Bio je izrazito pobožan i neumorno bi slušao u to vrijeme misne i druge pobožnosti na latinskom jeziku (misni obredi su se držali na latinskom, a propovjedi na hrvatskom jeziku), kao da sve razumije, ne želeći propustiti niti jednu jedinu riječ svećenika. Tako će u jednoj od propovjedi neki svećenik opisujući burnu noć izreći: „... tuoni e lampi“ (grmljavina i bljeskovi), a Lampo je to, na sebi svojstven način umišljanja, protumačio kako je svećenik u propovjedi spomenuo baš njega Lampa pa o tome nije prestajao govoriti, hvaleći se gdje god je stigao. Jedini način da ga se prekine u tome, bilo je spominjanje pršuta mu i čempresa. Naime, u mladosti je Lampo ukrao neke pršute i sakrio ih negdje u vrh čempresa. Zbog te krađe je završio u zatvoru, a tu sramotu (zatvor, a ne krađu) do smrti nije mogao zaboraviti. Kad je opet na Pločama ukrao jednu ovcu i pojeo je (u davno doba na Pločama je bio tabor - sajmište), gospodar ovce koja se zvala Jele, sumnjajući na njega, upitao ga je da li ju gdje vidio? Lampo se brzo snašao i odgovorio mu da je Jelu samo čuo blejati, ma najbolje je da on za nju pita „gospare od montanje“, tako je Lampo nazivao Hercegovce. Još jednu zgodu s Lampom treba spomenuti, jer je radi nje izgubio 'kruh sv. Antuna' (besplatna hrana za siromahe u fratarskoj kuhinji). Preko crkvene pobožnosti zagledao se u neku gospođu i poslije mise, izjavio joj ljubav. Od tad su ga svećenici tjerali iz svoje blizine, a Lampo bi pokunjen, jadan i osramoćen morao stajati iza okupljenoga naroda. Autor navodi kako je umro kao pravi kršćanin i dodaje: „... uz riječi kako svoje blago ostavlja narodu, odijelio se dušom, a lice mu zasjalo kao u lijepa časna starca.“ Oznake: oriđinali |
- 17:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MUTO Nijem, ma ne posve, ali zato lukav, prepreden, promućuran pravi šeremeta (nevaljalac, vragolan, lakrdijaš, muškarac sklon šalama, ludovanju, čudak) sa stotinu lica, lažljiv, nipošto zločest, nego samo vragometno snalažljiv – originalni lero. Stoga ga i ubrajaju u dubrovačke oriđinale. Između svih epiteta koje mu je podijelio autor teksta (V. Vuletić-Vukasović) je i jedan (meni) jako dobar, kad je za njegovo umijeće kalašenja (moljakanja s iznuđivanjem novca) napisao kako bi taj lero znao izmamiti tele od krave jalovice. Najviše ga je zabavljalo mijenjati svoja lica i ponašanja, kreveljiti se, izvrtati glavom, mumljati i prenemagati se. Na Pilama bi dočekivao strance u nadi da će mu udijeliti neki haholjak (mrvicu). Ako je bio nezadovoljan primljenom milostinjom, znao bi ju baciti darovatelju u lice. Muto je imao i poseban način liječenja svojih bolesti pa kad bi ga nešto uistinu boljelo pojeo bi miša – i sve bi prošlo. Zato je volio je mačke, one su mu osiguravale taj čudotvorni medikamenat. O njegovom vraštvu, snalažljivosti i svojevrsnom samoposluživanju evo primjera njegove česte vragolije (samo jedna od sličnih u nizu). Na Kolorini (područje U Pilama) znao bi skinuti sa sušila rublja ono intimno, promijeniti ga za svoje uprljano, koje bi uredno razastro na mjesto odakle je uzeo čistu promjenu. No to su bile male lukave smicalice. Ona prava, radi koje je završio u 'Konservatoriju' u Istri (umobolnica, podrugljivo tako nazvana), zbila se jednom zgodom kad je skupa s Medom prenosio dotu (miraz, posebno u robi) nekoj Primorki. Skrenuli su časkom na Porporelu, okrenuli sanduk naopako i izvukli koješta iz njega i nestali. Po povratku s lječilišta, vratio se svojim vragolijama još dotjeraniji i lukaviji. Autor također bilježi zgodu kad je jednom gosparu sucu prihvatio nositi prtljagu po povratku s putovanja. Uz valižu (putni kovčeg) bila je i košara s nekoliko piladi. Prolazeći preko mosta Od Pila, Muto je zavrnuo vratom najprije jednom pa onda i drugom piletu i odbacio ih u Posat (jarak ispod mosta). Poslije je objasnio sucu, koji je primijetio manjak pilića, sve onako mutavo s grimasama i gestikuliranjem na svom jeziku: „Moto pi – pi, tanto fredo“ (crklo pile od studeni). Kad je završio taj posao, vratio se u Posat po pilad i slasno se pogostio. Spavao bi i Muto pred Dvorom na kamenim sjedištima. U prolazu pored Dvora, jedan hotelijer je ugledavši ga gdje spava kao zaklan, komentirao svom prijatelju : „Gle ga kako spi, a u mene bi svaki gost ćio (htio) drukčije (drugačije) opituranu (obojanu) kamaru (sobu) i druge, čiste lincule.“ (plahte) Muto je po nekakvom svom opredjeljenju iskazivao pripadnost srpskoj dubrovačkoj stranci pa bi uz spominjanje Srba uzdizao tri prsta; Hrvata, cijelu šaku, a Talijane bi opisao lupajući se pesnicom u prsa, jer su Talijani ubili kraljicu. Vlaho Slijepi spominje da se Muto zvao Pero ne navodeći mu prezime niti podrijetlo. U jednom svom komentaru opisuje ga ovako: „Ako nije oriđino, ali je prešao u galijostvu (psinama) sve oriđinale. Veliki gomnar!“ Umro je 29. travnja 1924. godine. Oznake: oriđinali |
- 17:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
LOLA LOLA O njemu se ne zna baš mnogo, jer ga je autor Galerije dubrovačkih oriđinala, uzeo tek kao suprotnost mirnom i uljudnom Karolini, opisujući tako ili radi toga i neke njegove zgode i nezgode. Ne spominje mu se niti osobno ime, ni povijest nadimka pa ostaje da čitatelj sam izvede zaključak zašto su ga po Gradu nazivali i poznavali Lolom. Ono što sam ipak tu i tamo našla o Loli je podatak da je živio na Prijekom (Prijeki, dio povijesne gradske jezgre) zajedno s majkom. Bio bi stalno pijan, tj. Lola se nije (praktički) nikad ni trijeznio. Kako bi mogao ustati iz postelje (kreveta), majka bi mu ujutro donijela 'mjericu' rakije. Od pića je poživinčio i teturajući s kraja na kraj ulice, pjevao nezgrapnim hrapavim glasom, vrijeđajući Boga i svece, odreda i sve po spisku. Ovo psovanje bi bilo najžešće kad bi pao pa ne bi mogao ustati s pločnika. U ranijim jutarnjim urama još koliko-toliko priseban, prosio je na Stradunu. Nekad bi se navečer u njegovim džepovima mogao naći poneki isprošeni sitniš. Onako pijan 'amorte' (namrtvo) nije ništa znao, ali bi mu majka izvrnula špage (džepove) i uzela to jada i nevolje. Autor opisuje jednu zgodu, kad je moljakajući novce izigravao 'sete bandijere'. U jednoj zgodi, navodi, onako teturajući, Lola je pristupio jednom dubrovačkom sucu na koga je nabasao u prolazu, kako bi od njega iskamčio koji patakun (sitni novac). Evo dijaloga: „Gosparu, daj–daj mi pa-takun! (pijano je zaplitao jezikom) Ne dam, što si? Hrvat! Ne dam! Srb sam! Ne dam! Autonom! Ne dam! Pa re-ci mi ti da koji-ji sam ja onda vrag?“ (citat autora) Ovu foru 'di sette bandiere' (sedam zastava, a bio je to podrugljivi naziv za Dubrovnik u doba Republike), a kako navodi autor, Lola ju je 'pokupio' od Karoline, jer sam nije ništa znao ni razumio, a od pića sve mu se ionako miješalo u glavi. Oznake: oriđinali |
- 16:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MATO MUMIJA Jadnik i nevoljnik, sav u krpama bio je divlji čovjek zarastao dlakama. Mladost je proveo na Gornjem Konalu (sjeverozapadnom dijelu Dubrovnika, mjestu kuda je prolazio glavni vodovod iz 15. st.) u jednoj kućarici (potleušici). Po smrti roditelja samo bi u njoj noćio. Nije bio klasični prosjak, jer je radio vrlo teške poslove sve dok ga nisu izdale snaga i zdravlje. Čistio je zdence i čatrnje, kopao zemlju, cijepao drva i općenito obavljao teške poslove uz naknadu u novcu. Kad je prodao roditeljsku potleušicu i izgubio stalni bivak, spavao bi vani na otvorenom. Češće bi za to koristio skaline (stepenice) pod tvrđavom Minčeta. U slučajevima nezadovoljstva sitnišem dobivenim za svoj trud, uzeo bi kamen i tako lupao po metalnom novcu dok ga nije uništio i onda ga svom snagom odbacio daleko od sebe. Kako je bio nedruštven osobenjak, nije se znalo gdje ga možeš zateći na spavanju na skalinima, nekom travnjaku ili čak u staji s ovcama. Dobri ljudi u strahu od 'zle godine' (jakoga zimskoga nevremena), njegovoj spavaonici pod vedrim nebom zastiranjem bi učinili velažu (natkriveni prostor, lat. velarijum – platno za zaštitu od kiše ili sunca u starorimskim amfiteatrima). Nisu ga nikad puštali u kuću, jer „Strašila se čeljad od uši, pa je stoga ležao u velaži.“ Malo je govorio, nije se trudio niti podilaziti, niti moljakati. Baš zato ga se nije puno moglo čuti da pušta glasa od sebe. U jednoj zgodi kad je bio unajmljen cijepati drva, zamahe sjekire bi pratio hukanjem: Ah-ha. U predahu kao da je čuo jeku svoga glasa. Djeca koja su ga kao čudaka motrila oponašala su njegov huk. Shvativši odakle jeka, bacio je sjekiru skalavajući (psujući) i Boga i sve nebeske svece. Za razliku od drugih oriđinala, a neki su bili i kradljivci, Mumija je kao luda i čudak završio u tadašnjoj dubrovačkoj ludnici na Nuncijati (Luncijati, reg. naziv). Postoji anegdota vezana za taj njegov zadnji dom, koju je autoru Vuletiću-Vukasoviću ispričao tadašnji svećenik Brili, kojega je Mumija u svojoj ludosti pozvao da im se pridruži: „Boga ti dođi i ti k nama pa ćeš pucat od smijeha! Jedan se bije pestima, drugi kanta (pjeva), a što ćeš s ludijem?“ Oznake: oriđinali |
- 16:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.01.2014., srijeda
|
Niko bi znao ura i ura provest na muliću (gat) u Kolorini u Pilama i na mamac s crvima (koje bi iskopao ispod tvrđave Bokar za tu svrhu) s udicom hvatati riblju sitnež. Često bi i uhvatio dosta ribica, koje su mu osiguravale obroke, osobito kad bi ga leri ostavili na miru. Međutim, događale su se nerijetko scene između njega i njih zafrkanata, jer bi mu oni oteli mamac spremljen u soklinić (vrećicu) ili već uhvaćene ribice kanjošare (ribice koju ribari obično bacaju u more nakon ulova u mrežu) i bacili bi sve u more. Već se naviknuo na njihovu nazočnost, zadjevice pa i ono bacanje morske gamadi natrag u more, kao i na tobožnju zabrinutost za njega kao krivolovca, kad bi mu govorili: „Ti ne znaš Niko za ribe, ta bi riba uzrasla, a ti je tako malašnu (malenu) hitaš. Ako dođe ušjer (općinski stražar), još ćeš platiti multu (globu) i poći unutra (u zatvor) ...“ Niko bi zakriještao, slegnuo ramenima i otputio se uz njihov smijeh doma bez večere, tj. ulovljene ribe, osvrćući se ide li slučajno već ušjer za njim Oznake: oriđinali |
- 20:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PAVO KORTEZIJA de Kortese, kako su ga u šali nazivali iako je bio Konavljanin. O njemu se zna da je bio pun uši „ko šipak pica“ (šipak = nar ; pice = koštice) i svatko ga je zaobilazio i izbjegavao. Najmilija zabava mu je bila hvatati pse u zamčicu i s njima se valjati po podu, po prašini u blatu. Zato su mu prislonili još i nadimak 'derikučka' (kučak = pas). Bio je bucmast i niskoga stasa ma velika pijančina pa ga je pijanoga moglo oboriti i manje dijete. Oznake: oriđinali |
- 20:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Jednom je uhvatio psa nekoga gospara, koji ga je opazio u prolazu sjedeći na kafi u Birimiše na Brsaljama. Sumnjajući što se psu sprema u Kortezijinim rukama, gospar je zazviždao pa se pas učas istrgnuo iz Kortezijinih šaka da bi otrčao gospodaru. Kortezija je od zamaha svom težinom, na sveopći smijeh nazočnih, tresnuo na guzicu posred Pila. Obično je noćio pod vedrim nebom, najviše na kamenim klupama ispred Dvora. Znao je to raditi i poslije podneva bilo za odmor ili u pijanstvu. Uobičajenim za Korteziju bio je nemar. Držao je tako stalno otvoreni rasporak na hlačama i ljudi su mu se uklanjali jer je bio gnjusničina (prljavc). Ne mareći ni za čije mišljenje ili osjećaje koje je izazivala njegova pojava, znao se je svući do gola na javnom mjestu (obično ispred Kneževa Dvora) i tako nag ležati na kamenom pižulu (klupi). Kad bi ga pitali zašto takav izaziva sablazan na javnom mjestu, lakonski bi odgovorio: „Da opoćinem (odahnem) malo od mojijeh živinica!“ Oznake: oriđinali |
- 20:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.01.2014., utorak
Vlaho Obuljen - Vlaho Slijepi ili Vlaho Maltez  Oznake: oriđinali |
- 22:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Vlaho se rodio na Konalu 1873. godine. Otac mu je bio pomorac, a majka domaćica s Malte. Od sedam mjeseci, a nakon jedne dječje bolesti, pogrešno liječen, oslijepio je. Poslije očeve propasti i gubitka prihoda, obitelj je živjela na rubu siromaštva. Priviknuvši se na svoje sljepilo Vlaho je zarađivao kruh kao torbar, prodajući razne sitne kućne potrepštine. Kako je bio organiziran, a brzo je uz pomoć štapa upamtio svaku rupu u Gradu, moglo se čuti njegovo izvikivanje: „Fereta (ukosnica), traka i bunbaka (pamuka).“ U jednoj zgodi susreo ga gospar Budmani, hrvatski jezikoslovac i leksikograf i htio ga ispraviti: „Ne tako Vlaho, reci trakova!“ Kako je Vlaho bio ironičan (a prema nekima i zao čovjek), tu Budmanijevu je nauku preinačio po svome i uzvikivao: „Žene, konaca, fereta trakova i bunbakova!“ Na pitanje zašto viče 'bunbakova', ležerno bi odgovarao: „Po Budmanovoj gramatici.“ Službeno nikad nije prosio, ali je bio tzv. skupljač lemozine za crkvu. No, kako je Vlaho imao vrlo lijepi glas pa uz to je i 'kitio verse', pjevao u crkvi uz pratnju orgulja, to mu je od skupljene lemozine pripadao dio. Premda je opisao svoj životopis (samo stoji izdavač: Dubrovačka hrvatska tiskara ) u kojemu je dosta toga prešutio, osobito o svojoj zloći, vjerujem da mu je i pored vesele naravi, ali hendikepa život bio težak. Iako su ga rado pozivali u društvo i družbe upravo radi lijepog glasa i pjesmica koje je znao i na brzinu sklepati, uvijek se vraćao doma, najprije majci, a kasnije svojim ženama. Ženio se četiri puta i prema osobnoj ispovijedi bio je nezadovoljan svakom od svojih žena. Tri su umrle. Rado je kolendavao pjevajući uz pratnju lijerice, što mu je donosilo dodatnu zaradu. Kolendavalo se 4 do 5 puta godišnje. Ivo Vojnović dao mu je ulogu, preinačivši njegov životopis, u svom Ekvinociju, jer Vlaho je uz druge pozitivne karakteristike bio i vrsni glumac. Jedino što u Vojnovićevoj drami nije mogao bez muke i nagovaranja probaviti, bila je autorska sloboda kojom ga je konte Ivo učinio nezakonitim djetetom, ostavljenim u nahodištu. Predstava se igrala u Bondinom teatru (današnje Kazalište Marina Držića). Oznake: oriđinali |
- 22:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Mnogo bi se još moglo reći iz njegova života koji je završio u 69. godini, 1907., ali ipak završila bi onim što me je obzirom na pročitan mu životopis, ozbiljno iznenadilo. Nisam na drugim mjestima našla valjda pogrešne podatke? Jer je Vlaho bio zao i škrt, ne prema sebi, ali prema okolini, osobito svojim ženama. O toj njegovoj karakteristici autor (Ž.Ž.) je napisao (parafraziram): Vlaho bi kupio dva kilograma gerica (vrsta manje ribe) i to isprigao (ispržio). Kad bi se najeo, s tim što je ženi dao samo jednu gericu za ručak, a drugu za večeru, ostatak bi pohranio pod ključ. Isto bi se ponovilo i kad je spremao prikle (popriguše). Naravno, Vlaho svugdje naglašava samo svoju blagu narav, talente i tako to, a o nehumanostima i drugim psinama nigdje ni riječi. Ovo posebice naglašavam, jer njegova osobna ispovijest počinje ovako: „Preda Te pristupam, premda grešnik, o Bože istiniti, utječuć se molitvom preč. bl. Dj. Marije, sv. Vlaha, sv. Frančeska čiji red na sebi nosim i sv. Nikole putnika, da pošalje na mene iskru istine i posvijetli mi pamet da po istini kažem svoj prošli život.“ (citat: Autobiografija Vlaha Obuljena, rečeni Vlaho Slijepi). Oznake: oriđinali |
- 21:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Gusti AGAZZI (1907. godine) Uz pojavu Vlaha Slijepoga, ne bi bilo pošteno izostaviti onodobnog njegova sudruga u mnogim glazbenim nastupima oriđinala Gustija Agazzija. . Eto ga tek na zajedniljoj fotografiji. Također slijep 'udarao' je lijericu kao pratnju dječjem sopranu svoga sina i ugodnom baritonu Vlaha Slijepoga. O Agazziju nemam nikakvih pisanih informacija. Nažalost, njegovo je ime najvjerojatnije ostalo u sjeni lijeričara tog istog vremena, poznatoga Linđa. Oznake: oriđinali |
- 21:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Nikola LALE - LINĐO Je li ili nije bio pravi oriđino, nisu se posve usuglasili ni oni koji su ga detaljnije opisivali, osim da je onodobna mladost zbijala šale s njim kao i s drugim miroljubivim i manje miroljubivim oriđinalima. Također iz izvora doznaje se kako nije bilo u Gradu narodne slave bez njega i njegove lijerice. Tu je i podatak koji spominje V. Benić pod naslovom Udri Linđo, samo živo! (Hrvatska revija ; 2/2009.), a što većina nas Dubrovčana zna, kako je današnja dubrovačka poskočnica Linđo dobila ime upravo po lijeričaru Nikoli Lali - Linđu podrijetlom iz mjesta Pertače u Župi dubrovačkoj. O njegovom izvanrednom talentu za sviranje ovoga glazbala (od tri žice, kažu, podrijetlom s Krete, premda o postojbini tog glazbala, premda muzikoloških mišljenja ima i drugačijih), postoji zabilješka kako mu je talent otkriven već kad je bio mladić od 23 godine u rodnoj Župi. Gotovo naprasno je ostavio rodno mjesto, obradu zemlje i motiku, zaklinjući se kako je više nikad neće uzeti u ruke i prihvatio se lijerice. Autor bilježi, a pozivajući se na brojne druge izvore javni nastup Nikole Lale vulgo Linđa prilikom porinuća velike dubrovačke nave „Dvanesti dubrovački“, 1875. godine. Svečanosti je bio nazočan i car Franjo Josip I. Razlog carevog dolaska je uz samu svečanost porinuća, bio i njegov značaj, jer je to bio tek drugi brod takve veličine i tonaže u Monarhiji. Bio je to istovremeno važan događaj i za Dubrovnik, jer su taj brod izradili domaći brodograditelji na domaćem navozu i škaru (brodobradilištu). Oznake: oriđinali |
- 20:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
  Crteži pokazuju lijeričara s Bukovčeva crteža, odnosno gotovo istu osobu koju je umjetnik zaustavio na plafonu današnjega Kazališta Marina Držića Oznake: oriđinali |
- 20:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Ono što treba naglasiti da ni danas nije pronađena niti jedna originalna fotografija Nikole Lale – Linđa, tako da su svi oni koji su pisali o originalnim čudacima Grada, Linđa isključivo opisuju kao vrlo mršavu osobu obučenu u narodno ruho, al bez ikakvog slikovnog priloga. „Vrlo je moguće da je nekih 15-ak godina poslije ... Vlaho Bukovac na crtežu Župljanina koji balaju (plešu) poskočicu ... kao svirača sa 'vijalom' (lijericom) prikazao upravo Linđa.“  Oznake: oriđinali |
- 20:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Spominje ga i Josip Bersa ('Dubrovačke slike i prilike', Zgb, MH, 1941., str. 119/120) u prigodi proslave sv. Vlaha, jedne godine kad je Linđo već bio legendom Grada. „(...) Vrijeme je da se već pođe u kazalište, gdje župska vrtoglava poskočnica odmjenjuje bečki valcer i zdržani kadrilj. Na ivici pozornice sjedi Linđo, Župljanin i udara u lijericu; ... lijericu podupire lijevom nogom, dok desnim poplatom lupa po ritmu i pod; ... Polatkad lijerica umukne, ali Linđo jednakim ritmom bije šakom o svoj strumenat: to mu je obična šala, a ko je ne zna misli da je ples svršio ...“ Oznake: oriđinali |
- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
O tome je li Linđo bio i oriđino ili su samo s njim naivnim seljakom iz Župe, dubrovački leri zbijali šale, ne govori ni autor Galerije dubrovačkih oriđinala (Ž.Ž), koji ga je uvrstio u 5. svezak svojih knjižica. Zabilježena je tek jedna kraća informacija koja bi ga donekle mogla takvim okarakterizirati. Jednom zgodom su ga gradski leri nasukali i poveli prostitutkama Pod sv. Mariju, a on je naivan mislio kako ide tek zasvirati nešto jednoj nostalgičnoj dobroj gospođi. Kad je shvatio u što su ga uvalili, ljutito je pobjegao. Bila bi neoprostiva sramota za jednog poštenog seljaka boraviti u društvu drkona (prostitutki). Kako bi ga nekako umirili poveli su ga u jednu betulu (krčmu) i tu s njim napravili drugu lakrdiju. Nalili (opili) du ga do besvjesti pa je na kraju te noći, kao i mnogi drugi oriđinali, umjesto u svom domu našao počinak na kamenim sjedištima pred Kneževim dvorom s lijericom pod rukom. Oznake: oriđinali |
- 20:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Umro je istoga dana kad i Vlaho Slijepi. „(...) Nenadmašen pjesnik na primitivnom instrumentu, na lijerici umro je jadnik, taman u pokladima, a u bolničkoj mrtvačnici ležao je poredom uz mrtvo tijelo gradskog mu druga po zanatu, Vlaha Slijepoga.“ U listu Dubrovnik, 20. siječnja 1907. objavljena je vijest o njegovoj smrti. Oznake: oriđinali |
- 18:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
KATE MARCELIĆ Skoro sam zaboravila Katu Marcelić, ženskoga oriđinala. O njoj se i nije baš mnogo pisalo. Negdje sam pročitala kako je bila u bliskom rodu s nekim svećenikom i da je radi te rodbinske veze bila pošteđena sprdnje na račun svoga odijevanja u iskričavu koluritu (bojanu) odjeću s mnoštvom umjetnog nakita posvuda i, dakako, druženja s oriđinalima i gradskijem lerima.  Katin lik na Brsaljama ispred Rendićeve 'Golice', fonrane s prizorom iz Gundulićeve Dubravke. Oznake: oriđinali |
- 18:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
UGO VERNAZZA bio je, piše Pata „gospar, ljepotan, bonvivan i osvajač srdaca dubrovačkih i inih gospođa.“ Još ću jednom citirati Patu uz sljedeću zgodu. Ugo je umirao od sušice (tuberkuloze) bez mogućnosti izlječenja. U toj teškoj bolesti, njegovala ga je jedna opatica. Možda posljednje njegove riječi prije nego je zauvijek ostavio Grad bile su njoj upućene, citat: „Žo mi je časna što nisam imo vremena i vama ga kalumat.“ (kalumat = uvaliti). Iako se Pata raspisao o njemu ja ću samo još dodati ono što sam osobno doznala o njegovim lakrdijama. Poznat kao inpica di skandali (šaljivdžija), napravio je u jednom dubrovačkom restoranu intjeru (posvemašnju) burlesku. Neki je gost naručio kobasicu s dva jaja za doručak. Ugo, ne misleći na posljedice, već samo na nazočnu publiku i prigodu za masnu šalu, svoju je kompletnu muškost položio na pjat (tanjur), posuo po vrhu petrusinom (peršinom) i prišao gostu s narudžbom. Urnebesu od smijeha nije bilo kraja, a da je to bio njegov originalni poduhvat, svjedoči i to što mu se psina još uvijek pamti. Bio je sudionik II. svj. rata, dakle živio je i bludio negdje 50-tih godina 20. st.  Oznake: oriđinali |
- 10:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
MUTO prezimenom Bonić ili jedan od braće Bonića. Stariji Tonko je također bio oriđino (o njemu dosta piše V. Benić pa koga zanima eto ...), a ja ga samo ovdje spominjem, kao i Muta. Muta su tako zvali jer je od rođenja bio njem. Jedina riječ koju je znao koliko-toliko razumljivo promumljati bila je pizda (i Mimo ime njegovoga brata). Izgovarajući je uz svoj dječački osmjeh prinosio je prste, u toj prilici, ispupčenim ustima kako bi i gestikuliranjem iskazao svu dragost na koju ga ona evocira. Dovoljno bi bilo da mu to neko spomene, opisana reakcija bi bila automatska.  Oznake: oriđinali |
- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.01.2014., ponedjeljak
gospar CVIJETO Oznake: oriđinali |
- 21:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Gospar Cvijeto, prezimenom Job bio je iz vrlo cijenjene gradske obitelji. Živio je na Konalu u jednom ljetnikovcu i danas očuvanom s kapelicom sv. Ivana. Nikad se nije ženio. Po vokaciji je bio povjesničar, s položenim doktoratom na „Filozofskom fakultetu bečke univerze“, 1929. godine s temom: „Povijest Dubrovnika do X. vijeka." Nije mi poznato je li ikad radio bilo u struci ili negdje drugo, ali ono što o njemu znam iz mnogih izvora, govori kako je bio svojevrstan čudak, rekli bi jedna dubrovačka gradska osebujnost čija je priroda, ponašanje i ophođenje bilo toliko izvan klišeiziranoga da je budila pozornost čak i slučajnih prolaznika. Kako sam napisala, a neću citirati Benića, bez obzira je li ili nije radio, gospar Cvijeto bi se najviše vremena zadržavao u Gradu, uglavnom u Arhivu i Knjižnici. Onako malen, mršav, uvijek jednako odjeven u crno odijelo s francuzicom na sijedoj kosi sa sjedim brkovima i bijelom kozjom bradicom, reklo bi se, bio je upadljiv svat. Umilnoga pogleda skladan, uljudan i nenametljiv, svakoga je pozdravljao poznavao ga ili ne. Ne znam točno kad je gospar Cvijeto preminuo, vjerujem krajem 80-tih, kao ni to je li i ako je, tko mu je održao posmrtno slovo, kao što je on često (uz negodovanje pogrebnika) držao govore nad grobovima znanih i neznanih Dubrovčana. Svakako, gospar Cvijeto nikako nije u onom klasičnom smislu pripadalo oriđinalima, ali po neobičnosti ponašanja bio je svojevrsni originalni čudak i neobični gradski tip. Benić ga spominje u kontekstu zaljubljenika u literaturu i dubrovačku kulturu općenito te navodi da spada među inicijatore osnivanja 'Dubrovačkih ljetnih igara'. Istina, njegova je inicijativa u to vrijeme krutog socijalističkog režima naišla na sveopću porugu i, dakako, bila ignorirana. Zato bi (piše Benić), on imao svoje ljetne točke, citirajući iza spuštenih persijana (žaluzina) stihove omiljenih pjesnika nevidljivoj publici. Oznake: oriđinali |
- 20:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Mnoge zgode iz svakodnevice dr. Joba nisam doznala od V. Benića, jer ih ni ne spominje. Još uvijek ga sa simpatijama pamte i sjećaju se njegove pojave oni koji su ga samo susretali ili na drugi način bili s njim u kontaktu. Od njih imam makar malo zanimljivosti o ovoj ekstravagantnoj osobi, ali i pored svega jako cijenjenoga dubrovačkoga gospara. Iako Jobova, njegovih izravnih potomaka ili najbliže rodbine istoga prezimena više nema, jedna daljnja rođakinja iz te loze još živi u kući gdje se je rodio kao i nekoliko daljnjih potomaka među današnjim mlađim generacijama, koje posredno vuku Jobovo podrijetlo. Obzirom da je gospar Cvijeto doslovno kišao (bivstvovao) u Knjižnici, knjižničari su držali posebnu fotelju za njega, jer bi na njoj proveo čitavo jutro. Nitko nije u tu fotelju sjedao, ne zato jer ne bi smio, već iz razloga što je toliko zaudarala na mokraću da naprosto nije ni mogao. Zvali su je popišani stočić (stolica) gospara Cvijeta. (priopćila gospođa D.K.). Fotelja bi se približila knjižničnom stolu samo kad bi se on pojavio. Inače je radi neugodnoga mirisa stajala u najudaljenijem kutu Knjižnice. Oznake: oriđinali |
- 20:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Ispričala mi je jedna današnja profesorica kako je gospar Cvijeto, dok je ona još bila osnovnjak, znao banuti u razred i govoriti im o nečemu što djeca nisu mogla ni razumjeti, ali ih je uveseljavao njegov izgled, mirnoća, ozbiljnost ili duboka koncentracija u toj parlati (govoru), tako da se za vrijeme tih izlaganja u razredu nije čula ni muha. Učiteljica bi ga neko vrijeme pustila da se ispuca, a onda ga s poštovanjem ispratila iz učionice. Oznake: oriđinali |
- 20:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Ista mi je gospođa kazala da nikad nije imao klasičnoga novčanika, ali da ga je vidjela kako pri kupovini novac izvlači iz presavijene vrećice u kojemu se u to vrijeme prodavalo mlijeko za dnevnu upotrebu. Osim poezijom i istraživanjem povijesti Grada, gospar Cvijeto je bio veliki ljubitelj i poštovatelj slikarstva, toliko da je i sam na bilo kojoj podlozi radio skice i crteže. Još se pamti njegova slavna retrospektivna izložba slika (skica), koju je otvorio, naravno, bez gledatelja. Naime, slike je poredao po čitavoj dužini ulice ispred svoje kuće (dužina ulice je nekih 200 m). Moja sugovornica kaže: srećem da nije bilo daška vjetra, jer bi ih, onako na neuokvirenim listovima bilo posvuda do Boninova. Oznake: oriđinali |
- 20:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Ovaj detalj o gosparu Cvijetu, kojim zaključujem prikaz, našla sam ga na internetu, a napisao ga je akad. slikar Viktor Šerbu (preneseno s facebooka): „Zanimljivost: 15. travnja 1979. otvorio sam samostalnu izložbu u prostoru Rozarija. Par sati ranije, Dubrovnik je pogodio snažan potres od 7 stupnjeva merkalijeve ljestvice. Na otvaranju se pojavio samo jedan čovjek - veliki ljubitelj umjetnosti, pokojni Cvijeto Job. Na moje pitanje - "Što kažete na potres?" odgovorio je "Potres, kakav potres?". Nadajmo se da ćemo večeras ipak izbjeći delumbio, usprkos šiloku.“ (delumbio = provala oblaka) Oznake: oriđinali |
- 20:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
REMIĐO Benić također piše kako se Remo (a nosio je naočale debele kao dno boce) mogao lako nagovoriti na priču o ženskima, to je iz tih priča i prenesena ona o limunu, ali i obveznom goldunu, kojega uvijek treba imati pri ruci. (goldun = prezervativ). „Pir od kurca malo dura, Dođe, prođe kako bura.“ (durat = trajati) Ova nije Benićeva izreka, ali ću mu je rado posuditi, potaknuta zadnjom rečenicom ispod fotografije. Citat je uzet iz jednih starih dubrovačkih novina. Oznake: oriđinali |
- 20:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Prezime je bilo Bijele, ali su ga svi znali jedino po neobičnom imenu Remiđo (Remigjo) i tepali Remo. Kako sam već uz fotografiju V. Benića ostavila dobar dio teksta. Dodala bih još neka njegova zapažanja vezano za ovaj originalni dubrovački lik. Tako autor spominje njegovo zanimanje raznosača ili službenog 'potrkala', koji je nakon što je skužio kako takvih kao on ima nekolicina smislio je originalnu zamisao kako dobivati plaću, a raditi minimalno vremena dnevno. Skupio bi (piše autor) slične pomoćne radnike poduzeća u Dubravci, a nakon što bi svaki od njih zaprimio svoje pošiljke koje je trebalo distribuirati na razne gradske adrese. Njegova ideja je bila podijeliti te pošiljke prema određenim gradskim zonama, koje je mogao opsluživati po jedan od njih svaku. Dakle, svatko je odrađivao samo jednu lokaciju, a ne kao dotad jurcati po različitim dijelovima grada. Za istu plaću i zadovoljne poslodavce, korektno isporučene pošiljke, ostajalo im je svima napretek slobodnog vremena. Oznake: oriđinali |
- 20:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
RENCO PERCE jedno vrijeme u bivšoj Jugoslaviji vrlo poznati i svestrani estradni umjetnik s brojnim nastupima na radiju i televiziji, čime je pribavio naziv šjor Lorenco i veliku popularnost uz prateći publicitet. Također je nastupao na kazališnim daskama dubrovačkog kazališta, pretežno u komičnim ulogama. Prekomjerno konzumiranje alkohola uništilo ga je i bacilo na niske grane, a kao nekadašnja potencijalno velika glumačka zvijezda izgubio se ubrzo i s estradnih vidika. Oznake: oriđinali |
- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Osim onih nekoliko crtica iz Benićeva Spomenara, ali i prikazanoga lika ovoga kvazi oriđinala, Pata je o njemu zapisao tek dvije kraće zgode. Meni osobno nisu baš duhovite, ali pokušat ću ih prepričati. U prvoj, riječ je o piću u jednoj privatnoj kući u kojoj je bio poslužen rakijom u kupici (kupica je u Dubrovniku staklena čašica zapremine naprska ili jednoga šupljega čepa s boce). Renco je prije smislio plan kako će se u gospođe Marije ipak pošteno napiti loze i zafrknuti je. Nagovorio je neke mulce da je svakih 5 minuta zovu pod prozorom. Uglavnom, kad je u društvu s još jednom osobom bio od gospođe Marija počašćen kupicom rakije, uljudno je samo srknuo, dok nisu uslijedila zvanja ispod prozora. Kad bi gospođa Marija okrenula leđa, Renco bi nagnuo iz boce. Polupraznu bocu, gospođa Marja je digla sa stola, Na to će Renco: „Gospođa Marija, što vam se dogodilo da dižete botiju. Oli se ne'ko s vaše funjestre imbečiliško?“ (funjestra = prozor; imbečiliškat = izluditi nekoga, nagovoriti na nešto, učiniti koga nerazumnim, glupim). Oznake: oriđinali |
- 17:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 Oznake: oriđinali |
- 17:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
U sljedećem primjeru (Pata) bilježi svoj susret s Rencom na zagrebačkom kolodvoru 70. godina 20. st., gdje je nakon slučajnoga susreta i pozdrava starih znanaca, slijedila je Rencova tirada: „Ja sam ti jeben. Idem u Beograd. Imam nastup sutra, a nemam solada ni za kartu. Morat ću se svercat!“ „Daj mi nešto!“ „Imao sam jednu 'konavoku' (ne znam točno koliko je to bilo dinara, sigurno ne mnogo /umetnuta primjedba/) i dah mu je. Pogledao me je i rekao: Vratit ću ti. Ovo je više nego što mi treba. Da ti vratim kusur?“ V. Benić se tek kraće osvrće na Renca, nazivajući njegovo estradno zanimanje „onim što se danas zove – stand up komičar,“ sjećajući se usput njegove poruke gladnom socijalističkom puku poslije još jedne stabilizacije: „neka jedu buže od sira ementala.“ (buža = rupa). Oznake: oriđinali |
- 17:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DUBROVAČKI FRANO MIŠ Oznake: oriđinali |
- 17:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
"Iz djetinjstva se najradije ipak sjećam F r a n a M i š a. Išla bi djeca, pa i ja nesvjestan s njima, za njim skandirajuci složno : 'Frano Miš, Frano Miš, dubrovački Frano Miš!' (Već u tom 'dubrovački' nešto je nad ćim se treba zamisliti - ne stječe se taj naziv svaki dan.) S otmjenošću kakva kneza i lukavom gestom dvorske lude, što mu je netko na glavu 'izlio čašu rajnskog vina' okretao bi on brojeve tombule o Svetom Vlahu, gore visoko na taraci Sponze, izvikujući kroz špijerlicu, dok bi po njemu pljustale gnjile naranće, patate i jaja. Kad su fašisti došli u grad, crnokošuljaši, za koje se vjerovalo da jedu mačke, Frano Miš je bio izuzetno vedar. 'Sad je tek nama miševima svanulo' govorio je, s lukavim svojim osmjehom, žmireci na male mišje poštene oči." (citat: Luko Paljetak, Jantarna kocka, Znanje Zagreb, 1982.) Još jedna zgoda u opisu istoga autora: “Bio sam dijete možda 10 godina ili koju više. U Ulici od puča nad otvorenim hidrantom stoji Frano Mis i viče: „Izidji, izidji ..." Skupilo se 10-20-30 ljudi i ja u toj gužvi. U to dolazi policajac kod Frana i gleda u hidrant. Tad se Frano pošteno isprdio (prnuo) i kazao: Sad je dobro izišo je! i ode dalje nas Frano." Vedran Benić je u Spomenaru ovu zgodu s Franom Mišom dodatno ukrasio malo diferentijim (drugačijim) detaljima i lokacijom. Tako je Frana smjestio ispred poznatoga maskerona na crkvi Male braće, gdje je gole guzice sagnut ili čučeći zurio u maskeronov otvor i stalno ponavljao nekomu ili nečemu molbu da izađe vani. Kad je primijetio dovoljan broj radoznale čeljadi koju je prizor oduševljavao, ali i intrigirao, jer im nije bilo jasno tko je to unutra i koga to Frano zaziva, on je najednom tako glasno pustio prdac i ustao govoreći: „Uh koliko sam te čekao da izađeš.“ (citat: V. Benić) Oznake: oriđinali |
- 16:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Iako dobričina, Frano je bio i pijanica. Do II. svj. rata radio je u Općini kao raznosač – teklić. Isti posao je nastavio i kad su u Grad ušli partizani 1944. godine. Iako je zbijao šale na račun fašista, znao bi naglas, tobože u šali govoriti, „kako je miševima bilo lijepo u doba Talijana.“ Premda su partizanima njegove šale smetale, smatrajući ga ludom, nisu ga dirali, do jedne njegove oštrije pošalice koju je uzviknuo na račun dinara. „Par mjeseci iza rata, dobila je kuna brata.“ (citat: Nenad Pata: Dubrovački oriđinali, Zgb, 2001.) Kao i uvijek volio je publiku, samo ovaj put, publika ispred koje je to uzviknuo, bila je nova vlast u liku i obličju gradskih glavešina. Od tad je Frano Miš bio na crnoj listi ondašnje milicije i često imao besplatni smještaj u gradskom zatvoru u Karmenu, kad god bi tko od 'važnih' pohodio Grad. Ovisno o trajanju vizite, trajala je i njegova izolacija, ma nikad bez odgovarajuće vinske popudbine. Oznake: oriđinali |
- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Frano je živio s tetkom Marom, koja je o njemu brinula, osim kad bi dolazio kući pijan. Pata je ispričao jednu zgodu o Franu kad je jedan dan onako pijan došao pred vrata kuće. Vrata su bila zaključana, a tetka mu ih nije htjela otvoriti iako ju je molio i kumio, jer ga je bio stisnuo stomak, a crijeva tražila izlaz. Ma zaludu. Tetka ostala uporna. Viša sila neumoljiva i Frano se morao olakšati na ulici. Ali gle čuda! Kad se osvrnuo da pogleda učinak, ni traga njegovu izmetu. Kako je u to vrijeme kolala priča o nekakvom fantomu, Frano je sav u čudu tad zaviknuo tetki: „Mare i moje je govno postalo fantom!“ A što je bilo? Izmet mu se radi žurbe, uvukao u podstavu manteline (ogrtača), a on pijan nije imao pojma. Oznake: oriđinali |
- 16:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Imam samo informaciju da mu je prezime bilo Bijele iako su ga svi znali jedino po neobičnom imenu Remiđo (Remigjo) i tepali mu Remo. Kako sam već uz fotografiju V. Benića ostavila dobar dio teksta, dodala bih još neka njegova zapažanja vezano za ovaj originalni dubrovački lik. Autor spominje njegovo zanimanje raznosača ili službenog potrkala, koji je skužio kako takvih 'potrkala' kao on ima u Gradu nekolicina i proveo je u djelo jednu svoju originalnu novotariju koja se ticala radnog vremena i novca. Riješio je način kako dobivati plaću, a raditi samo pola sata dnevno. Skupio bi (piše autor) slične pomoćne radnike raznih poduzeća u kavanu Dubravka na Pilama, a nakon što bi svaki od njih zaprimio svoje pošiljke koje je trebalo distribuirati na razne gradske adrese. Razdijelili bi pošiljke po određenim gradskim zonama za koje bi bio zadužen po jedan od njih neovisno o tome o kojoj se ustanovi ili poduzeću određene lokacije radi i tako obavili dnevni rad za minimum vremena i redovitu plaću, a zadaća prema poslodavcu bi bila korektno izvršena. Benić također piše kako se Remo (a nosio je naočale debele kao dno boce) mogao lako nagovoriti na priču o ženskima, to je iz tih priča i prenesena ona o limunu, ali i obveznom goldunu, kojega uvijek treba imati pri ruci. (goldun = prezervativ). Oznake: oriđinali |
- 16:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Jednom je zgodom dobio neku parnicu na sudu, a dužnici mu nisu mogli isplatiti sav iznos istodobno pa je sudac predložio obročnu isplatu. Ma Frano se takvom rješenju odlučno usprotivio, kazavši mu: „Solde odma, gospar sudac, jer kad me drugi put zajebu, solada, a ni mene više neće bit.“ Iako Pata ni Benić ne navode godinu smrti, Pata ipak spominje kako je njegov sprovod bio veličanstven, tako da od ljudi „ni igla nije mogla stat na Boninovo.“ Oznake: oriđinali |
- 16:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Ono po čemu je Frano bio opće poznat u Gradu, bila je proslava sv. Vlaha i javna tombola , koja bi se taj dan igrala na Stradunu. Frana bi organizatori unajmili da okreće izvikane brojeve. Mnogobrojna čeljad s kartelama u ruci, ali i svojevrsnim oružjem (narančama, jajima, krumpirom), čekala bi da Frano izviri iznad velikog karteluna (tabla s brojevima tombole) kako bi okrenuo prije izvikani broj. Tad bi taracu (terasu) Sponze, gdje se je kartelun nalazio zasula prava kiša pripremljene municije. Nerijetko bi Frano i dopustio da ga koja naranča pogodi, jer bi time i njegova nadnica bila uvećana. Oznake: oriđinali |
- 15:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Š I P A K Oznake: oriđinali |
- 15:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Iako su ga Dubrovčani tako zvali, on je i sam za sebe govorio da je Sipak. Taj nadimak, određivao je njegovo podrijetlo Albanca s Kosova (Šipak od Šiptar se i danas ovdje čuje za stanovnike Kosova). Jedino što je svima bilo poznato, Šipak je je bio muslimanske vjeroispovijesti. Bio je čistač cipela na Pilama. Približno vrijeme njegovoga boravka u Gradu je negdje 60-tih godina 20. stoljeća. Radno mjesto mu je bilo malo prije mosta od Pila na samom završetku Brsalja ispred kavane 'Dubravka', a ispod velike murve (duda), koja mu je osiguravala hladovinu neovisno o dobu dana i položaja sunca. Spretno je manipulirao različitim četkama, koristio maziva i kremaste preparate, kojim bi majstorski razigrano do visokoga sjaja očistio mnoge cipele, najčešće samo muškoga svijeta. Krupne pojave, obloga lica i sitnih očiju nije bio niti upadljiva niti osobito smiješna faca (fizionomija). Ljeti je nosio kapu s frontinom (kratki štitnik), duge rukave, tamniju košulju uvučenu u svjetlije hlače, kao tipične dijelove svoje radne odjeće. Ono po čemu je bio karakterističan lik ji što ga je i svrstalo u kategoriju oriđinala, bilo je svakodnevno jutarnje klanjanje, najčešće pored crvenoga ferala (fenjera) na Porporeli, nekad na Peskariji (ribarnici, danas restoranu) ili čak i u Pilama. Nepotrebno je i spominjati kako je taj njegovi svagdašnji molitveni ritual okupljao znatiželjnike, premda on sam nije mario gleda li ga tko ili ne, ali ne samo to. Uvijek je Šipak uza se nosio gambelu (prazna limenka) što je bilo njegovo priručno pomagalo pri tim jutarnjim obredima. Koristio ju je kad bi tijekom ili nakon klanjanja imao potrebu pomokriti se. Ne obzirući se na svoju publiku, pišao je u nju onako s gustom i natenane, a onda bi s posebnim užitkom sadržaj izlio u more. Pata piše, kako mu je limenka i kad je spavao bila uvijek pri ruci. Oznake: oriđinali |
- 15:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Nasuprot njegovom radnom mjestu na Pilama, jednako kao i danas, nalazilo se stajalište taksija, koji za razliku od sadašnjih vremena gužve u Gradu i nisu bili mnogo zauzeti svojim poslom. Dokonima, Šipak im je dobrodošao da razbiju dugo vrijeme čekanja poneke stranke pa su ga pozivali na piće u obližnju lokandu (gostionicu). Ovo ne samo iz altruističkih pobuda, već da bi zadržavajući ga i zagovarajući, smanjili mu moguću zaradu i onda ga tim zavitlavali i podjarivali. Kad bi natukli kako su primijetili osobe koje su ga čekale dok je on pio, razljutio bi se, pa su po Pilama letjele i četke i kreme. Ta svakodnevna vrsta zabave bila je obostrana, ne od zla, već od zafrkancije, jer njezin izostanak nedostajao bi jednako i Šipku i taksistima. Jedna bravura (šala) prešla je granice njihovih uobičajenih i međusobnih čarki i šala. Tako Pata piše kako je jedan vozač, vjerojatno dok je Šipak klanjao, na veliku murvu iznad njegovog radnoga mjesta za visoku granu objesio veliki šipak (nar) na uzici. Kao i drugih dana Šipak je obnašao svoj posao, bio s taksistima na piću ne znajući za psinu. Tek kad ga netko upozorio na stablo i šipak, naprosto je pobjesnio. Onako krupan, bezuspješno se pokušao uzverati na murvu. Nudio je sav novac onome tko bi ga skinuo i na taj način, a po njegovom promišljanju, uklonio taj sramotni simbol. Oznake: oriđinali |
- 14:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Ova fačenda (dogodovština i nepodopština) zauvijek je otjerala Šipka s ustaljenoga mjesta ispod murve. Pata je također zabilježio, a vezano uz Šipka, kako bi na zimskom zubatom suncu, izložen na jednom području kupališta na Pločama, poznatom i danas kao Banje militare (naziv ostao od AU Monarhije), gole stražnjice i prednjice, prebirao se i pritom vadio pjatule (stidne uši). Dakako, o promatračima te svoje intimne aktivnosti i sramote nije imao ni pojma. Oznake: oriđinali |
- 14:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BEBO Oznake: oriđinali |
- 11:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Pasko Burin – Bebo podrijetlo vuče iz sela Osojnika (odatle su svi Burini pa valjda i njegova obitelj), koja je živjela u njegovoj mladosti na Kantafigu (najzapadnije gruško područje) u jednoj maloj kučici, gotovo na samom kraju Gruža. Kao srednjoškolac bio je u svim razredima primjeren učenik, odlikaš, koji je na kraju dobio stipendiju francuske vlade za nastavak studija. Ali to se nikad nije realizirao, jer je ta stipendiju dodijeljena jednom dubrovačkom Srbinu. To je dalo Pasku po glavi pa se povukao use i dugo vremena nije izlazio iz kuće. Nakon nekog vremena zaposlio se je kao obični obalni radnik, sve dok mu to nije dosadilo, odnosno do vremena kad je postao Bebo. Oznake: oriđinali |
- 11:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Slučajno sam bila u prigodi čuti razgovor, negdje 2000. godine između jednog mlađeg muškarca i postarije žene. Naime, on je htio pisati negdje (novine, časopis, ne znam točno) o Bebu na drugačiji način ne kao oriđinalu, kakvim je važio, a ona nije htjela za to niti čuti. Skoro je nepomično stajala, slušala njegovo moljakanje, povremeno ljutito odmahivala glavom i bez riječi otišla, ostavivši ga zamišljena. Kao da danas vidim taj prizor. Upravo je bila završila misa u Crkvi sv. Petra na Boninovu, a mi smo onako u grupicama još malo ostali na gornjem podestu smijući se i brbljajući, dok se u mojoj neposrednoj blizini odvijao ovaj ozbiljni razgovor. Tad sam i doznala da je ta žena bila Bebova snaha. Naprosto, obitelj nikad nije prihvatila njegov status - gradskoga oriđinala. Oznake: oriđinali |
- 10:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 Oznake: oriđinali |
- 10:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Bilo kakva priča o njemu, koji je onako nezainteresirano stajao u nikiji, sjedeći na kamenoj sjedalu u vratima od Pila blizu nazubljenih kolotura i veriga starog pomičnog mosta s prvim bračom i trzalicom u rukama izvodeći skladne zvukove onodobnih šansona, ne bi imala nikakav učinak ili uvjetno rečeno promijenila već uvriježeno mišljenje o Bebu gradskom uljudnom oriđinalu. Vjerojatno iz tog razloga nema ništa osobito napisano o njemu ni u Benićevoj, ali niti u Patinoj knjizi. Iz nekih ne baš pouzdanih izvora, doznala sam da je bio poznavatelj nekoliko stranih jezika, koji su mu omogućili boravak izvan Grada, hvatajući strankinje, kod kojih bi i zimovao. Vratio bi se ili postao dijelom gradskog ambijenta tek s prvim lastama na staro mjesto na Pilama ili u Vrata od Grada pa ne mareći tko ga sluša, nostalgično na svojoj tamburici neumorno svirao. Odjeven u sivkasto, nekad sigurno bijelo ljetno odijelo s obveznim šeširom, bradat i brkat, ne gledajući ni lijevo ni desno, napamet je trzalicom dodirivao žice, dok bi udarao već mnogo puta odsvirane pjesme. Oznake: oriđinali |
- 10:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Ivo Labaš - Papagalo Oznake: oriđinali |
- 10:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Papagalu je V. Benić u svom Spomenaru posvetio relativno najviše prostora pišući poglavlje o oriđinalima, tako da bi bilo nekorektno prepisivati ili prilagođavati njegove tekstove na koje nemam dopuna ni drugih informacija. Vjerujem kako ga je on i osobno poznavao i vjerodostojno opisao njegove brojne ludorije i ispade iz tog razdoblja. Osobito se to odnosi na one s Dubrovačkim trubadurima, praktički od osnutka grupe i prvoga nastupa pa do njezinoga stvarnog (ne formalnoga) raspada. Uzevši ga za maskotu i imenujući ga menadžerom grupe, imali su podršku i potporu građana Dubrovnika. Svi oni koji su znali Iva Labaša, njegove često upadice, doskočice i promućurnost, može se zaključiti samo to kako ga je nova glazbena grupa zapravo 'posvojila' iz vrlo praktičnih razloga. Naprosto su vjerovali da uz njegovu nazočnost i doskočice na njihovim koncertima neće i ne može biti dosadno, bez obzira o kakvoj kvaliteti njihove glazbe je riječ. Trubadura više nema. Trajali su određeni broj godina, čak su bili i popularna grupa, ali jednom svemu dođe kraj. Naziv Trubadur, zadržao se je u imenu kafića jednog člana grupe, sad pokojnoga Marka Breškovića, Lući Capurso također član grupe i danas posluje u svom kafiću 'Libertina', gdje se okuplja i danas umjetnička i prava gradska če(l)jad željna čakula (priča i tračeva). Oliver (mislim na Dragojevića) je iz grupe uzletio u samostalne nastupe. Padjen ionako nije bio Dubrovčanin (iako Pata izrijekom ne spominje kako je u vrijeme osnivanja grupe on bio student na studiju u Dubrovniku). Berdović je nestao negdje u Beogradu. Bilo kako bilo Trubaduri su s Labašem dosta aprofitirali (imali korist). Svojom pojavom i doskočicama dobrano pomogao je njihovoj ranoj promociji, ali i oni njemu kad su postali respektabilni glazbeni sastav u bivšoj Jugi. Zahvaljujući njima stekao svojevrsnu reputaciju i koješta drugo, uključujući i brojna 'trofejna' poznanstva s poznatim ljudima svoga vremena. (iz pisanja Benića i Pate):  Oznake: oriđinali |
- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Čula sam još jednu zanimljivost, ali ona nema veze s Bebom oriđinalom, već onodobnim uzornim učenikom Paskom Burinom. Kad bi krenuo u školu, gimnaziju na Pločama, izvadio bi frulu i pješačeći u nju svirao. Putem su mu se pridruživali dugi đaci da bi ih do Pila već bila kolona. Svirka frule bi tu prestajala, jer se grupa pomalo odvajala svatko prema svojoj školi: učenici Pomorske škole polazili su prema Nautici, već prije bi se izdvojili oni za Preparandiju (kasnije Učiteljsku školu), ostatak bi produžio kroz Grad, oni za Trgovačku bi pošli desno u Ulicu od puča, a najmanji dio nastavio bi prema Pločama u gimnaziju. Ne znam kad je ni kako je Bebo umro, vjerojatno još prije srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik. Oznake: oriđinali |
- 10:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Sad ću prepričati Patin dio o povijesti Iva Labaša s kasnijim nadimkom Papagalo (u Dubrovniku se tako naziva papiga, ali ovdje ono ima isključivo preneseno značenje je brbljavac). Labašev smiješni izgled, prirodno nadaren velikim nosom na neki način i Pata glorificira. Sa stvarnom osnovom ili ne (u što niti ne mogu ulaziti), primijetila sam kako Pata, kroz dosta dugi opis ovog oriđinala sugerira njegovu prirodnu inteligenciju, snalažljivost i razbor. Ovo posebice kad o njemu piše iz vremena provedenoga u partizanima ili dosta kasnije s Trubadurima. Opisuje ga izuzetno snalažljivom osobom, ali s primjesama komičnosti, koja ide uz svaku originalnu osobu, osobito ako je još poznata i po drugim dogodovštinama. Međutim, iz pročitanih tekstova ili onih priča koje nisu ni zapisane ne bi se mogla zaključiti neka njegova osobita šijenca (učena, nadarena i svestrano osoba), kako to Pata navodi spominjući da je bio poliglota, dobar šahist, pronicljivi igrač u igri na kartama, znalac u križaljkama itd., itd. Ta imao je tek srednju školu onodobnu Trgovačku akademiju (danas, srednju ekonomsku školu) i to završenu u razmacima, nakon dugovremenog ratnog izbivanja. Ono što Pata piše, a vezano za razdoblje II. svj. rata je i meni najzanimljiviji dio Papagalove povijesti u kojoj ga on opisuje kao racionalnu osobu, osobito kad se ta racionalnost odnosi na spašavanje vlastite guzice. O tome dakako svjedoče Papagalove riječi: „Ja kukavica, a oni izginuli“ ili nešto izmijenjene riječi istoga značenja njegovoga ratnoga suborca. koji ih je potvrdio kao: „Bolje je živjeti kao kukavica nego herojski poginuti“ (citati u knjizi N. Pata, Dubrovački oriđinali, Zgb, 2001.). Oznake: oriđinali |
- 10:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 Oznake: oriđinali |
- 10:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Ukratko ću pojasniti okolnosti uz ove Papagalove rečenice, jer su bile i svojevrsno pravdanje. Partizani su ga poput mnogih mladih ljudi 'pokupili' iz škole, 1944. i otpremili u Risan. Uglavnom tamo su se nalazili Nijemci u povlačenju iz Grčke i uslijedili su okršaji. Ivo Labaš bio je određen za izvršenje jedne vrlo opasne akcije, uz nekolicinu drugih. Odbio je izvršiti zadaću i na zapovjednikovu šalu da svoj kukavičluk jasno potvrdi morao je tri puta uzviknuti: „Ja sam kukavica!“ što je on, dakako, i uradio. Iz te akcije se vratilo manje od polovice suboraca. Međutim u Dubrovnik se Ivo ipak vratio kao partizan, a u Trst umarširao s tuđim mitraljezom. 'Brižan' je to teško oružje uzeo pod izlikom kako bi olakšao njegovo nošenje suborcu. Drugim riječima Papagalo je bio i lukava racionalna kukavica na račun drugih kad je bilo gusto, ali i častohlepni hvalisavac kad više nije prijetila ugroza za njegov život, 'hrabro' koristeći tuđe zasluge. Oznake: oriđinali |
- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 Oznake: oriđinali |
- 10:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Poslije rata radio je kratko vremena mnoge poslove od uredskih do tvorničkih (TUP), ali nigdje nije mogao duže zagrijati stolicu. O Papagalovim upadicama na generalnim probama 'Otvaranja Ljetnih igara' oprečna su svjedočenja Benića i Pate. Tako Benić piše kao o spontanoj komici, dok Pata rezervirano sugerira kako je takva komika mogla biti radi gledateljstva i namještena. Sklonija sam povjerovati Patinom opisu karaktera Papagala, kojemu je u svojoj knjizi dao iznimno veliki prostor (od 189-207. str.), nego opisima kvazi šijence (pametnjakovića) u Benićevom recima, koji govore o njegovom kasnijem životnom razdoblju, a bez spomena i crtica mladosti mu do pojave Trubadura. Ona scena s mitraljezom, kojega tijekom rata nije ni primirisao, mislim da ga najbolje opisuje kao osobu koja se ničega nije libila od čega bi se mogla izvući neka koristi. Zato o opisu njegovih mnogobrojnih škeraca (šalama i ludorijama) neću trošiti svoje vrijeme. Umro je usred ljeta 1980. godine. A o mrtvima, zna se, sve najbolje! Oznake: oriđinali |
- 09:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.01.2014., nedjelja
 Oznake: oriđinali |
- 22:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Tomo, zadnja poznata legenda Tomo Šeparević došao je, ko i svi Šeparevići, iz Vele Luke. E sad je li on došao ili njegovi ne znam. Intanto, pod starije dane živio je u jednoj kućici ''navrh buže'' (Boškovićeva ulica). U mlađim danima, prema pričanju, živio je na Konalu s jednom Slovenkom (medicinskom sestrom) imenom Marija, točnije u njezinoj kući okruženoj velikim vrtom. Marija je obožavala mačke (imala je hrpu mačaka), koje su gospodarile kućom i vrtom uz psa koji bi ih ganjao, progonio i neprekidno lajao. Tomu bi od te buke i cike uzavrela pamet. Osoba koja mi je ispričala te dogodovštine, čula bi noću lupanje, bacanje posuđa, udaranje vrata i općenito urnebesnu graju i svađu. Jednom je Tomu sve to prekipjelo i kad je Marija izašla nekim poslom iz kuće, stavio je psa u vreću i zagušio ga u vrtu u metalnoj bačvi s vodom. Da bi prekrio svoj čin, a po njezinu povratku, polijevao je psa octom, trljajući ga, tobož boreći se za njegov život. Naravno, nikad nije saznala da ga je ustvari on namjerno ugušio. Osoba koja mi je ispričala ovu zgodu ne zna kako ga se je žena s kojom je živio konačno i riješila, tek Tomo je otišao s Konala i sa sobom poveo mladu sluškinju Jovanku, koja je radila u obližnjem ljetnikovcu. S njom je živio na Buži. Oznake: oriđinali |
- 22:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
 Oznake: oriđinali |
- 22:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Zanimajući se i dalje za slučaj oriđinala Toma Šeparovića, našla sam nekoliko osoba koje su ga znale ili makar su znale neke njegove dogodovštine pa i osobnu tragediju. Riječ je o utapanju njegove Jovanke. Tomo je imao neku staru odrtu barku na vesla pa bi s Jovankom znao provoditi vrijeme u ribanju 'na udicu' Jovanka nije znala plivati. Prema pričanju moga sugovornika, tog kobnog dana Jovanka je bila na ribanju s nekim drugim muškarcem, koji se je također u toj nesreći utopio. Nesreću je uzrokovala starost barke, tapun (veliki čep na dnu barke) koji je ispao ili propuštao more, kako se pričalo iako to nitko nikad nije dokazao ili samo jaka tramuntana tu starudiju odbacila daleko na pučinu. Kako barka nikad nije pronađena pretpostavlja se da je potonula kao i njezini putnici. (To je moglo biti 70. godina 20. st.). Od tada je Tomo živio sam. Oznake: oriđinali |
- 22:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #
 Oznake: oriđinali |
- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Još jedna zgoda, također ispričana, ovaj put sam ju čula u knjižnici kad sam pisala diplomski rad o njihovim prvotiscima, koji su najvećim dijelom potjecali iz isusovačke knjižnice Collegium Ragusinum. Na jednoj od njih bio je listić s bilješkom kako je ista bila vlasništvo Toma Šeparovića, koji ju je prodao Knjižnici. Zaintrigirana tim podatkom malo sam se raspitala i doznala zanimljivu priču. Tomo je iznajmljivao svoju kuću (Bog zna čija je bila i kako je postala njegova) pa radi te neprijavljene aktivnosti često bio posjećivan od inspekcije. Tek, počeo je oslobađati potkrovlje od nagomilanih viškova. U toj općoj ropotarnici bilo je i knjiga. Oriđino kakav je bio sve je jednostavno (što je bilo moguće) izbacivao kroz prozor na Peline. Uglavnom, neki slučajni prolaznik je među bačenim knjigama našao jednu doista vrijednu. Obavijestio ga je da bi za nju mogao dobiti novce, ako je ponudi arhivu, knjižnici ili nekom antikvaru. Na bilješki nije bilo datuma, tako da ne mogu naznačiti vrijeme, a i sugovornici ga nisu točno znali. Možda je to bilo 70 -tih godina ili tu negdje, kad je dinar još imao nekakvu vrijednost. Onako lukavo, ništa značajno ne očekujući, ali kao za pokušaj, ponudio je knjižnici u Gradu prodaju prvotiska za 1000 dinara, nadajući se kako će pogađanjem izvući makar nešto. No ovi su odmah pristali i platili mu traženi iznos, a on potpisao priznanicu. Kad se je hvalio po Gradu kako ih je tom prodajom prešao, gradski farabuti i ne samo oni rekli su mu da ju je prodao zaništa da je sam preveslan, jer je njezina vrijednost višestruka. Nagovoren i podboden, pošao je tražiti još novaca. Uzaludno, jer nije ništa dobio, imali su izjavu da je dobio koliko je tražio. Još je 1995. činio ludorije, kad je s feralom (fenjer) šetao po Stradunu. Ne znam kad je umro Tomo Šeparović, svakako u slobodnoj Hrvatskoj. Oznake: oriđinali |
- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Na znanje: Ovu temu sam obradila na jednom hrvatskom forumu, 2012. Navodim to ovdje kako bi izbjegla možebitne kritike ili upite onih koji bi ovo čitali. Dakle, nije riječ o otuđenju nečijeg pisanja bez dopuštenja. Riječ je prijenosu vlastitog teksta. Istovremeno navodim glavne izvore kojim sam se služila: 1. Živko Ž. Živković (pseudonim dubrovačkog književnika Vida Vuletića - Vukasoića), napisanu u pet sveščića s naslovom Galerija Dubrovačkih oriđinala, Dubrovnik, 1924. 2. Nenad Pata, Dubrovački oriđinali, Zagreb, 2001. 3. Vedran Benić, Dubrovački spomenar, Zagreb, 2012. 4. Usmena iskazi nekih poznavatelja, posebno likova iz novijeg, drugog dijela ili oriđinala 20. i 21. stoljeća. Oznake: oriđinali |