Marketing
GOSPAR DŽORE
kako su ga u Gradu nazivali bio je Džore Bettera, rođak Bara Bettere, Lazarina, trgovca i pjesnika; djeda Ruđera Boškovića.
Gospara Đoru, radi njegovih ispada i nekonvencionalnosti koja nije išla ukorak s načinom života obitelji, odrekla se ugledna rodbina, premda su mu mjesečno davali zakonom određeni iznos novca.
„U to kucnulo na zvoniku ponoća i Džore se sjetio svoga prava ... zvonilo je ponoća i sad je ovaj čas nast(a)o drugi dan!
Pred kortu će gospara Bettere, svoga poštovanog rođaka i zvoniti štogod je imao snage.
Ukazao se na prozoru u noćnoj bijeloj kapici sam gospar i zapitao:
- „Ko sekava (smeta) sad u gluho doba?“
- Ko? Rođak Džore ne sekava nego ište svoj dirit (pravo), zvonilo je odavno ponoća pa me eto po ono što ide po pravu, ono jebeno po cvancike.“
To što bi dobio nikad nije dugo potrajalo pa je živio od danas do sutra, danas bismo kazali boemski, ali na tuđi račun uz urođeni uljudni način ponašanja, ali i bezobraznog iskorištavanja neupućenih.
Samo moram napomenuti, kako je autor citata kojega ću koristiti pogrešno titulirao vladikom (plemkinjom) njegovu nećakinju. (Bettere su bili cijenjeni građani, ali pučani).
O Džorinu odnosu s rodbinom, piše autor, ovako:
„Ištom se usidrili, a bilo je pričeka (dočeka) kod bote (orsan Bunić-Gradi-Kobenzl) pa će neka mlada vladika:
- Evo nam, Bogu fala i Džore, dosad je bio prazan grad bez njegove presence (prezenca = osoba ili nazočnost osobe).
- Evo nam i Džore je li? A ne dunda (ujaka), majčina brata? Da, znadu u gradu za Džoru da je mahnit, ali svi ne znadu, što mi je jako žo (žao), da je moja nepuća (sestrična) luda ko sipa." (morski mekušac)
Džore je često bio protjeran iz Grada da raznim psinama ne uznemiruje gradsku čeljad.
Primjerice, jednom zgodom je Židovu Salamunu ubacio u lonac komad svinjetine, a onda pričao naokolo kako će se Židov tom hranom opoganiti. Ne bi se bio smirio da mu Salamon nije dao sve to jelo samo da ga se riješi.
Protjerivan, obilazio je sela dubrovačke okolice, besplatno (obično na prevaru) jeo i spavao gdje je stigao, čineći razne psine i uveseljavajući puk.
Iako ga se rodbina odrekla imao je uz novčanu nadoknadu i zakonsko pravo na nasljedstvo (imanje) na otoku Lopodu. Onakav kakav je bio 'pusti me stat', nije se ni o čemu brinuo živeći u slobodi kao ptica (prema općem mišljenju bio je biće nastrano u svemu i svačemu), zapustio je i to nasljedstvo dok mu jednom nije sud odredio kaznu.
„... a pretura (sudstvo) mi odredila po cvancike na dan, kaže Đžore, a ja onda udri sijeci stabla od masline i prodavaj na Drvarnici u gradu drva – po što po to.
- Što se onda dogodilo?
- Što se dogodilo? Eto ti ušijera (sudske policije) s preture.
- Vi ste, gosparu Džore, optuženi da klaštrite (sakatite, oštećujete) baštinu, a znate li da je baština fidelkomis (neotuđivo nasljedstvo) pa da se po zakonu ne smije ni prodati ni darovati ni zalagati?
- Ali su u knjige upisana (zavedena) stabla maslina, a nije ni sjekira pa sjekira nije fidelkomis – i mislim da me je razumio presvijetli ćesarski sud.
I tvoj ti Džore Džore ni zbogom, nego preko vrata, a nije čekao odgovora.“
(citati: Živko Ž. Živković, Galerija dubrovačkijeh oriđinala (IV.), Dubrovnik, 1924
Post je objavljen 26.01.2014. u 20:22 sati.