Još jedna zgoda, također ispričana, ovaj put sam ju čula u knjižnici kad sam pisala diplomski rad o njihovim prvotiscima, koji su najvećim dijelom potjecali iz isusovačke knjižnice Collegium Ragusinum.
Na jednoj od njih bio je listić s bilješkom kako je ista bila vlasništvo Toma Šeparovića, koji ju je prodao Knjižnici.
Zaintrigirana tim podatkom malo sam se raspitala i doznala zanimljivu priču.
Tomo je iznajmljivao svoju kuću (Bog zna čija je bila i kako je postala njegova) pa radi te neprijavljene aktivnosti često bio posjećivan od inspekcije. Tek, počeo je oslobađati potkrovlje od nagomilanih viškova. U toj općoj ropotarnici bilo je i knjiga. Oriđino kakav je bio sve je jednostavno (što je bilo moguće) izbacivao kroz prozor na Peline.
Uglavnom, neki slučajni prolaznik je među bačenim knjigama našao jednu doista vrijednu. Obavijestio ga je da bi za nju mogao dobiti novce, ako je ponudi arhivu, knjižnici ili nekom antikvaru. Na bilješki nije bilo datuma, tako da ne mogu naznačiti vrijeme, a i sugovornici ga nisu točno znali. Možda je to bilo 70 -tih godina ili tu negdje, kad je dinar još imao nekakvu vrijednost.
Onako lukavo, ništa značajno ne očekujući, ali kao za pokušaj, ponudio je knjižnici u Gradu prodaju prvotiska za 1000 dinara, nadajući se kako će pogađanjem izvući makar nešto. No ovi su odmah pristali i platili mu traženi iznos, a on potpisao priznanicu.
Kad se je hvalio po Gradu kako ih je tom prodajom prešao, gradski farabuti i ne samo oni rekli su mu da ju je prodao zaništa da je sam preveslan, jer je njezina vrijednost višestruka. Nagovoren i podboden, pošao je tražiti još novaca. Uzaludno, jer nije ništa dobio, imali su izjavu da je dobio koliko je tražio.
Još je 1995. činio ludorije, kad je s feralom (fenjer) šetao po Stradunu.
Ne znam kad je umro Tomo Šeparović, svakako u slobodnoj Hrvatskoj.
Post je objavljen 19.01.2014. u 22:21 sati.