Marketing
LAMPO
Pravim imenom Antun Lise, Župljanin iz sela Grbavca (gornja Župa) u mladosti je bio fakin (nosač), a u stare dane oriđino.
U svojoj ludosti umislio je kako je on nekad opljačkani bogati bosanski velemoža.
U vrijeme koje pisac spominje, Lampo je već bio oriđino i na Poljani (vjerujem, Stradunu) bi u brojnim varijacijama prepričavao svoju gorku sudbinu pokradenoga i osiromašenoga velikaša.
Išao je odjeven u pohabanoj župskoj odjeći (širogaće, jačermu i 'dumanjsku' maramu preko leđa umjesto ogrtača, obuven u crvene papuče – dio narodne nošnje).
Ono po čemu se je i bez poznavanja prepoznavao Župljaninom, bio je dugi perčin spušten do sredine leđa. (inače su Župljani do kraja 19. st. nosili perčine /pletenice/ niz leđa).
Bio je izrazito pobožan i neumorno bi slušao u to vrijeme misne i druge pobožnosti na latinskom jeziku (misni obredi su se držali na latinskom, a propovjedi na hrvatskom jeziku), kao da sve razumije, ne želeći propustiti niti jednu jedinu riječ svećenika.
Tako će u jednoj od propovjedi neki svećenik opisujući burnu noć izreći: „... tuoni e lampi“ (grmljavina i bljeskovi), a Lampo je to, na sebi svojstven način umišljanja, protumačio kako je svećenik u propovjedi spomenuo baš njega Lampa pa o tome nije prestajao govoriti, hvaleći se gdje god je stigao.
Jedini način da ga se prekine u tome, bilo je spominjanje pršuta mu i čempresa.
Naime, u mladosti je Lampo ukrao neke pršute i sakrio ih negdje u vrh čempresa. Zbog te krađe je završio u zatvoru, a tu sramotu (zatvor, a ne krađu) do smrti nije mogao zaboraviti.
Kad je opet na Pločama ukrao jednu ovcu i pojeo je (u davno doba na Pločama je bio tabor - sajmište), gospodar ovce koja se zvala Jele, sumnjajući na njega, upitao ga je da li ju gdje vidio?
Lampo se brzo snašao i odgovorio mu da je Jelu samo čuo blejati, ma najbolje je da on za nju pita „gospare od montanje“, tako je Lampo nazivao Hercegovce.
Još jednu zgodu s Lampom treba spomenuti, jer je radi nje izgubio 'kruh sv. Antuna' (besplatna hrana za siromahe u fratarskoj kuhinji).
Preko crkvene pobožnosti zagledao se u neku gospođu i poslije mise, izjavio joj ljubav.
Od tad su ga svećenici tjerali iz svoje blizine, a Lampo bi pokunjen, jadan i osramoćen morao stajati iza okupljenoga naroda.
Autor navodi kako je umro kao pravi kršćanin i dodaje:
„... uz riječi kako svoje blago ostavlja narodu, odijelio se dušom, a lice mu zasjalo kao u lijepa časna starca.“
Post je objavljen 24.01.2014. u 17:33 sati.