Nasuprot njegovom radnom mjestu na Pilama, jednako kao i danas, nalazilo se stajalište taksija, koji za razliku od sadašnjih vremena gužve u Gradu i nisu bili mnogo zauzeti svojim poslom. Dokonima, Šipak im je dobrodošao da razbiju dugo vrijeme čekanja poneke stranke pa su ga pozivali na piće u obližnju lokandu (gostionicu). Ovo ne samo iz altruističkih pobuda, već da bi zadržavajući ga i zagovarajući, smanjili mu moguću zaradu i onda ga tim zavitlavali i podjarivali.
Kad bi natukli kako su primijetili osobe koje su ga čekale dok je on pio, razljutio bi se, pa su po Pilama letjele i četke i kreme. Ta svakodnevna vrsta zabave bila je obostrana, ne od zla, već od zafrkancije, jer njezin izostanak nedostajao bi jednako i Šipku i taksistima.
Jedna bravura (šala) prešla je granice njihovih uobičajenih i međusobnih čarki i šala.
Tako Pata piše kako je jedan vozač, vjerojatno dok je Šipak klanjao, na veliku murvu iznad njegovog radnoga mjesta za visoku granu objesio veliki šipak (nar) na uzici.
Kao i drugih dana Šipak je obnašao svoj posao, bio s taksistima na piću ne znajući za psinu.
Tek kad ga netko upozorio na stablo i šipak, naprosto je pobjesnio. Onako krupan, bezuspješno se pokušao uzverati na murvu. Nudio je sav novac onome tko bi ga skinuo i na taj način, a po njegovom promišljanju, uklonio taj sramotni simbol.
Post je objavljen 20.01.2014. u 14:51 sati.