Iako su ga Dubrovčani tako zvali, on je i sam za sebe govorio da je Sipak.
Taj nadimak, određivao je njegovo podrijetlo Albanca s Kosova (Šipak od Šiptar se i danas ovdje čuje za stanovnike Kosova). Jedino što je svima bilo poznato, Šipak je je bio muslimanske vjeroispovijesti.
Bio je čistač cipela na Pilama. Približno vrijeme njegovoga boravka u Gradu je negdje 60-tih godina 20. stoljeća.
Radno mjesto mu je bilo malo prije mosta od Pila na samom završetku Brsalja ispred kavane 'Dubravka', a ispod velike murve (duda), koja mu je osiguravala hladovinu neovisno o dobu dana i položaja sunca.
Spretno je manipulirao različitim četkama, koristio maziva i kremaste preparate, kojim bi majstorski razigrano do visokoga sjaja očistio mnoge cipele, najčešće samo muškoga svijeta.
Krupne pojave, obloga lica i sitnih očiju nije bio niti upadljiva niti osobito smiješna faca (fizionomija). Ljeti je nosio kapu s frontinom (kratki štitnik), duge rukave, tamniju košulju uvučenu u svjetlije hlače, kao tipične dijelove svoje radne odjeće.
Ono po čemu je bio karakterističan lik ji što ga je i svrstalo u kategoriju oriđinala, bilo je svakodnevno jutarnje klanjanje, najčešće pored crvenoga ferala (fenjera) na Porporeli, nekad na Peskariji (ribarnici, danas restoranu) ili čak i u Pilama.
Nepotrebno je i spominjati kako je taj njegovi svagdašnji molitveni ritual okupljao znatiželjnike, premda on sam nije mario gleda li ga tko ili ne, ali ne samo to.
Uvijek je Šipak uza se nosio gambelu (prazna limenka) što je bilo njegovo priručno pomagalo pri tim jutarnjim obredima. Koristio ju je kad bi tijekom ili nakon klanjanja imao potrebu pomokriti se. Ne obzirući se na svoju publiku, pišao je u nju onako s gustom i natenane, a onda bi s posebnim užitkom sadržaj izlio u more.
Pata piše, kako mu je limenka i kad je spavao bila uvijek pri ruci.
Post je objavljen 20.01.2014. u 15:03 sati.