UN TEMPO
24.01.2014., petak
MUTO Nijem, ma ne posve, ali zato lukav, prepreden, promućuran pravi šeremeta (nevaljalac, vragolan, lakrdijaš, muškarac sklon šalama, ludovanju, čudak) sa stotinu lica, lažljiv, nipošto zločest, nego samo vragometno snalažljiv – originalni lero. Stoga ga i ubrajaju u dubrovačke oriđinale. Između svih epiteta koje mu je podijelio autor teksta (V. Vuletić-Vukasović) je i jedan (meni) jako dobar, kad je za njegovo umijeće kalašenja (moljakanja s iznuđivanjem novca) napisao kako bi taj lero znao izmamiti tele od krave jalovice. Najviše ga je zabavljalo mijenjati svoja lica i ponašanja, kreveljiti se, izvrtati glavom, mumljati i prenemagati se. Na Pilama bi dočekivao strance u nadi da će mu udijeliti neki haholjak (mrvicu). Ako je bio nezadovoljan primljenom milostinjom, znao bi ju baciti darovatelju u lice. Muto je imao i poseban način liječenja svojih bolesti pa kad bi ga nešto uistinu boljelo pojeo bi miša – i sve bi prošlo. Zato je volio je mačke, one su mu osiguravale taj čudotvorni medikamenat. O njegovom vraštvu, snalažljivosti i svojevrsnom samoposluživanju evo primjera njegove česte vragolije (samo jedna od sličnih u nizu). Na Kolorini (područje U Pilama) znao bi skinuti sa sušila rublja ono intimno, promijeniti ga za svoje uprljano, koje bi uredno razastro na mjesto odakle je uzeo čistu promjenu. No to su bile male lukave smicalice. Ona prava, radi koje je završio u 'Konservatoriju' u Istri (umobolnica, podrugljivo tako nazvana), zbila se jednom zgodom kad je skupa s Medom prenosio dotu (miraz, posebno u robi) nekoj Primorki. Skrenuli su časkom na Porporelu, okrenuli sanduk naopako i izvukli koješta iz njega i nestali. Po povratku s lječilišta, vratio se svojim vragolijama još dotjeraniji i lukaviji. Autor također bilježi zgodu kad je jednom gosparu sucu prihvatio nositi prtljagu po povratku s putovanja. Uz valižu (putni kovčeg) bila je i košara s nekoliko piladi. Prolazeći preko mosta Od Pila, Muto je zavrnuo vratom najprije jednom pa onda i drugom piletu i odbacio ih u Posat (jarak ispod mosta). Poslije je objasnio sucu, koji je primijetio manjak pilića, sve onako mutavo s grimasama i gestikuliranjem na svom jeziku: „Moto pi – pi, tanto fredo“ (crklo pile od studeni). Kad je završio taj posao, vratio se u Posat po pilad i slasno se pogostio. Spavao bi i Muto pred Dvorom na kamenim sjedištima. U prolazu pored Dvora, jedan hotelijer je ugledavši ga gdje spava kao zaklan, komentirao svom prijatelju : „Gle ga kako spi, a u mene bi svaki gost ćio (htio) drukčije (drugačije) opituranu (obojanu) kamaru (sobu) i druge, čiste lincule.“ (plahte) Muto je po nekakvom svom opredjeljenju iskazivao pripadnost srpskoj dubrovačkoj stranci pa bi uz spominjanje Srba uzdizao tri prsta; Hrvata, cijelu šaku, a Talijane bi opisao lupajući se pesnicom u prsa, jer su Talijani ubili kraljicu. Vlaho Slijepi spominje da se Muto zvao Pero ne navodeći mu prezime niti podrijetlo. U jednom svom komentaru opisuje ga ovako: „Ako nije oriđino, ali je prešao u galijostvu (psinama) sve oriđinale. Veliki gomnar!“ Umro je 29. travnja 1924. godine. Oznake: oriđinali |