UN TEMPO
26.01.2014., nedjelja
JOZO PUPA Meštaj Jozo je bio domar osnovne škole u Rozariju (dominikanski samostan), najvjerojatnije na razmeđu 19. i 20. stoljeća. Po zanimanju je bio postolar i veliki zaljubljenik u glazbu i glazbala. Na kontrabasu je svirao po crkvama, a neke druge glazbene instrumente kao ukras čuvao je doma čiste i svijetle poput kakvih trofeja. „Nije mogao nikako bez djece iako se na na njih uvijek tužio. Kad bi ga ugledala djeca, stala bi ih graja: Jozo Pupa izio glavicu luka! On bi im odgovarao: „Senza fede (bezvjernici), biću izio tvoju.“ (uz uobičajeni dodatak): Kučja vjero, soju barbina (pasa), fuštari (gusari) i sl. (kazuje Ž.Ž. u svojim sveščićima) Čudno odjeven onako mršav ko čavao išao je s patentom (visoki šešir) na glavi, uskim hlačama i cipelama na šiljak. Gornji dio njegove odjeće bio je modri ogrtač (sako) 'na rep', nešto poput gornjeg dijela fraka, koji se na leđima sužen razdvajao u sva dijela. O jednoj osobnoj nezgodi, jer je drugih njegovih ispada i previše, prenijet ću iz autorova pera. „Jozo nikad nije krio da je spizmica (mršavko) kako kudjelica vune, da ga može i dijete obalit. (oboriti). Pripovidio mi je kako ga je jedanput ponijela bura.“ “Bio sam u Maloj Braći na misi i izišo zamotan u ferajuliću (kabanici). Uhitila me plata (reful, zamah) bure pa podigla i sa mnom priko Place. Mislio sam da će me iznijet kroz vrata od grada i utopiti blizu sanitati (lučki ured), ali se u vratima dobro prihitio gospar Ivo Galjufi i na nj sam se uhitio i tako spasio. Ovo (misli se na tu zgodu) mi je sto puta napomenuo gospar Ivo pa vazda govorim: Kad bura jedri, ne jedri ti.“ Oznake: oriđinali |