Gospar Cvijeto, prezimenom Job bio je iz vrlo cijenjene gradske obitelji. Živio je na Konalu u jednom ljetnikovcu i danas očuvanom s kapelicom sv. Ivana. Nikad se nije ženio.
Po vokaciji je bio povjesničar, s položenim doktoratom na „Filozofskom fakultetu bečke univerze“, 1929. godine s temom: „Povijest Dubrovnika do X. vijeka."
Nije mi poznato je li ikad radio bilo u struci ili negdje drugo, ali ono što o njemu znam iz mnogih izvora, govori kako je bio svojevrstan čudak, rekli bi jedna dubrovačka gradska osebujnost čija je priroda, ponašanje i ophođenje bilo toliko izvan klišeiziranoga da je budila pozornost čak i slučajnih prolaznika.
Kako sam napisala, a neću citirati Benića, bez obzira je li ili nije radio, gospar Cvijeto bi se najviše vremena zadržavao u Gradu, uglavnom u Arhivu i Knjižnici.
Onako malen, mršav, uvijek jednako odjeven u crno odijelo s francuzicom na sijedoj kosi sa sjedim brkovima i bijelom kozjom bradicom, reklo bi se, bio je upadljiv svat. Umilnoga pogleda skladan, uljudan i nenametljiv, svakoga je pozdravljao poznavao ga ili ne.
Ne znam točno kad je gospar Cvijeto preminuo, vjerujem krajem 80-tih, kao ni to je li i ako je, tko mu je održao posmrtno slovo, kao što je on često (uz negodovanje pogrebnika) držao govore nad grobovima znanih i neznanih Dubrovčana.
Svakako, gospar Cvijeto nikako nije u onom klasičnom smislu pripadalo oriđinalima, ali po neobičnosti ponašanja bio je svojevrsni originalni čudak i neobični gradski tip.
Benić ga spominje u kontekstu zaljubljenika u literaturu i dubrovačku kulturu općenito te navodi da spada među inicijatore osnivanja 'Dubrovačkih ljetnih igara'.
Istina, njegova je inicijativa u to vrijeme krutog socijalističkog režima naišla na sveopću porugu i, dakako, bila ignorirana. Zato bi (piše Benić), on imao svoje ljetne točke, citirajući iza spuštenih persijana (žaluzina) stihove omiljenih pjesnika nevidljivoj publici.
Post je objavljen 20.01.2014. u 20:59 sati.