Pravim imenom Ivo Petrović, Dujin - Splićanin.
Umro je 1905. u Dubrovniku u 73. godini (jadnoga) života.
U mlađim godinama živio je negdje ispod 'gimnazija' (vjerujem da autor Živković ne misli na današnju gimnaziju, ustvari pretpostavljam da je riječ o Isusovačkoj gimnaziji, dakle negdje Ispod Jezuita ili na Gundulićevoj pjaci).
Žena Jele, Primorka iz Hodilja, imala je 'bludilište' (javnu kuću) s dvije tridesetogodišnje zaposlenice - drkone (prostitutke).
Zano Sette C. je u toj 'poštenoj ustanovi' bio potrkalo, pa su ga dubrovački leri zakidivali dovikujući:
Zano Sette C - rožene! (rogonjo).
Zano je bio slijep na jedno oko, koje mu je bilo posve zatvoreno, a uz to i natečeno kao jabučica. Radi toga je stalno držao nakrivljenu glavu kako bi zdravim okom bolje vidio, ono što je trebalo, a osobito rado, čašicu.
Autor Galerije Dubrovačkijeh oriđinala, ovako ga opisuje:
"Potezo je noge i šepao, a uz to bio slijep u lijevo oko, koje mu zaraslo i bila mu tamo njemu na oku zaoblica kako pest. Gledao je kao jastog, kečio glavom i podizao uzgori ono zdravo oko, žvakao i obazirao se ide li mu žena. Poteži se (požuri se) soldatice patentana (prava).
Rogo, rožane (odgovarala bi mu), reci mi prije nego ti rečem."
Prijevod:
Vukao je noge i šepao, a uz to bio slijep na lijevo oko, koje mu je sraslo tako da mu je očna jabučica s kapkom bila natečena u izobličenu veliku kuglu. Gledao je poput jastoga, iskretao glavom i dizao prema gore ono zdravo oko, žvakao, gledajući ide li mu žena.
- Požuri se droljo vojnička!
- Rogonjo (ogovarala bi ona), vrijeđaj prije nego ti uzvratim.
Evo nekoliko famoznih izraza kojima je Zano Sette C. obilno 'častio' i ženu i one koji su ga zadirkivali ili se u njega zagledali:
Dječurliji je mumajući ustima dobacivao: mulane (kopilane), karooono jedna (mangup, ništarija), gomnaru (govnar) , ... beko fudrato (rožane od rožana - jarče)
Žena bi mu opet uzvraćala komplimentima:
rofijane od soldata (vojnički šijun), parlabuć (trgovac torbar), muždrupe (ljudeskara bez umnih i drugih kvaliteta), rožane (jarče), tovarino (magarče).
Ovako i slično su se 'tratavali' (častili) u nedogled.
U jednoj zgodi maturanti gimnazije, kojima je pomagao prenoseći ceduljice (autor piše telegrafe, jer se nije smjelo spomenuti zadatke ili zadaće) s rješenjima maturalnih odgovora, primili su ga kao počasnoga člana tajnoga književnoga društva "Ad hlamina" (hlamina je poderana cipela), odakle im je i donosio rješenja zadaća.
U njegovu čast nastao je i ovaj pjesmuljak:
"Zano Sette trkom trči
K lopatici vratić grči
Stvar je neke urđence" (hitnje, žurbe)