Bilo kakva priča o njemu, koji je onako nezainteresirano stajao u nikiji, sjedeći na kamenoj sjedalu u vratima od Pila blizu nazubljenih kolotura i veriga starog pomičnog mosta s prvim bračom i trzalicom u rukama izvodeći skladne zvukove onodobnih šansona, ne bi imala nikakav učinak ili uvjetno rečeno promijenila već uvriježeno mišljenje o Bebu gradskom uljudnom oriđinalu.
Vjerojatno iz tog razloga nema ništa osobito napisano o njemu ni u Benićevoj, ali niti u Patinoj knjizi.
Iz nekih ne baš pouzdanih izvora, doznala sam da je bio poznavatelj nekoliko stranih jezika, koji su mu omogućili boravak izvan Grada, hvatajući strankinje, kod kojih bi i zimovao.
Vratio bi se ili postao dijelom gradskog ambijenta tek s prvim lastama na staro mjesto na Pilama ili u Vrata od Grada pa ne mareći tko ga sluša, nostalgično na svojoj tamburici neumorno svirao.
Odjeven u sivkasto, nekad sigurno bijelo ljetno odijelo s obveznim šeširom, bradat i brkat, ne gledajući ni lijevo ni desno, napamet je trzalicom dodirivao žice, dok bi udarao već mnogo puta odsvirane pjesme.
Post je objavljen 20.01.2014. u 10:50 sati.