O njemu se ne zna baš mnogo, jer ga je autor Galerije dubrovačkih oriđinala, uzeo tek kao suprotnost mirnom i uljudnom Karolini, opisujući tako ili radi toga i neke njegove zgode i nezgode.
Ne spominje mu se niti osobno ime, ni povijest nadimka pa ostaje da čitatelj sam izvede zaključak zašto su ga po Gradu nazivali i poznavali Lolom.
Ono što sam ipak tu i tamo našla o Loli je podatak da je živio na Prijekom (Prijeki, dio povijesne gradske jezgre) zajedno s majkom.
Bio bi stalno pijan, tj. Lola se nije (praktički) nikad ni trijeznio.
Kako bi mogao ustati iz postelje (kreveta), majka bi mu ujutro donijela 'mjericu' rakije.
Od pića je poživinčio i teturajući s kraja na kraj ulice, pjevao nezgrapnim hrapavim glasom, vrijeđajući Boga i svece, odreda i sve po spisku.
Ovo psovanje bi bilo najžešće kad bi pao pa ne bi mogao ustati s pločnika.
U ranijim jutarnjim urama još koliko-toliko priseban, prosio je na Stradunu. Nekad bi se navečer u njegovim džepovima mogao naći poneki isprošeni sitniš. Onako pijan 'amorte' (namrtvo) nije ništa znao, ali bi mu majka izvrnula špage (džepove) i uzela to jada i nevolje.
Autor opisuje jednu zgodu, kad je moljakajući novce izigravao 'sete bandijere'.
U jednoj zgodi, navodi, onako teturajući, Lola je pristupio jednom dubrovačkom sucu na koga je nabasao u prolazu, kako bi od njega iskamčio koji patakun (sitni novac).
Evo dijaloga:
„Gosparu, daj–daj mi pa-takun! (pijano je zaplitao jezikom) Ne dam, što si? Hrvat! Ne dam! Srb sam! Ne dam! Autonom! Ne dam! Pa re-ci mi ti da koji-ji sam ja onda vrag?“
(citat autora)
Ovu foru 'di sette bandiere' (sedam zastava, a bio je to podrugljivi naziv za Dubrovnik u doba Republike), a kako navodi autor, Lola ju je 'pokupio' od Karoline, jer sam nije ništa znao ni razumio, a od pića sve mu se ionako miješalo u glavi.