Marketing
DUBROVAČKI ORIĐINALI
Galerija starijih i novijih DUBROVAČKIH ORIĐINALA
Dubrovnik je oduvijek imao osobe koje je svatko znao, a da nisu bili ni bogati, ni učeni, a niti su bili vlast. Bili su to naizgled obični ljudi, ljudi iz naroda, ali po nekim osobinama ili ponašanju originalni ili po dubrovački rečeno oriđinali (origjinali).
Da najprije razjasnimo sam pojam oriđinala.
Oriđinal u dubrovačkom govoru i osnovnom značenju je originalan primjerak.
Preneseno na osobu izraz ima drugačije i šire značenje, kao: osobenjak, ekscentričan, čudak, neobična, osebujna osoba, zabavan i nekonvencionalan (originalan u ludosti), nastran čovjek kao objekt zadirkivanja i poruge ; tip gradskog unikuma, najčešće osobe bez obrazovanja, ali po mnogo čemu specifičnog primjerka naroda ili kraja iz kojega potječe ili živi.
(„... dubrovački čudaci, posebni ljudi, gradski miljenici, osobe koje je svatko poznavao koje su ušle u gradsku legendu i literaturu“), citiram: Ž. Ž. Živkovića, pseud. Vida Vuletića-Vukasovića, autora nekoliko sveščića naziva, Galerija dubrovačijeh oriđinala, Dubrovnik, 1924., Nenada Patu, koji je to priredio s dodacima, 2001. i Vedrana Benića, koji se je na njih osvrnuo u Dubrovačkom Spomenaru, 2012., a obradio one novijega razdoblja. Dakle, njihovim se pisanjem koristim ili ih citiram.
U Gradu je također u uporabi i naziv oređino s istim značenjem kao oriđino, ali češće se koristi u prenesenom značenju, kad se želi nekoga na bilo koji način (u odnosu na njegov ili njezin život, ponašanje, odijevanje, ... ), poistovjetiti s pravim oriđinalima.
Samo ovo preneseno značenje najčešće ima negativnu konotaciju za razliku od one koja se odnosi na gradske miljenike.
U Dubrovniku je oduvijek oriđino imao poseban status.
Taj status je bio stečen životom, življenjem i ponašanjem, kojemu su se ljudi smijali bez osobnog vrijeđanja i onda kad bi bili vrijeđani, a na što su se, naprosto, naviknuli.
Oriđinali za svoje postupke, ali i izražavanje kao i nerijetke otvorene ili prekrivene, a najčešće i lucidne uvrede pojedinaca, vlasti, poretka i sl., nisu pozivani na odgovornost, jer su držani samo luđacima.
Istina, bilo je slučajeva kad su na razne načine bili i sami vrijeđani, ali pozivom na literaturu, nisu nikad ostajali dužni u takvoj komunikaciji.
Još u 16. st. Marin Držić (1508?—1567), dubrovački književnik, petrarkist, jedan od najvećih hrvatskih komediografa koristit će se u svojim djelima (Dundo Maroje, Skup, Novela od Stanca) ovakvim likovima iz naroda njegovoga doba, kako bi preko njih mogao na satirični i alegorični način progovoriti o strastima i slabostima ljudi, običnog čovjeka. Preko njih mogao je biti uvredljiv bez da vrijeđa, jer su oni bili, kao i ovi o kojima ću pisati samo dio naroda koji o nekim pojavama jednako misli kao i oriđino, ali se ne usuđuje to iskazati jer nije oriđino.
Mnogo kasnije u 19. i 20. stoljeću neke likove, dakako, u drugačijem razdoblju u svojim dramama koristit će drugi veliki dubrovački književnik Ivo Vojnović (1857-1929).
---
Prije nego što prijeđem na pojedince opisane u spomenutoj literaturi, moram još jednom napomenuti kako sam se s njima bavila 2012. godine na jednom hrvatskom forumu, pa ću najveći dio prikupljenoga materijala za to pisanje (jer se nema što ni dodavati), uz simbolične izmjene iskoristiti i na ovom blogu.
Post je objavljen 27.01.2014. u 20:04 sati.