Marketing
NIKO MARINOVIĆ - KAROLINA
Bio je podrijetlom iz ugledne dubrovačke familije (obitelji). Djed mu je bio konzul u Cipru, a otac bibliofil, vrijedni prepisivač dubrovačkih klasika i ktome na glasu kao kaligraf.
Krolina je pak naslijedio gene starijih generacija Marinovića, one obilježene umnom i tjelesnom mlohavošću (maloumnost). Zaostao je u školi i kako piše autor priloga (Galerije ...), nije naučio ništa no samo 'čakati' (sricati) i to 'žlje i gore' (a ni to jada dobro).
Otac poslao ga je na zanat u šavce (krojače), ali se ni tu se nije pokazao dobrim učenikom. Otpremio ga je potom u Carigrad ne bi li se tamo čemu naučio. No, uzalud.
Niko Marinović, nadimkom Karolina, ostao je samo Karolina pa uz skulpture Miha Pracata, Gundulića, Orlanda samo još jedna, ali živa dubrovačka statua. Bilo ga je posvuda pa se je nekako stopio s licem Grada kao njegova nerazdvojiva cjelina.
Nadimak Karolina dobio je još kao dječak po jednoj naoko slučajnoj zgodi, koja je potakla nastavak priče.
U Grad je u to vrijeme došao neki Talijan s dresiranim majmunom imena Karolina. Obukao bi ga u crvenu haljinicu, da bi za novac s majmunom izvodio razne ludorije. Po završetku predstave dao bi majmunu pladanj da naokolo skuplja novac uzvikujući mu „Avanti Karolina“. (naprijed Karolina).
To se dopalo jednom tadašnjem oriđinalu, a kako je Niko Marinović bio 'maknut' i onako plah, blage čudi, pristao je na igru sličnu Talijanovu majmunu.
Obukli su ga, štoviše, i u crvenu haljinicu. Oriđino koji ga je držao na uzici vikao bi i njemu „Avanti Karolina,“ čak bi ga i udario šibom ako bi malo posustao ili predahnuo.
Od tada je Niko ostao Karolina, točnije, ponio je do smrti taj nadimak.
Djeca su mu se uvijek rugala, uostalom, kao i svakom oriđinalu iako je Karolina bio dobričina i u nikoga se nije dirao, nije prosio, nije pio i općenito je gledao svoga posla, a taj posao je bio besciljno lunjanje Gradom. Podnosio je stoički i svakovrsna dobacivanja, ne osvrćući se na različite poruge i uvrede.
Iznimka je, kojoj se žestoko opirao i protestirao, bio bi uzvik: „Mrš dogone“.
Kako je Niko bio pravi Dubrovčanin ni po kojem osnovu dogon, tako nešto mu dobaciti, bila je za njega gorka i strašna uvreda. Na koji način je reagirao na taj hotimično uvredljivi mu izazov, nije poznato, ali obzirom na opis njegove blagosti teško bi bilo povjerovati da je uzvraćao na to bilo kakvim prostačkim rječnikom. Vjerojatno bi ga takvo dobacivanje snuždilo i bacalo u još veću depresiju od one od koje je i inače 'bolovao'.
Kako je išao odjeven, vidljivo je na fotografijama.Napomenut je, kako mu je zaštitni znakom bio prljavi visoki ogrljak (kolet), koji je vjerojatno trebao označiti i njegovo podrijetlo.
Jadno i tenero (tanko, slabo, nedovoljno) odjeven, promrzao u vrijeme hladnih i burnih dubrovačkih zimskih dana, završio je u bolnici.
Umro 3. veljače /s.a., ali vjerojatno kraj18. st./ s posljednjim uzdahom: „Danas je Sveti Vlaho ...“
Autor (Ž.Ž.) piše da je pokopan kao pravi Dubrovčanin, a ne oriđino i u fusnoti dodaje i napomenu:
„Spominje ga povijest bivše Republike.“
Post je objavljen 25.01.2014. u 22:03 sati.