UN TEMPO
31.01.2014., petak
 U vis tlo bez oslonca leti, a temelji se drmaju stubokom udareni; zemlja bljuje kamenje visoko, da bi isto padalo natrag u majčinske skute. Eto odmah nevolje kad je propalo uporišta, nestalo podova, visokih kula i pokrova od crijepa. Puca vezivo na kamenu, goli krovovi zjape bez zaštite. Po nebu lazi (gmiže) tamni smrknuti oblak, reći bi da će zakriti svojom prašinom Sunce, tako da u isto vrijeme nema i Grada i dana! Sad se čuju duboki vapaj uz prasak i lomljavu i posvuda užasnu trešnju a i ti si Gosparu dobri (odnosi se na Cosima Medicija i njegovu lažnu pomoć Gradu), što moćan i uznosit na prijestolju visokom sjediš, možda čak lomljavu čuo i rušenje sjajnih dvoraca bijeloga Grada. Čega su se prestrašili morski valovi da su netragom pobjegli od obala – Vile (misli se na Nereide i legende o njihovoj pomoći brodovlju i mornarima u nevolji), koje bi zgodimice znale igrati tanahna kola Ilirska po površini morskoj, sada požuriše na morsko dno i prestrašeno pokrile uši. Čak je i Neptun uočivši s morske pučine ovu propast jauknuo i duboko u more zario glavu kako ne bi gledao propast dragoga mu Grada. Plačite nebesa! ustručavam se i pomisliti što smo sve izgubili (ovdje misli na ljude) i što je nestalo u velikoj pomutnji – stvari i tjelesa. Nekadašnji krovovi padaju i crjepovi lome ljudima glave. Tlo pod nogama šuplje zjapi, a prestrašene uši samo čuju tresak moćni: ljudima svijetlo oduzima tama, a utjehu potres. Nema nam spasa! Zlo nas tare, nemamo kamo, jer čini se da će pasti nebo na zemlju; voda nas muči i vatra – s nama i priroda gine. Mi smo, biti će, dijelovi svijeta koji će propasti. Ali ne daj strahu da diše! Pogrebna strepnja dušu sokoli slabu od nedostatnog danjega svijetla. Jadna li vremena! Nitko ne moli, nema zavjetovanja, samo duboko čuđenje i mjesto užasa – strahota. Sve na hrpu ide, ništa više nije nalik na sebe. Oznake: potres |