Marketing
Rekao bi država jednom, sad tek njezina uspomena - grobna, ako ti tako bolje zvuči.
Malo što još čitavo stoji (ostalo je): izvrnute izbe, temelji im šuplji i grede im gole, zlogukim pticama noćna sijela i zmijska legla.
Mimo ove obale proći će možda ostarjeli mornar – (nekad) veseli promatrač, a sad zapanjeni svjedok, koji će kazujući na Grad prstom, ovako uzdahnuti:
„Nekad davno mlad sam gledao Dubrovnik ovdje, kako velegrad što u slavi raste viši od Olimpa.
Kakve samo dvore sam vidio! U čudu sam vidio snažne im grede – takva se raskoš ne vidi više. Sad jadan prizor, svjedoči poguban udes. Prometnim lađama i brzim brodovima, opaki znamen razoren podzemnom silom i shrvan strašnim potresom. Gle kamenje na hrpi što nalik je mogili (visokom grobnom humku).
Nekadašnjoj ljepotici to je znak i jedini spomen – Pao je Dubrovnik! Gine sad u crnom prahu.“
Nije teško opet kuće sagraditi i grede im postaviti, ali tko će objasniti ljudsku nevolju i kobni udes? Tko će tolike smrti u jedan mah prihvatiti i razumjeti?
Vrh mrtvih gospara leže rođene im kuće, fratri kao janjad leže posred oltara, kmet na dvoru gine, a vijećnik pred Dvorom trune.
Rasparana i zgužvana odjeća - u smrti razlike nema.
Nošnja svećenička tamo sva se od krvi žari.
Skončala sva su vlastela, svijet gine posvuda, veliki i mali, s ženama snažni muževi ginu. Pomoć ne stiže, hitri bježe; opreznim, razlog; nedužnim, skrušena nada; zlatan bogatom dukat.
Isto svijetlo svakoga bije. Neskladna mjera narod tuče. Svijet opet potopljen i zgužvan, mrlje na hrpi tjelesa, (tek) gomila hladnih.udova.
Ljudi slomljenih kičmi, koliki izgubljeni životi! Drugdje po podu gmižu ljudi – ni mrtvi ni živi. Na sebe gledaju tužno i na svoju sahranu strašnu.
Ranjen i obliven krvlju prestravljen bježi, dok drugoga s leđa već sustiže hitrija Smrt.
Post je objavljen 31.01.2014. u 17:39 sati.