UN TEMPO
15.01.2014., srijeda
|
E da ne bi! Nisam nego nogom stupila na kraj kamene obale, kad se mužjak odjednom propeo prema meni, ispuštajući neki snažni, ne baš lijepi krik i rastvorenog narančastog kljuna skoro dohvatio moju nogu. Samo intuicija, brzi refleks i ravno tlo obale me spasilo da ne ljosnem.. Uzmakla sam na vrijeme, a on je oprezno, čak i ljutito ostao uz sam zid obale vrebajući, ako se slučajno ponovno pokušam približiti. Naravno, odustala sam od njih od straha i bez snimka te pošla na suprotnu obalu. Oznake: labud |