UN TEMPO
22.01.2014., srijeda
ANIŽINA Imenom Niko, a nadimkom Anižina, kojega zahvaljuje nazivu rakije od anisa, poznatom kao 'anižina', čiji je bio konzument. Bio je tip oriđinala pijanice baš te vrste alkohola. Do 50. godine života radio je kao 'kico' ili pomoćnik postolara, dakle radnik na plaći. Nažalost zapio bi ju u obližnjoj krčmi. Zato je trpio učestale uvrede i zadirkivanja svoga meštra. Poslije toliko godina pod utjecajem i djelovanjem rakije ostavio je zanat, jer mu se više nije dalo trpjeti opravdane uvrede poslodavaca o svom pijanstvu i neredu na poslu. Istina, ni meštar ga nije više podnosio, posebice njegovu površnost u poslu. Bio je on zahvalna meta gradskih lera (gradski vragolani), koji su mu s porugom uvijek nešto dobacivali. Dakako, nije ni Niko bio sveta duša da bi to otrpio i ostao dužan zafrkancijama, obično bi ima narogušen uzvraćao gotovo uvijek istim uzvicima: „Razza di can!“ (pasja sorto),„Becco fudrato!“ (jarčine ili doslovno dvostruki, dupli jarac; jarac nad jarcima). Niko je bio redoviti posjetitelj i gradskih crkava, gdje bi u raznim svečanim prigodama i pod različitim izlikama (crkvenim parolama) skrušeno i tugaljivim glasom skupljao na vratima milodare (ne za crkvu, za sebe). Kako je povremeno i prisluživao, nerijetko bi zaboravio zbog kojega posla je negdje upućen. Jednom ga je jedna žena uputila da kupi 'konca bijeloga' (rakije). Vratio se natrag neobavljena posla uz dreku ispod gospodaričina prozora: „Koje si mi ono rekla rakije? Je li šklete (obične) ili annnižine?“ Toj dernjavi zahvaljujući, navode, stekao je i svoj nadimak Anižina. |