29.12.2021., srijeda

Sramoćenje koje se već udomaćilo i postalo obično Sve sudionike u procesu sramoćenja vezano uz doktorat Vice Mihanovića valjalo bi degradirati i trajno ukloniti iz bilo kakvog obrazovnog procesa, oni su se sami potpuno i nepopravljivo diskreditirali, ne samo kao znanstvenici i nastavnici nego i kao ljudi. Taj doktorat je više njihova sramota nego sramota Vice Mihanovića, što se njega tiče, taj rad samo ukazuje na njegov intelektualni doseg. Vrlog Vicu je dovoljno samo malo pomnije pogledati, ne treba ni usta otvoriti, da vidiš o kakvom je lumenu riječ. Ili je on to tek za Andreja Plenkovića koji je svojski podmetnuo leđa kako bi HDZ imao još jednog doktora znanosti baš primjerenog intelektualnoj HDZ-ovskoj kremi. Al' hajdemo ovako, kad bi vam se i dogodilo da trešteni pijani napišete onakve nesuvislosti ili bar ne ispravite Googleov prijevod plagiranog teksta, onda biste kad se otrijeznite sve napisano poderali i bacili u smeće, jer taj rad jest ordinarno smeće. Nesuvislo i nečitljivo! Da sam ikad u životu napisao išta makar slično tome, a napisao sam stotine i stotine stranica što izvještaja, što referata, što elaborata, pritom ne računam bar tri tisuće stranica mojeg bloga, čuvao bih se da makar ne sretnem koga poznatog i ne umrem od srama. Ali Vice Mihanović tih problema nema, on je HDZ-ovac, a poznato je da oni srama nemaju. Srama nema ni njegova mentorica, ni članovi komisije, a bogami ni svi članovi povjerenstva za ocjenu Vicinog doktorata koji su zaključili što su već zaključili i Senatu predložili što su već predložili, a jednako je besmisleno i nesuvislo kao i Vicin doktorat. I nitko s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku da se pridruži profesorici Slavici Singer, a ona je o Vicinom plagiranju rekla sljedeće: "Analiza načina referiranja u ovoj doktorskoj disertaciji pokazala je krajnje nepoznavanje ili ignoriranje pravila akademske komunikacije, što je nedopustivo i takvoj disertaciji mentor nije smio dati zeleno svjetlo, niti je Stručno povjerenstvo moglo prihvatiti disertaciju i donijeti odluku o obrani disertacije. Takva disertacija nije smjela doći do obrane." i s gnušanjem osudi svu sramotu koju su neodgovorni sudionici u procesu nanijeli i sebi i Osječkom sveučilištu. O Mihanovićevoj disertaciji i nedopustivom prepravljanju davno obranjene disertacije svoje su mišljenje iznijeli umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Žarko Puhovski, bivša ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, kao i aktualni Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs. A profesor Ivo Bićanić, nakon što je pročitao Mihanovićevu disertaciju, je rekao: "Na ozbiljnom sveučilištu to ne može biti doktorat." Na ozbiljnom sveučilištu ne može, ali može bez problema na sveučilištu koje kontrolira Andrej Plenković čelnik najnovijeg i „neporočnog“ HDZ-a, koji je vrlo vjerojatno i osobno pritisnuo „društvo“ na Ekonomskom fakultetu Osječkog sveučilišta da učine sve da njegov miljenik Vice Mihanović, minusinteligent iz Splita, ostane s doktoratom znanosti. Tko šiša, ne samo zakone, propise i statute, nego i zdrav razum!? S time pak, kako je dobro poznato, ni HDZ ni Andrej Plenković niti su imali niti imaju ikakvog problema. Istini za volju u HDZ-u su plagiranja i prevare modus operandi, pa Vice Mihanović nije ni sam ni usamljen, sjetimo se samo doktorske disertacije Pave Barišića ili plagiranja diplomskog rada Milijana Brkića, što je ondašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko prozvao kompilacijom. Pavo Barišić samo nije postao ministar i eno ga već kako vedri i oblači na Hrvatskim studijima … Ipak pravi kapitalac na tom području je utemeljitelj HDZ-a Franjo Tuđman za čiju je doktorsku disertaciju obranjenu na FF u Zadru akademik Ljubo Babić dokazao da je plagijat, pa je podigao i optužnicu protiv Tuđmana kojega je od suđenja i vjerojatno osude spasila prerana smrt Ljube Babića. Franjo Tuđman ober-lažov i manipulator, koji nije napustio JNA kako bi se mogao baviti znanstvenim radom, već je iz JNA istjeran, svim silama se trudio doktorirati na FFZG, ali tamo nisu imali razumijevanja za njegova prenemaganja i on sasvim sigurno na FF u Zagrebu ne bi doktorirao nikad. Ili možda i bi, ako bi prije uspio otkloniti dvojbe oko svojeg dodiplomskog obrazovanja, nedostatka magisterija, nepostojanja znanstvenih radova objavljenih u respektabilnim znanstvenim časopisima, što je tada bio uvjet za pristupanje obrani doktorata, a vjerojatno je i Ljubo Babić skrenuo pažnju na neke dijelove Tuđmanove disertacije koje je uredno prepisao. Oznake: Vice Mihanović, doktorska disertacija. plagijat, Osječko sveučilište, slavica singer, Ivo Bićanić, andrej plenković, Franjo Tuđman, Ljubo Babić

- 10:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.11.2021., srijeda

Američki ekspedicioni korpus za Zapadni Balkan Izgleda da je situacije u i oko BiH dojadila i Bogu i ljudima kad se Joe Biden odlučio na Zapadni Balkan uputiti izuzetno jak „ekspedicioni korpus“ sastavljen od iskusnih diplomata koje resi poznavanje prilika na Balkanu, a neki čak i dobro govore jezik hrvatski, srpski, bosanski … Njihova zadaća je da „poslože stvari“ i dovedu BiH u stanje da poštujući principe Daytonskog sporazuma može funkcionirati kao uređena država i prestane biti prijetnja miru. Naime svakom pametnom je jasno da je situacija u BiH, prvenstveno radi rušilačke politike Beograda i Zagreba takva da lako može izmaći kontroli. Američki Predsjednik je tim činom pokazao da neće imati razumijevanja jednako za svesrpsku politiku Beograda, „posebnoskrbnu“ politiku Zagreba i „piškili bi, kakili bi“ politiku EU kad je BiH u pitanju. Navještava se da će glavni „pravac udara“ američkog ekspedicionog korpusa biti inzistiranje na postizanje dogovora oko konfliktnih pitanja unutar BiH, a onda i u okruženju, a stidljivo se najavljuje da će, ukoliko to ne bi bilo moguće, rješenje biti nametnuto silom. Ne ulazeći sad u razloge uništenja SFRJ i nemalu ulogu CIA u tom procesu, zapitajmo se zašto je EZ, kasnije EU, bila onako mlitava početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kad se rat na Balkanu razbuktao, pa su Ameri morali vaditi vrelo kestenje iz vatre i Washingtonskim sporazumom okončavati agresiju RH na BiH i uspostavljati FBiH kao federaciju naroda, a ne federaciju teritorija kako je to Franjo Tuđman u svojim nastojanjima razbucavanja i podjele BiH htio. Godinu i pol dana kasnije su opet Ameri Daytonskim sporazumom okončali rat u BiH. Ja osobno mislim da je svojevrsno isključenje Rusije iz procesa okončanja sukoba u BiH bila katastrofalna greška, a jel' bila pokazat će se budu li Rusi na VS OUN stavili veto na imenovanje visokog predstavnika i ostanak EUFOR-a u BiH. Ameri su očito shvatili da se u Beogradu i Zagrebu u politici prema BiH ništa nije promijenilo jer je na djelu politika koju su, kad je BiH odnosno njena podjela u pitanju, u Karađorđevu u ožujku 1991. dogovorili Milošević i Tuđman. Smatralo se da će prijetnja sankcijama koje je VS OUN navijestilo RH, što je dovelo do Washingtonskog sporazuma, konačno „odbiti“ Tuđmana od BiH, ali pokazalo se da je to račun bez krčmara, Tuđman se podjele BiH nije odrekao, pa se govorilo kako „Tuđmana iz BiH kroz vrata istjeraš, a on se kroz prozor tamo vraća“. Dobro, što se Hrvatske tiče, situacija se malo smirila u Sanaderovo doba, on nije bio tako gorljiv što se BiH tiče. No današnje hrvatske vlasti kad je BiH u pitanju nastavljaju tabanati Tuđmanovim putem, stječe se dojam da te vlasti nemaju pametnijeg posla nego neprekidno trabunjati o tobože neravnopravnom položaju Hrvata u BiH, jer eto čak i njihovog člana predsjedništva BiH biraju Bošnjaci, a istina je da ga biraju i Bošnjaci kao što je istina da i člana predsjedništva iz redova Bošnjaka biraju i Hrvati. Nitko da se zapita ili da vlasti u Zagrebu zapita, čekajte malo, kako to da na izborima za člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda Bošnjaci svoje glasove daju Komšiću, a ne Čoviću, pa onda Komšić nije član predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda, a Čović bi bio!? Odriču li te nedotupavne vlasti Komšiću hrvatstvo ili je možda u pitanju to što Komšić smatra državu BiH svojom domovinom, a Čović Hrvatsku? Znači kad bi Bošnjaci na izborim svoje glasove dali Čoviću, koji bi radio u interesu Zagreba, a protiv interesa BiH, onda bi bilo sve u redu i izbornom zakonu ne bi ništa falilo. Uostalom ništa manje nedotupavne nisu niti izjave predsjednika RH Zorana Milanovića da je on predsjednik Hrvata u BiH!? (sic!) U kojem i čijem ustavu to stoji? Na kojim i čijim je izborima izabran na tu funkciju? I gdje, kad i zašto je odustao od Željka Komšića za kojega je upravo on ne tako davno korteširao u Sarajevu? Predsjednik s beskarakternim karakterom. Na to da je politika Zagreba prema BiH nakaradna upućuju i protesti njemačkih eurozasatupnika koji su svojim hrvatskim kolegama, a onda i vlastima u Zagrebu žestoko spočitnuli da su sve vrijeme hrvatskog predsjedanja EU koristile gotovo isključivo na čekićanje o neravnopravnosti Hrvata u BiH, jel' samo zato što im Hercegovina služi kao praonica novca isisanog iz hrvatskog proračuna. A počelo je tako da se F BiH iz Zagreba prikazuje kao isključivo bošnjački entitet, pa bi onda red bio da se oformi i treći, hrvatski, entitet. O hrvatskom entitetu se danas toliko ne čekića, danas je moderno lupati o promjeni izbornog zakonodavstva u BiH, pa da na izbore za člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda izlaze isključivo Hrvati, a kandidate će iz redova HDZ BiH predložiti Zagreb. Eto, radi „mirne Bosne“ očekujem da Ameri sabiju rogove u glavu, malo je reći nedotupavnim, vlastima u Zagrebu. Naravno da bi u čitavoj priči valjalo diskretno postići dogovor s Rusima, kako bi se Dodiku izbio iz ruku adut „ruske potpore i zaleđa“ njegovoj rušilačkoj politici, na što se on sve vrijeme poziva. Nekako imam dojam da je šef CIA u nedavnom podužem razgovoru s Putinom i o tome razgovarao. Ako američki ekspedicioni korpus uspije pacificirati Beograd i Zagreb i efikasno spriječi njihovo nekontrolirano vršljanje po BiH, a onda i prisili EU da se aktivnije angažira na pitanjima obuzdavanja Zagreba i stabilizaciji prvenstveno političkih prilika u BiH, valjalo bi čak razmisliti o njenom prekorednom prijemu u članstvo EU, BiH bi dobila šansu u kojoj bi mogla iskoristiti svoju prednost što ona nije prezadužena država. Bilo kako bilo ja osobno ovom američkom „pohodu“ od sveg srca želim da uspije. Oznake: Zapadni Balkan, Bih, Joe Biden, Daytonski sporazum, Beograd, Zagreb, cia, EU, Franjo Tuđman, F BiH, izborni zakon, rusija

- 08:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.11.2021., ponedjeljak

Gauleiteri i oni drugi Tužno je saznanje da mnogi, iako rođeni kao ljudska bića, do svoje smrti ne uspijevaju stasati kao poštovanja vrijedni ljudi. Prebirući između svih onih što su ispilavljeni i stasali u Tuđmanovom inkubatoru zvanom MVP, od Mate Granića preko Ive Sanadera do današnjih dana, na prste bismo mogli nabrojiti one koji doista vrijede i koriste narodu i državi, sve je prepuno ništarija, među kojima prednjače oni pravnog obrazovanja, a upravo takvi od dolaska HDZ na vlast u Hrvatskoj „kroje kapu“ i narodu i državi nepokolebivo ih vodeći u ponor. Tko su što su i kakvi su dobro je vidljivo i u ovom epskom psihijatrijskom „hvatanju za grkljan“ momaka s „velikim mudima“ s Pantovčaka i Banskih dvora. U tom čerupanju u kojem se ne biraju riječi pao je i izraz „Gauleiter“ predsjednika RH na račun tobože neprihvatljivih ponašanja članova Vlade i njenog predsjednika. Ako se dobro zna kuda spada, na koje područje i kojem vremenu taj izraz pripada, odgovor predsjednika Vlade nije trebalo dugo čekati: „On govori o HDZ-u kao nacističkoj stranci. Nisam čuo da je netko reagirao. To je sramotno, uvredljivo, lažno. Nije dovoljno da krši Zakon o sudovima, Zakon o obrani, nego naziva HDZ koja je dobila povjerenja građana, koja ima parlamentarnu većinu, nacističkom strankom.“ Predsjednik vlade dobro zna što je i kuda spada „Gauleiter“, malo veći mu je problem svrstavanja „starog hrvatskog pozdrava“ ZDS. Zamisli ti samo to „… on naziva HDZ koja je dobila povjerenja građana, koja ima parlamentarnu većinu, nacističkom strankom”…, kao da NSDAP od dolaska Hitlera na vlast pa do kraja 2. Svjetskog rata nije imala plebiscitarnu podršku u redovima njemačkog naroda, što je ako se vodimo Plenkovićevom logikom izraz najveće demokratičnosti. I nije Milanović prvi koji je HDZ doživio kao nešto opasno i nešto što veze ne samo s demokracijom, nego ni zdravim razumom nema, ali ima s ustašijom, koja usput rečeno Milanoviću uopće ne smeta, pa ga je onaj kunktator i lijenčina Ivica Račan, nakon što je Franjo Tuđman na osnivačkom saboru HDZ-a izjavom da „ … NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego i izraz ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom …“ toj tvorevini dao legitimitet, prozvao „strankom opasnih namjera“, umjesto da je to nacifašističko smeće odmah zabranio. No kako Franjo Tuđman nikad nije smio postati netko tko odlučuje o sudbini naroda i države, tako ni Ivica Račan nikad nije smio postati čelnik SKH, iz današnje perspektive Ivica Račan je zapravo doveo Franju Tuđmana na vlast u Hrvatskoj. Klaus Kinkel, njemački ministar vanjskih poslova, je prilikom svoje zadnje posjete RH 1998., kad je shvatio da Tuđman, usprkos svim potpisima na brojnim sporazumima, ne mijenja svoju politiku posebno prema BiH, vrlo razočaran i ljut, neki kažu i bez pozdrava, napustio Predsjedničke dvore, rekavši po povratku svojima u Njemačkoj da „Franjo Tuđman na pragu 21. stoljeća u srcu Evrope uspostavlja nacionalsocijalističku državu“. Iako Mate Granić u svojim memoarima spominje da mu je Klaus Kinkel rekao da Hrvate u BiH vode lopovi, ovo s nacionalsocijalističkom državom ne spominje. A tko je sve vrijeme njegovog svevlašća pružao pun suport tom Tuđmanovom ludilu i bio mu glavni oslonac, ako to nije bio nacionalsocijalistički HDZ. Dakle predsjednik RH, Zoran Milanović, nije bio nimalo originalan u svojem izričaju, bilo je i onih prije njega koji su prepoznavali pravi karakter HDZ-a. Oznake: mvp, Pantovčk, Banski dvori, HDZ, Franjo Tuđman, stranka opasnih namjera, Klaus Kinkel, Bih, nacionalsocijalistička država

- 12:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.08.2021., petak

Veličanstvena pobjeda nad zdravim razumom i čovječnošću Dan je pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, ulice su pune razdraganih ljudi koji mašući hrvatskim zastavicama pjesmom i plesom slave taj prevažni datum. Najvažniji u hrvatskoj povijesti, reći će hrvatska bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin. A niste to vidjeli? Ništa čudno, nisam ni ja. Predsjednik R Srbije Aleksandar Vučić na skupu za žrtve „Oluje“ u Busijama 04. 08. 2021.: “Ovo je Hrvatima Dan pobjede. Pobjede nad kim?“ A ja mu, iako znam da on baš i nije nevinašce, odgovaram: „Nad zdravim razumom i čovječnošću.“ Jučer, 05. 08. 2021., su uglavnom oni koji su se time okoristili, u Kninu proslavili 26. godišnjicu VRO „Oluja“ kao „najveće vojne pobjede u hrvatskoj povijesti“. Ostat će vječna tajna bi li ti i takvi jednako slavili da se nije umiješao prst sudbine pa u „vječna lovišta“ poslao Tuđmana, Šuška, Červenka i Bobetka kojima je Tužilaštvo Haaškog suda „dahtalo za vratom“, radi prebrojnih zločina koje je hrvatska strana počinila u ratu, jednako u Hrvatskoj kao i u BiH. Optužnica je sastavljena jedino za Bobetka, ali je i on uspio „klisnuti“ za Tuđmanom. Uz prst sudbine umiješali su se i Ameri koji su u „Oluju“ bili direktno umiješani, ne samo kao savjetodavci, primjerice uništili su aerodrom u Udbini i radarske sustave tzv. VRSK, pa je prijetila opasnost da budu proglašeni suučesnicima u zločinima, zato su se preko predsjednika Haaškog suda Therona pobrinuli da Čermak, Gotovina i Markač budu oslobođeni, a to znači da zločina i nije bilo, pa ni Ameri ne mogu biti umiješani. Ili bi možda da su pobrojani baš svi osuđeni sve bilo isto, jer ovi hrvatski mlatimudani iz redova hrvatske političke elite presude Haaškog suda i onako ne priznaju. Odnos hrvatskih vlasti prema osuđujućoj presudi HR HB šestorci je skandalozan, samo ne znam jel' to radi same presude ili njenog obrazloženja u kojem se govori o UZP-u na čijem je čelu bio Franjo Tuđman, što je zapravo potvrda da je RH izvršila agresiju na BiH. U hvalospjevima braniteljima i genijalnom političkom vodstvu „hrvatskog velikana“ dr. Franje Tuđmana izredao se čitav politički vrh, ta nije mala stvar, reći ćete, u "briljantnoj oslobodilačkoj operaciji" koju su planirali i izveli najsposobniji general-podnarednici Legije stranaca uz svesrdnu pomoć general-konobara, general-šofera, general-montera, general-harmonikaša … pobijediti treću komunističku i četvrtu vojnu silu Evrope, misleći pritom naravno na JNA, koje te 1995. već više od četiri godine nije bilo. Dakle laž; kad bi bar bila jedina!? Ali prema slavogovornicima na proslavi u Kninu nema mjesta ni bilo kakvim sumnjama o nekakvim dogovorima između Tuđmana i Miloševića, to je samo pokrenut moćni vojni stroj upravo stasale "regionalne vojne sile", koja je pobijedila "treću komunističku i četvrtu vojnu silu Evrope" ... Pa onda „zlonamjerne priče“ o nekakvom izgonu Srba! Kakva izgon Srba, što vam je, pa "hrvatski George Washington" nudio je tim Srbima, tom remetilačkom faktoru u Hrvatskoj, sva manjinska prava "prema najvišim svjetskim standardima", tako da je odbijao s njima razgovarati čak i o kulturnoj autonomiji, prethodno im, preglasavši ih majorizacijom, postupkom koji je prema odredbama međunarodnog prava nedopustiv, oduzevši status konstitutivnog naroda, kakav su u SRH imali ... Uostalom zna se da su se Srbi samoizgnali jer nisu mogli podnijeti nikakvu hrvatsku državu toliko da su u njoj živjeli 400 godina, a zajedno s Hrvatima je kao nacionalnu državu hrvatskog naroda i uspostavili 09. 05. 1944. Toliko i o tome. Ne, nije Franjo Tuđman nikad rekao da će "nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske", bilo bi to u potpunoj suprotnosti s prirodom njegovog dobrostivog, tolerantnog i nadasve čovjekoljubivog bića ... Ne nije on na Brijunima uoči VRO „Oluja“ vojnim zapovjednicima naložio da "Srbima treba zadati takve udarce da naprosto nestanu" ... Ne, nije ljudska nakarada Gojko Šušak, ministar obrane RH, dao naputak za razaranje kuća i gospodarskih objekata u vlasništvu hrvatskih Srba, tako da se "nemaju kamo vratiti, čak i ako to požele", jednako kao što ista ništarija nije pokrenula ni program "droga za oružje", jednako kao što nije rekao da mu je "svejedno koliko će vojnika poginuti jer su oni u ratu i tako potrošna roba" ... Svaki hrvatski političar koji nešto drži do sebe podučit će nas da smo operacijom "Oluja" konačno pobijedili u ratu sa Srbijom, a oni u Srbiji pojma nemaju da su bili u ratu s Hrvatskom, niti da su tamo nešto okupirali ... Tomu je tako zato što isprani mozgovi u današnjoj Srbiji pojma nemaju ni o čemu, ne znaju da u Srbiji u vrijeme „Oluje“ apsolutnu vlast nije imao Tuđmanov prijatelj Slobodan Milošević, već su vladali Vojislav Šešelj, Mirko Jović, Milan Paroški, Željko Ražnatović - Arkan, Brana Crnčević ... i slične eminencije ... Tko mari što je temeljem Sarajevskog sporazuma od 02. 01. 1992. JNA napustila Hrvatsku, a nakon što je "balkanski krvnik", Slobodan Milošević, intimus "hrvatskog Georgea Washingtona", Franje Tuđmana, preuzeo potpunu kontrolu nad ostacima JNA, nakon Kadijevićeve ostavke, nijedan vojnik iz Srbije nije kročio na hrvatsko tlo? Važno je da su hrvatski branitelji u VRO „Oluje“ tu JNA vojnički smlavili 4 godina poslije njenog odlaska iz Hrvatske.(sic!) Pa tko, takvu “veličanstvenu“ pobjedu „regionalne vojne sile“ ne bi slavio!? Valjda "regionalna vojna sila" zaslužuje relevantnog neprijatelja kojeg će pobijediti, a to je u to vrijeme mogla biti dva-tri puta vojnički jača VJ, a ne tek slomiti pobunu nekakvih 5 % vlastitih državljana!? Trebali su samo krenuti vojnički „oslobađati“ Istočnu Slavoniju, ali je brat Sloba preko Hrvoja Šarinića poručio bratu Franji da on u tom slučaju neće imati drugog izlaza nego poslati trupe VJ na zapad preko Dunava, pa …. Tako je Istočnu Slavoniju umjesto „regionalne vojne sile“ morao „oslobađati“ američki general Jacques Paul Klein u okviru misije UNTAES. Da stvari budu gore javljaju se "kojekakvi smutljivci i mutikaše, jalnuški diletanti, ne samo crni, nego i crveni, žuti i zeleni vragovi" koji ne prihvaćaju proglašene istine, ne smatraju DR svetim, već naprotiv govore o njemu kao o potpuno nepotrebnom dogovorenom ratu za teritorije i provedbu etničkog čišćenja eufemistički nazvanim „humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“, koji je bio i zvučna kulisa za mega-pljačku koju je u Hrvatskoj izvela HDZ nomenklatura pod dirigentskom palicom "hrvatskog državnog poglavara" ... Ti isti ne priznaju herojstvo "hrvatskih vitezova", omalovažavaju hrvatske branitelje, pričaju o nekim i nekakvim nepostojećim i ničim dokazanim zločinima, koje su oni kao počinili, a dobro je poznato, sam predsjednik najviše instance sudbene vlasti je to rekao, da se u obrambenom ratu, u kojem se brani od napada tako da vlastita paravojska napada legalnu oružanu silu, ne može počiniti zločin ... „Spaljena zemlja“ i na pravdi Boga pobijena starčad u bivšem UNPA sektoru Jug ne ukazuju ni na kakav zločin, a pogotovo ne zločin kojeg bi počinili hrvatski branitelji, toga, ako je i bilo, počinitelji su potpuno nepoznati, koji su u „zatvoreno područje“ ušli nepoznatog dana u nepoznatom broju. A to što su promatrači OUN, EZ i drugi u svojim svjedočenjima pred Haaškim sudom pojedine jedinice HV opisivali „prije kao razbojničke družine nego li organiziranu vojsku“ (Alun Roberts) ne znači baš ništa jer primjerice predsjednik Republike zna da je u vrijeme VRO „Oluja“ u redovima HV vladala „zavidna stega“! Pa ti vidi, promatrači koji su bili na licu mjesta ne znaju što su vidjeli, to je Zoran Milanović krijući se od rata u Bruxellesu bolje vidio. A Andrej Plenković mu je tamo sekundirao. Zato obojica sve znaju o onome o čemu ništa ne znaju. I zato su prema generalu Pattonu izuzetno opasni ljudi; znaju previše o premalo toga. Zoki-Zorul u svojoj adresi nije izdržao, morao se očešati i o BiH i Haaški sud, poručujući da je on taj koji će reći jel' nešto zločin ili nije i tko je zločin počinio ili je za zločin odgovoran; to nikako ne može biti Hrvat, a pogotovo ne BiH katolik, potomak podanika Mostarskog paše, kakav je i sam. Kritičari ništa ne znaju niti pojma imaju o tome da su im branitelji stvorili državu i osigurali to da danas ne moraju pisati ćirilicom, kako su to oduvijek morali, kao recimo Vlado Šeks kad je pisao Advokatskoj komori u Novom Sadu ... Neprocjenjivo je da Hrvati danas slobodno mogu stati na Terazije u centru Beograda i vikati "Ja sam Hrvat!", što nikad prije nisu smjeli, jer nisu smjeli ni priznati da su Hrvati, osim što su ih pri popisu stanovništva popisivači kundacima tjerali da se upišu kao Hrvati. Uvijek se na Terazijama i drugdje po Beogradu smjelo i moglo proderati „Ja sam Hrvat!“, samo što bi takvog Beograđani, kako onda tako i danas, smatrali idiotom. Opravdano! A da se radi o nečem veličanstvenom pokazuje i današnja nikad brojnija bulumenta kostimiranih performera Stepinčeve crkve da naglase katolički identitet hrvatskog naroda i svoju ulogu čuvara tog identiteta. Koliko ja znam KC u Hrvatskoj nije autokefalna ili ona to možda i je al' samo u Mostarskom pašaluku. Pa sretan vam Dan puta u nestanak! Oznake: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatsk, Aleksandar Vučić, VRO Oluja, Franjo Tuđman, proslava u Kninu

- 22:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.07.2021., nedjelja

Iz zbirke „antologijskih“ misli Zorana Milanovića Franjo Tuđman: „Da Hrvatska nije željela rat, rata u Hrvatskoj ne bi bilo.“ To je ključna istina o DR. Besmisleno i bespotrebno landrajući zemljom i cyberprostorom, govoreći o svemu što mu na um padne, znajući o tome išta ili ništa, a najčešće zna previše o premalo toga, ne propuštajući se dodvoravati kome smatra da treba i ne propuštajući se pozivati na Ustav i zakonitost postupanja kad smatra da treba, na način kako on smatra da treba, doznajemo kako si stvari zamišlja čovjek pravnog obrazovanja ispilavljen iz Tuđmanovog inkubatora bagre i brabonjaka, MVP, koji bi želio da ga razlikujemo od Plenkovića, Jandrokovića i drugih HDZ-ovih korifeja pravnih znanosti. Ako izuzmem rašomonijadu oko izbora predsjednika Vrhovnog suda i „izleta“ u Split i Brezovicu povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe, uvijek su dobrodošle teme DR i „položaj Hrvata u BiH“. I tako je u četvrtak 01. 07. 2021. predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, Zoran Milanović, sudjelovao u Karlovcu na predstavljanju monografije Specijalne jedinice policije GROM Policijske uprave Karlovac u Domovinskom ratu, te između ostalog rekao: "Nikoga ne bi trebalo biti sram istine, nitko se ne bi trebao uvrijediti, ali istina može boljeti. Naša istina ne boli, ona je dobra, teška, krvava, recentna i doprinos Gromova u toj borbi za Hrvatsku je bio ogroman". "Rat je težak i krvav, posebno kada u njega idete bez organizacije, kada iz policije stvarate vojsku i kada se morate boriti protiv neprijatelja koji je jači ili naoružaniji i ima startnu prednost. Događaju se greške, kršenje ratnog prava. Mi smo pravna država i ponašali smo se u danim okolnostima dobro. Za zločin je propisana kazna, ali postoji razlika između kazne i zlostavljanja, mrcvarenja". A onda ne mogavši izdržati predsjednik je ničim izazvan progovorio o Mihajlu Hrastovu, tada policijskom specijalcu koji je ubio 13 i ranio dvojicu razoružanih i zarobljenih pripadnika JNA u rujnu 1991. na Koranskom mostu u Karlovcu, te rekao sljedeće: "Ja znam da ovo što govorim neće svima dobro leći, zato ću biti vrlo jasan i ponoviti da me ne hvataju za riječ. Dakle, to je situacija koja traži koordiniranu i visoku političku akciju, potpuno čiste savjesti: ako si kriv, kažnjen si, ali kazna ima svoju granicu i kao što rekoh, ne smije se pretvoriti u zlostavljanje. Što da ljudi koji su već odgovarali za svoje grijehe rade, da opljačkaju banku? To ne može riješiti sam nijedan ministar, to ne može riješiti državno odvjetništvo jer dolaze u situaciju da oni moraju kršiti zakon. Dakle, to može oprezno, sućutno, inteligentno riješiti predstavničko tijelo i hrvatska vlada. Ako hoće, a ja sam siguran da hoće. Ne smijemo dopustiti da se ponašamo kao zadnji naivci. Greške i zločini se događaju. Mi smo imali i tu epopeju i katastrofu s Haagom, koja je na kraju završila sretno za nas u najvećoj mjeri, ali to je visoka cijena i visoka lekcija" Kao usporedbu predsjednik je naveo Ameriku, u kojoj američkim vojnicima, kada „prijeđu granicu“, sude američki vojni sudovi, pa se predsjednik RH pita: "Natjeraju li ih onda da njihovi unuci prodaju svoju šljivu i njivu? Ne! Dakle, ti ljudi imaju određenu vrstu sigurnosti da će, kad prijeđu crtu, država stajati iza njih, pravedno ih sankcionirati ako za tim postoji potreba, ali ih neće zlostavljati". Predsjednik nam sugerira da se Mihajla Hrastova zlostavlja (sic!), ali ne zato što mu se sudilo 20 godina, nego valjda zato što ga se osudilo na kaznu zatvora kao da je prouzročio saobraćajnu nesreću sa smrtnim posljedicama. "Ovakvih slučajeva ima puno, pravda je podijeljena, Hrvatska nije bježala od toga, u rat se ne ide kao u autoškolu, to nije obični građanski ugovor, to je savez i kalež vjere i povjerenja u kojem netko riskira svoj život, u kojem netko može ugroziti tuđi život, život neprijatelja i kada se to dogodi, treba pravde. Ovdje više nema pravde, ovo je potrošeno". Ovdje predsjednik RH vapi za pravdom za počinitelja, pravda za žrtve ga ne zanima. Još jednom je istaknuo da potpredsjednik vlade Medved radi što može. "Ali zakon ga tu ograničava. Zna se tko i kako može promijeniti hrvatske zakone. Mi smo država vladavine prava, mi smo članica Europske unije, saveza zapadnih država koji je branjen u povijesti dok još nije postojao upravo na ovim prostorima i obranjen je. Tu smo, borimo se za svoj ponos, ne pretjerano gorljivo, nego racionalno, svjesni da smo prošli, i vi prije svega, kroz lekciju kroz koju nije prošao nijedan moderan europski narod. Nismo to tražili, ali to sada imamo, to je iza nas, to iskustvo imamo i tu snagu imamo" Da, gospodine predsjedniče, započneš rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja sve u obranu „saveza zapadnih država“ još nesvjesnog da uopće postoji, a zapravo služenju onima kojima smo vjekovima u statusu naroda slugu služili sve do 1945., a onda smo u NOR-u stekli pravo na status narod heroja, koji nismo znali očuvati, nego smo bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin iz naših redova, predvođenim Franjom Tuđmanom dopustili da nas ponovo vrate u status naroda slugu. No vratimo se mi Hrastovu, gospodine predsjedniče, on ubija razoružane pripadnike još uvijek jedine legalne oružane sile države u kojoj je Hrvatska jedna od federalnih jedinica, koja je pošla putem nasilne secesije. Da je američki vojnik napravio to što je napravio „hrvatski vitez“, Mihajlo Hrastov, na Koranskom mostu, tog rujna 1991. američki vojni sud bi ga vjerojatno osudio na najmanje doživotnu zatvorsku kaznu, bez prava na pomilovanje, a američka država bi preuzela odgovornost i obeštetila žrtve. Ne njega, zaboga! No da vidimo kako to Ameri rade: Početkom 2000. je u Vinici na Kosovu američki stožerni narednik Frank Ronghi silovao i ubio 11-godišnju Albanku i već krajem 2000., nije se odugovlačilo, niti čekalo 20 godina, osuđen je pred američkim vojnim sudom u Wuerzburgu u Njemačkoj na kaznu doživotnog zatvora, bez prava na pomilovanje. Znalci kažu da bi, da mu je suđeno u SAD, bio osuđen na kaznu smrti. Uz Ronghija „stradali“ su i neki njegovi suborci ali i dočasnici i časnici, kažu njih ukupno 23, koji su na bilo koji način, pa i pokušajima zataškavanja opstruirali pravdu i to novčanim kaznama, degradacijama i nečasnim otpustom iz vojske. Nisu ih „kažnjavali“ unapređivanjem, ni članstvom u Kongresu i Senatu USA, kao neke poput Merčepa, Glavaša, Sačića … poslaničkim mjestom u Hrvatskom saboru. No dobro, gospodine predsjedniče, znam da se radilo o zarobljenim „agresorskim“ vojnicima, a po vama i nije nikakav grijeh ubiti ih i ubojici se po vama i ne bi sudilo da nema tih prokletih zakonskih odredbi pa i onih međunarodnog ratnog prava koje štite ratne zarobljenike. I na kraju, nema država što stati iza uniformiranog zločinca, njeno je da mu sudi za zlodjela. A žrtve treba obeštetiti, tu sumnje nema i to bi trebala učiniti država, ali samo u slučaju da je preuzela odgovornost za njegov zločin i da je Hrastov u zatvoru gdje izdržava kaznu od dva puta po četrdeset godina. Oznake: Zoran Milanović, Franjo Tuđman, dr, Mihajlo Hrastov, Koranski most, zločin, Suđenje

- 08:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.06.2021., nedjelja

„Obnova hrvatskog kraljevstva“ … … bila je najava procesa koji je Franjo Tuđman iskoristio da 1991. zajedno sa Slobodanom Miloševićem spriječi ponuđeno prekoredno članstvo SFRJ u EZ. U kategoriju vrlo opasnih ljudi sude oni koje je general Patton označio kao one koji „previše znaju o premalo toga“ i ljudi s poslanjem, dakle onih koji su po vlastitoj predodžbi sudbinski predodređeni za velika djela, od „veličine“ kojih onda pate čitavi narodi kroz više naraštaja. Franjo Tuđman je primjerice udovoljavao obim kriterijima koji obilježavaju opasne ljude, znao je previše o premalo toga i bio uvjeren u svoje mesijanstvo. On sam po sebi ne bi bio opasan da mu hrvatski narod nije nekritički poklonio povjerenje, a on ga odlučno poveo u propast i narod koji je na „svenarodnom referendumu 1941. – 1945.“ (Igor Mandić) preveden iz statusa naroda slugu u status naroda heroja, u procesu „stvaranja države“ opljačkao i ponovo preveo u status naroda slugu. Nedoučeni zadrti skriboman opsjednut nacionalnim suverenitetom, koji u okviru SFRJ ničim nije bio ugrožen, jer nije postojao izvorni suverenitet federacije, već je on federativnim ugovorom bio izveden iz suvereniteta republika kao nacionalnih država. Pa i samo državljanstvo SFRJ proizlazilo je iz državljanstva republika, mi u SRH smo kao potvrdu državljanstva SFRJ dobivali dokument koji se zvao „Izvod iz knjige državljana SRH“. Sapienti sat! Franjo Tuđman je, vrteći se negdje u prvoj polovici 19. vijeka, zagovarajući ideje iz tog doba, počeo odrađivati ono što su u tom vremenu, rekao bih, obzirom na okolnosti za hrvatski narod briljantno odradili prvenstveno grof Janko Drašković, Ljudevit Gaj i njegovi „Ilirci“, a pridružio im se i biskup J. J. Strossmayer … No sve je to bio zapravo samo privid, Franjo Tuđman se je žestoko trudio i rekao bih u tome dobrano uspio da legitimira tzv. NDH i kroz tzv. proces „pomirbe sinova partizana i ustaša“ ustaštvo izvede na hrvatsku javnu i političku scenu, dajući mu značaj koji ono u hrvatskom narodu nikad imalo nije. Te svoje namjere Franjo Tuđman je najavio je već na osnivačkom saboru HDZ-a kad je rekao da „ … NDH nije bila tek puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom … „, a onda istinabog prikriveno u svojem izlaganju na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora 30. 05. 1990. kad je rekavši između ostalog „… Hrvatski državni sabor bio je čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice …“ koristeći atribut „državni“ koji je Hrvatski sabor imao u tzv. NDH, a onda priznajući hrvatski suverenitet od 1941. dajući tako državni legitimitet kvislinškoj tvorevini, tzv. NDH. Samo što je tom formulacijom, vjerojatno nehotice, priznao i hrvatski suverenitet poslije 1945. Unijet će on tzv. NDH i opet kao državu i u Ustav RH, kad u izvorišnim osnovama, koje je on sam pisao, navodi „ … - u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske ( 1963- I 990) … “ Dakle znao je Franjo Tuđman da je Hrvatska, iako kao SRH u sastavu SFRJ, bila država, a ipak ju je odlučio stvoriti (sic!), pa je u tim poslovima „obnove hrvatskog kraljevstva“ i „stvaranju države“ uspio tek obnoviti tzv. NDH. Istinabog ne kao Veliku BiH, nego u njenim avnojskim granicama, ali ipak NDH. Za te potrebe je i OS tzv. NDH preimenovao u „Hrvatsku domovinsku vojsku“, a njene pripadnike, koji su ratovali rame uz rame s nacistima i pritom činili monstruozne zločine, u pravima izjednačio s antifašističkim borcima NOR-a. Zanimljivo je kako su Tuđmanu u njegovom usponu na vlast pomagali CK SKH, a pogotovo njegovo predsjedništvo s potkapacitiranim kepecom Ivicom Račanom na svom čelu, kojega je ideološki „osvješćivao“ odvratni konvertit Zdravko Tomac. U predsjedništvu CK SKH su dobro znali da Tuđman laže i šuruje s ustaštvom o čemu možda najbolje govori ona Račanova, danas samo hinjena ocjena HDZ, kao „stranke opasnih namjera“ izrečena nakon onog Tuđmanovog lupetanja o tzv. NDH na osnivačkom saboru HDZ-a. A da su bili svjesni i društvenopolitičkog uređenja i položaja Hrvatske u Jugoslaviji pokazuje svjedočenje nekadašnjeg sekretara Predsjedništva CK SKH Drage Dimitrovića: „Neke stvari iz tog razdoblja ne bi trebalo zaboraviti. Unutar pola stoljeća Hrvatska je od ruralnog prerasla u industrijsko društvo. Razvijena je obrazovna, znanstvena, kulturna infrastruktura, stvorene su pretpostavke za moderni život. Usporedo s tim, rasla je samosvijest ljudi pa su kroz samoupravljanje oslobođeni značajni ljudski potencijali i inicijative, što je bitno za generacije suočene s globalizacijskim tsunamijem. Nadalje, morali smo nalaziti rješenja u kriznom vremenu kad se obiteljsko srebro nije prodavalo, a nismo se pretjerano ni zaduživali. Nismo tražili druge da nam rješavaju probleme, a naučili smo živjeti od onoga što stvaramo, što je sigurna formula u svim vremenima. U tom se vremenu Hrvatska teritorijalno zaokružila i nacionalno homogenizirala, pa smo krajem osamdesetih imali više hrvatskog stanovništva nego krajem pedesetih ili krajem dvadesetih. Imali smo i kontinuitet razvoja državnih institucija koje su se postupno oslobađale centralne vlasti, pa su krajem osamdesetih naše institucije preuzele najveći dio odgovornosti za stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, dakle, pred kraj socijalizma, uoči demokratskih promjena, imala izuzetno snažne atribute državnosti.“ koji je unatoč tim saznanjima glasao za „demokratske promjene“ koje su dovele na vlast Franju Tuđmana na čelu hordi zaljubljenika u laž, mržnju i zločin, jer je osnovni cilj SKH – SDP i kasnije SDP kako ga je formulirao Zdravko Tomac bio „rušenje Jugoslavije i komunizma“. Komunisti protiv komunizma kako to gordo zvuči!? Ako se pitate kako je to moguće odreći se uređene srednje razvijene evropske države i krenuti u nepoznato, odgovor je prilično jednostavan opsjednutost „tačerizmom“ i „reganomikom“, neprekidnim čekićanjem o tome kako je jedini jamac demokratski uređenog društva višestranačje, a onda i narod poprilično sklon nacionalšovinizmu. To da je Jugoslavija za razliku od socijalističkih zemalja VU bila zemlja demokratskog socijalizma puno vidljivije je bilo izvana nego unutar same Jugoslavije. Pa dragi moji Hrvati, danas imate višestranačje, samostalnu međunarodno priznatu državu prepunu Božjeg blagoslova, članicu euroatlantskih integracija (EU i NATO), samo jednu trećinu Srba u odnosu na njihov broj 1990., pa jeste li sretni i zadovoljni uz sve te „blagodati“? Ako jeste, onda vas ljubazno molim da mi odgovorite zašto Hrvati danas bježe iz te blagoslovljene države i zašto nas je danas, kako znalci kažu, 700.000 manje nego 1990.? A možda je razlog tome prevelik broj dvodomovinaca, potomaka podanika Mostarskog paše, koji su do 1900. bili tek BiH katolici, a onda voljom biskupa preimenovani u Hrvate, kojih je u RH danas daleko iznad imigracijskog kapaciteta, čija se riječ u RH u javnom i političkom prostoru sve jače čuje, a onda i položaj RH u EU usporediv s onim koji je imala AP Kosovo u SFRJ u kojoj je SRH bila gospodarski najjača republika. Dakle bili smo gazde, a danas jedva da smo sluge, koji dranče i „grebu se“ za sredstva iz EU fondova, umjesto da radimo i stvaramo kako smo to radili u omraženom „totalitarističkom mraku“ SFRJ, najotvorenije i najsigurnije države svijeta. Oznake: Franjo Tuđman, general Patton, opasni ljudi, SFRJ, srhž, grof Janko Draqšković, Ljudevit Gaj. "Ilirci", J. J. Strossmayer, Ivica Račan, Zdravko Tomac, SKH - SDP, Drago Dimitrović, višestranačje, "tačerizam", "reganomikaa"

- 06:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2021., ponedjeljak

Udbina 15. 05. 2021. – usputna stanica na putu beščašća U svibnju na Bleiburg, Ustaška noga bejži, Zlom i lažima ubijena, Istina tamo leži. I bi tako desetljećima! Uzalud su austrijske držane i crkvene vlasti diplomatski skriveno protestirale kod hrvatskih vlasti opravdano opisujući ta svakosvibanjska ustaška „komemorativna“ okupljanja na Lojbaškom polju najvećim neonacističkim okupljanjima u poslijeratnoj Evropi, ali hrvatska strana nije marila, sve dok Austrijanci nisu „skinuli rukavice“ i progovorili jezikom za koji ni nedotupavne hrvatske vlasti ne mogu reći da ga ne razumiju. Nema više „komemoriranja“, jedino je polaganje vijenaca i održavanje mise tamo dopušteno. Hrvatske vlasti su Austrijance naprosto prisilile da promociju ustaštva, tzv. NDH i njezina obilježja, kao i sve ustaške insignije zakonom zabrane. Pritom nije nevažno da su uz bok austrijskim državnim vlastima stale i tamošnje crkvene vlasti. Austrijanci najavljuju i mogućnost potpune zabrane bilo kakvog okupljanja na Lojbaškom polju. Austrijanci nisu nasjedali na priču da Hrvati na Lojbaškom polju samo prigodnom komemoracijom obilježavaju „Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi sa slobodu i nezavisnost“. A ako je tome tako svaki čestit ustaša se pita što ćeš komemorirati na Lojbaškom polju, ako tamo ne možeš ponosno doći u ustaškoj uniformi ili bar pod ustaškim barjakom i s ustaškom kapom na glavi. Nema smisla! Samo ne valja hrvatske državne i crkvene vlasti podcijeniti, obilježit će one, onako impregnirane ustaštvom, „Blajburšku tragediju“ i skromnim hodočašćem na Lojbaško polje, veleposlaničkim polaganjem vijenaca na groblju Unterloibach i kod Središnjeg križa na Mirogoju, ali i “veličanstvenim hodočašćem“ i misom za ustaše, prigodno preimenovane u hrvatske mučenike i borce za hrvatsku slobodu i demokraciju, u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini. Naravno pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. I naravno da su kostimirani performeri iz redova Stepinčeve crkve došli u velikom broju i dali svoj puni doprinos „komemoraciji“, ipak dosta ograničenoj protuepidemiološkim mjerama. A ni Udbina nije Bleiburg. Iz viđenog je teško zaključiti hoće li Udbina ikad doživjeti „slavu“ Bleiburga iz njegovih „najboljih“ dana. Naravno da će se i dalje „hodočastiti“ i kod jame Jazovka i na Macelju, a nastavit će se i „izvoz“ „blajburškog komemoriranja“ u BiH, koji je lani započet neslavnom Puljićevom misom u Sarajevu, ovaj puta će se „hodočašće“ organizirati u Radimlji kod Stolca, navodno zato što je „hodočasnicima“ iz BiH onemogućen dolazak u Udbinu. Ako se ovako nastavi, u dogledno će se vrijeme ustašluku i tzv. NDH „hodočastiti“ diljem Hrvatske i F BiH. Da su Austrijanci prije zabranili „komemoracije“ na Lojbaškom polju, „hodočašća“ po Hrvatskoj i BiH bi se već proširila. Čovjek se iskreno zapita, što su to austrijske državne i crkvene slasti znale i znaju, a hrvatske ne znaju? Odgovor je jednostavan, Austrijanci znaju i poštuju istinu i za razliku od Hrvata stvari i događanja nazivaju pravim imenom. Svoj puni obol obilježavanju „Dana spomena na hrvatske žrtve u borbi sa slobodu i nezavisnost“ dao je i predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, šaljući svoje izaslanstvo koje je vodio predstojnik Ureda predsjednika Republike Orsat Miljenić, koji je položio vijenac i zapalio svijeću u spomen žrtvama poraća Drugog svjetskog rata kod spomen-obilježja i grobnice žrtava poraća na groblju Dobrava kod Maribora u Republici Sloveniji. U Sloveniji su dugo odolijevali i dok se naveliko „komemoriralo“ na Bleiburgu oni su obilježavali godišnjice Bitke na Poljani kod Prevalje koja se odigrala 13./14. 05. 1945. i drži se najvećom pojedinačnom bitkom 2. Svjetskog rata na području Jugoslavije, a onda je „prekleti domobranec“ Janez Janša „preuzeo komandu“ i prestalo se slaviti OF i NOB, a sve više pažnje i uvažavanja poklanjati slovenskim kvislinzima, Rupnikovoj „Beloj gardi“ i slovenskim domobranima. Zanimljivo je primijetiti da nisam čuo da su Milanović ili njegov izaslanici položili vijence u Glini, Gudovcu, Jadovnom ili na mjestima drugih ustaških logora smrti i stratišta. Pa kad već slave koljače kao mučenike i žrtve, što se ne poklone i istinskim nevinim žrtvama? I ovim je Milanović pokazao je da nije ništa bolji od onih „narikača“ što su "komemorirali" "žrtvama" preimenovanim u mučenike, a zapravo slavili tzv. NDH na Udbini. Gamad nacifašistička! U povijesti, osim Ustaškog pokreta, nitko kao Crkva u Hrvata, u međuvremenu transformirana u Stepinčeva crkvu i Franjo Tuđman na čelu UZP-a HDZ, nisu više obeščastili hrvatski narod prevodeći ga iz statusa naroda heroja, koji su mu priskrbili antifašistički borci, u status naroda slugu. Oznake: Bleiburg, komemoracija, ustaše, austrijske vlasti, zabrana, „Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi sa slobodu, Udbina, Franjo Tuđman, UZP - HDZ, narod heroja, narod slugu

- 17:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.01.2021., subota

Potresi u Zagrebu i na Baniji – kao nastavak Tuđmanove politike samo „drugim sredstvima“ I tako one 1990. okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin predvođeni Franjom Tuđmanom uvjeriše Petrinjce (ali i druge ne samo na Baniji nego diljem Hrvatske) kako nije dobro imati MI „Gavrilović“ koji je sa svojih 7.500 zaposlenih i 6-8 tisuća kooperanata diljem Banije činio petu mesnu industriju svijeta, jer „Srbi vladaju Hrvatskom, a Beograd je pljačka i više nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“, što se može zaustaviti i spriječiti tek „obnovom hrvatskog kraljevstva“. I to ne bilo kakvog hrvatskog kraljevstva, nego onog srednjevjekovnog, Zvonimirovog, od prije 1102. godine, jer poslije toga se nas Hrvate samo pljačkalo, prvo Pešta, a potom Beč i Beograd. Osmanlije da i ne spominjem. Ali eto, konačno smo dočekali da se toj pljački Beograda stameno ispriječi Franjo Tuđman, graditelj bolje prošlosti, „stvaratelj“ države na osebujan način, pljačkom i uništavanjem postojeće. I ne na zadnje ratom! Što povezuje Tuđman – HDZ-ovu vladavinu s potresom koji je pogodio Baniju? Pa samo to što su otprilike iste razorne moći. Zla i nedaće koje su voljom Tuđmana i HDZ-a zadesile hrvatski narod i sve građane Hrvatske veće su od svih zala i nedaća koje su nas zadesile sve tamo „od stoljeća sedmog“ pa do 1990. odnosno dolaska Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a na vlast u Hrvatskoj. Bio sam 1999. u okviru djelovanja „Glasa 99“ prvi i jedini put u Petrinji, gradu za koji sam i ja znao samo zahvaljujući MI „Gavrilović“ svjetski poznatom brandu, čije smo proizvode sretali u trgovinama diljem svijeta. Petrinja je odavala dojam sumornosti grada u kojem dotad, pet godina poslije rata, nitko nije niti pokušao bar maskirati ratne ožiljke. Već onda je bilo jasno i tko je bio Franjo Tuđman i što je njegov klerofašizmom, ustaštvom i kriminalom impregnirani HDZ i da to stanje treba mijenjati, pa su NVO kao „Glas 99“ odlučile objedinjeno nastupati pomažući opozicionim strankama da na izborima 1999. dođe do smjene vlasti i da HDZ ogrezao u korupciju i kriminal konačno „sjaši“. Razgovarajući tada s jednim Petrinjcem, starosjediocem, pravašem, koji je i sam bio krajnje nezadovoljan stanjem u kojem se zatekla ne samo Petrinja, nego i čitava Banija, potpunom nebrigom vlasti i iz toga proizašlim beznađem i bezvoljnošću svojih sugrađana, nezaposlenih i osiromašenih, koji mi je u jednom trenutku rekao da Petrinji fali Boro Mikelić. Pogledao sam ga u čudu ne vjerujući da sam to čuo od jednog pravaša, a onda se on ispravio i rekao da ne baš Boro Mikelić, ali netko poput njega. Pa da parafraziram: „Zaželjela se Petrinja Bore Mikelića, ali Bore više nigdje nema niti će ga ikad više biti!“ A onda, gledajući od potresa do danas TV snimke iz Petrinje vidim one iste kuće čije su fasade jednako „išarane“ mecima kao i onda, potkraj 1999. i koje eto ni 25 godina poslije rata nitko nije ni pokušao popraviti. Jel' vas onda čudi onaj mladić što urla na Milanovića i Plenkovića „sipajući“ im u lice upravo to, Tuđmanovo „stvaralaštvo“, gotovo ni ne spominjući potres, valjda i on svjestan da je i potres u Petrinji tek nastavak Tuđmanove politike „samo drugim sredstvima“. Istini za volju na Baniji su u ratu mnoge kuće bile teško oštećene i porušene, brojne su u procesu obnove obnovljene ili su izgrađene nove, no kako je to rađeno u organizaciji HDZ-a, te kuće su radi nesolidne gradnje teško oštećene ili porušene u potresu. I nikom ništa. Iako kažu da će DORH sve istražiti. Ili, ako su Srbi do 1990. doista vladali u Hrvatskoj, moram priznati da su to radili znalački i u tome bili puno djelotvorniji i uspješniji od osvjedočenih „hrvatskih domoljuba“. Ne vjerujete, pa onda usporedite što je i kakva je bila Petrinja do 1990., a što je i kakva je Petrinja danas. No ni po muke da je stradala samo Petrinja, na koljena je bačena čitava Hrvatska. Razoran potres koji je pogodio Petrinju i Baniju pokazao je po tko zna koji put koliko je Hrvatska država nefunkcionalna i praktički nesposobna za život. „Domoljubi“ su one 1990., odmah po preuzimanju vlasti, s ciljem da njima „ostane više“, sakatili državne institucije i javne službe po principu „ovo nam ne treba i bez ovog se može“, tako da civilna zaštita gotovo ne funkcionira, a pitanje je jel' poslije onog nestanka žita išta ostalo i od obaveznih robnih zaliha. Procedure za postupanje u kriznim situacijama, ako i postoje, nitko ih se ne pridržava ili ne postoje ni službe ni pojedinci, osim vatrogasaca i HGSS-a, koji bi ako i postoje funkcionirali kako treba i radili ono što treba. A trebalo je angažirati vojsku, njen sanitet, smještajne kapacitete i mehanizaciju, područje pogođeno potresom „zatvoriti“, radi sprječavanja pljački, gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, je otvoreno govorila o tome, postaviti „mrtve straže“. Tako bi se na području pogođenom potresom našli samo oni koji tamo trebaju biti radi spašavanja života, pomoći stradalim, raščišćavanju ruševina i asanaciji terena. Navijačkim skupinama poput BBB-a i „Torcide“ ili pojedincima, ma koliko „velikog srca“, tamo zaista nema mjesta. Takvi u organiziranom društvu daleko više smetaju, nego što koriste. Na potresom pogođenom području zavladala je stihijnost, premijer je nekoliko dana pričekao da se „slegnu dojmovi“, pa je onda uspostavio Stožer, na čije čelo je postavio čovjeka kojem se ne može odreći stručnost, bar kad je “podizanje šatora“ u pitanju. Ja osobno bih njemu povjerio da ruši, nikako da obnavlja i gradi nove zgrade. Oznake: potresi, Zagreb, Petrinja, Banija, Franjo Tuđman, HDZ, domoljubi, MI "Gavrilović", Boro Mikelić, Plenković, Milanović, stožer, civilna zaštita, robne zalihe

- 10:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.11.2020., srijeda

Biografija još jednog hrvatskog „velikana“ Poslije 13 kg teške biografije Franje Tuđman iz pera Hrvoja Šošića i trotomne biografije Alojzija Stepinca msgr. Jurja Batelje, evo nam, kažu, još jednog kapitalnog djela tog žanra, koje ja, već radi autora, Miroslava Akmadže i naslova iz najava, sasvim sigurno neću čitati. Autori tih „epohalnih“ i kapitalnih djela su se ne znam iz kojih razloga svojski trudili prikazati predmete svojeg obožavanja onakvim kakvi oni nisu bili i onim što oni nisu bili i tako ih podići na pijedestal na kojem im sasvim sigurno nije mjesto. Naime niti jedan od trojice o čijim je biografijama riječ sasvim sigurno ne spada među ičije velikane, a najmanje među velikane hrvatskog naroda. O Franji Tuđmanu i Alojziju Stepincu kao i razlozima zašto ih svrstavam među najveća zla koja je iznjedrio hrvatski narod, napisao sam dosad zaista dovoljno, tko je shvatio, shvatio je, a tko nije, nikad i neće. Autori spomenutih biografija polaze gotovo isključivo od subjektivnih doživljaja onih čije su biografije pisali, malo je tu faktografije, a kad je i ima, onda se radi o nekakvim čudnim interpretacijama i reinterpretacijama činjenica, pa ću i ja ovdje pisati samo o tome kako sam ja doživljavao kardinala Franju Kuharića. Ukratko, radi po meni nepotrebnog i štetnog održavanja napetosti između KC i vlasti u SRH/SFRJ, što je radi svojeg borbenog antikomunizma sve vrijeme iz pozadine radio, pa i onda kad su vlasti pokušavale uspostaviti što snošljivije odnose s KC, istodobno u javnosti pokazujući nasmiješeno dobrohotno lice, spremno se odazivajući na sve svečane skupove u organizaciji vlasti na koje je bio pozivan, ja osobno sam ga doživljavao kao snishodljivog ljigavca, a kad sam doznao da je upravo on bio taj koji je zatražio beatifikaciju za Alojzija Stepinca, počeo sam ga doživljavati i kao ništariju. I ne samo radi tog zahtjeva, nego upravo radi vremena kad je zahtjev uspostavljen, Franjo Kuharić je dobro znao da taj zahtjev ne smije ispostaviti za vrijeme života pape Pavla VI, a onda ni za Titova života, pa je pričekao da i Pavao VI i Tito umru i da se ono poljsko zlo čvrsto ugnijezdi u papinskoj stolici. Naime i papa Ivan Pavao II i kardinal Franjo Kuharić bili su borbeni antikomunisti, kao što su to bili papa Pio XII i kardinal Alojzije Stepinac. Franjo Kuharić je mogao biti velik čovjek, ali samo da je kojim slučajem ispravio propust svojeg prethodnika Alojzija Stepinca i u ime KC u Hrvatskoj se ispričao hrvatskom narodu i svijetu radi nečasnog držanja KC, grijeha šutnje i nečinjenja, a onda i činjenja za sve vrijeme trajanja tzv. NDH. Na taj način bi s KC uklonio stigmu fašizma/ustaštva, kao što su je borci NOR-a predvođeni komunistima skinuli s leđa hrvatskog naroda i preveli Hrvatsku na stranu Antifašističke koalicije i sila pobjednica nad fašizmom. Ne, Franjo Kuharić je svojim borbenim antikomunizmom ostavio Crkvu u Hrvata impregniranu ustaštvom, što je svojedobno i ljubljanski nadbiskup Pogačnik ispravno uočio, označavajući upravo kardinala Kuharića jednim od najodgovornijih za takvo stanje duha u Crkvi u Hrvata. A i u samom Vatikanu su znali da bi odnosi vlasti i KC u SRH/SFRJ bili daleko bolji da nije bilo Kuharića, odnosno da je na njegovom mjestu bio neki drugi zdravim razumom obdareniji prelat. Zbog tih vatikanskih saznanja pretpostavljam da će i zahtjev karizmatičnog Zlatka Sudca za beatifikacijom Franje Kuharića ostati neuslišan. Franjo Kuharić se nije zamarao time što su „oni vražji komunisti“ dobro radili za zemlju i za narod, on je znao da su oni ateisti i kao takvi bez ikakvog prava i na samo postojanje. Ne znam kako vi, ali mene uopće ne čudi da je upravo Franjo Kuharić usmjeravao Ivana Zvonimira Čička, studenta-prorektora, u njegovim nastojanjima da 1971. kroz „Maspok“ kompromitira i kontaminira ideju „Hrvatskog proljeća“. Njegovo odbijanje da podrži kandidaturu Josipa Broza Tita za Nobelovu nagradu za mir i silno lobiranje u vatikanskim krugovima i kuloarima, kojima je postigao da tu kandidaturu nije podržala ni Sveta stolica, iako je takva podrška oprezno najavljivana, što je predstavljalo ozbiljan hendikep, a možda baš i presudno utjecalo na to da Tito ne bude kandidiran. Svojim upornim lobiranjem u Vatikanu i postavljanjem razno-raznih jugoslavenskim vlastima potpuno neprihvatljivih uvjeta, je Franjo Kuharić postigao i to da do višekratno najavljivane posjete pape Jugoslaviji nikad nije došlo. Franjo Kuharić nikad nije eksplicitno osudio ustaški režim i ustaške zločine, jer mu i njegov biograf u dobropis na tom planu stavlja tek savjetovanje Dobroslavu Paragi da u svojim istupim bude manje ustaša ili njegovo odbijanje da za vrijeme svojeg posjeta Kanadi posjeti ustaški punkt u Norvalu. Logor smrti u Jasenovcu je Franjo Kuharić spominjao, uglavnom ne radi njegovog karaktera ustaškog logora smrti, nego radi prikaza pretjeranih brojeva stradalih u tom logoru, posebno Srba, koji, nota bene, nikad nisu dolazili od strane službene Srbije. E sad, te pritužbe na velike ni na čemu zasnovane brojeve jasenovačkih žrtava izriče čovjek, kardinal Franjo Kuharić, koji će na otvaranju spomenika žrtvama Bleiburga i Križnog puta na Mirogoju 20. 06. 1994. izreći sljedeće: “Kad se uživimo u osjećaje tisuća i tisuća žrtava na Blajburškom polju, na dugim “križnim putovima”, na rubu masovnih grobnica i nad ždrijelima bezdana u koje su sunovraćeni ljudi, uvjereni smo da je u tim trenucima najveće tjeskobe i straha zaživjela u njihovoj duši još dublje i proživljenije vjera u vječni život, vjera u susret s milosrdnim Bogom. U toj su vjeri i svoju nasilnu smrt doživljavali kao oslobođenje od svih ljudskih nepravdi. Uvjereni smo da su tisuće tih mučenika izgovarale u duši svoju posljednju molitvu skrušenja i predanja Božjem milosrđu. Uvjereni smo da ih je baš ta vjera, i ta nada, oslobađala od okova mraka u koje ih je okovala ljudska mržnja i da im je dušu već dosizao Božji mir iz onostranosti u koju su morali prijeći na tako okrutne načine!” Znači on zna da su na Blajburškom polju, na kojem, nota bene, nitko nije ubijen, bile „tisuće i tisuće žrtava“, pa ga silno smetaju brojevi jasenovačkih žrtava koje navodi primjerice Milan Bulajić. Ako to nije licemjerje, ne znam što je. A onda dolazi proljeće 1990., prvi višestranački izbori i izborna pobjeda HDZ, predvođenog Franjom Tuđmanom, koji odmah nasrće na Srbe i Jugoslaviju. To je glazba za uši našeg vrlog kardinala, koji je 45 godina prkosio vlastima, isključivo i samo zato jer nisu bile katoličke. Našem „velikanu“ „otvaraju se sva nebeska vrata“, KC u Hrvatskoj je konačno „izašla iz sakristije“, posebno ga raduje najavljeni povratak nacionalizirane i konfiscirane crkvene imovine … uz Tuđmana je dušom i tijelom. Slovi kao veliki mirotvorac, samo nije se moglo biti uz Tuđmana i pristajati igrati u njegovim igrokazima i biti mirotvorac, dakle mirotvorstvo kardinala Franje Kuharića je bilo hinjeno. Istinski mirotvorac bio je primjerice akademik Ivan Supek, prisjetimo se što mu je sve Tuđman radio!? A onda tu su i „Zagorčevi dragulji“, izvjesna količina obrađenog dragog kamenja koja je bila u vlasništvu Crkve, a Franjo Kuharić je stavlja na raspolaganje Franji Tuđmanu, da se proda i tako državi pomogne u nabavi oružja. Samo ondašnji povjerljivi SIS-ovac Ferdinand Jukić nam je svjedočio o užasu koji je vidio u očima i na licima bečkih draguljara, Židova, kojima su dragulji ponuđeni na kupnju. Biste li se mogli dosjetiti tko su bili njihovi autentični vlasnici i kako su došli u crkveni posjed? Vjerujete li da kardinal o tome ništa nije znao? I na kraju, Alojziju Stepincu su čak i neki vrlo ozbiljni povjesničari i publicisti kao protivljenje ustaškom režimu navodili njegovu izjavu da je „Jasenovac ljaga na hrvatskom imenu“, nesvjesni da je on tom izjavom zapravo jasenovački mega-zločin pripisao čitavom hrvatskom narodu, označivši ga zločinačkim. Ja osobno vjerujem da Alojzije Stepinac nije odobravao ustaške metode vladavine, ali je sasvim sigurno blagoslivljao rezultat te vladavine, „Katoličku državu Hrvatsku“, kako je on tepao tzv. NDH. Ne, Jasenovac je ljaga na imenu Ustaškog pokreta, a ne na imenu hrvatskog naroda u kojem ustaše nisu našli uporište. Hrvatski narod se u 2. Svjetskom ratu većinski svrstao na stranu antifašizma, a to Alojzije Stepinac ni njegov vjerni sljedbenik Franjo Kuharić, zaslijepljeni bolesnim borbenim antikomunizmom nikad nisu prihvatili. I jedan i drugi ostali su vjerni tzv. NDH kao nekakvoj ozbiljnoj hrvatskoj državi, a ne kvislinškoj tvorevini i fašističkom zločinu, nastaloj prema Hitlerovoj Direktivi br. 25 od 27. 03. 1941. I zbog toga, iako ne samo zbog toga, oni niti jesu niti mogu biti hrvatski velikani. Oznake: Franjo Tuđman, Hrvoje Šošić, alojzije stepinac, Juraj Batelja, Miroslav Akmadža, Franjo LKuharić, papa Pavao VI, Josip Broz Tito, borbeni antikomunizam, SRH/SFRJ, KC, tzv. NDH, papa Pio XII, papa Ivan Pavao II, partizani, NOB, Antifašisatička koalicija, mirotvorstvo

- 11:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.10.2020., subota

Bagro i brabonjci, mir-no! Ostav! Nikad mi na um palo ne bi da propitujem tko je, a tko nije služio vojni rok u bivšoj JNA i koliko je to sudbinski važno za one koji obnašaju visoke i najviše dužnosti u demokratskoj, samostalnoj, suverenoj … (dodati po želji) RH. To je valjda po onoj; tko nije za vojsku, nije ni za djevojku. A pogotovo nije za predsjednika Vlade RH. Dva najviše hrvatska dužnosnika, bolid s Pantovčaka i mlatimudan iz Banskih dvora, kradu Bogu dane u momačkom nadjebavanju u vrijeme kad zemlja klizi u ponor, što zbog besperspektivnosti radi uništene materijalne osnove društva, hrvatsko gospodarstvo svedeno je gotovo isključivo na trgovinu (šverc-komerc) i turizam, što zbog pandemije Covid-19. Oni o sebi bez zadrške govore kao o državnicima, a o tome kakvi su državnici najbolje govore slike s njihovih posjeta Vatikanu i držanja pred papom. Neka si pogledaju slike „bravarovog“ posjeta Vatikanu 29. 03. 1971. i njegovog držanja pred papom, da vide kako se državnik u državničkom posjetu drži i ponaša. Tuga, jad i nevolje je u najkraćem sve ono što nas je zadesilo u zadnjih 30 godina, zato nam i ordinarni nesretnici i niš'koristi mogu voditi državu i glumiti državnike. Što je nego niš'koristi predsjednik vlade tobože suverene sekularne države koji služi kao potrčko Kaptolu da pita papu kad će uslijediti proglašenje Stepinca svetim, a s istom ludošću i ministar vanjskih poslova posjećuje državnog tajnika Vatikana. Što su nego niš'koristi oni koji dopuštaju skupini ljudi s društvenog dna, okupljenih oko čelništva braniteljskih udruga, kojih bismo teško mogli nabrojiti više od stotinu, da im gospodare i određuju što mogu, a što ne i što smiju, a što ne i tako čitavu državu imaju za taoca. Da ne spominjem svu njihovu ljigavu poniznost pred predstavnicima klera Stepinčeve crkve u tobože sekularnoj državi. Fra ovaj i onaj će zapovjednim glasom reći predsjedniku Vlade: „Ala, kleknit' i molit'!“ a inače bahata wannabe državničina, koja „može sve što hoće“, će istog trena, kao nekakvo preplašeno đače, odmah kleknuti i moliti, nesvjestan da mu je fra ovaj i onaj zapravo pokazao tko je gazda. I ne samo u crkvi. Pa ako to nije snishodljivo ponašanje nekoga tko je niš'koristi, vi mi recite što je. I još nešto, kako sam već pisao svi ključni dužnosnici u RH su pravnog obrazovanja kao političari oformljeni u MVEP-u, tom svojevrsnom Tuđmanovom inkubatoru bezveznjaka, pod dirigentskom palicom dr. Mate Granića i dr. Ive Sanadera. Zato u ljudskom i svjetonazornom smislu i jesu takvi kakvi jesu, nule, teško da su bolji i mogli ispasti. Posljedično ni hrvatska država ne može biti bolja. Neki dan sam naišao na jednu misao, ne znam čiju, koja glasi: „Svi oni koji su sakrivali Annu Frank postupali su protuzakonito. Oni koji su ubili Annu Frank postupali su po zakonu.“ I mada ispada da se navedena misao teško može uklopiti u kontekst onoga o čemu pišem, vidjet ćete da nije tako. Povezani su činjenicom da su i sva Tuđmanova zlodjela i sve njegove ludosti bile u skladu sa zakonom, a da tome bude tako pobrinuli su se, ako ničim, onda zločinom šutnje i nečinjenja, ljudi vrhunskog pravnog obrazovanja, mahom profesori s pravnih fakulteta, posebno oni s katedri ustavnog i međunarodnog prava. Najveći broj njih, ako ne i svi, su bili članovi SK, da komunisti nisu bili ili su to bili samo rijetki, to je danas svakom pametnom jasno. Osobno mislim da je najveći dio tih stručnjaka s „vrhunskim pravnim obrazovanjem“ trebao ili treba umrijeti od srama radi pokazanog neznanja, nepoznavanja materije, oportunizma ili naprosto zatvaranja očiju i šutnje, što je omogućilo donošenje takvih pravnih propisa, kojima se ozakonjuju i takva nedjela kao što je pljačka vlastitog naroda. Pa krenimo redom: Koji to i kakav pravni stručnjak ne pozna i ne poštuje institut stečenog prava. Koji to i kakav pravni stručnjak ne zna da se manjinski konstitutivni narod ne smije preglasavati majorizacijom, ukidati mu prava i tako ga prevoditi u status nacionalne manjine? Koji to i kakav pravni stručnjak ne zna hijerarhijsku poziciju federativnog ugovora kao pravnog akta najvišeg prioriteta, kojeg se ne smije jednostrano raskidati, niti ga raskidati silom? Koji to i kakav pravni stručnjak ne zna koji su osnovni atributi državnosti, kojima je tek Badinterova komisija trebala reći da su SR u SFRJ bile države. Koji to i kakav pravni stručnjak nije znao ustavnu poziciju društvenog vlasništva, pa ni to da se njegovim podržavljenjem narodu otima njegovo vlasništvo, dakle provodi pljačka vlastitog naroda? Koji to i kakav pravni stručnjak zna da „novac nije imovina“? Kakvi to pravni stručnjaci nisu znali da je tzv. NDH bila kvislinška tvorevina i fašistički zločin kojem nije mjesto u Ustavu RH, ni u kojem njegovom dijelu, neovisno o kontekstu? Koji to i kakvi pravni stručnjaci nisu znali i ne znaju koje posljedice po pripadnike neke OS ima nepoštivanje odredbi međunarodnog ratnog prava, Odnosno Ženevskih konvencija? Itd. I t. sl. Samo kao primjer, usudim se reći da nekom tko poznaje karakter tzv. NDH i Ženevske konvencije nikad na pamet palo ne bi „voditi antifašiste na Bleiburg“ i još tvrditi za sebe da je antifašist i istaknuti član Lige antifašista. I da zaključim, zahvaljujući i ljudima s „vrhunskim pravnim obrazovanjem“, posebno profesora pravnih fakulteta, su sva zlodjela i ludosti okrutnih pljačkaša, bagre i brabonjaka, zaljubljenika u laž, mržnju i zločin predvođenih Franjom Tuđmanom kao i ona njihovih apologeta, imala „pokriće“ u zakonu. Dakle jednako kao što su nacisti po zakonu ubili Annu Frank (i za Hitlera su radili ljudi „vrhunskog pravnog obrazovanja“) i Franjo Tuđman je „ubio“ Hrvatsku, vrativši je negdje u polovicu 19. stoljeća s bagrom i brabonjcima na njenom čelu. Oznake: bagra, brabonjci, jna, posjet Vatikanu, MVEP, vrhunswlo pravno obrazovanje, sekularna država, Mate Granić, ivo sanader, Franjo Tuđman, Anna Fraqnk .

- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.10.2020., srijeda

Prestaje li Hrvoje Klasić Tuđmana odriješivati od grijeha? Jednako kao što se za hrvatske antitotalitariste, koji su prema definiciji Thomasa Manna bez svake sumnje nepatvoreni fašisti, od 27. 03. 1941, pa sve do kobnog 15. 05. 1945. na Lojbaškom polju kod Bleiburga, baš ništa nije događalo, nego je tamo iz čistog mira započeo svojevrsni Danse Macabre, ples smrti, jugoslavenskih partizana nad nevinom ustaškom nejači, tako se niti za našeg vrlog Hrvoja Klasića, od Tuđmanovog osvajanja vlasti, pa do pobune kninskih Srba, 17. 08. 1990., baš ništa nije događalo. Da, Hrvoje Klasić se u svojim brojnim kolumnama i komentarima opisujući nedavnu prošlost uvelike trudio amnestirati Franju Tuđmana od krivnje ili bar odgovornosti za sve nedaće kroz koje je Hrvatska prolazila i još prolazi od HDZ-ovog preuzimanja vlasti. A onda, gotovo kopernikanski obrat, naš vrli Hrvoje je ponukan pucnjavom na Trgu sv. Marka 12. 10. 2020. odjednom u HDZ-u pronalazi krivca i zna da je hrvatski put u propast počeo upravo 30. 05. 1990., dakle onda kad je HDZ, predvođen Franjom Tuđmanom, preuzeo vlast. Tako bar Hrvoje Klasić eksplicite navodi u zaključku svojeg komentara objavljenog u Net-u od 27. 10. 2020. „Upravo stranka koja danas upozorava na zabrinjavajuću radikalizaciju svojim tridesetogodišnjim toleriranjem, a često i raspirivanjem (govora) mržnje snosi za istu tu radikalizaciju ujedno i najveću odgovornost.“ Klasić problematizira i „stvaranje države“: „S obzirom na to da je HDZ, kako misle njegovi članovi i simpatizeri, stvorio Hrvatsku, HDZ shodno tome ima i pravo s Hrvatskom raditi što želi.“ Dakle „stvaranje države“ više nije općenarodni konsenzus već tako misle članovi HDZ-a i njihovi simpatizeri. Na podrugljiv način će Klasić opisati i svu „pogubnost“ vladavine hrvatskih komunista i usporediti je s „blagotvornim“ radom HDZ-a za opće dobro: „Hrvatskim komunistima uopće nije bilo stalo do Hrvatske i sve su radili kako bi zadovoljili isključivo vlastite interese. Neprijateljskim odnosom prema svakom opozicijskom djelovanju i favoriziranjem članova svoje Partije komunisti su sustavno uništavali hrvatsko društvo. Naravno, u pauzi dok nisu pokušavali zavarati narod izgradnjom bolnica, škola, vrtića, fakulteta, knjižnica, tvornica, brodogradilišta, društvenih stanova, hidro i termoelektrana, mostova, pruga i cesta. Kako god, trebalo se riješiti takvog protunarodnog i protuhrvatskog sistema i zamijeniti ga iskrenim domoljubljem i isključivo profesionalnim pristupom rješavanju problema.“ Hrvoje Klasić navodi da je od tog pogubnog 30. 05. 1990. pa sve do danas Hrvatska upravo talac HDZ-a: „Hrvatska je bila talac HDZ-a i kada je u pitanju međunarodni ugled. Zbog načina upravljanja zemljom, autoritarnih sklonosti HDZ-ovog i državnog predsjednika, degradiranja institucija pravne države, pritisaka na medije, obezvrjeđivanja demokratskih procesa, neprocesuiranja ratnih zločina i nepoštivanja suvereniteta susjedne države Hrvatska je bila međunarodno izolirana i na rubu sankcija. I nitko zbog toga nije proglašen nacionalnim izdajnikom. Naprotiv, držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne, koketiranje s ustaštvom i stalno izmišljanje unutrašnjih neprijatelja ostali su važniji kriterij domoljublja od narušavanja ugleda domovine u svijetu.“ Čekam, ali i čikam Hrvoja Klasića da na isti način progovori o teroru i državnom teroru koji je pod vlašću istog tog HDZ-a i Franje Tuđmana provođen nad hrvatskim Srbima, kao i o nepoštivanju odredbi međunarodnog prava kad su u pitanju prava konstitutivnog naroda, kao i hijerarhijskoj poziciji federativnog ugovora, a onda i o tome što je istina o velikosrpskoj agresiji i početku rata u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na ulogu Hrvatske u ratu u BiH. Pa da nam Hrvoje Klasić kaže tko je to i kakvu državu stvarao, tko su hrvatski velikani, a tko okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž, mržnju i zločin. Oznake: Hrvoje Klasić, Franjo Tuđman, HDZ, Thomas Mann, put u propast, "stvbgaranje države", hrvatski komunisti, talac HDZ-a

- 09:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.10.2020., utorak

Teroristički akt 12. 10. 2020.; svijetle ustaške tradicije Pucnjava na Trgu sv. Marka bez svake sumnje ima elemente terorističkog čina. Stručnjaci, a pogotovo „stručnjaci“ upiru se objasniti što je nagnalo tog mladog čovjeka na taj bezumni čin. Ja osobno mislim da svi griješe u samo jednom; povod i uzroke traže u sferi racionalnog, a što ako uzroci leže u sferi iracionalnog? Kao inspiraciju počinitelju spominju govor mržnje izbjegavajući imenovati one koji taj govor šire, pa onda „ispiranje mozga“, izbjegavajući spomenuti platformu s koje se to radi kao i pojedince koji to rade … Spominju se desni i lijevi ekstremizam s time da se ovaj lijevi očituje u „prijetnjama smrću“ sadržanim u paroli „Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!“, obilježavanju Dana ustanka u Srbu, umjetničkoj instalaciji sa simboličnim prikazom crvene zvijezde petokrake na riječkom neboderu. Dakle voljom i političkim pregalaštvom dvojice „dičnih hrvatskih sinova“, Ivice Račana i Franje Tuđmana, lijevoj političkoj misli u Hrvatskoj vrata su zalupljena i zabravljena, tako da se s te strane ne mogu očekivati gotovo nikakve akcije, a pogotovo ne one nasilne. Govor mržnje i pozivi na nasilje dolaze isključivo s desne strane političkog spektra gdje su se ugnijezdili „domoljubi“ i izuzetno opasne grupacije „stožerlija“, „dignitetlija“, „pijetetlija“, „šatoraša“ … iz redova hrvatskih branitelja, kod kojih se, usudim se reći, nalazi najveća količina ilegalnog oružja, što ih čini još opasnijim. Po meni sve što se u RH događa, a događa se već više od četvrt vijeka je samo posljedica fašističke kontrarevolucije, Tuđmanovog ludila „stvaranja države“, koje je zahvatilo gotovo čitav hrvatski narod. I ne popušta. Onda kad se nema kamo i poslovično „demokratski“ opredijeljen i „antifašistički odlučan“ Andrej Plenković, navodna meta atentatora ili „atentatora“, progovara o „udaru s desna“ … A na desnoj strani su, kako već rekosmo, „domoljubi“, „borci za Hrvatsku“, ustašuljci i antitotalitaristi, koji su prema definiciji Thomasa Manna „u duši fašisti“, dakle svi oni ogrezli u laž, mržnju i zločin. Ustaški pokret je, radi toga jer nije imao uporišta u hrvatskom narodu, njegovo političko krilo, „Frankovci“, na izborima nije moglo sakupiti niti 3 % glasova birača, osnovan kao teroristička organizacija. Pristupnici su zakletvu polagali iznad samokresa, bombe i bodeža. I ustaše su to sve vrijeme i bili, od svojeg osnutka pa do današnjeg dana, računajući i njihove „najsvjetlije trenutke“, fašistički zločin i kvislinšku državu tzv. NDH. Po završetku 2. Svjetskog rata bivši ustaše i ustaški opredijeljeni pojedinci u ilegali ubijaju istaknute članove i sekretare KPJ, a organizirane skupine pod patronatom KC i zato prozvane „križarskim“, ostavljaju iza sebe krvave tragove terorističkog djelovanja sve do 1953. kad je zadnja takva skupina likvidirana. Tek nakon toga možemo reći da je u tadašnjoj NRH prestala atmosfera straha iako ustaške terorističke akcije nisu prestale i trajale su sve vrijeme postojanja SFRJ, čije su se Službe dobro nosile s njima, najprije privodeći teroriste pravdi, a poslije Bugojanske skupine i privođenjem pravde teroristima. Da se Vlasi ne dosjete, borba jugoslavenskih službi sigurnosti, UDB/SDS, s ustaškim teroristima prozivana je od „domoljuba“ obračunom jugo-komunističkih službi s hrvatskom političkom emigracijom što je kasnije, radi pojačavanja dojma, preraslo u obračun jugo-komunističkih tajnih službi s hrvatskim iseljeništvom. Činjenice, međutim, govore da hrvatsko iseljeništvo nije imalo nikakvih problema s odnosnim jugoslavenskim službama, niti su te službe imale ikakvih problema s hrvatskim iseljeništvom. Jedine probleme koje je hrvatsko iseljeništvo imalo su bili problemi s ustašama koji su nastojali milom ili silom uspostaviti nadzor nad hrvatskim iseljeničkim organizacijama. Posebno je ilustrativan primjer Hrvatske bratske zajednice, HBZ, najbrojnije, najbogatije i najbolje organizacije hrvatskog iseljeništva u SAD, koja je rezolutno odbijala svako povezivanje s ustašama, koji su radi toga na njene čelnike Johna Badovinca i Bernarda Luketicha pokušali čak 15 atentata. „Štakorskim kanalima“ i na druge načine u inozemstvo pobjegli ustaše su kao teroristi u Jugoslaviju uglavnom ubacivani iz inozemstva, premda je bilo i onih koji su “stasali“ u zemlji regrutirani iz redova onih mladih ljudi, potomaka ustaša „ubijenih“ na Lojbaškom polju ili preko nekoliko puta u zarobljeničkim kolonama, pardon „križnim putovima“, bili odgajani na „svijetlim ustaškim tradicijama“; prvenstveno patološkoj mržnji prema Srbima i Jugoslaviji. Pokušavali su podmetnuti tisuće eksplozivnih naprava duž jadranske obale u vrijeme turističkih sezona od kojih je nasreću u četrdesetak godina samo koja stotina eksplodirala, planirane velike akcije, poput trovanja vode u beogradskom vodovodu, miniranja zagrebačkih trafo stanica ili podizanje ustanka, nisu im uspjele, SDS je odradila svoj posao i spriječila zločince. A onda se na traženje iz svijeta, a posebno EZ, u SRH uvodi višestranačje; od nekoliko novoosnovanih stranaka, najorganiziranija i najjača je HDZ, koja je pod vodstvom Franje Tuđmana bila više politički pokret nego stranka. U HDZ-u su se skrasili brojni „domoljubi“ i partijski disidenti, a zapravo oni koji su zbog razno-raznih „nestašluka“ i „manguparija“ od pristajanja uz Maspok, preko povezivanja s proustaškim elementima, pa do ozbiljnih kriminalnih djela, bili isključivani iz partijskih redova. Sam Franjo Tuđman je silno nezadovoljan svojom pozicijom na skali moći već polovicom šezdesetih godina ušao u sukob s državnim vlastima u SRH, koje su odgovorile ignoriranjem njega i njegovih prenemaganja, ali kad je ušao u sukob s partijom, vrag je uzeo šalu, tamo nisu imali smisla za njegove smicalice i naš Franjo je pao u nemilost i „zbuksan“, iako je u zatvoru bio poprilično privilegiran. Uz obilnu pomoć Ivice Račana, te uz brojne izborne prijevare na prvim višestranačkim izborima u svibnju 1990. na vlast dolazi Franjo Tuđman i njegov HDZ. U inozemstvu su ustaški teroristi, koji su u svakoj zemlji u kojoj su se zatekli bili dno dna, nepatvoreni društveni talog, napadali jugoslavenska konzularna predstavništva, otimali zrakoplove, ubijali jugoslavenske diplomate … i u tim terorističkim akcijama stekli bogato iskustvo, koje su po dolasku u zemlju, nakon što je Ivica Račan tražio od savezne SDS da nad njima ukine mjere nadzora, prenijeli na ovdašnje „heroje a ne zločince“ u njihovim akcijama usmjerenim mahom protiv Srba. I Jugoslavije! Naime već u predizbornoj kampanji HDZ-a uoči prvih višestranačkih izbora verbalno su napadani Srbi i Jugoslavija, kao spasonosan najavljivan je proces svenarodne pomirbe sinova ustaša i partizana, kao realizacija ideje koja je izvorno potekla od Vjekoslava Maksa Luburića, a Franjo Tuđman je prigrlio i lansirao kao svoju. Jer, kao, hrvatski narod je razjedinjen i ne može kao takav ući u proces tranzicije koji je pred njim. A zapravo se radilo o legitimiranju i legalizaciji ustaškog pokreta, jer partizanski borci nisu imali nikakve potrebe miriti se s bilo kime, a pogotovo ne s onima koje su kao okupatorske sluge ogrezle u zločinu pobijedili u NOR-u. Tako je ustaški pokret izveden na hrvatsku javnu i političku scenu. Put prema „rušenju Jugoslavije svim sredstvima“ što je također preuzeto kao izvorna Luburićeva ideja bio je otvoren. Odmah po Tuđmanovom preuzimanju vlasti jedan dio tog ustaškog i proustaškog šljama vraća se u zemlju u kojoj su im se „sva nebeska vrata otvorila“, Franjo Tuđman ih nagrađuje pozicijama u vlasti, državnoj upravi, represivnom aparatu … kasnije i vojsci. Vraćaju se i „kapitalci“ poput Franje Gorete i „najsjajnije zvijezde“ Mire Barešića, ubojice jugoslavenskog ambasadora Rolovića, a na izdržavanje kazne u domovinu se vraća i Bože Vukušić, radi ubojstva u Njemačkoj osuđen na kaznu doživotnog zatvora, kojeg naravno Tuđman odmah pušta iz zatvora. Odmah po dolasku na vlast Tuđman počinje s diskriminacijom Srba, njihovim izgonom s posla i iz stanova, što sve više prerasta u terorizam, koji poslije srpske pobune sve više i više poprima oblike državnog terorizma. Kuće i gospodarski objekti u vlasništvu Srba se pale i miniraju. Protivnici režima, ma tko oni bili, se likvidiraju, od sindikalnog lidera Krivokuće preko Josipa Reihl-Kira do Ante Paradžika. Posebno surovo se, u vrijeme dok još nema nikakvih međunacionalnih sukoba, a pogotovo ne onih oružanih, u Osijeku obračunava ustaštvom natopljeni, „perjanica“ HDZ-a Branimir Glavaš, a Tomislav Merčep i Blago Zadro u Vukovaru. Srbe se bez ikakvog razloga i povoda privodi, premlaćuje i ubija, a njihove kuće i gospodarski objekti se miniranjem i paležom uništavaju. Ako to nije terorizam, vi mi recite što terorizam je? Napadima Tuđmanove paravojske koja s „Jurom i Bobanom“ i ZDS na usnama i krunicom oko vrata na jedinu legalnu OS započinje nasilna secesija i građanski rat u Hrvatskoj, kojim su srušene i Hrvatska i Jugoslavija. Rat, prozvan „Domovinski“ i opisan kao opravdani i pravedni, završava 1995. i otada traje glorifikacija „hrvatskih branitelja“, onih koji su ga kao ordinarni teroristi, organizirani kao „trojke“ ili „Dragovoljci DR“ započeli. Ti će se, sve od Splitske rive pa do danas, prijeteći okupljati i poduzimati ordinarne terorističke akcije, kao već spomenuti „stožerlije“, „dignitetlije“, „pijetetlije“, „šatoraši“, uvijek organizirani od HDZ-a, odnosno političke proustaške krajnje desnice. Nijedna takva ni slična akcija s pozicija ljevice nije registrirana. Ovo samo zato da Plenković ne bi tražio komunističke ekstremiste, kao organizatore terorističkog čina na Markovom trgu. I na kraju, ilegalno vatreno oružje kao krucijalni hrvatski problem, naime rat je završio pred 25 godina, a oružje od stanovništva nije oduzeto, a trebalo je biti i moralo je biti. Prema procjenama nekih stručnjaka u posjedu hrvatskih građana je oko 350.000 komada vatrenog oružja. Razlozi zašto po završetku rata oružje nije oduzeto krije se u zanosnom klicanju: „Nikad više Hrvatska bez oružja!“, ne shvaćajući da je taj „zanos“ zapravo posljedica nacional-šovinističkog ludila kojim je Franjo Tuđman svojom suludom provedbom procesa pomirbe onih koji i nisu bili u zavadi naprosto uništio Hrvatsku kao civiliziranu državu. A onda bivši saborski zastupnik, general Željko Glasnović, javno pozira s oružjem u svojem vlasništvu, oružjem za posjedovanje kojeg se dozvola ne može dobiti. Pa kad može Glasnović, zašto ne bi mogli i svi drugi!? Oznake: teroristički aklt, Govor mržnje, desni i lijevi ekstremizam, "stožerlije", "dignitetlije", "pijetetlije", šatoraši, Ivica Račan, Franjo Tuđman, "stvbaranje države", andrej plenković, domoljubi, "ustašuljci", Thomas Mann, ustaški pokret, "Frankovci", HBZ, John Badovinac, Bernard Luketich, Maspok, ;Maks Luburić, državni terorizam, domovinski rat, hrvatski branitelji, "trojke", dragovoljci DR, Braniomir Glavaš, Tomislav Merčep, Blago Zadro, Željko Glasnović

- 14:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.10.2020., subota

Hrvatske tranzicijske stranputice; put iz demokracije u totalitarizam Ili: Hrvatski recept kako uništiti srednje razvijenu i prosperitetnu evropsku državu i mjesto ugodno za život i pretvoriti je u „muljevito dno Evrope“? Hrvatskom hodu po mukama, koji traje od izbora Ivice Račana za predsjednika Predsjedništva CK SKH, se kraj ne nazire ni nakon 30 godina agonije. Sve se svodi na to da mi još ni danas nismo kadri shvatiti koje smo budaletine bili dopustivši bjelosvjetskoj i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uče tko smo, što smo, kakvi smo i gdje, s kime i kakvi želimo biti. Dopustili smo zlonamjernim psinama iz svijeta i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uvjere kako je jugoslavensko samoupravljanje s delegatskim sustavom i društvenim vlasništvom, koji je u svojoj žiži imao brigu o čovjeku isto što i rigidni velikodržavni socijalizam u SSSR-u i zemljama VU, pa moramo nužno proći kroz proces tranzicije koji počinje uvođenjem višestranačja kao najvišeg oblika demokracije.(sic!) Bio je to stravičan korak unazad, kojem bi bio ravan jedino onaj da je netko u uvjetima revolucionarnih turbulencija poslije 1. Svjetskog rata odlučio uspostavljeni kapitalistički poredak zamijeniti feudalističkim. Znalci su nas upozoravali, borili se koliko su mogli da shvatimo svu pogubnost „tačerizma“ i šok-terapija Jeffrey-a Sachsa u trenutku urušavanja socrealizma u zemljama VU, procesa tranzicije, koji se nas u Jugoslaviji zapravo nije trebao ticati, mi niti smo znalce slušali, niti išta naučili, niti do danas shvatili što nas je to snašlo da smo postali „muljevito dno Evrope“. Bez istinskih prijatelja, prezreni od sviju! Uzalud nam je prof. Branko Horvat „zorno crtao“, a zapravo opisivao hrvatski politički establishment kao one od lošeg oca i još gore matere, koji su postali loši sluge gorih gospodara: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“ Nedostatak znanja u redovima SKJ ili državnoj upravi, jednako SFRJ kao i njenim državama sastavnicama i nevoljkost u pristupu rješavanju gospodarskih i drugih problema u državi ili možda tek ideološka i druga politička istrošenost, sve do neizdržljivosti izloženi žestokim korteširanjem stranih obavještajnih službi, posebno CIA-e i BND, kao i Vatikana, potpomognuto bujanjem velikosrpskog hegemonističkog nacionalizma, velikohrvatskog separatističkog nacional-šovinizma i slovenskog izolacionizma, rezultiralo je razgradnjom jugoslavenske federacije, a onda i potpuno nepotrebnim „tranzicijskim“ hodom po mukama svih naroda bivše zajedničke države. Neznanje se očitovalo u pregovorima s EZ koji su počeli već polovicom 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je jugoslavenskoj strani spočitnuta tobože deficijentna demokracija, jer nije bilo višestranačja, što je bio prvi prigovor, potpuno neumjestan, jer ispada da je višestranačje istoznačnica za demokraciju, što je, svjedoci smo, daleko od istine, a drugi, opravdan, nejednakost pred zakonom privatnog vlasništva, u odnosu na druge oblike vlasništva. Višestranačje je bilo direktni atak na samoupravni sustav kao jedini društvenopolitički sustav u svijetu koji je u žiži interesa imao brigu o čovjeku, a ne profit. Da je bilo znanja i volje jugoslavenska je strana pregovarače iz EZ lako mogla „sahraniti“ isticanjem delegatskog sustava kao oblika direktne demokracije i pitati ih u kojem to višestranačju takav demokratski iskorak uopće postoji, a onda i zašto bi i u čijem interesu brigu za čovjeka trebalo zamijeniti brigom za kapital i profit. I zašto bi trebalo ići na ruku vlasnicima kapitala i štititi kapital a ne čovjeka? Što se pak privatnog vlasništva tiče, nikakav problem ne bi predstavljala novelacija zakona kojim bi se privatno vlasništvo pred zakonom izjednačilo s drugim oblicima vlasništva. To sasvim sigurno ne bi rušilo samoupravni sustav. I u suštini je to jedina „tranzicija“ kroz koju je „poslije rušenja Berlinskog zida“ SFRJ sa svojim sastavnicama trebala proći. Da je nas Hrvate kroz povijest uništavala poniznost, idolatrija, nekritička povodljivost za drugima, obezvrjeđivanje svojeg, ma koliko to vrijedno bilo, smo odavno znali, jer su iz tih saznanja o nama samima i skovane sintagme „sluganski mentalitet“ i „bečki konjušari“! A onda se u tragediji 2. Svjetskog rata, koji je na našim prostorima počeo okupacijom Kraljevine Jugoslavije, a nastavljen općenarodnim ustankom i borbom za oslobođenje do pobjedonosnog završetka, rodila šansa da se hrvatski narod oslobodi sluganskog mentaliteta. Dakle, kao što se to i drugim narodima u povijesti događalo i hrvatski narod je raspoznao svoju šansu da krene putem slave i ponosa i odlučio tu šansu ne propustiti. Šansa se je zvala NOB-a, općenarodni ustanak i borba protiv nacifašističkog okupatora i njegovih slugu, koji je organizirala i do pobjedonosnog završetka vodila KPJ, u kojoj su se mnogi Hrvati kao borci uključili u redove NOV i POJ, prvo preimenovanih u NOVJ, a kasnije JA, punopravne članice antifašističke koalicije. Ta borba, čija je jedna komponenta bila socijalna/socijalistička revolucija je kao rezultat imala uspostavu Federalne države Hrvatske, FDH, kao nacionalne države hrvatskog naroda do koje je došlo 09. 05. 1944. odlukom ZAVNOH-a, prethodno proglašenog najvišim organom vlasti u Hrvatskoj. Tim činom, uspostavom nacionalne države, je hrvatski narod konzumirao svoje neotuđivo pravo na samoopredjeljenje. Tako je Hrvatska pobjedonosno završila 2. Svjetski rat u redovima antifašističke koalicije, među silama pobjednicama nad fašizmom, baštineći antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu. Obzirom na činjenično stanje da je okupirana bila Kraljevina Jugoslavija i odluke „velike trojice“ na Teheranskoj konferenciji, kojima je a) NOVJ priznata kao jedina dobro organizirana i vođena oružana formacija koja se na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije bori protiv nacifašističkog okupatora, b) da će poslije rata biti Jugoslavija i c) da se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj državnoj tvorevini koju su uspostavili fašisti, nacisti i militaristi, Hrvatska se odriče jednog dijela svojeg suvereniteta i zajedno s drugim nacionalnim državama nastalim na području nekadašnja Kraljevine Jugoslavije udružuje se u saveznu državu, Demokratsku federativnu Jugoslaviju, DFJ, prenoseći na nju dio svojeg suvereniteta, ovlašćujući je tim činom da je, kao i druge države udružene u Jugoslaviju, savezna država kao subjekt međunarodnog prava zastupa pred svijetom. Kako činom okupacije i kapitulacije njene OS Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, njena vlada je djelovala u izbjeglištvu, a njena veleposlanstva su bila izuzetno aktivna, nijedna država izvan dosega sila Osovine nije prekinula diplomatske odnose s njom, valjalo se izboriti za politički legitimitet privremene vlade, NKOJ-a, prethodno priznatog od Saveznika na Teheranskoj konferenciji, jer bi izgonom okupatora i prestankom rata u zemlji došlo do stanovitog dvovlašća, što je izbjegnuto tako da je legitimitet ratnim pobjednicima koje su predvodili komunisti dao Sporazum Tito – Šubašić, a potom i kralj Petar II, dajući maršalu Titu mandat za sastav nove jugoslavenske vlade. Legalnost novim vlastima su dali izbori za Ustavotvornu skupštinu održani u studenom 1945. Jugoslavenski komunisti koji su po završetku rata svoj revolucionarni zanos uspješno pretvorili u stvaralački te od zaostale, siromašne i ratom opustošene zemlje stvorili respektabilnu srednje razvijenu evropsku državu, koja je uoči raspada po svojem ekonomskom potencijalu činila 24. gospodarstvo svijeta. U DFJ/FNRJ/SFRJ, poznatoj i kao Titova Jugoslavija, su hrvatski narod i njegova država FDH/NRH/SRH doživjeli svoje zvjezdane trenutke, prvi put u svojoj povijesti su bili potpuno ravnopravni s drugim narodima i njihovim državama. I ne samo to bili su dio državne zajednice koja je kao lider Pokreta nesvrstanih bila značajan i mogli bismo reći nezaobilazan čimbenik u blokovski podijeljenom svijetu pogotovo zbog svoje politike detanta, politike rješavanja sporova mirnim putem. I to bi bilo sve, nitko iz EZ nije niti u jednom trenutku niti pokušao izjednačiti jugoslavenski samoupravni socijalizam s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, to će tek kasnije izjednačiti stameni hrvatski demokratizatori i antitotalitaristi, a zapravo okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin, fašisti u duši, da se ograničim na Hrvatsku, okupljeni oko nikakvog hrvatskog velikana, nego zadrtog nedoučenog mitomana, plagijatora i skribomana, tobožnjeg antifašista, Franje Tuđmana, teškog duševnog bolesnika uvjerenog u svoje poslanje uskrisitelja hrvatskog kraljevstva. Kojeg jedino Ivica Račan nije prepoznavao kao ništariju, valjda zato što je i sam bio ništarija. Franjo Tuđman, odmah po napuštanju prestižne pozicije načelnika Personalne uprave JNA i predsjednika SD „Partizan“ (ne FK „Partizan“) i izlasku iz aktivne službe u činu general-majora, iz Beograda dolazi u Hrvatsku na mjesto direktora za njega izmišljenog Instituta za izučavanje historije radničkog pokreta u kojem svojstvu već od polovice šezdesetih godine landra svijetom tobože obilazeći hrvatsko iseljeništvo, a zapravo punktove ustaške emigracije. O tome tko je i što je bio Franjo Tuđman najbolje svjedoči njegova izjava na predsjedništvu udruge „Hrvatski domobran“ kad je rekao da je on „svjestan da se u 2. Svjetskom ratu borio na krivoj strani“ i izjava Edi Murtiću da će kad dođe na vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“. I taj i takav je nas Hrvate trebao provesti kroz nikom potreban proces tranzicije i to na samo njemu znan način. Pljačkom i devastacijom dobara i uništenjem funkcionalne državne uprave i teritorijalnog ustroja, što je prozvao stvaranjem države. Njemu su se kao idolu svakim danom pridruživali sve brojniji „domoljubno“ orijentirani pojedinci, da podrže idola, da mu se nađu pri ruci, riječju da budu „dobri dečki“, kako bi ih idol zapazio i udijelio im malo svoje milosti, što je sasvim siguran bio put u uspostavu nacional-socijalističke države u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća. Na tom putu se kao brana nalazila jugoslavenska federacija i zato Tuđman sa svojim apologetima kreće u njeno rušenje nasilnom secesijom, vodeći zemlju u rat, napadajući svojom paravojskom jedinu legalnu OS, JNA. Taj rat će Tuđman prozvati obranom od velikosrpske agresije i zato Domovinskim ratom kojim je „stvorena država“ i to država koja je uspostavljena 09. 05. 1944. odlukama ZAVNOH-a. U tom procesu „stvaranja države“ provodi se etničko čišćenje, kroz proces podržavljenja društvenog vlasništva pljačka se vlastiti narod, a potom se kroz nepotreban proces privatizacije ta ozakonjena pljačka dovršava. Franjo Tuđman i njegova stranka/pokret u potpunosti preuzimaju vlast u državi u kojoj umjesto trodiobe vlasti vlada „jedinstvo vlasti“, a umjesto da vlast odgovara narodu, narod odgovara vlasti. U „modu“ je uveden i princip da po pobjedi na izborima, pobjednici formiraju vlast koja do slijedećih izbora može raditi što je volja, bez prava propitivanja njenih postupaka i bilokakvog „pozivanja na red“. I sad smo tu gdje jesmo, pljačkom osiromašeni narod i država, kao „muljevito dno Evrope“ tavorimo na samom začelju među državama članicama EU. Ali tu su i dalje oni koji nas Tuđmanovim putem vode u konačnu propast, nestanak hrvatskog naroda i njegove države. „Bijela kuga“ i masovna iseljavanja gotovo nezaustavljivo čine svoje. Sljedeće godine bit će popis stanovništva, demografi prognoziraju da će RH imati najmanje 1,1 milijun stanovnik manje nego u trenutku osamostaljenja. Pa da vas na kraju upitam što mislite jesu li se isplatile muke i žrtve „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, „stvaranja države“ i „tranzicija“? Oznake: tranzicija, Ivica Račan, Franjo Tuđman, jkugoslavensko samouprtavljanje, delegatski sustav, društveno vlasništvo, višestranačje, velikodržavni soijalizam, SSSR, šok-terapija, "muljevito dno Evrope", BRANKO HORVAT, cialis, BND, Vatikan, SFRJ, SKJ, nacfionalizam, nacional-šovinizam, izolacionizam, direktna demokracija, NOB, KPJ, ZAVNOH, podržavljenje društvenog vlsništva, privatizacija, nasilna secesija, domovinski rat, "jedinstvo vlasti", "bijela kuga", iseljavanje

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.10.2020., ponedjeljak

Bolid kojem su kočnice popustile I zaželjet će se drumovi Kolinde, Al' Kolinde više biti neće! Zanimljiv lik je predsjednik Republike, Zoran Milanović, ta vješta Sanaderova podvala Račanu, koji po potrebi može biti sve, od ljevičara-anarhista, preko liberalnog konzervativca, do „domoljuba“-desničara, gotovo ustaše, od ateista, preko agnostika, do gorljivog katolika, od antifašista, preko nekakvog neutralca, do antitotalitarista, dakle prikrivenog fašista, prema definiciji Thomasa Manna. Zato na pitanje što je Zoran Milanović po političkom opredjeljenju, ispravan odgovor je sve, a isti odgovor bismo mogli dati i na pitanje što je on prema religijskom uvjerenju, iako on za sebe tvrdi da je agnostik. Ipak je on ustvari samo „Tač“erist, odmetnut od zdravog razuma. „Tač“ je za one koji ne znaju restoran u kojem je Zoran Milanović čest gost, a valjda se tamo i osjeća bolje nego u Klubu u Slovenskoj 9. Ono što sve Zoran Milanović može biti obilježava ga kao čovjeka kojeg prema definiciji generala G. Pattona možemo opisati kao onog koji previše zna o premalo toga i kao takvog izuzetno opasnog. Pogotovo radi njegove pozicije na visokoj državnoj funkciji. Tko su ljudi koji previše znaju o premalo toga? Ima ih svuda u društvu, ali najopasniji su oni koji obnašaju odgovorne pa i najodgovornije funkcije u društvu i organima i tijelima državne vlasti na svim razinama. Pogledajte si samo ljude koji danas „drmaju“ Hrvatskom i predstavljaju nas pred svijetom, gotovo svi su pravnici „ispilavljeni“ iz Tuđmanovog inkubatora, MV(E)P, pod dirigentskim palicama posebno „časnih ljudi“ Mate Granića i Ive Sanadera, oličenja poštenja i odgovornosti prema društvu, narodu i državi. To „poštenje“ i političke vještine svedene na razinu „momačkog nadjebavanja“ su dotični naprosto upili od svojih mentora, a ovi baštinili od nenadmašnog demokrate i čovjekoljuba, prepunog dobrostivosti i kršćanskog milosrđa, Franje Tuđmana, pa navedimo samo neke: Tonino Picula, Gordan Jandroković, Marija Pejčinović- Burić, Kolinda Grabar-Kitarović, Andrej Plenković, Zoran Milanović, Orsat Miljenić, Gordan Grlić Radman, Davor Ivo Stier, Joško Klisović … pa da vas pitam biste li željeli prijateljevati s nekim od njih, družiti se, roštiljati, otići na gemišt … ? Ja osobno ne bih, daleko im lijepa kuća. Samo vrag je u tome da oni u najvećoj mjeri, znajući previše o premalo toga, odlučuju o sudbini naroda i države. Znate li išta što su ti Tuđmanovi apologeti, wannabe karijerni diplomati i državni dužnosnici učinili a da bi neprijeporno bilo korisno za hrvatski narod i državu? Kad za nekog kažemo da je pizda, onda nismo mislili na ženski spolni organ nego na karakternu osobinu dotičnoga, čovjeka kojem nije uputno vjerovati, niti se na njega osloniti, pogotovo ne onda kad se nađemo u situaciji „stani-pani“. Jednako tako kad za nekog kažemo da je pederčina ne mislimo na njegove seksualne sklonosti već tom jednom riječju opisujemo njegov karakter, karakter neiskrenog, snishodljivog, nepoštenog, ljigavog i pokvarenog najčešće „biciklista“ (pognut prema gore, gazi prema dolje). Pametan će čovjek, ako na radnom mjestu, u društvu u kojem se kreće, među susjedima … prepozna „pizdu“ ili “pederčinu“, takve svatove držati na distanci i ne zbližavati se s njima. Hrvatska tragedija je što hrvatska javna, politička i društvena scena naprosto vrvi „pizdama“ i „pederčinama“, u organima i tijelima vlasti pa i onim najvišim, upravo zato nam i je tako kako nam je, a kao država i društvo se nalazimo tu gdje se nalazimo, riječju „muljevito smo dno Evrope“. Da, hrvatska javna, društvena i politička scena prepuna je onih koji su „mislili reći“, ali nikad nisu rekli i onih koji se „ne bi šteli mešati“, pa niti u svoj posao. Upravo to je omogućilo da organizirani kriminal i korupcija, koje nitko niti ne pokušava suzbijati, osim u dekorativne svrhe „mazanja očiju“, postanu stil života u Hrvatskoj, reklo bi se da smo na neke koruptivne i kriminalne radnje kao narod naprosto oguglali, postale su nam „obične“. Samo ilustracije radi, znate li u kojoj bi iole uređenoj evropskoj državi gradonačelnik glavnog grada bio, ne čovjek, nego svim oblicima kriminala sklona „pederčina“? I tako 20 godina!? A tko nas je to još 2009., u predizbornoj kampanji za izbor gradonačelnika, sav oduševljen likom i djelom Milana Bandića, uvjeravao da je upravo on, Milan Bandić, jedini pravi izbor za gradonačelnika Zagreba? Bolid iz Naslova! No vratimo se mi našem bolidu bez kočnica, rečenom „Tač“eristi, čovjeku odmetnutom od zdravog razuma, na prestižnoj funkciji predsjednika Republike Hrvatske, Zoranu Milanoviću, koji u jeku koruptivno-kriminalne hobotnice, JANAF, napada, pljuje i ujeda sve one koji nisu umreženi u kriminal i korupciju, pa bili oni političari, politički komentatori-analitičari, novinari … ma sve koji se usude kritički progovoriti o njemu. U tim svojim suludim napadima posezat će on i za teškom artiljerijom, izvlačeći događanja iz prošlosti diskvalificirajući ljude na temelju njihovog ponašanja u vremenu i prostoru o kojem on naprosto zna previše o premalo toga. Ja se osobno u mnogim stvarima ne slažem s političkim ocjenama Žarka Puhovskog, ali mi nikad na pamet palo ne bi osuđivati ga za njegovo svjedočenje u procesu vođenom protiv Čička, Budiše, Paradžika i Dodiga, po Hrvatsku izuzetno štetnog četverca. Zašto? Pa zato što ja znam ponešto o zbivanjima na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni toga doba. Ja znam razliku između „Hrvatskog proljeća“ i „Maspoka“, zato što je politika „čistih računa na razini federacije“, „Hrvatsko proljeće“, koju je pokrenuo hrvatski državni i partijski vrh i zazivanje razbijanja federacije i podizanja ustanka u Hrvatskoj (I. Z. Čičak, prema svjedočenju Savke Dabčević Kučar), „Maspoka“ kojima su prišljamčeni „domoljubi“ kompromitirali ideju hrvatskog državnog i partijskog vrha, a kad je „vrag odnio šalu“ i Tito bio prinuđen intervenirati, pogotovo poslije Brežnjevljevog kablograma u kojem on, prepoznajući nesumnjivo kontrarevolucionarni duh „Maspoka“, nudi Titu sovjetsku „bratsku pomoć“ u okviru svoje doktrine „Ograničenog suvereniteta“. Toliko o „nevinoj mladosti“! Stvari su hrvatskom vodstvu izmaknule ispod kontrole, svima je postalo jasno da je Maspok eskalirao, u studentske redove su se uvukli ustaški elementi, postajao je rušilački do razine kad se izvan kategorije primjene represivnih mjera stanje u SRH nije moglo smiriti, a u redovima hrvatskog vodstva, koje je i samo to znalo, naprosto nije bilo nikoga da izvede miliciju na ulice i prodere se: „Milicijo postupi po naređenje!“ A to je upravo to rukovodstvo, nakon tvrdokornog odbijanja studentskog vodstva da povuče studente s ulica, trebalo učiniti umjesto Tita. Saborske zastupnice, jednako kao i novinare koji su se usudili problematizirati posjete i boravke predsjednika RH u prostorijama nekakvih problematičnih i opskurnih klubova će naš bolid promptno diskreditirati i izvrći ruglu, u suštini odvlačeći pažnju javnosti od korupcionaške afere. Opalit će on jednako novinara „ateističkog agitatora“, društvenu aktivisticu, valjda njene imovine, radi koje to valjda ne bi smjela biti, kao i povjerenicu za ravnopravnost spolova, ali i one koji ne razumiju genijalnost njegove politike prema BiH, koja je ista ona razorna kao i Tuđmanova. I Haaški sud nije ostao pošteđen Milanovićevog guranja Hrvatske na njegovu optuženičku klupu, pa su valjda jedini „pravi“ oni koji su na bilo koji način opstruirali njegov rad, a pogotovo rad njegovog Tužilaštva, naročito kad se u Hrvatskoj istraživala uloga Slobodana Miloševića, neovisno o tome što je taj sud temeljem odnosnog ustavnog zakona bio i hrvatski sud u stvarima ratnih zločina nadređen nacionalnom pravosuđu. Kad su prigovori onih koji se zalažu za sekularnu državu, raskid „Vatikanskih ugovora i isključenje vjeronauka iz svjetovnih škola u pitanju, valja napomenuti da Milanović nije dopuštao čak ni rasprave na tu temu, pa niti u SDP-u za vrijeme dok mu je on bio predsjednik. Ako ste mislili da od lošeg nema goreg, sad i sami vidite da ste se jako prevarili. Ima, ima i to puno goreg. Oznake: Predsjednik RH Zoran Milanović, sanader, Račan, klub u Slovbenskoj 9, afera JANAF, Franjo Tuđman, Mate Granić, Tonino Picula, Gordan Jandroković, Marija Pejčinović-Burić, Kolinda Grabar Kitarović, andrej plenković, Orsat Miljenić, Gordan Grlić Radman, Davor Ivo Stier, Joško Klisović, PIZDA, "pederčina", Milan Bandic, Žarko Puhovski, Hrvatsko proljeće, Maspok, I. Z. Čičak, D. Budiša, A. Paradžik, G. Dodig, L. Brewžnjev, J. B. Tito, Savka Dabčević Kučar

- 15:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2020., subota

„Domoljubi“, nije Katarina Peović, Haaški sud je! Kad je zastupnica RF Katarina Peović u sabornici izrekla da se radi navoda iz obrazloženja pravomoćne presude Prizivnog vijeća Haaškog suda HR HB šestorki ona ne može složiti da Vojno sveučilište nosi ime „Franjo Tuđman“, na nju se bijesno okomilo sve što u sabornici „domoljubno“ diše. Da u Hrvatskom saboru baš i nije uputno govoriti istinu, osjetila je Katarina ubrzo, jer zamislite samo, usudila se ponoviti ono što je Prizivno vijeće Haaškog suda navelo u obrazloženju osuđujuće presude šestorici prvaka HR HB, navodeći Tuđmana, Šuška i Bobetka kao dio UZP-a, kojem su osuđeni „udarali tercu“. A da mi ne biste docirali upućujem vas na 333. sjednicu VS OUN održanu 3. veljače 1994. godine: „Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.“ „Domoljubi“, pitam vas jel' to Republika Hrvatska radila što je radila u BiH, a to što je tamo radila bilo je zlo, bez znanja ili možda čak i protiv volje Franje Tuđmana? „Domoljubi“, vi ste zaista osebujan svijet, nije li vam primjerice baš ni malo čudno, da vi Josipa Broza Tita kao jedinog hrvatskog političara kojeg svijet prepoznaje, poznaje i priznaje mu veličinu smatrate zločincem, a Franju Tuđmana, kojeg svijet prezire i kojeg je samo smrt spasila da ne bude osuđen kao ratni zločinac držite velikanom. No vi očito nemate problema da rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja prozovete Domovinskim ratom i udarite mu pečat veličanstvenosti. I dok svijet priznaje pobjedu izvojevanu u NOR-u kao najveću pobjedu u hrvatskoj povijesti, pobjedu, koja je dovela do uspostave FDH/NRH/ SRH kao nacionalne države hrvatskog naroda, nositelja izvornog suvereniteta, vi kao najveću pobjedu slavite VRO „Oluja“, koju svijet, ne samo radi izvedbe nego i radi nedvojbeno počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, drži kao ratnu operaciju koja „smrdi do neba“. Ali vi ste Svijetu toliko nadmoćni da znate da oni nit' što znaju, niti o čemu pojma imaju, nego vas tek mrze samo zato što ste Hrvati. Nestalo Svijetu pametnijeg posla! One pak iz hrvatskih redova, koji se poput Katarine Peović drznu propitivati povijesna zbivanja, nazivati stvari pravim imenom, pa i kritički progovarati o “veličanstvenom DR“, „stvaranju države“ i nečasnom ponašanju ključnih protagonista s hrvatske strane, a posebno Franje Tuđmana, ćete proglašavati onima koji nisu htjeli Hrvatsku i smještati ih u Užice, iako oni možda samo ne žele ni vas ni Hrvatsku kakvom ste je vi „stvorili“ ili bolje rečeno u što ste je vi pretvorili. Vi ste, ne velikosrbi i ne đavao i sotona, prosperitetnu državu i mjesto ugodno za život, jer to je Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda i u sastavu SFRJ bila, pretvorili u bogalja od države nesposobnog za život, državu iz koje Hrvati bježe glavom bez obzira. Ne odlaze oni u svijet tražeći posao, da bi se poslije vratili, oni danas odlaze da se nikad više ne vrate, bar većina njih. Iz Hrvatske se radi vas i vašeg „domoljublja“ i „stvaralaštva“ u proteklih četvrt stoljeća iselilo oko milijun hrvatskih Hrvata, „pripuzi izbosne“ se ne iseljavaju, njima su se u Hrvatskoj sva nebeska vrata otvorila. A puno prije osuđujuće presude izrečene šestorici bivših prvaka HR HB je nekadašnja glasnogovornica Haaškog suda, Florence Hartman u svojoj memoarskoj knjizi napisala, a glavna tužiteljica ICTY, Carla del Ponte, javno potvrdila, da je za Franju Tuđmana Tužiteljstvo Haaškog suda pripremalo optužnicu kojom bi ga se teretilo za počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Po meni i više nego osnovano. Samo ih je Franjo Tuđman preduhitrio pridruživši se blaženom Alojziju Stepincu, stavio se pod njegovu zaštitu i tako postao nedostupan Haškim tužiteljima. To je možda jedno od „čuda“ koja bismo mogli pripisati blaženom Alojziju. Tako je Franjo Tuđman vješto izbjegao „prestižni“ status ratnog zločinca koji mu je bio nadohvat ruke, jednako kao i njegovom adlatusu Slobodanu Miloševiću, kojeg je obišao sveti Sava i privolio ga da i prije završetka suđenja ode s njim tamo kamo se za vazda ide. Radi svega navedenog vi mene podsjećate na onu priču o vozaču koji na autocesti vozi u suprotnom smjeru, ali drži da svi oni koji mu voze ususret i bjesomučno trube zapravo voze u suprotnom smjeru. Jedino on vozi u pravom smjeru. Samo, „domoljubi“, vi već 30 godina vodite narod i zemlju u smjeru za koji jedino vi znate da je pravi, svi drugi znaju da je pogrešan i krivi. Neki posebno “domoljubljem“ obuzeti zastupnici su, kao da se natječu u maloumlju, tražili kažnjavanje Katarine Peović radi izrečene istine, drugi ispriku urbi et orbi za izrečeno, a treći da se za izrečeno ispriča sinu Franje Tuđmana, saborskom zastupniku Miroslavu Tuđmanu. Zanima me hoće li možda tražiti i ispriku Haaškog suda, čije presude oni ne priznaju, jer da priznaju, ne bi komemorirali osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Da za takvo što nije istekao rok ja bih im savjetovao da izdvoje još nekoliko desetaka milijuna kuna i daju ih fiškalu Luki Mišetiću, koji će reći da MKSJ nije proglasio Tuđmana krivim, kao da je Tuđman bio optužen i kao da se njemu sudilo, da pokrene reviziju procesa radi pobijanja presude HR HB šestorci koju hrvatske vlasti ionako ne priznaju. O da, hrvatske vlasti su imale takvu namjeru, ali im je netko pametan rekao koliko bi to bilo besmisleno, koliko skupo i kontraproduktivno, jer je krivnja optužene šestorke potpuno i izvan svake razumne sumnje dokazana. Oznake: domoljubi, Katarina Peović, Haaški sud, šestorka iz HR HB, Franjo Tuđman, UZP, VS OUN, domovinski rat, VRO Oluja, Luka Mišetić

- 18:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2020., petak

SDP – ov povratak u budućnost Na proteklim parlamentarnim izborima RESTART koalicija je, prvenstveno zahvaljujući SDP-u, doživjela pravo potonuće. Politički lijevo orijentirani hrvatski državljani, a ti su uvijek dosad bili biračko tijelo SDP na izborima su konačno shvatili da SDP nije, ne samo socijaldemokratska, nego nikakva stranka/partija političke ljevice. SDP nije ni osnovan da bude stranka partija ljevice, njega je Ivica Račan uspostavio samo kao tobožnju lijevu političku partiju, prikazujući je kao sljednicu SKH, a sljedništvo se očitovalo uglavnom u prisvajanju/nasljeđivanju imovine bivšeg SKH, antifašizam i sekularizam SKH primjerice nisu baštinjeni, koga je bilo briga za radnička prava ili nacionalnu ravnopravnost, kao i za poštivanje odredbi međunarodnog prava. Pa i ime stranke/partije je izabrano samo da se “Vlasi ne dosjete”. Ja osobno za sebe volim reći da me je na političkom planu dosta teško iznenaditi i prevariti, ipak moram priznati da je to Ivici Račanu, iako samo u jednom trenutku, ipak uspjelo, naravno ne do kraja, jer sam ja za vremena prozreo njegovu i Tomčevu igru, pa nisam obnovio svoje članstvo u SKH – SDP niti sam kasnije pristupio SDP-u. Bio sam i ostao komunist. Istini za volju postojao je i jedan broj komunista koji su pristali uz Račana, pa se i učlanili u SDP, no Račan se komunista vješto oslobodio, neke je istjerao, a drugi su sami otišli, kad su shvatili tko je Račan i što je njegov SDP. Jednom broju komunista iz redova SKH nije smetalo ono kad je Račan od Savezne SDS tražio da se ukinu mjere nadzora nad jednim brojem ustaških ekstremista, ni ono kad se ograničio samo na prozivanje HDZ-a “strankom opasnih namjera” nakon Tuđmanovih nebuloza izrečenih na 1. Saboru HDZ-a, a posebno na prizivanje tzv. NDH kao “ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom”, izvodeći tako ustaštvo na javnu i političku scenu u Hrvatskoj. Nitko da se zapita kuda se to Račanu žuri i zašto tako srlja u izbore, da ne bi valjda nekamo zakasnio!? Račana, kao ni DIP uostalom, nisu smetale niti brojne prijavljene izborne prijevare u korist HDZ, pa i zamjene kompletnih biračkih kutija na pojedinim “kritičnim” biračkim mjestima imali smo dojam da je on jedva čekao da vlast u Hrvatskoj preda Tuđmanu i njegovim “šumskim” ljudima, a SKH – SDP je postao “konstruktivna opozicija”. Kad je počelo diskriminatorno ponašanje HDZ-ovih vlasti prema Srbima, koji su na izborima većinski svoje glasove dali SKH – SDP, Račan se ne oglašava, ne reagira ni na Tuđmanovo kršenje odredbi međunarodnog prava prema kojima je nedopustivo majorizacijom preglasavati konstitutivni. Račan i njegova partija ne reagiraju na opstrukciju vlasti u Općini Vukovar, jedinoj u kojoj je SKH – SDP na izborima osvojio vlast, niti se oglašava povodom Merčep – Zadrinih divljanja u Vukovaru, privođenja, premlaćivanja, pa i ubijanja Srba i uništavanja njihove imovine. Račan i njegov SKH – SDP ne upozoravaju na to da se prema odredbama međunarodnog prava federalni ugovor, kao pravni akt najvišeg prioriteta ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom, oni tek mlako rogobore u sabornici iako su bili svjesni da odluka o osamostaljenju Hrvatske znači rat. Račan i njegov SDP ne suprotstavljaju se izvlašćivanju naroda kroz podržavljenje društvenog vlasništva, ko niti ozakonjenoj pljački kroz proces privatizacije na kojem je tobože inzistirala EZ. Branila osim valjda konstruktivnosti opozicijskog djelovanja. Svjedoci su 01. 07. 1991. uz poznatog osječkog HDZ-ovca i HSLS-ovca na kontrolnom punktu prema Tenji, na kojem je malo kasnije ubijen Josip Reihl Kir, vidjeli i jednog istaknutog SDP-ovca. Pucnji u Josipa Reihl Kira bili su pucnji u mir, Tuđmanu više nitko nije stajao na putu u rat, zato se taj 1. srpanj 1991. uzima kao datum početka nasilne secesije i rata u Hrvatskoj. Račan i njegov SDP umjesto da se suprotstave Tuđmanovom ludilu, pridružuju mu se prihvaćajući njegove laži i ratnohuškačku retoriku i galantno daju svoje istaknute članove, Franju Gregurića i Zdravka Tomca u Vladu nacionalnog jedinstva, prvog kao predsjednika i drugog kao potpredsjednika. Ipak najveći, usudim se reći smrtni grijeh Ivice Račana bilo je dovođenje Milana Bandića na mjesto gradonačelnika Zagreba. ………………………………… I za kraj kakva je to socijaldemokracija, koja luta od nekakve građanske do liberalne demokracije, dakle muva se negdje oko političkog centra ili čak desnog centra, ruši i derogira radnička prava, a politički cilj joj nije uspostava socijalizma? Dakle SDP nije bila niti je stranka ljevice, pa se kad SDP-ovci govore o povratku na staro, to ne valja shvatiti kao želju za nekakvim repozicioniranjem, jer se ne možeš vratiti tamo gdje nikad nisi bio. Uostalom od četvoro kandidata za predsjednika SDP-a jedino Ranko Ostojić izražava želju da se SDP transformira u istinsku socijaldemokratsku stranku/partiju, dakle stranku/partiju ljevice, svi drugi čeznu za nekakvim jedinstvom i drugarstvom, kao da su nekakvo sportsko ili planinarsko društvo. Politički analitičari najviše šansi na predstojećim stranačkim izborima daju Peđi Grbinu, a ja kategorički tvrdim da će njegovim izglednim dolaskom na čelno mjesto SDP stranka/partija ostati politički pozicionirana negdje na relaciji između centra i desnog centra i sa članstvom koje će uživajući u ljepotama jedinstva i drugarstva nastaviti svoj put prema dnu i konačnom nestanku. Za hrvatske građane SDP je pročitana knjiga i ne promijeni li se radikalno i ne postane li stvarno stranka ljevice, on niti sam, niti u nekakvoj koaliciji, više neće doći u priliku na parlamentarnim izborima ostvariti takav rezultat da dobije mandat za sastav Hrvatske vlade. On mora proći kroz radikalnu transformaciju, otprilike poput one kroz koju je Krešo Beljak proveo HSS, a to između ostalog znači da se mora lišiti “usluga” kadrova koji su politiku učili na političkoj akademiji Milana Bandića, i postati stvarna socijaldemokratska stranka/partija dakle istinska ljevica. To će joj sasvim sigurno vratiti birače. I to bi bio jedini SDPŠ-ov povratak, nužan, ali i dovoljan. Oznake: SDP, socijaldemokracija, socijalizam, Ivica Račan HDZ, Franjo Tuđman, nasilna secesija, josip reihl kir, vlada nacionalnog jedsinstva, Franjo Gregurić, Zdravko Tomac, milan bandić, Ranko Ostojić, Peđa Grbin

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.08.2020., nedjelja

Kupovanje indulgencije za „Oluju“ Ili što je to pokojni Miko Tripalo vidio i znao te 1995., a g. Boris Milošević ne vidi i ne zna 25 godina kasnije? Nikad neću zaboraviti ona Tuđmanova likovanja nad „spaljenom zemljom“ nekadašnjeg UNPA sektora „Jug“ i nesrećom, tugom i patnjama „Olujom“ izgnanih Srba, čime je pokazao svu svoju bezosjećajnost i svirepost i sve one licemjere kojima je bio okružen, koji su mu ozarenih lica pljeskali i čestitali na silom oružja uspješno okončanoj “velikosrpskoj okupaciji“, jedino je pokojni Miko Tripalo „iskočio iz kola“ i na trenutak pomutio opće oduševljenje pitajući Tuđmana: „Dobro Franjo, samo što će ti zemlja bez ljudi?“ Miko Tripalo djelovao je kao jedini glas razuma, kao jedini koji je sagledavao svu besmislenost trenutka koji je određivao sudbinu hrvatskog naroda i države, a možda je kao iskusan političar predosjetio naš put u sveopću propast. Ne, ne dovodim ja u pitanje pravo države da okonča pobunu dijela vlastitih državljana pa i silom oružja, ako ne ide drugačije, ali dovodim u pitanje izostanak drugih metoda, posebno političkog djelovanja kojima se pobuna mogla i trebala okončati, pa i uz pomoć OUN, kao što je to učinjeno operacijom UNTAES, kojom je mirnim putem u ustavno pravni poredak Hrvatske integrirana Baranja, hrvatsko Podunavlje i zapadni Srijem i time okončana „velikosrpska okupacija“ i ostvaren teritorijalni integritet R. Hrvatske, koji nije ostvaren VRO „Oluja“. Završetak te operacije OUN ne slavimo, jedva da ga spominjemo, usudim se reći zato što njome nije integriran samo spomenuti teritorij nego i građani srpske nacionalnosti, pa što ćeš onda to slaviti!? Zamisli ti svu tu tugu koju su „domoljubi“ dijelili s „hrvatskim državnim poglavarom“, R. Hrvatska kao „regionalna vojna sila“ ne smije po volji „uredovati“ na nesporno svojem državnom teritoriju, nisu dali „mrzitelji svega hrvatskog“. A baš bi bilo lijepo, da se smjelo, ne bi bilo problema ni sa ćirilicom u Vukovaru. Zar ne? Svake godine se 05. 08. se obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i dan hrvatskih branitelja, završetak VRO „Oluja“, prikazane kao „majka svih bitaka“ i „najveća pobjeda u hrvatskoj povijesti“ za okrutne pljačkaše bagru i brabonjke, zaljubljenike u laž, mržnju i zločin, bez ijedne ozbiljnije bitke od vojnički obrazovanih znalaca opisana kao nešto što „smrdi do neba“ i ne samo radi američkog angažmana, a radi popratnih pojava, izgona Srba i ubojstava civila i kao zločin protiv čovječnosti prema odredbama međunarodnog prava. Radi tog točnog činjeničnog opisa događanja i karakterizacije VRO „Oluja“, a pogotovo radi neprocesuiranja počinitelja zločina iz redova HV i specijalne policije strani veleposlanici ne odazivaju se pozivima hrvatskih vlasti i ne dolaze na obilježavanje obljetnica u Knin. Osobno mislim da se Haaški sud teško kompromitirao oslobađajućim presudama, najprije generalu Ivanu Čermaku, u zoni čije odgovornosti su zločini počinjeni, a potom generalima Anti Gotovini kao vojnom zapovjedniku i Mladenu Markaču kao zapovjedniku specijalne policije, nakon žalbenog postupka. Oslobađajuće presude su iznuđene od strane Amerikanaca, kako bi se izbjeglo svako propitivanje njihove uloge, odnosno direktne umiješanosti u planiranju i izvođenju „Oluje“. No dobro, ako Markač i nije znao za zločine koje su počinili pripadnici specijalne policije, to se za generala Željka Sačića ne može reći, pa je on i kažnjen zastupničkom čašću u Hrvatskom saboru. Gdje je bila i što je radila vojna policija HV i njen zapovjednik general Mate Laušić, nije vrag da ni oni ništa nisu ni vidjeli, ni čuli, ni znali!? Da sumariziram: Ako je VRO „Olujom“ Hrvatska „oslobođena od velikosrpske okupacije“, kako trabunjaju „domoljubi“, a među njima prednjače branitelji, odnosno njihovi „lautšpreheri“, što se onda dogodilo završetkom procesa Mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, Baranje i zapadnog Srijema 15. 01. 1998.? Nije li tek onda Hrvatska ostvarila svoju teritorijalnu cjelovitost? Ili se to ne računa, jer u tom procesu nije došlo do izgona Srba? I da, nije da se i dosad „domoljubne“ i ZDS-om osviještene hrvatske vlasti nisu trudile da na obilježavanje završetka VRO „Oluja“, odnosno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja u Knin 05. 08. ne dobije nekoga od viđenijih hrvatskih Srba, to je do ove godine ostalo neuslišano. No Andrej Plenković je uspio, vjerojatno metodama mrkve i batine, privoljeti potpredsjednika Vlade g. Borisa Miloševića, da ove godine osvane u Kninu, bajajući o nekakvom tobožnjem pomirenju i izgradnji povjerenja između hrvatskog i srpskog naroda, kao tobožnji otklon od prošlosti i okretanje budućnosti. (sic!) Pa će kao valjda nekakva mjera reciprociteta i pokazivanje dobre volje sa strane hrvatskih vlasti ministar Tomo Medved na dan počinjenja zločina u Gruborima, da se doći na komemoraciju žrtvama u Grubore , da se pokaže kako hrvatske vlasti „ne prave razliku među žrtvama“. Samo tko je dosad sprječavao Andreja Plenkovića i hrvatske vlasti da poštuju Ustav i zakone RH, da olakšaju život onoj mahom srpskoj starčadiji koja je ostala živjeti u RH, da im se poprave straćare, dovede struja i voda i tako bar malo osjete skrb i brigu svoje države? Znam da je bilo prječih briga, a i novca nije bilo, trebao je za plaćanje glasača HDZ-a u susjednoj državi. Ćirilica u Vukovaru mi ispada kao marginalni problem. Jel' tko sprječavao hrvatski represivni aparat i pravosuđe da istraži zločine koje su počinili pripadnici HV i specijalne policije za vrijeme VRO „Oluja“ i neposredno poslije njenog okončanja i krivce osudi? Da ne ostane da se zločin dogodio samo u Gruborima. Na tom planu ni poslije posjete g. Borisa Miloševića Kninu neće se ništa bitnog dogoditi, on treba poslužiti samo kao kupovanje indulgencije hrvatskim vlastima za zločin protiv čovječnosti, a i da možda ponuka neke strane veleposlanike pa da se bar neki od njih predomisle i pojave 05. 08. u Kninu. I na kraju, sve kad bi se g. Boris Milošević pojavio u Kninu u ustaškoj uniformi i pozdravio „rimskim pozdravom“ i ZDS, on bi za „domoljube“ i braniteljske „lautšprehere“ ostao tek velikosrbin i četnik. Zato mislim da je dolazak g. Borisa Miloševića u Knin velika pogreška i da će izazvati podjele unutar srpskog nacionalnog korpus u Hrvatskoj. Oznake: VRO Oluja, Boris Milošević, Miko Tripalo, Franjo Tuđman, Knin, Grubori, UNTAES, zločin protiv čovječnosti

- 11:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #