17.10.2020., subota

Hrvatske tranzicijske stranputice; put iz demokracije u totalitarizam Ili: Hrvatski recept kako uništiti srednje razvijenu i prosperitetnu evropsku državu i mjesto ugodno za život i pretvoriti je u „muljevito dno Evrope“? Hrvatskom hodu po mukama, koji traje od izbora Ivice Račana za predsjednika Predsjedništva CK SKH, se kraj ne nazire ni nakon 30 godina agonije. Sve se svodi na to da mi još ni danas nismo kadri shvatiti koje smo budaletine bili dopustivši bjelosvjetskoj i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uče tko smo, što smo, kakvi smo i gdje, s kime i kakvi želimo biti. Dopustili smo zlonamjernim psinama iz svijeta i domaćoj bagri i brabonjcima da nas uvjere kako je jugoslavensko samoupravljanje s delegatskim sustavom i društvenim vlasništvom, koji je u svojoj žiži imao brigu o čovjeku isto što i rigidni velikodržavni socijalizam u SSSR-u i zemljama VU, pa moramo nužno proći kroz proces tranzicije koji počinje uvođenjem višestranačja kao najvišeg oblika demokracije.(sic!) Bio je to stravičan korak unazad, kojem bi bio ravan jedino onaj da je netko u uvjetima revolucionarnih turbulencija poslije 1. Svjetskog rata odlučio uspostavljeni kapitalistički poredak zamijeniti feudalističkim. Znalci su nas upozoravali, borili se koliko su mogli da shvatimo svu pogubnost „tačerizma“ i šok-terapija Jeffrey-a Sachsa u trenutku urušavanja socrealizma u zemljama VU, procesa tranzicije, koji se nas u Jugoslaviji zapravo nije trebao ticati, mi niti smo znalce slušali, niti išta naučili, niti do danas shvatili što nas je to snašlo da smo postali „muljevito dno Evrope“. Bez istinskih prijatelja, prezreni od sviju! Uzalud nam je prof. Branko Horvat „zorno crtao“, a zapravo opisivao hrvatski politički establishment kao one od lošeg oca i još gore matere, koji su postali loši sluge gorih gospodara: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“ Nedostatak znanja u redovima SKJ ili državnoj upravi, jednako SFRJ kao i njenim državama sastavnicama i nevoljkost u pristupu rješavanju gospodarskih i drugih problema u državi ili možda tek ideološka i druga politička istrošenost, sve do neizdržljivosti izloženi žestokim korteširanjem stranih obavještajnih službi, posebno CIA-e i BND, kao i Vatikana, potpomognuto bujanjem velikosrpskog hegemonističkog nacionalizma, velikohrvatskog separatističkog nacional-šovinizma i slovenskog izolacionizma, rezultiralo je razgradnjom jugoslavenske federacije, a onda i potpuno nepotrebnim „tranzicijskim“ hodom po mukama svih naroda bivše zajedničke države. Neznanje se očitovalo u pregovorima s EZ koji su počeli već polovicom 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je jugoslavenskoj strani spočitnuta tobože deficijentna demokracija, jer nije bilo višestranačja, što je bio prvi prigovor, potpuno neumjestan, jer ispada da je višestranačje istoznačnica za demokraciju, što je, svjedoci smo, daleko od istine, a drugi, opravdan, nejednakost pred zakonom privatnog vlasništva, u odnosu na druge oblike vlasništva. Višestranačje je bilo direktni atak na samoupravni sustav kao jedini društvenopolitički sustav u svijetu koji je u žiži interesa imao brigu o čovjeku, a ne profit. Da je bilo znanja i volje jugoslavenska je strana pregovarače iz EZ lako mogla „sahraniti“ isticanjem delegatskog sustava kao oblika direktne demokracije i pitati ih u kojem to višestranačju takav demokratski iskorak uopće postoji, a onda i zašto bi i u čijem interesu brigu za čovjeka trebalo zamijeniti brigom za kapital i profit. I zašto bi trebalo ići na ruku vlasnicima kapitala i štititi kapital a ne čovjeka? Što se pak privatnog vlasništva tiče, nikakav problem ne bi predstavljala novelacija zakona kojim bi se privatno vlasništvo pred zakonom izjednačilo s drugim oblicima vlasništva. To sasvim sigurno ne bi rušilo samoupravni sustav. I u suštini je to jedina „tranzicija“ kroz koju je „poslije rušenja Berlinskog zida“ SFRJ sa svojim sastavnicama trebala proći. Da je nas Hrvate kroz povijest uništavala poniznost, idolatrija, nekritička povodljivost za drugima, obezvrjeđivanje svojeg, ma koliko to vrijedno bilo, smo odavno znali, jer su iz tih saznanja o nama samima i skovane sintagme „sluganski mentalitet“ i „bečki konjušari“! A onda se u tragediji 2. Svjetskog rata, koji je na našim prostorima počeo okupacijom Kraljevine Jugoslavije, a nastavljen općenarodnim ustankom i borbom za oslobođenje do pobjedonosnog završetka, rodila šansa da se hrvatski narod oslobodi sluganskog mentaliteta. Dakle, kao što se to i drugim narodima u povijesti događalo i hrvatski narod je raspoznao svoju šansu da krene putem slave i ponosa i odlučio tu šansu ne propustiti. Šansa se je zvala NOB-a, općenarodni ustanak i borba protiv nacifašističkog okupatora i njegovih slugu, koji je organizirala i do pobjedonosnog završetka vodila KPJ, u kojoj su se mnogi Hrvati kao borci uključili u redove NOV i POJ, prvo preimenovanih u NOVJ, a kasnije JA, punopravne članice antifašističke koalicije. Ta borba, čija je jedna komponenta bila socijalna/socijalistička revolucija je kao rezultat imala uspostavu Federalne države Hrvatske, FDH, kao nacionalne države hrvatskog naroda do koje je došlo 09. 05. 1944. odlukom ZAVNOH-a, prethodno proglašenog najvišim organom vlasti u Hrvatskoj. Tim činom, uspostavom nacionalne države, je hrvatski narod konzumirao svoje neotuđivo pravo na samoopredjeljenje. Tako je Hrvatska pobjedonosno završila 2. Svjetski rat u redovima antifašističke koalicije, među silama pobjednicama nad fašizmom, baštineći antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu. Obzirom na činjenično stanje da je okupirana bila Kraljevina Jugoslavija i odluke „velike trojice“ na Teheranskoj konferenciji, kojima je a) NOVJ priznata kao jedina dobro organizirana i vođena oružana formacija koja se na teritoriju okupirane Kraljevine Jugoslavije bori protiv nacifašističkog okupatora, b) da će poslije rata biti Jugoslavija i c) da se poslije rata neće dopustiti opstanak nijednoj državnoj tvorevini koju su uspostavili fašisti, nacisti i militaristi, Hrvatska se odriče jednog dijela svojeg suvereniteta i zajedno s drugim nacionalnim državama nastalim na području nekadašnja Kraljevine Jugoslavije udružuje se u saveznu državu, Demokratsku federativnu Jugoslaviju, DFJ, prenoseći na nju dio svojeg suvereniteta, ovlašćujući je tim činom da je, kao i druge države udružene u Jugoslaviju, savezna država kao subjekt međunarodnog prava zastupa pred svijetom. Kako činom okupacije i kapitulacije njene OS Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, njena vlada je djelovala u izbjeglištvu, a njena veleposlanstva su bila izuzetno aktivna, nijedna država izvan dosega sila Osovine nije prekinula diplomatske odnose s njom, valjalo se izboriti za politički legitimitet privremene vlade, NKOJ-a, prethodno priznatog od Saveznika na Teheranskoj konferenciji, jer bi izgonom okupatora i prestankom rata u zemlji došlo do stanovitog dvovlašća, što je izbjegnuto tako da je legitimitet ratnim pobjednicima koje su predvodili komunisti dao Sporazum Tito – Šubašić, a potom i kralj Petar II, dajući maršalu Titu mandat za sastav nove jugoslavenske vlade. Legalnost novim vlastima su dali izbori za Ustavotvornu skupštinu održani u studenom 1945. Jugoslavenski komunisti koji su po završetku rata svoj revolucionarni zanos uspješno pretvorili u stvaralački te od zaostale, siromašne i ratom opustošene zemlje stvorili respektabilnu srednje razvijenu evropsku državu, koja je uoči raspada po svojem ekonomskom potencijalu činila 24. gospodarstvo svijeta. U DFJ/FNRJ/SFRJ, poznatoj i kao Titova Jugoslavija, su hrvatski narod i njegova država FDH/NRH/SRH doživjeli svoje zvjezdane trenutke, prvi put u svojoj povijesti su bili potpuno ravnopravni s drugim narodima i njihovim državama. I ne samo to bili su dio državne zajednice koja je kao lider Pokreta nesvrstanih bila značajan i mogli bismo reći nezaobilazan čimbenik u blokovski podijeljenom svijetu pogotovo zbog svoje politike detanta, politike rješavanja sporova mirnim putem. I to bi bilo sve, nitko iz EZ nije niti u jednom trenutku niti pokušao izjednačiti jugoslavenski samoupravni socijalizam s velikodržavnim socijalizmom SSSR-a i zemalja VU, to će tek kasnije izjednačiti stameni hrvatski demokratizatori i antitotalitaristi, a zapravo okrutni pljačkaši, bagra i brabonjci, zaljubljenici u laž mržnju i zločin, fašisti u duši, da se ograničim na Hrvatsku, okupljeni oko nikakvog hrvatskog velikana, nego zadrtog nedoučenog mitomana, plagijatora i skribomana, tobožnjeg antifašista, Franje Tuđmana, teškog duševnog bolesnika uvjerenog u svoje poslanje uskrisitelja hrvatskog kraljevstva. Kojeg jedino Ivica Račan nije prepoznavao kao ništariju, valjda zato što je i sam bio ništarija. Franjo Tuđman, odmah po napuštanju prestižne pozicije načelnika Personalne uprave JNA i predsjednika SD „Partizan“ (ne FK „Partizan“) i izlasku iz aktivne službe u činu general-majora, iz Beograda dolazi u Hrvatsku na mjesto direktora za njega izmišljenog Instituta za izučavanje historije radničkog pokreta u kojem svojstvu već od polovice šezdesetih godine landra svijetom tobože obilazeći hrvatsko iseljeništvo, a zapravo punktove ustaške emigracije. O tome tko je i što je bio Franjo Tuđman najbolje svjedoči njegova izjava na predsjedništvu udruge „Hrvatski domobran“ kad je rekao da je on „svjestan da se u 2. Svjetskom ratu borio na krivoj strani“ i izjava Edi Murtiću da će kad dođe na vlast „nastaviti tamo gdje su ustaše stali 1945. i istjerati Srbe iz Hrvatske“. I taj i takav je nas Hrvate trebao provesti kroz nikom potreban proces tranzicije i to na samo njemu znan način. Pljačkom i devastacijom dobara i uništenjem funkcionalne državne uprave i teritorijalnog ustroja, što je prozvao stvaranjem države. Njemu su se kao idolu svakim danom pridruživali sve brojniji „domoljubno“ orijentirani pojedinci, da podrže idola, da mu se nađu pri ruci, riječju da budu „dobri dečki“, kako bi ih idol zapazio i udijelio im malo svoje milosti, što je sasvim siguran bio put u uspostavu nacional-socijalističke države u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća. Na tom putu se kao brana nalazila jugoslavenska federacija i zato Tuđman sa svojim apologetima kreće u njeno rušenje nasilnom secesijom, vodeći zemlju u rat, napadajući svojom paravojskom jedinu legalnu OS, JNA. Taj rat će Tuđman prozvati obranom od velikosrpske agresije i zato Domovinskim ratom kojim je „stvorena država“ i to država koja je uspostavljena 09. 05. 1944. odlukama ZAVNOH-a. U tom procesu „stvaranja države“ provodi se etničko čišćenje, kroz proces podržavljenja društvenog vlasništva pljačka se vlastiti narod, a potom se kroz nepotreban proces privatizacije ta ozakonjena pljačka dovršava. Franjo Tuđman i njegova stranka/pokret u potpunosti preuzimaju vlast u državi u kojoj umjesto trodiobe vlasti vlada „jedinstvo vlasti“, a umjesto da vlast odgovara narodu, narod odgovara vlasti. U „modu“ je uveden i princip da po pobjedi na izborima, pobjednici formiraju vlast koja do slijedećih izbora može raditi što je volja, bez prava propitivanja njenih postupaka i bilokakvog „pozivanja na red“. I sad smo tu gdje jesmo, pljačkom osiromašeni narod i država, kao „muljevito dno Evrope“ tavorimo na samom začelju među državama članicama EU. Ali tu su i dalje oni koji nas Tuđmanovim putem vode u konačnu propast, nestanak hrvatskog naroda i njegove države. „Bijela kuga“ i masovna iseljavanja gotovo nezaustavljivo čine svoje. Sljedeće godine bit će popis stanovništva, demografi prognoziraju da će RH imati najmanje 1,1 milijun stanovnik manje nego u trenutku osamostaljenja. Pa da vas na kraju upitam što mislite jesu li se isplatile muke i žrtve „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“, „stvaranja države“ i „tranzicija“? Oznake: tranzicija, Ivica Račan, Franjo Tuđman, jkugoslavensko samouprtavljanje, delegatski sustav, društveno vlasništvo, višestranačje, velikodržavni soijalizam, SSSR, šok-terapija, "muljevito dno Evrope", BRANKO HORVAT, cialis, BND, Vatikan, SFRJ, SKJ, nacfionalizam, nacional-šovinizam, izolacionizam, direktna demokracija, NOB, KPJ, ZAVNOH, podržavljenje društvenog vlsništva, privatizacija, nasilna secesija, domovinski rat, "jedinstvo vlasti", "bijela kuga", iseljavanje

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.