29.07.2019., ponedjeljak

Kontroverzno? Za koga? Osporavano? Od koga? Da, hrvatski zaljubljenici u laž, mržnju i zločin, među kojima prednjače pripadnici klera Stepinčeve crkve i vjernici hercegbosanske vjeroispovijesti, koji su po Tuđmanovom dolasku na vlast više nego uspješno zagadili hrvatsku društvenu scenu, dakle kulturu, znanost, obrazovni sustav i politiku, penetrirajući u sve pore hrvatskog društva, najčešće radeći pod motom zalaganja za hrvatsko jedinstvo putem procesa pomirbe ili potrebe suočavanja s prošlošću, nudeći zapravo, kroz zagovaranje laži, kulturu negiranja, kulturu zaborava, kulturu mržnje, kulturu veličanja fašizma i svega onoga čega se u svijetu stide. Oni zapravo iz kolektivne svijesti hrvatskog naroda žele izbrisati 70 godina njegove povijesti, pogotovo period Titove Jugoslavije u kojem su hrvatski narod njegova država doživjeli svoje zvjezdane trenutke. Ili bi možda ostavili period ’41. – '45. prošlog stoljeća, ali bez spominjanja okupacije, općenarodnog ustanka, NOB-e i antifašizma. U konkretnom slučaju radi se o ustanku naroda Hrvatske, 27. 07. 1941. u Srbu i obilježavanju njegove 78. godišnjice u organizaciji SNV i SABAH. Izvještavajući o obilježavanju i sa obilježavanja 78, godišnjice jednog od najznačajnijih događaja u hrvatskoj povijesti, mediji su puni priča o kontroverznom događaju i njegovom osporavanju, čije bi obilježavanje valjalo zabraniti. Važno je napomenuti da radi „kontroverzi“ i vjerovanju osporavateljima na komemoracije u Srb od 2011. ne dolaze predstavnici aktualnog hrvatskog političkog establishmenta, radije se priklanjaju promicateljima ustaštva, pa „komemoriraju“ na nekim drugim mjestima, slaveći ono čega se Evropa stidi gnuša, stideći se onoga čime se čitava Evropa ponosi, a upravo toga Hrvatska ima najviše od svih zemalja članica EU. Prvo mi dopustite da navedem nekog za koga niti ima kontroverzi, niti ičeg spornog vezano za ustanak u Srbu tog 27. 07. 1941. i obilježavanje njegove 78. godišnjice. Radi se o gđi Martini Renner, zastupnici njemačkog Bundestaga, koja je došla na komemoraciju u Srb i tamo između ostalog rekla: „Kao potomak počinitelja osjećam strahopoštovanje pred borbom koja se ovdje vodila. Na ovom i drugim mjestima oslobođenje nije bilo moguće bez hrabrih borbi partizana i partizanki.“ Izjava gđe Renner je na tragu zahvale koju je ruskom narodu, kao donositelju slobode Nijemcima, u Moskvi izrekla Angela Merkel, cijeneći ogromne žrtve koji je ruski narod podnio u borbi protiv nacifašizma. Za Njemicu, zastupnicu njemačkog Bundestaga nema kontroverzi, nema mjesta osporavanju, ona točno razaznaje što je bilo što i koji je bio značaj toga. Kao i svake godine, na sramotu Hrvtske, zemlje koja svoj nastanak i opstanak, zahvaljuje svojim antifašistima i antifašističkoj borbi, koja je upravo počela 27. 07. 1941. općenarodnim ustankom u Srbu, policija je morala čuvati na komemoraciji okupljene antifašiste od grupice militantnih neoustaša predvođenih notornim Draženom Kelemincem, koji u jednoj Austriji, zahvaljujući tamošnjoj zakonskoj regulativi, radi svojih aktivnosti, vjerojatno bar 10 godina ne bi izlazio iz zatvora. Ti neoustaše su obilno filani „znanstvenim“ saznanjima o tome da je ustanak u Srbu zapravo bio ničim izazvan „četnički napad na mladu hrvatsku državu“. Kao da masovni ustanak koji je tog 27. 07. 1941. počeo u Srbu, nije bio odgovor na ustaška zvjerstva pri kojima su „brisana“ čitava sela većinski nastanjena Srbima. Poznato je i to nitko i ne spori da je među ustanicima bilo i četnika ili onih koji će kasnije završiti u četničkim redovima, kao što je bilo i pojava osvetničkog zločina nad hrvatskim i muslimanskim življem, koji su zahvaljujući angažmanu komunista ubrzo potpuno suzbijeni. Ustanak u Srbu 27. 07. 1941. nisu organizirali i vodili četnici, nego komunisti motivirani vlastitim revolucionarnim zanosom i radi zaštite srpskog stanovništva od ustaškog genocida Ustanak u Srbu promatran s aspekta ukupnosti 2. Svjetskog ima izraziti antifašistički karakter koji ne može narušiti sudjelovanje ponekog četnika pri njegovom pokretanju, kao ni nesporni osvetom motivirani zločini četnika infiltriranih među ustanike počinjeni nad Hrvatima i Muslimanima. I sad su najednom upravo ti četnički zločini jedino što određuje i obilježava općenarodni ustanak u Srbu, koji je bio onaj plamičak koji se rasplamsao u veličanstvenu NOB-u. Spomenuti četnički zločini ne bi mogli zasjeniti ustanak sve da prije njih i nije bilo masovnih ustaških zločina koji su im prethodili. Dakle, kad je općenarodni ustanak u Srbu, 27. 07 1941., u pitanju nema mjesta nikakvim kontroverzama, niti se njegov antifašistički karakter ičim može osporiti.

- 22:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.07.2019., ponedjeljak

O poznatom, samo nešto drugačije U vrijeme kad su ukrajinski europejci, a ustvari neonacisti, sljedbenici kvislinga Stepana Bandere na trgu Maidan u Kijevu utjerivali demokraciju i europski duh u Ukrajince, punili TV-vijesti, news portale i bili glavna vijest na naslovnicama novina, pročitao sam podatak da čak 40 % Ukrajinaca kao svoj materinji jezik upisuje ruski. A onda kad su „majdandžije“ osvojili vlast i ipak samo djelomično „europeizirali“ i „demokratizirali“ Ukrajinu, jedna od prvih odluka im je bila donošenje zakona o zabrani korištenja ruskog jezika. Tako su oni odlučili kazniti Rusiju radi „Holodomora“, mita prema kojem su Rusi početkom tridesetih godina prošlog stoljeća nad Ukrajincima počinili genocid, izgladnjujući ih do smrti. Činjenice govore da je u to vrijeme radi velikog podbačaja uroda prvenstveno žitarica, ali i ostalih poljoprivrednih kultura na području čitavog SSSR-a vladala glad i da su mnogi umirali od gladi, a zapadne zemlje nisu željele prodavati svoje viškove žitarica čak ni kad je Staljin odobrio da se žito plaća zlatom. Ameri su se hvalili kako pšenicom lože lokomotive ili je bacaju u ocean. Da, u čitavom SSSR-u se umiralo od gladi, a ne samo u Ukrajini, pa je u te tri ili četiri godine od gladi umrlo puno ljudi, najviše Rusa, bili su najbrojniji narod. Ja osobno taj dosad nedovršeni proces u kojem se našla Ukrajina zovem „banderizacija“, jer se zapravo radi o njenoj fašizaciji, što joj sasvim sigurno ne može donijeti ništa dobrog, sotonizirajući Rusiju, s kojom se nikad nitko u povijesti nije poigravao nekažnjeno, izgubila je Krim, a na najboljem je putu da izgubi i dvije najrazvijenije regije Lugansk i Donjeck. No ne želim ja o Ukrajini … Zamislite si ovakvu situaciju; Ukrajinci kojima je materinji jezik ruski se najednom u nacionalnom smislu počnu izjašnjavati kao Rusi, a Rusi u Rusiji ih prihvate kao de luxe Ruse. Potom se ti ukrajinski „Rusi“ masovno sele u Rusiju i tamo počnu „udarati tempo“, uvjeravajući autohtone Ruse kako su ukrajinski „Rusi“ zapravo pravi Rusi i da Rusi iz Rusije moraju skrbiti za njih. Znam, odmah ćete reći da je to suludo i da samo jezik ne definira nacionalnu pripadnost, pogotovo ne nekakav njen de luxe oblik. Je, samo ću vas ja odmah upitati, ako to nije jezik, po čemu su onda BiH katolici Hrvati? Znam vi ćete zajedničkom jeziku odmah dodati „viru pradidovsku“. Jednom i drugom entitetu, Hrvatima u Hrvatskoj i BiH katolicima, utjeranu ognjem i mačem. A ja ću reći da su ovi ruski govoreći Ukrajinci, dakle potencijalni Rusi, mahom pravoslavci jednako kao što su to i Rusi iz Rusije. I tu je kraj, znači BiH katolici su Hrvati zato jer govore hrvatskim jezikom i zato jer su katolici kao i Hrvati iz Hrvatske, a Ukrajinci ne bi mogli biti Rusi iako im je materinji jezik ruski, a vjera pravoslavna. Onda ćete se vi pozvati na tradiciju i kulturološke razlike, koji obilježavaju dva naroda, pa onda različite povijesne okolnosti, koje dijele Ruse od Ukrajinaca. I zato Ukrajinci ne mogu biti Rusi. Ja prihvaćam vaše argumente, ali i kažem da iz istih razloga iz kojih ruski govoreći Ukrajinci ni po vama ni po meni nisu Rusi, ni BiH katolici nisu Hrvati. Ukrajinci i Rusi su dva povijesno različito definirana entiteta, dakle dva različita svijeta, ali isto tako su povijesno različito definirani Hrvati i BiH katolici, koji su zapravo samozvanci koji su sami sebe prozvali Hrvatima. Hajde da vas čujem što osim jezika i vjere povezuje Hrvate i BiH katolike, da bismo ih mogli nazvati pripadnicima istog naroda? Ja osobno bih prihvatio tu tvrdnju tek ako bi do takvog zaključka došli genetičari nakon ozbiljnog „zalijeganja na rudo“. Problem je jedino u tome što su Hrvati iz Hrvatske BiH katolike, ne samom prihvatili i ne smo kao Hrvate, nego kao svojevrsne nad-Hrvate, dopuštajući im da vedre i oblače u Hrvatskoj, pretvarajući i narod i državu u njihove taoce. I dok se Hrvati iz RH iseljavaju bježeći iz države koju je Franjo Tuđman pretvorio u „muljevito dno Evrope“ i BiH katolici se iseljavaju iz BiH, uglavnom u RH, bilo bi zanimljivo znati koliko ih u RH trajno ostaje?

- 23:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.07.2019., subota

Ćirilica nije problem, Ivan Penava je problem Da, postoje ti ljudi i nisu ni tako malobrojni i nisu bez utjecaja, ja osobno ih opisujem kao zle ljude, zato jer ne daju ratu da konačno završi, niti dopuštaju ratnim ranama da zacijele. Ima ih nažalost u svim društvenim strukturama i na svim razinama vlasti. Ja ih zovem zaljubljenicima u laž mržnju i zločin, svi oni uporište imaju u proglašenim istinama, a potporu nalaze mahom u braniteljskim redovima. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava nije među takvim ljudima nikakav izuzetak. Oni bi dozirali međunarodnim pravom i poveljama UN ustanovljena prava nacionalnim manjinama, zajamčena Ustavom RH i odnosnim zakonima, uvjetujući razinu tih prava nekakvim okolnostima koje veze nemaju s manjinskim pravima. Prava nacionalnih manjina ne smiju se nikakvom voljom pojedinaca ili neformalnih skupina niti ograničavati niti uvjetovati, pogotovo ne radi bilo čijih subjektivnih dojmova. Da, riječ je, po tko zna koji put, o pravu srpske nacionalne manjine na svoje pismo dakle ćirilicu u Vukovaru. To je tamo navodno nerješiv problem, kažu da drugdje u Hrvatskoj to nije slučaj. Prvo, ne radi se o dvojezičnim nego o dvopismenim pločama, da se sad ne natežemo o lingvistički nesporno jednom jeziku kojeg Hrvati zovu hrvatskim, a Srbi srpskim, dakle pločama koje su oduvijek takvima trebale biti. Svuda tamo gdje je to zakonom propisano. Pa i u Vukovaru! Nema tužnije i nedemokratskije zemlje od one u kojoj je Ustavni sud prisiljen nalagati čelništvu lokalne uprave i samouprave da mora poštovati ustav i zakone, a time ljudska i građanska prava, a pogotovo prava nacionalnih manjina, jer upravo ta prava u svakoj uređenoj državi ovise o volji većine. I nije gradonačelnik Vukovara Ivan Penava ni prvi ni jedini koji bi nacionalnoj manjini uskraćivao, umanjivao, ograničavao ili nečim uvjetovao ljudska i građanska prava, pogotovo kad su ta manjina Srbi. I nije prvi i jedini put da je Penava istupio sa svojim neprihvatljivim i demokratskom društvu stranim stavovima, niti su i najviši državni dužnosnici na krilima proglašenih istina pokazali ne samo puno razumijevanje za njegove nakaradne stavove, nego mu i pružili podršku. Sad je to učinila ultimativna čuvarica Ustava RH, predsjednica Države. U svojoj suštini se p(r)enavljanja gradonačelnika Vukovara svode na to da su vukovarski Srbi krivi osim za „srbijansku agresiju“, jednako za nerad hrvatskog pravosuđa, kao i MVEP-a odgovornog radi nerada na poboljšanju položaja Hrvata koji su nacionalna manjina, prvenstveno u Srbiji, ali i drugim zemljama. Reći će Penava kako „za ćirilicu u Vukovaru još nije vrijeme“, je su ratne rane i bolna sjećanja još svježa, kako je previše onih za čiju se sudbinu ne zna, naravno na srpskoj strani niti im ratnih rana, niti bolnih sjećanja, niti prava na potragu za nestalima. Nadalje, vukovarski gradonačelnik kaže da se boji „nereda do kojih bi moglo doći radi postavljanja „ćiriličnih ploča““, zaboravljajući pritom da je sve nerede ili ono što bi se takvim moglo okarakterizirati i u Vukovaru organizirala ona politička opcija kojoj i sam pripada, dakle ona ista koja je instrumentalizirajući branitelje uspostavljala kojekakve „stožere“, podizala šatore i organizirala druga okupljanja na razini incidenta, poput „Splitske rive“. Sve one koji mi imaju namjeru prigovoriti pozivam da mi dokumentiraju u kojim je to prilikama, dakle gdje i kad vukovarski gradonačelnik, Ivan Penava, pozivao Vukovarce na spuštanje tenzija, smirivanje strasti, uspostavu međusobnog povjerenja i miran suživot? Nikad i nigdje! Njegovi istupi su uvijek vodili podizanju tenzija, raspirivanju strasti i poticanju nepovjerenja, u svojoj suštini iskazujući žal što i Vukovar nije 1995. „vojnički riješen“ jer onda niti problema sa ćirilicom ne bi bilo, naime u Vukovaru u tom slučaju ne bi bilo Srba. Predsjednica Države nema što pokazivati razumijevanje ni za Ivana Penavu ni za njegova lamentiranja i nepodopštine, a još manje mu pružati podršku, ona je pozvana da štiti ustav i zakonitost postupanja u RH, takvu je zakletvu položila. Predsjednik Vlade pak, koji je i predsjednik stranke kojoj i Penava pripada, bi tom vukovarskom mlatimudanu trebao pokazati put „u kut“ i natjerati ga na to da poštuje Ustav i zakone RH ili da podnese ostavku na dužnost na kojoj nikad i nije smio biti. Ne, nije ćirilica problem, ni u Vukovaru ni drugdje, Ivan Penava i njemu slični su problem. U Vukovaru i drugdje.

- 10:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Andrej Plenković; iz pobjede u pobjedu Andrej Plenković je čovjek koji ostvaruje privid kako niže pobjedu za pobjedom, samo zapamtite, sve dok Plenković pobjeđuje, Hrvatska gubi i sve dublje tone i propada. Njegove pobjede su najsličnije pobjedama Milana Bandića, što je Bandićevih pobjeda bilo više, to su Zagreb i Zagrepčani više gubili, a Zagreb, jedini hrvatski grad koji je ostvarivao dovoljno prihoda za pokriće svih svojih potreba, poput Hrvatske nezaustavljivo tone u prezaduženost i siromaštvo. Najspektakularnije u slučaju Plenković su pobjede izvojevane nad Plenkovićem počevši od one kad je 2016. bez protukandidata pobijedio na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, a potom uz obilnu Milanovićevu pomoć s HDZ-om ostvario relativnu pobjedu na izvanrednim parlamentarnim izborima održanim u rujnu 2016. i koalirajući s MOST-om dobio mandat za sastav nove vlade. Ja sam tada, znajući ponešto o Andreju Plenkoviću, njegovom odgoju i kako je formiran kao osoba, napisao doslovno: „Ne, ja ne očekujem ništa dobro ni od Andreja Plenkovića, ni od Vlade kojoj je na čelu.“ I kao i mnogo puta dotad, kad je hrvatska politika u pitanju, bio u pravu. Nažalost! Sljedeću pobjedu izvojevao je nad nestašnim i neposlušnim MOST-om čiji su ministri mislili da na sjednicama vlade mogu glasati po svojoj savjesti, razvrgavanjem koalicije i „preslagivanjem“ saborske većine prethodno dogovorenim s HNS-om, odnosno Ivanom Vrdoljakom, koji u HNS-u nije uspio postići konsenzus oko tog „pretrčavanja“ pod skute HDZ-a i stranka je doživjela raskol. U toj nemoralnoj političkoj trgovini, nemoralnoj zato što su grubo prevareni i izigrani svi oni hrvatski građani, koji su dajući svoj glas HNS-u, odnosno koaliciji čiji je dio bila i HNS, zapravo glasali protiv HDZ-a, Ivan Vrdoljak je uspio zadržati kontrolu nad HEP-om, ali i uhljebiti veći broj onih članova stranke koji su mu iskazali vjernost. Pred javnošću je Vrdoljak svoje nemoralno postupanje opravdavao tvrdeći da je to učinio samo zato kako bi Hrvatsku poštedio troškova za održavanje novih izvanrednih izbora, koji u „postojećem odnosu snaga ionako ne bi ništa riješili“. Nemala pobjeda Andreja Plenkovića je i to što je iako pravi čelnik grupe „Borg“, u procesu tobožnjeg restrukturiranja koncerna Agrokor, žrtvujući prethodno Antu Ramljaka, a potom i Martinu Dalić, izašao iz afere neokrznut. Zasad! A proces restrukturiranja Agrokora poduzet tobože radi toga da ga se ne bi prepustilo ruskim bankama je u svojoj suštini najveća pljačka poslije kriminalne privatizacije prethodno podržavljenog društvenog vlasništva, Agrokor je bio i ostao u vlasništvu ruskih banaka. Samo priča s Agrokorom je daleko od završene, a ta priča vodi onom najopasnijem daljnjem gubljenju resursa, poput izvora pitke vode, ali i poljoprivrednog zemljišta koje pametne zemlje štite svojim ustavima. U nesumnjive „pobjede“ Andreja Plenkovića svakako valja ubrojiti i dosad neviđeno „oslobađanje“ hrvatske od „viška“ Hrvata koji se nezaustavljivo iseljavaju, kao nikad u povijesti, ali oni ne bježe iz besperspektivne države, kakvu je ne stvorio nego u što je Hrvatsku pretvorio Franjo Tuđman, a Andrej Plenković, kao nitko prije njega, „pobjednički“ nastavio to grandiozno Tuđmanovo djelo u uvjetima posebnog „demokratskog“ sustava poznatog kao „jedinstvo vlasti“ prema kojem ona politička opcija koja je na izborima osvojila vlast, četiri godine radi što hoće, Hrvati se iseljavaju zato „što to mogu, jer im je ulaskom RH u punopravno članstvo EU otvoreno tržište rada“. Hrvatska se ne samo iseljava, nego i izumire, nitko se ne buni, nitko ne ukazuje na to koliko je „car gol“, pa ako to nije pobjeda Andreja Plenkovića onda ne znam što je. Gradnja Pelješkog mosta, koji Hrvatskoj treba kao i treće oko u glavi je još jedna od pobjeda Andreja Plenkovića, koja po svemu sudeći vodi izgradnji autoceste do Dubrovnika koja će podijeliti teritorij, čija širina na nekim mjestima ne prelazi 5 km, a da se nitko ne zapita tko pametan u svijetu radi takve ludosti, koje u svojoj suštini znače devastaciju prostora. Uz bok Pelješkom mostu kao još jednu pobjedu Andreja Plenkovića valja staviti LNG terminal na Krku, objekt koji treba samo Amerima i nikom više. Među pobjede Andreja Plenkovića valja u svakom slučaju ubrojiti i konačnu eutanaziju hrvatske brodogradnje, Brodosplit je po svemu sudeći dokrajčen, možda ne toliko njegovom predajom u Debeljkove ruke, već davanjem novca iz proračuna bez kontrole njegovog trošenja, ista priča je i s jamstvima koja je brodogradilištima odobrila Milanovićeva Vlada, Uljanik je otišao, a 3. Maj je na najboljem putu da nestane, od nekadašnjeg ponosa Hrvatske i Jugoslavije, moćne brodograđevne industrije, će po svemu sudeći zahvaljujući Kinezima opstati jedino Brodarski institut. Istinabog ima i onih situacija u kojim su Andreju Plenkoviću, iako nadohvat ruke neke pobjede izmaknule, primjerice ona s nabavom muzejskih primjerak višenamjenskih borbenih zrakoplova od Izraela. Kakva li bi samo to pobjeda nad zdravim razumom bila da se Ameri nisu umiješali!? Samo u iole uređenoj demokratskoj državi radi tog pokušaj prevare ne samo što bi odletio nedotupavni ministar nego i predsjednik vlade skupa s njim. A onda i nešto možda i bolnije za sujetu Andreja Plenkovića neuspjeh u stremljenjima da postane, ako već ne predsjednik, a onda barem član EK. Sjetimo se samo svih onih najava „ozbiljne“ Plenkovićeve kandidature za neku od prestižnih funkcija, tobože kandidiraju ga, a uz njega i Kolindu, pa sama Merkelica mu je došla pružiti potporu … ali eto, ispriječio se Macron i od EK ništa. Činjenice pak govore da Plenković nije bio ničiji kandidat, on je samo određen kao jedan od pregovarača u ime evropskih pučana oko kandidatura za visoke funkcije. U svojem intervjuu Nacionalu Marciska SKA Keller iz Evropskih zelenih tvrdi da je Andrej Plenković sam upisao svoj ime na kandidacijsku listu, komentirajući njegov postupak ovako: “Ono što je Plenković učinio doista nije uobičajeno, zapravo smatram da je sve to bilo prilično šokantno i doista ne mislim da je u redu da ljudi pregovaraju u svoje vlastito ime. To mi je bilo potpuno neprihvatljivo.“ Govori li vam možda i to ponešto o Andreju Plenkoviću? Ali vratimo se mi pobjedama Andreja Plenkovića … Nakon što su se neki od članova njegove vlade malo previše „opustili i zaigrali“, pa kroz razna pogodovanja, trgovinu utjecajima i drugim koruptivnim radnjama, pa i kriminalom, natjerali opoziciju da djeluje tražeći u Hrvatskom saboru njihovu smjenu, a i javnost je postajala sve glasnija, Andrej Plenković je natjeran da smijeni neke ministre, odnosno izvrši rekonstrukciju vlade, ne priznajući niti u jednom trenutku stvarne razloge za smjenu ministara. Andrej Plenković je u rekordnom roku našao zamjene smijenjenim ministrima, vjerojatno ništa bolje od njih, jer boljim kadrovima HDZ ne raspolaže. Samo naivni su očekivali da bi „presložena“ saborska većina mogla „okrenuti leđa“ Andreju Plenkoviću i ne potvrditi predložene kandidate. Na izvanrednoj sjednici Hrvatskog sabora 19. 07. 2019. svi su potvrđeni, rekli bismo još jedna čista pobjeda Andreja Plenkovića. I poraz Hrvatske. Neću se baviti imenima novih ministara osim ministra vanjskih poslova taj vjernik hercegbosanske vjeroispovijesti mi je radi do neukusa gorljivo iskazivanog „domoljublja“ baš zapeo za oko. I prije sam se pitao zašto ministar vanjskih poslova nije Hrvat iz Hrvatske, nego baš mora biti netko pridošao iz emigracije ili porijeklom samozvani Hrvat „izbosne“? Bio je to Miro Kovač, a onda Davor Ivo Stier iz argentinske podružnice „Ustaške uzdanice“, pa Marija Pejčinović Burić i evo ga sad Tuđmanova akvizicija iz Švicarske, Goran Grlić Radman, rođen u Tomislavgradu. A za mene osobno je poseban „plus“ o da je to čovjek kojeg hvale Joško Klisović i Davor Ivo Stier. Čekamo neku od novih pobjeda Andreja Plenkovića

- 10:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.07.2019., utorak

Prvog srpnja 1991. ubijena je zadnja nada za mir u Hrvatskoj Da, taj prvi dan mjeseca srpnja 1991. godine uzima se kao dan početka rata u Hrvatskoj, jer je tog dana, po nalogu i vi i ja znamo koga, samo vlasti ne znaju, ubijen zadnji beskompromisni i uporni zagovaratelj mira u Hrvatskoj, načelnik osječko-baranjske PU, Josip Reihl-Kir. Bio je to čovjek koji je vjerovao u razum kao i u to da među svim onim luđacima, „domoljubima“ s Hrvatske i „rodoljubima“ sa srpske strane, postoje ljudi koji ne žele sukobe, već mirno rješenje sporova, koji su prerasli u političku krizu, koja se hrani mržnjom i generira sukobe, koji svakim danom postaju sve intenzivniji i prijete da se pretvore u otvoreni rat. Možete li makar zamisliti iznenađenje pobunjenih Srba u Bijelom Brdu kad se pedesetak metara prije barikade zaustavi automobil, koji je došao iz pravca Sarvaša i iz njega izlazi čovjek kojeg su brzo prepoznali kao „ustaškog“ načelnika osječko-baranjske PU, koji se bez straha, raskriljenog sakoa, da se vidi da nema oružja, pješice uputi prema barikadi. Došavši do barikade pozdravi nekolicinu tamo okupljenih „stražara“ i izrazi želju da bi htio razgovarati s „glavnim“. Odveli su ga do „glavnog“ uz kojega je bila nekolicina mještana, više znatiželjnih nego neprijateljski nastrojenih. Josip Reihl-Kir svjestan delikatnosti trenutka održi kratko slovo o sporovima i njihovom rješavanju mirnim putem bez zatvaranja prometnica i nanošenja štete i sebi i drugima, predlažući im da uklone barikade a zauzvrat on jamči da do političkog rješenja spora hrvatska policija neće ulaziti u Bijelo Brdo, za to vrijeme red će održavati mještani sami. I da, rekao im je još da bi bilo dobro da se riješe iz Srbije pridošlih „pojačanja“, jer im ne trebaju, a i ne nude im ništa dobro. Naravno, rekao im je i da će po postizanju političkog rješenja oružje trebati vratiti, a da će oni koji su počinili zločin ili kriminalne radnje biti privedeni pred lice pravde. Rastali su se uz stisak ruke, gotovo prijateljski, a barikada između Sarvaša i Bijelog Brda bila je uklonjena, na užas „gospodara“ rata s jedne i druge strane. I tako idući od barikade do barikade zagovarajući mir načelnik PU osječko-baranjske uspijevao je smirivati ekstreme s obje strane odmičući rat od Osijeka i Baranje, održavajući tako obećanje da u području nadležnosti njegove PU rata neće biti sve dok je on načelnik te PU. Barikada je osvanula i na ulazu u osječko prigradsko naselje Tenja, pa su se tog 01. 07. 1991. na „mirovne“ pregovore u Tenju uputili Josip Reihl-Kir, potpredsjednik osječkog Gradskog vijeća Goran Zobundžija, gradski vijećnik Milan Knežević i Mirko Tubić, predsjednik Mjesne zajednica Tenja, svi u istom automobilu. Na kontrolnom punktu hrvatske policije na putu prema Tenji na automobil je pričuvni policajac, australske provenijencije, Antun Gudelj, otvorio vatru po službeno neznano čijem naređenju, premda su se spominjala neka imena poznatih osječkih političara i to ne samo iz redova HDZ-a, nego i HSLS-a i SDP-a, koji su navodno viđeni baš na tom policijskom punktu prije nailaska vozila u kojem je bio Josip Reihl-Kir. Od Gudeljevog rafala na licu mjesta su poginuli Josip Reihl-Kir, Goran Zobundžija i Milan Knežević, dok je Mirko Tubić, iako teško ranjen uspio preživjeti. „Australsku provenijenciju“ Antuna Gudelja spominjem namjerno, jer se dobro zna tko su i kakvi su bili oni koji su nas otamo dolazili „braniti“ i “stvarati“ nam državu. Hvala im, nisu trebali, jer koga takvi brane, nitko i ne treba napadati. I još nešto, najveći broj ekstremista i s hrvatske i srpske strane su na području Slavonije činili oni pristigli „vlakovima bez voznog reda“ ili njihovi potomci. Najzornije se to vidjelo u Vukovaru. Autohtoni Slavonci, Hrvati i Srbi, naučili su kroz vjekove živjeti, ne samo jedni uz druge, nego i jedni s drugima. U Vukovaru pogotovo. Na hrvatskoj strani posebno su agilni bili vjernici hercegbosanske vjeroispovijesti. Ti su poduzimali doslovno sve da do rata dođe. Primjerice Branimir Glavaš u Osijeku i Tomislav Merčep i Blago Zadro u Vukovaru. Prisjetimo se samo Glavaš-Vukojevićevog suludog „gađanja drljača“ odnosno barikade na ulazu u Borovo Selo „Armbrustom“, koje osim opasne provokacije druge svrhe imalo nije. Ovo sam napisao samo da se vidi protiv kojeg zla se borio Josip Reihl-Kir i bio opravdano zabrinut za vlastiti život, o čemu je obavijestio i tadašnjeg ministra Josipa Boljkovca i samog nemoćnog da ga zaštiti. A mi danas, iako svjesni svega, ne slavimo i ne odajemo počast heroju u borbi za mir, Josipu Rajhl-Kiru, mi slavimo warlordove, tadašnje neprikosnovene gospodare života i smrti u Hrvatskoj, njih častimo imenujući ih herojima.

- 13:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.