15.12.2018., subota

Ratni zločinci se u civiliziranim demokratskim društvima ne slave, niti im se komemorira (07. 12. 2017.) Gotovo svi u EU primili su s nevjericom reakcije na pravomoćnu presudu šestorici čelnika HR HB, prvenstveno službene Hrvatske, posebno premijera, predsjednice RH, Predsjednika Hrvatskog sabora, ministrice vanjskih poslova …, a onda i razno-raznih udruga i udruženja kako u RH, tako i u redovima BiH Hrvata, posebno onih iz HR HB, koja očito nikad nije prestala postojati. Reakcije političara diljem svijeta, kao i one u medijskom prostoru demokratskih i ne samo evropskih zemalja kretale su se od čuđenja, preko prijekora sve do žestokih osuda takvih svima nerazumnih stavova stavljanjem u službu obrane pravomoćno osuđenih zločinaca. Najdalje je u osudi otišao najutjecajniji skandinavski dnevni list „Aftonbladet“, koji je prvenstveno zahvaljujući izjavama Andreja Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović, naslovom "Hrvatima nije mjesto u EU, oni slave kult zločinca Praljka" čak u pitanje doveo pravo RH na članstvo u EU: “To se događa u zemlji koja je članica EU-a, usred naše civilizirane demokratske zajednice. Sramotno. Kult mrtvog ubojice pokazuje zastrašujući nedostatak demokratskih instinkata”. Tužno je što je zemlja poput Hrvatske puštena u EU.” Ne pazeći na to kakvu štetu rade ugledu hrvatskog naroda i države, odgurujući je sve dalje od uljuđene demokratske države, Hrvatski generalski zbor, potvrđeno je, organizira 11. 12. 2017. u „Vatroslavu Lisinskom“ komemoraciju pravomoćno osuđenom ratnom zločincu. Ne radi se tu ni o kakvom privatnom odavanju počasti preminulom, radi se o javnoj manifestaciji, očito uz blagonakloni pristanak vlasti, jer da toga pristanka nema i da anemični ne misli isto što i članovi Hrvatskog generalskog zbora, komemoracije ne bi bilo. Mislim da će komemoraciji prisustvovati i neki članovi hrvatske vlade, a možda i svi, iako možda ne i njen predsjednik. Za predsjednicu Republike, nakon svih njenih nesuvislosti i nisam baš siguran. Dakle bulumenta predratnih golja koja je odazivajući se „sirenskom zovu“ Franje Tuđmana započela rat i u ratu „izrasla“ ne samo u „generale pobjedničke vojske“, „hrvatske generale“ pače, nego i u imućne, vrlo imućne, bogate, pa i vrlo bogate ljude, a koliko jučer su jedva spajali kraj s krajem a neki nisu mogli ni hotelske račune platiti, odlučila je dodatno sramotiti hrvatski narod i državu. A to mogu radi „svetosti“ DR, radi čega mogu i svakoga, tko bi im se suprotstavio, priupitati „gdje je bio 1991.“ i proglasiti ga ne samo protivnikom hrvatske države, nego i mrziteljem svega hrvatskog. Ne znam kani li itko te novobogataše prvo proglasiti odgovornim za (pre)brojne zločine svih vrsta koje su učinili vojnici kojima su zapovijedali, nego ih i proglasiti ratnim profiterima. Valjda ne, zato se oni i mogu, pozivajući se na „herojstva“ i „blistave“ pobjede u ratu „čistom kao suza“, predstavljati kao savjest hrvatskog društva, a ja dodajem, njegova nečista savjest. Jedino me zanima kako se nisu uspjeli obogatiti generali koji su se iz JNA pridružili HV? Očekujem čak da oni i neće prisustvovati komemoraciji. Zanimljivo je da su svi spomenuti hrvatski dužnosnici „pekli zanat“ u MVP, pa je malo vjerojatno da nisu znali za Tuđman-Šušak-Bobetkove avanture u BiH, da nisu znali ni za sjednice VS OUN s tematikom sukoba u BiH, pa ni onu 333. održanu 03. veljače 1994. godine, sa koje je i službena Izjava predsjednika Vijeća sigurnosti: "Vijeće sigurnosti je duboko zabrinuto jer je Republika Hrvatska angažirala elemente Hrvatske vojske (HV), kao i tešku vojnu opremu u središnjim i južnim dijelovima Republike Bosne i Hercegovine, kao što je opisano u pismu Glavnog tajnika iz 1. veljače 1994. godine. Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine. Vijeće sigurnosti zahtijeva da Republika Hrvatska smjesta povuče sve elemente Hrvatske vojske (HV), kao i vojnu opremu, te da potpuno poštuje teritorijalni integritet Republike Bosne i Hercegovine. Vijeće sigurnosti još jednom potvrđuje suverenost, teritorijalni integritet i neovisnost Republike Bosne i Hercegovine te ne prihvaća i osuđuje prisvajanje teritorija silom ili 'etničkim čišćenjem', tko god ga počinio. Vijeće sigurnosti zahtijeva od Glavnog tajnika da prati situaciju izbliza te da, u roku od dva tjedna od dana objavljivanja ove izjave, obavijesti Vijeće o napretku o potpunom i cjelovitom povlačenju svih elemenata Hrvatske vojske (HV), kao i vojne opreme, iz Republike Bosne i Hercegovine. Vijeće sigurnosti razmotrit će druge ozbiljne mjere ako Republika Hrvatska smjesta ne zaustavi sve oblike interveniranja u Republici Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti ponavlja svoju izjavu od 7. siječnja 1994. godine, u kojoj je izrazilo svoju duboku zabrinutost zbog nastavljanja široko rasprostranjenih neprijateljstava u Republici Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti još jednom poziva sve strane da prekinu neprijateljstva kroz cijelu Bosnu i Hercegovinu i da poštuju obveze koje su preuzele te da se suzdrže od akcija koje bi dodatno povećale ili proširile sukobe. Sve pozivamo na pregovore u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, kako bi se rješenje postiglo što prije. Vijeće sigurnosti nastavit će pozorno pratiti situaciju.“ Pa dame i gospodo, možete li i nakon ovoga tvrditi kako Tuđmanova Hrvatska nije intervenirala u BiH. A VS OUN je pomno pratilo situaciju u BiH i Tuđmanu ozbiljno zaprijetilo izricanjem sveobuhvatnih sankcija, nakon čega dolazi do prekida neprijateljstava između A BiH i HVO i sklapanja Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994. godine. Jedan od potpisnika Sporazuma bio je i hrvatski MVP dr. Mate Granić, zašto pobogu, ako RH u sukobu nije sudjelovala!?

- 12:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Propuštena prilika za početak procesa pročišćenja (objavljeno 02. 12. 2017.) Nakon svih zala koje je HDZ predvođen Tuđmanom učinio Hrvatskoj uništavajući je širenjem mržnje, ratom i pljačkom, pretvorivši potencijalno prosperitetnu državu u odvratnu nacional-šovinističku kloaku nesposobnu za život, došlo je vrijeme da se tu našu jadnu državu provede kroz proces svojevrsnog pročišćenje ili da hrvatsko društvo doživi katarzu, odmakne se od Tuđmana i svih njegovih „čuda“, rušeći taj Tuđmanov nacionalsocijalistički čardak podignut u živom blatu nacional-šovinizma. Samo to u zemlji u kojoj postoje ne samo službene, državne, definicije pojmova koje su nepodudarne s onima u svijetu važećim, već postoje i proglašene, državne, istine, neslaganje s kojima može biti opasno po svakog pojedinca čiji stavovi nisu u suglasju s tim istinama, nije baš tako jednostavno, pogotovo zato što je i sustav društvenih vrijednosti okrenut na glavu pogoduje održanju statusa quo. Nije uputno čak ni propitivati, a kamo li dovoditi u sumnju te državne definicije i istine. Miriše li vam to na fašizam ili možda, radi više nego izraženog šovinizma i pozivanja na jedinstvo naroda i vlasti, na nacionalsocijalizam. U svjetlu navedenog je više nego jasno da se mora dogoditi nešto što će šokirati društvo i poslužiti kao inicijalna kapisla za početak procesa pročišćenja. Mislio sam da će pravomoćna osuđujuća presuda glavnim akterima Tuđmanovog zločinjenja u BiH, kojim se provođenje te politike opisuje kao agresija na susjednu državu, biti ta inicijalna kapisla početka raščišćavanja s Tuđmanom i njegovom ostavštinom u pokušaju oblikovanja Hrvatske kao suvremene demokratske države. Ali snaga državnih definicija pojmova i proglašenih istina je još uvijek tolika da i pored ovakvog „udarca kao maljem“ ni do kakve katarze ne može doći. Zločinački HDZ na vlasti to ne dopušta a opozicija djeluje mlako i nejedinstveno Što su trebale hrvatske vlasti učiniti, a danas je više nego jasno da to neće učiniti? Za početak ispričati se prvenstveno svim žrtvama Tuđmanove politike u BiH, ispričati se svim njenim državljanima, a onda i vlastima BiH, a potom i prestati s tutorskom rušilačkom politikom prema toj državi, sugerirajući tamošnjim Hrvatima da svoje probleme rješavaju sami ali u okviru svoje države BiH, a ne u Zagrebu. Nepriznavanje više nego utemeljenih pravomoćnih presuda i slavljenje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca neće pridonijeti pomirbi niti jačanju povjerenja između naroda i država. Trebam li možda posebno naglašavati da kler Stepinčeve crkve stameno stoji uz HDZ i slavi osuđene ratne zločince? Prvo, da se razumijemo, Žalbeno vijeće Haaškog suda donijelo je, potvrđujući nepravomoćnu presudu, a onda i njeno obrazloženje temeljem nespornih dokaza iznesenih pred Raspravnim vijećem, jedinu odluku koju je moglo donijeti, sve drugo bilo bi farsa. Snaga materijalnih dokaza i iskaza svjedoka bila je tolika da ih se ni na koji način nije moglo zaobići, ni uz sve napore i trud vrsnih odvjetnika. Tomu je tako, neovisno o tome što tvrde pojedini hrvatski političari iz vlasti i opozicije, Generalski zbor, Božo Ljubić i drugi saborski zastupnici, posebno oni „izbosne“ ili pak branitelji danas pravomoćno osuđenih, njihova reakcija je jasna, oni u svojoj misiji nisu uspjeli, pa traže opravdanja negirajući očito. U ta kola se uprežu i institucije poput HAZU, a možemo očekivati osudu iz MH, Hrvatskog instituta za povijest itd. Drugo, premda se najavljivalo u ovom slučaju je očito izostao djelotvorni politički pritisak na Haaški sud kao onaj američki u toku žalbenog postupka generala Markača i Gotovine. To je bilo za očekivati jer u BiH nije bilo otvorenog svrstavanja Amera na stranu BiH Hrvata, odnosno njihove paradržavne tvorevine, a da bi ih se moglo optužiti za pomaganje u zločinu, kao u slučaju njihove direktne umiješanosti (obavještajne i pružanje zračne podrške) tokom VRO „Oluja“. Hrvatske vlasti bi u njihovim jurišničkim nasrtajima na Haaški tribunal trebalo podsjetiti, da je taj sud uspostavljen i uz hrvatski zahtjev i privolu i da je temeljem odnosnog ustavnog zakona de facto postao i hrvatski sud, čak u pitanjima zločina počinjenih u ratovima na području bivše države nadređen domaćem pravosuđu. A onda predsjednik hrvatske vlade presudu tog suda ne prihvaća?! (sic!) Ne prihvaća on koješta, pa niti odluku Arbitražnog suda, samo ovo je malo teža kategorija, otvoreno ne prihvaćanje presude Haaškog suda moglo bi imati vrlo negativne posljedice po Hrvatsku, znatno teže nego neprihvaćanje odluke Arbitražnog suda. Koju će na kraju morati prihvatiti, neće valjda Timmermans „mrčiti gaće“ uzalud. Hrvatske vlasti nisu toliko altruistične da bi ih tako pogodile osuđujuće presude nekakvim „bivšim“ ljudima, koji su se u pravom trenutku našli pri ruci „hrvatskom George Washingtonu“ i poslužili kao sredstvo izvršenja njegove „genijalne“ politike prema BiH i u BiH. Pitam se jesmo li zaboravili da je od mrcvarenja BiH odustao tek poslije ozbiljne prijetnje MZ proglašenjem sveobuhvatnih sankcija, kakve su razarale Srbiju. Dakle anemičnog i druge hrvatske licemjere ne muče niti kazne izrečene osuđenima niti njihova visina, njih muči UZP i obrazloženje presude, čime se de facto Tuđmanova Hrvatska proglašava agresorom u BiH. A ta konstatacija može biti itekako opasna, pogotovo za sadašnju politiku prema toj susjednoj državi. Zato se iz petnih žila trude dokazati kako je UZP besmislica i kako Tuđman nije pokušavao dijeliti BiH s Miloševićem, po njima su BiH dijelili razno-razni oweni, carringtoni, cutellieri, Ameri, Briti, Francuzi ... i vrag će ga znati tko sve ne. Ali eto, najlakše je danas za sve te nepodopštine optužiti mrtvog Tuđmana, kažu ogrezli u "istinu o DR-u". Vrag je samo u tome, što svi pokazatelji i dokazi, neposredni i posredni, upućuju na to da su upravo dva vrla prijatelja, Milošević i Tuđman, pokušavala na račun BiH "podebljati" teritorije svojih država. Oni su se, prije nego se u krizu u SFRJ umiješala MZ, nasamo sastali 13 puta, valjda da bi igrali šah. Hrvatske vlasti se ponašaju potpuno nesuvislo, kao da ICTY-ju, odnosno njegovom Tužiteljstvu, nisu dostavljene stotine transkripata iz kojih je i najdobronamjernijem jasno vidljivo da je Tuđman s Miloševićem, na sastancima održanim 25. 03. 1991. u Karađorđevu i 15. 04. 1991. u Tikvešu, dogovorio podjelu susjedne države, od koje je trebalo ostati samo 20 - 25 % "Zemljice Bosne", valjda kao muslimanski bantustan u srcu Evrope 21. stoljeća. Nakon susreta s Miloševićem u Karađorđevu, Tuđman, prema svjedočenju njegovih najbližih suradnika mijenja retoriku i svojoj sljedbi obećava "Hrvatsku veću nego za bilo kojeg hrvatskog kralja". Pita li se itko, kuda se i na koje prostore Hrvatska i mogla širiti, osim na prostore susjedne BiH? Istinabog kasnije se ova njegova izjava tumačila kao "Tuđmanova poduka geografima da područje neke države čine i morske površine, a ne samo kopno, pa te morske površine treba pribrojiti kopnenim da bi se dobila ukupna površina neke države". To bi se i moglo nekako progutati kad ne bi bilo javno izgovorenih izjava, transkripata, pa i pisanih tragova iz njegovih skribomanskih uradaka iz kojih je vidljivo da on BiH smatra neodrživom, pače po Hrvate pogubnijom i od same Jugoslavije. Dogovorom iz Karađorđeva, potvrđenim na razgovorima u Tikvešu, 50 - 55 % BiH trebalo je pripasti Srbiji, 20 - 25 % Hrvatskoj, a ostatak bi činila već spomenuta "Zemljica Bosna" na kojoj su se trebali "razbaškariti" Muslimani-Bošnjaci, dakle gotovo 50 % njenog stanovništva. Naravno da je te prostore trebalo i etnički očistiti, pa će Srbi napuštati prostore koji trebaju pripasti Hrvatima ili Muslimanima, Hrvati će napustiti one prostore koji trebaju pripasti Srbima ili Muslimanima, a Srbi i Hrvati će protjerati Muslimane s onih prostora koji pripadaju njima. Srbi su to uglavnom disciplinirano izvršavali dok su se u nekim područjima Hrvati opirali ne htijući ih napustiti, ali tada bi na scenu stupio HVO, koji ih je jednostavno protjerao. Najzorniji primjer je Vareš. Dakle rat u Hrvatskoj i BiH bio je sredstvo za provođenje između Miloševića i Tuđmana dogovorenog projekta "Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija", što je eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH. U okviru toga plana bilo je i iseljavanje Srba iz Hrvatske, kako bi se njihov broj sveo ispod 8 %, da izgube status "značajne manjine" i prava koja iz tog statusa proizlaze, a ti Srbi Miloševiću trebaju da ih naseli na Kosovo i tako dodatno destabilizira prilike u Pokrajini. Također je iz Srbije trebalo iseliti najveći dio tamošnjih Hrvata, proces koji je započeo i odvijao se sve dotle dok Bela Tonković nije prozreo Tuđmanove nakane i zaustavio iseljavanje Hrvata iz Vojvodine. Pravomoćnom presudom osuđenu "šestorku iz HR HB" Tužiteljstvo ICTY je upravo optužilo za "udruživanje u zločinački poduhvat" komadanja BiH i za popratno nasilje odnosno zločine protiv čovječnosti bez kojeg nema etničkog čišćenja. Tužiteljstvo je podastrlo i više nego dovoljno dokaza pomoću kojih je izvan razumne sumnje dokazalo postojanje toga poduhvata kojeg je osmislio i vodio Franjo Tuđman, a današnji osuđenici su mu se dragovoljno pridružili. HR HB bila je zločin u ideji i realizaciji, a pogotovo realizaciji. Raspravno vijeće Haaškog suda je na temelju neoborivih dokaza sve to navelo u obrazloženju prvostupanjske presude, a Žalbeno vijeće uz neke sitne preinake takvo obrazloženje prihvatilo i potvrdilo ih pravomoćnom presudom, čineći lupetanja o "čistoći i svetosti DR" i "nedopuštanju ikome da nam dira istinu o DR" čistim kretenizmom. Pita li se itko na što poslije ove presude liči i oduvijek jako dvojbena saborska Deklaracija o DR?

- 12:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.12.2018., nedjelja

Prekasno, pogrešno i nedovoljno pripremljeno Riječ je o Interpelaciji SDP o radu vlade odnosno njenog nečinjenja vezano uz ustaški pozdrav „Za dom spremni“, koja je, pretpostavljam, inspirirana istupom Pučke pravobraniteljice Lore Vidović. Kad se napokon, nakon Ephraima Zuroffa, Margelovog instituta, nekih pojedinaca, ali i evropskih institucija i novina poput primjerice FAZ-a, NZZ, KZ, Le Monda, The Guardiana, ali i diplomatskih predstavnika, s naglaskom na one iz SAD-a, koji se u posebno kritičnim situacijama nisu libili čak i samo radi „pranja ušiju“ vlastima potegnuti put Hrvatske, pa sjetimo se one intervencije veleposlanika Norveške itd., dakle „mrziteljima svega hrvatskog“, a to su svi oni koji su upozoravali i upozoravaju na sveopću malignost Tuđmanovog sustava vlasti, popraćenu teškom klerikalizacijom i fašizacijom hrvatskog društva, konačno pridružila Pučka pravobraniteljica, Lora Vidović. Da, iako se prešućivalo, zatvaralo oči i okretalo glavu, pa ne reagiralo čak i na vrlo „zvučne pljuske“ koje su dolazile posebno iz Austrije i ne samo radi „najvećeg ovodobnog neonacističkog okupljanja u Evropi“, jer upravo tako u Austriji doživljavaju „hodočašća i komemoracije“ na Blajburškom polju, nazivajući ih upravo pravim imenom. Ali ne samo da se prešućivalo, one koji su dizali svoj glas protiv tih prvenstveno po hrvatsko društvo štetnih pojava, se omalovažavalo i proglašavalo „mrziteljima svega hrvatskog“ i onima kojima „smeta samostalna hrvatska država“. Dakle, konačno, nakon gotovo tri desetljeća skoro nesmetanog bujanja povijesnog revizionizma i ustaškog revivala u Hrvatskoj, oglasila se jedna državna institucija, Pučka pravobraniteljica, koja je jasno, nedvosmisleno i argumentirano izrekla teške optužbe ne samo na račun nositelja izvršne vlasti, pravosuđa i represivnog aparata, dakle DORH-a i policije, nego i na medije s posebnim naglaskom na HRT, ali i KC, Stepinčeve crkve kako si ona tepa, koja je naprosto impregnirana ustaštvom, tako da nerijetko čak i prednjači promovirajući ustaštvo i tzv. NDH. Mislim da ne treba nekakva posebna pamet da bi se vidjelo da velik dio klera KC najaktivnije promiče ustaštvo i negira holokaust. Stepinčeva crkva se nije nikad, ne samo ispričala, nego niti ogradila, radi svojeg, ne samo nečinjenja, nego i najpriležnije suradnje sa nesporno zločinačkim ustaškim režimom. Da stvar bude gora sve se to događa u Hrvatskoj, državi koja svoje postojanje i opstanak zahvaljuje i duguje NOR-u, odnosno antifašizmu, jer se je upravo zahvaljujući antifašističkoj borbi, u kojoj su pripadnici hrvatskog naroda prednjačili, Hrvatska našla među silama Antifašističke koalicije, pobjednicama nad fašizmom. Da nije bilo antifašističke borbe, bila bi temeljem odluka „velike trojice“, donesenim na Teheranskoj konferenciji, restituirana Kraljevina Jugoslavija, unitarno uređena država, u kojoj bi Hrvatska bila tek geografski pojam. Sigurno je da ni Banovine Hrvatske ne bi bilo. Kako je i sama, iako više nego opravdana, reakcija Pučke pravobraniteljice došla prekasno i spada u poziv za otklanjanje posljedica bez diranja u uzroke, tako je i ova Interpelacija bila zakašnjela i nedovoljno pripremljena, pogotovo radi onih za koje se unaprijed znalo da će je dočekati na nož, poput primjerice dvojice polupismenih doktora povijesnih znanosti, kao da već kao društvo nismo dovoljno potonuli, da nas ovi navijači i promotori pogubnih ideologija obraduju svojim „autentičnim“, neznanstvenim i nepovijesnim tumačenjem prošlosti, gurajući nas sve dublje prema dnu i sve dalje u prošlost. Tako se, braneći ustaški pozdrav, dr. sci. Branimir Bunjac bez ikakve veze s meritumom stvari, poziva na nekakva pomirenja, nekadašnjih neprijateljskih vojnika iz 2. Svjetskog rata, saveznička i njemačka groblja jedna pored drugih i druženja bivših pripadnika Wehrmachta i CA u Volgogradu, a na domaćem se planu ne libi još živuće antifašističke borce označavati kao „ubojice među nama“, dok dr. sci. Zlatko Hasanbegović ili nemajući pojma o teoriji države i prava ili svjesno bezočno lažući, gura Hitlerov artefakt, tzv. NDH, kao nekakvu legitimnu i legalnu hrvatsku državu, pa onda ispada da od '45. do '90. godine prošlog stoljeća nije postojalo ništa nego samo svojevrsni pravni vakuum. Samo u tom našem nepostojanju mi smo, valjda tek usprkos ljubitelju efendija Đoze, itekako postojali i nešto značili svijetu i u svijetu. Radi tih i takvih, a onda i radi (za)branitelja, trebalo je prilikom obrazlaganja Interpelacije posebno naglasiti, da to nije nikakav poziv na raspravu o temi 2. Svjetski rat, a još manje na raspravu o ustašama i partizanima, već isključivo poziv na raspravu o zahuktalom srljanju Hrvatske u fašizam. Trebalo je zorno predočiti kako se protiv fašizacije društva bore u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj ali i drugim zemljama u Evropi i svijetu. Nikakvog naglašavanja borbe HOS-ovaca za hrvatsku samostalnost, jer oni su se borili baš za NDH, što potvrđuju sve izjave osnivača te stranačke paravojske HSP-a, Parage, Paradžika, Džapića, ali i ovodobne izjave „generala HOS-a“ Ante Prkačina ili notornjaka poput Skeje. No nisu se samo oni borili za NDH, za nju su se napadajući Jugoslaviju, kako to kaže Josip Boljkovac, borili i drugi, ja bih rekao svi oni (za)branitelji koji su protiv zabrane pozdrava ZDS. Kad je, primjerice, nakon dojave o počinjenim zločinima u Gospiću, Tuđman odlučio smijeniti Mirka Norca, Tuđmanovu zapovijed čita Petar Stipetić, koji upozorava Norca, koji sjedi, da se „zapovijed Vrhovnog zapovjednika sluša u stavu pozor“, Norac mu odbrusi da „on kao Vrhovnog zapovjednika priznaje jedino Maksa Luburića“. Za što se onda i za koga borio Mirko Norac? Ili, za koga ili što se borio Branimir Glavaš koji ohrabruje povratnike iz zarobljeničkih logora, nakon, razmjene zarobljenika, „neka sad slobodno govore da su ustaše“. Da, gospodo, u ratu koji je započela Tuđmanova paravojska, radi provedbe nasilne secesije, etničkog čišćenja i pokušaja pripajanja dijelova BiH Hrvatskoj, dakle provedbu Tuđman – Miloševićevog dogovora eufemistički nazvanog „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“, nema ničeg opravdanog, ničeg obrambenog, ničeg oslobodilačkog, ničeg antifašističkog u ničeg veličanstvenog. Ali ima ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti. Ono što se zove Domovinski rat je zapravo fašistička kontrarevolucija, koju su pod vodstvom Franje Tuđmana proveli (za)branitelji, okončavajući tako ustaškom pobjedom 2. Svjetski rat u Hrvatskoj. Da nije tako, već da se radi o pravednom, obrambenom i oslobodilačkom ratu, onda bi svakog 5. kolovoza na proslavi u Kninu uz hrvatske dužnosnike nazočili i predstavnici diplomatskog kora akreditirani u Hrvatskoj. Svjedoci smo da njih iz godine u godinu tamo sve bolje i sve više nema. Pučka pravobraniteljica je svojim istupom očito žestoko uzdrmala hrvatske vlasti koje su potpuno nepripremljene na taj „napad“ odgovorile neargumentirano i obranaški, rekli bismo nesuvislo i nemušto. E sad, pripremaju li možda vlasti nekakav konzistentniji odgovor, ostaje tek da se vidi. Odbijanjem SDP-ove Interpelacije u Hrvatskom saboru vladajući su pokazali da fašizaciju hrvatskog društva ne kane sprječavati niti zaustavljati. Paradoksalno će zazvučati činjenica da je, bez obzira na to što je ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu izveo Franjo Tuđman, za promoviranje ustaštva najodgovorniji upravo osnivač SDP-a Ivica Račan, prvo, radi zahtjeva jugoslavenskoj SDS da ukine mjere nadzora nad gotovo dvjestotinjak proustaški nastrojenih pojedinaca koji su živjeli u inozemstvu i drugo, što nije, nakon onog proustaški intoniranog Tuđmanovog izlaganja na 1. Saboru HDZ-a, kad je prepoznajući fašistoidne tendencije, proglasio HDZ „strankom opasnih namjera“, pozvao institucije pravne države da rade svoj posao pa stranki-pokretu zabrane rad i raspuste ga. Sve što se poslije događalo na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni tako je tek posljedica Račanovog nemara i nečinjenja.

- 14:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.