26.07.2021., ponedjeljak

Kuba nije in, Tunis je N-da, čekićanja oko protesta Kubanaca, posebno od strane najvećih svjetskih „demokratizatora“ su poprilično utihnula, tako da od toliko priželjkivane kontrarevolucije na Kubi, kako stvari sada stoje, neće biti ništa. Ma ne zbog toga što je Kuba „policijska država“ kako joj tepaju „demokratizatori“ valjda zato što kubanska policija u 60 godina nije ubila onoliko ljudi koliko ih u „najdemokratskijoj zemlji svijeta“ policija ubije u manje od godinu dana, nego zato što kubanski narod dobro zna tko je glavni izvor svih njegovih zala. No vezano uz događanja na Kubi posebno u oči pada poziv visoke povjerenica UN-a za ljudska prava Michelle Bachelet upućen kubanskim vlastima da se uzdrže od pretjeranih represivnih mjera prema prosvjednicima, što je za mene besprimjerno licemjerje jer se dama nije sjetila pozvati Amere da konačno prestanu sa svojim sveobuhvatnim sankcijama, koje traju 60 godina, doslovno uništavati kubanski narod i državu. I dok je predsjednik Obama opozvao brojne sankcije i uvjeravao nas da bi se odnosi između SAD i Kube mogli postupno normalizirati, predsjednik Trump je izrekao Kubi 200-tinjak novih sankcija. Dakle što se odnosa s Kubom tiče, normalizacija će pričekati, ali ni kontrarevolucije na Kubi biti neće. No da nam ne bi bilo dosadno pobrinuo se u nedjelju (25. 07. 2021.) Predsjednik Tunisa Kais Saied koji je smijenio premijera Hichama Mechichija i na 30 dana zamrznuo djelovanje parlamenta Reakcija predsjednika uslijedila je dan nakon prosvjeda protiv vlade i najveće stranke u parlamentu, umjerene islamističke Ennahde, nakon porasta slučajeva covida-19 i rastućeg bijesa građana zbog kronične političke disfunkcije i ekonomske nestabilnosti. Kaže se da sam čin predstavlja veliki izazov Tunisu nakon revolucije 2011. godine koja je potaknula Arapsko proljeće i protjerala autokraciju u korist demokratske vladavine, koja zemlji nije donijela valjano upravljanje i napredak. Stvarno Čudno kad ne bismo znali da i iza „revolucije 2011.“ i „Arapskog proljeća“ ne stoje najveći svjetski „demokratizatori“, odnosno da su Amer pokrenuli i jedno i drugo, što naravno nije moglo rezultirati ničim drugim nego sveopćim kaosom. Tunis je zahvatila opća bezidejnosti koja je rezultirala besperspektivnošću, najednom se, kao i svuda gdje su Ameri „posredovali“, više ništa ne može niti se išta isplati, a korupcija je dosegla nebeske visine. U „Arapskom proljeću“ je ipak najgore prošla Gadafijeva Libija, najbogatija i najuređenija arapska država, ona je gotovo u potpunosti uništena, što je rezultiralo ogromnim migrantskim valom koji je zapljusnuo Mediteran. Najbolje je prošao Egipat koji se vlastitim snagama iščupao iz kandži „demokratizatora“ možda i zato što je višenacionalan i višekonfesionalan ili i zato što je imao prilično snažnu i dobro organiziranu vojsku koja nije dopustila „Muslimanskoj braći“ da preuzmu vlast, njihova vladavina je bila pogubna svuda gdje su se oni dočepali vlasti. Naime, nakon što je u procesu „Arapskog proljeća“ poslije svrgavanja predsjednika Hosni Mubaraka na izborima za predsjednika izabran Mohammad Morsi iz redova Muslimanskog bratstva na scenu stupa egipatska vojska i pod vodstvom generala Abdel Fataha al-Sisija vojnim udarom svrgava Morsija. Al-Sisi napušta vojnu službu te se kandidira i pobjeđuje na predsjedničkim izborima 2014. i relativno brzo stabilizira političke i gospodarske prilike u Egiptu. Ako izuzmemo Irak, najskuplju cijenu „demokratizacije“ plaća Sirija, zemlja sa stabilnom vlašću sve dok „demokratska opozicija“ nije obilno pomagana od strane iskusnih „demokratizatora“ pokušala snagom oružja osvojiti vlast. Ništa ne pomaže što je u proteklih deset godina dva puta na predsjedničkim izborima pobjedu odnio aktualni predsjednik Bašar al-Assad, „demokratska opozicija“ ne odustaje zemlja se razara i ljudi ginu, jer predsjednika Sirije nisu izabrali „demokratizatori“. Ohrabruje jedino to što su se neke arapske države počele približavati Siriji, što bi moglo predstavljati zraku svjetla na kraju tunela. Što mislite kako bi „demokratizatori„ „demokratizirali“ Bjelorusiju da nema zorta od Rusije? A nije da nisu pokazali zanimanje. Oznake: Kuba, Tunis, sankcije Kubi, Arapsko proljeće, kaos, korupcija, libija, egipat, sirija

- 20:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.07.2021., nedjelja

Iz zbirke „antologijskih“ misli Zorana Milanovića Franjo Tuđman: „Da Hrvatska nije željela rat, rata u Hrvatskoj ne bi bilo.“ To je ključna istina o DR. Besmisleno i bespotrebno landrajući zemljom i cyberprostorom, govoreći o svemu što mu na um padne, znajući o tome išta ili ništa, a najčešće zna previše o premalo toga, ne propuštajući se dodvoravati kome smatra da treba i ne propuštajući se pozivati na Ustav i zakonitost postupanja kad smatra da treba, na način kako on smatra da treba, doznajemo kako si stvari zamišlja čovjek pravnog obrazovanja ispilavljen iz Tuđmanovog inkubatora bagre i brabonjaka, MVP, koji bi želio da ga razlikujemo od Plenkovića, Jandrokovića i drugih HDZ-ovih korifeja pravnih znanosti. Ako izuzmem rašomonijadu oko izbora predsjednika Vrhovnog suda i „izleta“ u Split i Brezovicu povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe, uvijek su dobrodošle teme DR i „položaj Hrvata u BiH“. I tako je u četvrtak 01. 07. 2021. predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH, Zoran Milanović, sudjelovao u Karlovcu na predstavljanju monografije Specijalne jedinice policije GROM Policijske uprave Karlovac u Domovinskom ratu, te između ostalog rekao: "Nikoga ne bi trebalo biti sram istine, nitko se ne bi trebao uvrijediti, ali istina može boljeti. Naša istina ne boli, ona je dobra, teška, krvava, recentna i doprinos Gromova u toj borbi za Hrvatsku je bio ogroman". "Rat je težak i krvav, posebno kada u njega idete bez organizacije, kada iz policije stvarate vojsku i kada se morate boriti protiv neprijatelja koji je jači ili naoružaniji i ima startnu prednost. Događaju se greške, kršenje ratnog prava. Mi smo pravna država i ponašali smo se u danim okolnostima dobro. Za zločin je propisana kazna, ali postoji razlika između kazne i zlostavljanja, mrcvarenja". A onda ne mogavši izdržati predsjednik je ničim izazvan progovorio o Mihajlu Hrastovu, tada policijskom specijalcu koji je ubio 13 i ranio dvojicu razoružanih i zarobljenih pripadnika JNA u rujnu 1991. na Koranskom mostu u Karlovcu, te rekao sljedeće: "Ja znam da ovo što govorim neće svima dobro leći, zato ću biti vrlo jasan i ponoviti da me ne hvataju za riječ. Dakle, to je situacija koja traži koordiniranu i visoku političku akciju, potpuno čiste savjesti: ako si kriv, kažnjen si, ali kazna ima svoju granicu i kao što rekoh, ne smije se pretvoriti u zlostavljanje. Što da ljudi koji su već odgovarali za svoje grijehe rade, da opljačkaju banku? To ne može riješiti sam nijedan ministar, to ne može riješiti državno odvjetništvo jer dolaze u situaciju da oni moraju kršiti zakon. Dakle, to može oprezno, sućutno, inteligentno riješiti predstavničko tijelo i hrvatska vlada. Ako hoće, a ja sam siguran da hoće. Ne smijemo dopustiti da se ponašamo kao zadnji naivci. Greške i zločini se događaju. Mi smo imali i tu epopeju i katastrofu s Haagom, koja je na kraju završila sretno za nas u najvećoj mjeri, ali to je visoka cijena i visoka lekcija" Kao usporedbu predsjednik je naveo Ameriku, u kojoj američkim vojnicima, kada „prijeđu granicu“, sude američki vojni sudovi, pa se predsjednik RH pita: "Natjeraju li ih onda da njihovi unuci prodaju svoju šljivu i njivu? Ne! Dakle, ti ljudi imaju određenu vrstu sigurnosti da će, kad prijeđu crtu, država stajati iza njih, pravedno ih sankcionirati ako za tim postoji potreba, ali ih neće zlostavljati". Predsjednik nam sugerira da se Mihajla Hrastova zlostavlja (sic!), ali ne zato što mu se sudilo 20 godina, nego valjda zato što ga se osudilo na kaznu zatvora kao da je prouzročio saobraćajnu nesreću sa smrtnim posljedicama. "Ovakvih slučajeva ima puno, pravda je podijeljena, Hrvatska nije bježala od toga, u rat se ne ide kao u autoškolu, to nije obični građanski ugovor, to je savez i kalež vjere i povjerenja u kojem netko riskira svoj život, u kojem netko može ugroziti tuđi život, život neprijatelja i kada se to dogodi, treba pravde. Ovdje više nema pravde, ovo je potrošeno". Ovdje predsjednik RH vapi za pravdom za počinitelja, pravda za žrtve ga ne zanima. Još jednom je istaknuo da potpredsjednik vlade Medved radi što može. "Ali zakon ga tu ograničava. Zna se tko i kako može promijeniti hrvatske zakone. Mi smo država vladavine prava, mi smo članica Europske unije, saveza zapadnih država koji je branjen u povijesti dok još nije postojao upravo na ovim prostorima i obranjen je. Tu smo, borimo se za svoj ponos, ne pretjerano gorljivo, nego racionalno, svjesni da smo prošli, i vi prije svega, kroz lekciju kroz koju nije prošao nijedan moderan europski narod. Nismo to tražili, ali to sada imamo, to je iza nas, to iskustvo imamo i tu snagu imamo" Da, gospodine predsjedniče, započneš rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja sve u obranu „saveza zapadnih država“ još nesvjesnog da uopće postoji, a zapravo služenju onima kojima smo vjekovima u statusu naroda slugu služili sve do 1945., a onda smo u NOR-u stekli pravo na status narod heroja, koji nismo znali očuvati, nego smo bagri i brabonjcima, zaljubljenicima u laž, mržnju i zločin iz naših redova, predvođenim Franjom Tuđmanom dopustili da nas ponovo vrate u status naroda slugu. No vratimo se mi Hrastovu, gospodine predsjedniče, on ubija razoružane pripadnike još uvijek jedine legalne oružane sile države u kojoj je Hrvatska jedna od federalnih jedinica, koja je pošla putem nasilne secesije. Da je američki vojnik napravio to što je napravio „hrvatski vitez“, Mihajlo Hrastov, na Koranskom mostu, tog rujna 1991. američki vojni sud bi ga vjerojatno osudio na najmanje doživotnu zatvorsku kaznu, bez prava na pomilovanje, a američka država bi preuzela odgovornost i obeštetila žrtve. Ne njega, zaboga! No da vidimo kako to Ameri rade: Početkom 2000. je u Vinici na Kosovu američki stožerni narednik Frank Ronghi silovao i ubio 11-godišnju Albanku i već krajem 2000., nije se odugovlačilo, niti čekalo 20 godina, osuđen je pred američkim vojnim sudom u Wuerzburgu u Njemačkoj na kaznu doživotnog zatvora, bez prava na pomilovanje. Znalci kažu da bi, da mu je suđeno u SAD, bio osuđen na kaznu smrti. Uz Ronghija „stradali“ su i neki njegovi suborci ali i dočasnici i časnici, kažu njih ukupno 23, koji su na bilo koji način, pa i pokušajima zataškavanja opstruirali pravdu i to novčanim kaznama, degradacijama i nečasnim otpustom iz vojske. Nisu ih „kažnjavali“ unapređivanjem, ni članstvom u Kongresu i Senatu USA, kao neke poput Merčepa, Glavaša, Sačića … poslaničkim mjestom u Hrvatskom saboru. No dobro, gospodine predsjedniče, znam da se radilo o zarobljenim „agresorskim“ vojnicima, a po vama i nije nikakav grijeh ubiti ih i ubojici se po vama i ne bi sudilo da nema tih prokletih zakonskih odredbi pa i onih međunarodnog ratnog prava koje štite ratne zarobljenike. I na kraju, nema država što stati iza uniformiranog zločinca, njeno je da mu sudi za zlodjela. A žrtve treba obeštetiti, tu sumnje nema i to bi trebala učiniti država, ali samo u slučaju da je preuzela odgovornost za njegov zločin i da je Hrastov u zatvoru gdje izdržava kaznu od dva puta po četrdeset godina. Oznake: Zoran Milanović, Franjo Tuđman, dr, Mihajlo Hrastov, Koranski most, zločin, Suđenje

- 08:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #