26.10.2018., petak

Povijesni revizionisti bi i reviziju presude Haaškog suda Aktualne hrvatske vlasti u svojem marnom dislociranju Hrvatske što dalje od Balkana, što je započeto njenim osamostaljenjem, pardon stvaranjem države, gurat će je posvuda i gdje je trebalo i gdje je nikako nije i ne bi trebalo, najčešće se pritom služeći bestidnim lažima. Dio toga dislociranja ne može se opisati drugačije nego kao pokušaj prekrajanje povijesti, dakle riječ je o povijesnom revizionizmu par excellence. I nije da to vidimo samo mi insajderi, koji vidimo malo dalje od nosa, to vide i drugi diljem svijeta, posebno u Evropi, pa nam se čude, smiju nam se, nerijetko osuđuju, a oni moćniji i zaprijete, kad se baš jako „zabrazdi“. Hrvatske sasvim sigurno nije trebalo na optuženičkoj klupi Haaškog suda, kamo su je kroz sintagmu „svi smo mi ovaj i onaj“ hrvatske vlasti za sve vrijeme postojanja toga suda uporno gurale. Po njima se pred tim Sudom nikad nije sudilo optuženim pojedincima, bili oni Hrvati iz Hrvatske ili iz BiH, nevažno za što i za počinjenje kakvih zločina bili optuženi, uvijek se sudilo hrvatskom narodu i njegovoj državi. I to samo radi dvije stvari, zato što smo Hrvati i zato što smo im srušili nikad prežaljenu Jugoslaviju. Ne priznajući da je tzv. NDH bila zločinačka kvislinška tvorevina uspostavljena isključivo Hitlerovom voljom prema njegovoj „Direktivi 25“ od 27. 03. 1941., već govoreći o njoj kao o državi uspostavljenoj voljom hrvatskog naroda, a njenim veličanjem, uz istodobno promoviranje ustaštva i negiranje holokausta, ne priznajući pobjedu antifašističke Hrvatske u NOB-i niti odluke ZAVNOH (iako kao neizbježne navedene u izvorišnim osnovama Ustava RH), proglašavajući antifašizam zločinom, pokušava se Hrvatsku ugurati na mjesto pravne slijednice ustaške monstr-države. Pored ova dva bolesna guranja Hrvatske tamo gdje joj sasvim sigurno nije mjesto ili u društvo onih kojima nikad nije pripadala, tu je i treće, guranje Jugoslavije, a s njom i Hrvatske, među zemlje članice VU, odnosno zemlje obilježene sintagmom „iza željezne zavjese“, pritom se pozivajući na tobožnju izjavu Winstona Churchilla i to uporno čak i nakon opetovanih i nedvosmislenih demantija Društva i Zaklade Winston Churchill, da on takvo što apostrofirajući Jugoslaviju nikad nije rekao. Ako je, a je, guranje Hrvatske na mjesto pravne slijednice tzv. NDH ili među zemlje članice VU najeklatantniji primjer manipulacija, laži i povijesnog revizionizma, njeno guranje na optuženičku klupu Haaškog suda bila je i još je nenadmašna glupost, glupost koja traje. A da se sve navedeno radilo i još se i dalje radi, predsjednica Države u tome prednjači, mislim da nikome sa zrnom soli u glavi ne moram ni dokazivati ni objašnjavati. Naime u svojem radu u korist vlastite štete po izricanju pravomoćne presude šestorici „heroja a ne zločinaca“ iz neprežaljene i nikad življe HR HB, svi u Hrvatskoj koji išta drže do proglašenih istina, a pogotovo oni iz redova vladajućih, digli su se na zadnje noge zato jer se u obrazloženju presude nalazi jedna po Hrvatsku vrlo neugodna kvalifikacija po kojoj su njezini nekadašnji čelnici Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko sudjelovali u UZP-u koji je za cilj imao odvajanje dijelova BiH kako bi ih se pripojilo Hrvatskoj. Vladajući najradije ne bi priznali presudu, ali se tako daleko ipak ne usude ići, jer presudu su svi priznali, pa i najmoćniji saveznik, Sjedinjene američke države. Ali da se hrvatske vlasti s tom presudom ne žele pomiriti najzornije pokazuje činjenica da se odmah poslije izrečene presude počelo govoriti o potrebi revizije sudskog procesa hercegbosanskoj šestorci, te je u tom smislu hrvatsko Ministarstvo pravosuđa zatražilo od hrvatske Akademije pravnih znanosti izradu studije prema kojoj bi bilo moguće zatražiti reviziju procesa, koju naravno ne može tražiti Republika Hrvatska, jer ona nije bila stranka u konkretnom sudskom procesu, to mogu obrane osuđenika. Nedavno je procurila informacija da je Akademija pravnih znanosti izradila traženu studiju o pokretanju revizije presude šestorki osuđenoj u predmetu Herceg-Bosna i da je studija dostavljena Ministarstvu pravosuđa. Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković navodno je već održao sastanak s uključenima u slučaj i oni bi u najskorije vrijeme trebali donijeti zaključak ima li osnove za pokretanje revizije. Činjenice govore da su mogućnosti za pokretanje postupka zaista minimalne, jer osnove za pokretanje revizije mogu biti tek neke bitne činjenice ili novi dokazi koji bi mogli presudu dovesti u pitanje, a takve nove činjenice i dokazi jednostavno ne postoje, odnosno opcije za opovrgavanja kvalifikacije prema kojima su čelnici Republike Hrvatske, predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko, označeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, zaista minimalne, proces protiv šestorice Hrvata u Haagu trajao je 13 godina i bio najopsežniji u povijesti toga suda, pa je teško i pomisliti da bi se sada iznenada pojavili neki novi dokazi. Digresija O „neumiješanosti“ Franje Tuđmana u pokušaj podjele susjedne BiH objavio sam još 04. 11. 2007. slijedeći upis: „Ne, nije Tuđman dijelio BiH ... ... s Miloševićem, dijelili su je razno-razni oweni, carringtoni, cutellieri, Ameri, Briti, Francuzi ... i vrag će ga znati tko sve ne. Ali eto, najlakše je danas za sve te nepodopštine optužiti mrtvog Tuđmana, kažu ogrezli u "istinu od DR". Vrag je samo u tome, što svi pokazatelji i dokazi, neposredni i posredni, upućuju na to da su upravo dva vrla prijatelja, Milošević i Tuđman, pokušavala na račun BiH "podebljati" teritorije svojih država. Navodno da su ICTY-ju, odnosno njegovom Tužiteljstvu, dostavljene desetine transkripata iz kojih je i najdobronamjernijem jasno vidljivo da je Tuđman s Miloševićem dogovorio podjelu susjedne države, od koje je trebalo ostati samo 20 - 25 % "Zemljice Bosne", valjda kao muslimanski bantustan u srcu Evrope 21. stoljeća. Nakon susreta u Karađorđevu s Miloševićem, Tuđman mijenja retoriku, tada najbližima iz svoje sljedbe obećava "Hrvatsku veću nego za bilo kojeg hrvatskog kralja", pa kuda se i na koje prostore Hrvatska i mogla širiti, osim na prostore susjedne BiH? Istinabog kasnije se ova njegova izjava tumačila kao "Tuđmanova poduka geografima da područje neke države čine i morske površine, a ne samo kopno, pa te morske površine treba pribrojiti kopnenim da bi se dobila ukupna površina neke države". To bi se i moglo nekako progutati kad ne bi bilo javno izgovorenih izjava, transkripata, pa i pisanih tragova iz njegovih skribomanskih uradaka iz kojih je vidljivo da on BiH smatra neodrživom, pače pogubnijom i od same Jugoslavije. Dogovorom iz Karađorđeva, potvrđenim na razgovorima u Tikvešu, 50 - 55 % BiH trebalo je pripasti Srbiji, 20 - 25 % Hrvatskoj, a ostatak bi činila već spomenuta "Zemljica Bosna" na kojoj se trebalo "razbaškariti" gotovo 50 % njenog stanovništva. Naravno da je te prostore trebalo i etnički očistiti, pa će Srbi napuštati prostore koji trebaju pripasti Hrvatima ili Muslimanima, Hrvati će napustiti one prostore koji trebaju pripasti Srbima ili Muslimanima, a Srbi i Hrvati će protjerati Muslimane s onih prostora koji pripadaju njima. Srbi su to uglavnom disciplinirano izvršavali dok su se u nekim područjima Hrvati opirali ne htijući ih napustiti, ali tada bi na scenu stupio HVO, koji ih je jednostavno protjerao. Najzorniji primjer je Vareš. Dakle rat u Hrvatskoj i BiH bio je sredstvo za provođenje između Miloševića i Tuđmana dogovorenog projekta "Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija", što je eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH. U okviru toga plana bilo je i iseljavanje Srba iz Hrvatske, kako bi se njihov broj sveo ispod 8 %, da izgube status "značajne manjine" i prava koja iz tog statusa proizlaze, a ti Srbi Miloševiću trebaju da ih naseli na Kosovo i tako dodatno destabilizira prilike u Pokrajini. Također je iz Srbije trebalo iseliti najveći dio tamošnjih Hrvata, proces koji je započeo i odvijao se sve dotle dok Bela Tonković nije prozreo Tuđmanove nakane i zaustavio iseljavanje Hrvata iz Vojvodine. E sad "šestorku iz HR HB" Tužiteljstvo ICTY upravo optužuje za "udruživanje u zločinački poduhvat" komadanja BiH uz popratno nasilje odnosno zločine protiv čovječnosti bez kojeg nema etničkog čišćenja. Tužiteljstvo smatra da ima dovoljno dokaza pomoću kojih izvan razumne sumnje, može dokazati postojanje toga poduhvata kojeg je osmislio i vodio Franjo Tuđman, a optuženici su mu se dragovoljno pridružili. Ako sud na temelju dokaza sve to navede u obrazloženju presude, pitam se na što će ličiti oni Sanaderovi kretenizmi, a ustvari ponavljanje floskula o "čistoći i svetosti DR" i "nedopuštanju ikome da nam dira istinu o DR". Na što će ličiti i danas već jako dvojbena saborska Deklaracija o DR?“ Da ponovim, pod teretom dokaza i iskaza brojnih svjedoka Haaški je sud u presudi šestorki zaključio da je sukob između HVO-a i Armije BiH '93./'94. godine bio međunarodni sukob, te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom HR HB, za koje su se teretili optuženi, počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u koji je bio aktivno uključen i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Janka Bobetka. No kako je jasno da su hrvatske vlasti, radi očuvanja mita o stvaranju države i mjesta i uloge Franje Tuđmana u tom procesu, jako zainteresirane bar predsjednika Tuđmana „očistiti“ od navedene kvalifikacije, sigurno će na sve moguće načine nastojati pomoći odvjetnicima osuđenih da se postupak revizije pokrene. Što košta da košta! Premijer Plenković je čak najavljivao da će Hrvatska potegnuti ovo pitanje pred Vijećem sigurnosti UN-a, koje je i utemeljitelj suda i to usprkos najavi glavnog tužitelja Haaškog suda, Brammertza, da će prijaviti Hrvatsku Vijeću sigurnosti jer onemogućuje suradnju s bosanskohercegovačkim pravosuđem u sankcioniranju dijela ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, pa bi Hrvatska prije ičeg drugog mogla biti žestoko ukorena zbog neprihvaćanja presude. Hoće li se ipak pokrenuti postupak za reviziju presude u slučaju Herceg-Bosna vidjet ćemo u narednih nešto više od mjesec dana, jer se posizanje za takvim pravnim lijekom mora dogoditi u roku od godine dana nakon izricanja pravomoćne presude.

- 05:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.10.2018., četvrtak

SMS-ni me nježno „Afera SMS“, zloporaba tajnih službi njihovim stavljanjem uz službu stranaka ili čak moćnih pojedinaca, mahom iz struktura vlasti, koruptivna djelovanja paraobavještajnog podzemlja u svrhu kompromitiranja institucija sustava koje uvelike određuju državu vladavine prava, čudnog mi čuda, kao da dolaskom Franje Tuđmana na vlast u Hrvatskoj, prvenstveno radi na glavu okrenutih društvenih vrijednosti, nisu ordinarne ljudske ništarije hrpimice postajale nezaobilazni, a nerijetko i odlučujući faktor na hrvatskoj političkoj sceni. Društvena elita pače, koju uz spomenuto obilježavaju i uspostave, gajenja i održavanja nekih čudnih prijateljstava, pogotovo kad su u pitanju dužnosnici, pa i oni najviši. Sjetimo se samo Franje Tuđmana, kako mu u loži iz koje prati nogometnu utakmicu društvo pravi neokrunjeni kralj hrvatskog podzemlja Zlatko Bagarić. Ništa manje nije rogobatno kad primjerice Zdravko Mamić organizira proslavu rođendana predsjednice Republike, ili razno-razna zajednička slavlja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu s istim svatom. Ni po muke da je neka od ništarija zalutala u politiku, pa i u same vrhove političke nomenklature, problem je što je to postalo pravilo, a ne iznimka. Ta pojava je naročito izražena u hrvatskoj „stožernoj stranci“, odnosno pokretu, jer se HDZ ni nakon gotovo 30 godina nije uspio preobraziti i profilirati se kao isključivo politička stranka. Da je HDZ ono kakvim se voli predstavljati, dakle demokršćanska politička stranka u njemu ne bi bilo pojedinaca, ma koliko rijetki bili, koji pripadaju lijevoj političkoj opciji, a još bi manje u njemu „kolo vodili“ njegovi ekstremni desničari, protivnici ljudskih prava i sloboda, od kojih mnogi otvoreno promoviraju ustaštvo i negiraju holokaust. Mislim da ne trebam posebno naglašavati da su potonji najčešće regrutirani iz redova „ognjištaraca“ i onih „stočarskog“ mentaliteta, među kojima su najbrojniji pripadnici hercegbosanskog ekspedicionog korpusa, koji su naprosto preplavili hrvatske institucije. Pri Tuđmanovom „uvođenju reda“ teško su stradali svi segmenti vlasti, a posebno je osakaćen represivni aparat, koji je naprosto „sasječen“, na mjesta školovanih policajaca i vodećih ljudi u MUP-u dovođeni su stranački poslušnici od kojih su neki bili u kategoriji „nit' ih jebi, nit' ih kući vodi“, poput Tomislava Merčepa, koji je prije trebao biti policijski i sudski „pacijent“, nego savjetnik ministra. Ili pak Slavko Degoricija, kakve je taj veze imao s policijskim poslom. Pa onda Perica Jurić, smiješni čovječuljak kojeg šalju u Knin da „urazumi“ Martića i družinu, a ovi se tamo slatko smiju jer vide nikogovića koji samo što se nije uneredio u gaće od straha. O ministrima nadošlim poslije Boljkovca također nema smisla trošiti riječi. Ante Potrebica je pak u sudstvu napravio takav „propuh“ da se gotovo više i nije moglo naći suca koji išta vrijedi. Tuđmanovim kadrovskim rješenjima represivni aparat nije samo razbucan nego je u njemu uništena profesionalnost i odgovornost, a bez toga taj aparat postaje koruptivan i podložan zloupotrebama. Ista ili još gora situacija je u tzv. tajnim službama koje su umjesto obavještajne sve više paraobavještajne, kako već rekoh u službi nekih i radi toga sve moćnijih pojedinaca, mahom iz političkih struktura. Zahvaljujući monstruoznom sustavu vlasti koji je uspostavio Franjo Tuđman na svim razinama i u svim strukturama vlasti dolazi do zloupotreba sustava, dila se informacijama iz tajnih policijskih istraga, iz spisa nestaju ključni dokazni dokumenti, osumnjičenima se dostavljaju informacije o toku istrage, javlja im se ako im prijeti uhićenje itd. i t. sl. I evo nas sada, jedan bivši policajac kum drugog bivšeg policajca, svojedobno, usprkos žestokoj kompromitaciji (odbijanje uhićenja opravdano osumnjičenog za teške ratne zločine) visoko pozicioniranog u policijskoj hijerarhiji, a danas potpredsjednika „stožerne hrvatske stranke“, potpredsjednika Hrvatskog sabora, upozorava drugog bivšeg policajca s „prstima duboko u pekmezu„, da mu prijeti uhićenje i neka uništi sav kompromitirajući materijal. S druge strane pak „ugledni“ član „stožerne hrvatske stranke“ i aktualni gradonačelnik Vukovara najavljuje, sa stanovišta te stranke, a i inače, potpuno besmisleni prosvjed, koji mnoge „ugledne“ političke analitičare nagoni na usporedbu tog protesta, koji je i više nego besmislen, sa svojedobnim „kampiranjem“ u šatoru ispred Savske 66 u Zagrebu. Prema „uglednim“ političkim analitičarima radi se o ideološkom sukobu unutar „stožerne hrvatske stranke“ između aktualnog predsjednika, Andreja Plenkovića, s aktualnim potpredsjednikom Milijanom Brkićem Vasom. Ja osobno u sukob ta dva dična hrvatska muža vjerujem, ali u ono „ideološki“ ne vjerujem, jer ako Milijan Brkić i je na političkom planu krajnje desno pozicioniran, molio bih „ugledne“ političke analitičare da mi kažu koje je ideološko opredjeljenje Andreja Plenkovića? Kod njega ja takvo što ne raspoznajem, jer Andrej Plenković je isključivo karijerist, a takvi ideološkog opredjeljenja nemaju, oni će se prikloniti i crnom vragu, ako ga mogu vješto uzjahati i koristiti u svoje svrhe. „Ugledni“ politički analitičari prepoznaju Andreja Plenković kao pobjednika u tom sukobu, jer ipak ne vuče takve repove, poput dičnog hercegbosanskog muža, kojem sad „vade fleke“ i za odavanje istražnih tajni osumnjičenima iz 2011. i to s funkcije pomoćnika ravnatelja policije. Opozicija traži očitovanje i reakciju DORH-a, ona je konačno sva na okupu i traži osnivanje saborskog istražnog povjerenstva u svrhu rasvjetljavanja geneze čitavog slučaja. Ono što ja znam je da kako god taj sukob završio Hrvatska od toga koristi imati neće, možda će jedino Andrej Plenković ojačati svoju poziciju, a to obzirom na njegove ljudske kvalitete, za Hrvatsku može predstavljati samo gubitak. Ne tješi me to što bi eventualna Vasina pobjeda bilo još gore rješenje.

- 13:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Lice i naličje „osobite skrbi i zaštite“ Užas i strava, na izborima za člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda je u Federaciji BiH, skladno ustavu BiH i izbornom zakonu, izabran Željko Komšić. Na noge se digao HDZ BiH, Hrvatski narodni sabor (ma što to bilo), a valjda onda i Hrvatski svjetski kongres (ma što to bilo), kojem se pridružio sav okupatorski hercegbosanski ekspedicioni korpus u Hrvatskoj, ali i svi „skrbnici“ Hrvata s valjda posebnim potrebama u susjednoj državi, od vladajućih preko političkih stranaka do pojedinaca, ogorčenih time što su „Bošnjaci Hrvatima izabrali člana predsjedništva BiH“. Dakle svi oni koji nisu dopustili HR HB da „umre“ čime zorno demonstriraju da su protiv BiH kao države. Misli li itko da oni ne znaju da je Komšićev izbor potpuno zakonit? Znaju oni to dobro, problem je u tome što Komšić nije bio njihov kandidat, jer da je na izborima izabran njihov kandidat Dragan Čović, sve bi bilo u najboljem redu, pa ni ustav BiH ni izborni zakon ne bi bili sporni. Pa zašto je onda za spomenute Komšićev izbor tako sporan? Jedan je jedini razlog, Komšić se zalaže za BiH, a Dragan Čović za HR HB i Hrvatsku, dakle protiv države BiH. Kao što je Franjo Tuđman iz rezultata referendum održanog 19. 05. 1991. „izvukao“ svašta, od nasilne secesije, preko pokretanja rata, do komadanja BiH, tako i njegovi apologeti na nekakav čudan način iščitavaju ono što piše u Članku 10. Ustava RH, koji glasi: „Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“, kako bi vršljali po BiH kako im se ćefne, sve tobože u cilju zaštite interesa tamošnjih Hrvata. Gdje to taj članak ustava RH dopušta i gdje i koga u hrvatskim vlastima obavezuje na neprekidnu petljavinu i miješanje u unutarnje stvari susjedne tobože prijateljske države BiH? Gdje se izgubila „osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske“ za Hrvate u Srbiji ili se ta skrb i zaštita ogledaju u upornim iracionalnim svađama sa Srbijom. Koga briga za Gradišćanske Hrvate, Moliške Hrvate, Hrvate u Mađarskoj, Rumunjskoj, Moravskoj, u obje Amerike, u Australiji, N. Zelandu, ali i drugud po svijetu, tamo gdje su Hrvati nacionalna manjina? Hrvatske vlasti se ponašaju kao da se ustavna obaveza o osobitoj skrbi i zaštiti na te Hrvate i ne odnosi, već se odnosi samo i isključivo na Hrvate u BiH, dakle tamo gdje su Hrvati konstitutivni narod i gdje su u potpunosti ravnopravni s druga dva naroda? A ta „osobita skrb i zaštita“ Hrvata u BiH proizlazi iz Tuđmanovog pokušaja komadanja te države i pripajanja nekih njenih dijelova RH. Prijelazni stadij bilo je formiranje HR HB čija je vojna komponenta, HVO, čak i zaratila s A BiH, prinudivši Tuđmana da u BiH pošalje značajne snage HV kako bi HVO spasile od poraza i posvemašnjeg uništenja pred kojim je bio. Ta agresija RH primorala je MZ da intervenira i ona je to učinila tako da je Tuđmanu zaprijetila uvođenjem posvemašnjih sankcija RH, primoravajući ga tako na raspuštanje logora za Bošnjake u BiH, povlačenje HV iz te države i okončanje sukoba potpisivanjem tzv. Washingtonskog sporazuma (postignuti su 01. 03. 1994., a formalno potpisan 18. III. 1994.), kojim su okončana neprijateljstva između Hrvata i Bošnjaka u BiH, a koji je trebao značiti i prestanak Tuđmanovog „uredovanja“ u BiH, ali i prestanak postojanja paradržavne tvorevine HR HB. Washingtonskim sporazumom okvirno je uspostavljena Federacije BiH na područjima s većinskim bošnjačkim i hrvatskim prebivalstvom, koja je u konačnici trebala biti konfederalno povezana s RH. No kako je Tuđman svaki sporazum potpisivao s figom u džepu ne misleći se nikad pridržavati onoga što je potpisao, tako je HR HB iako formalno nepostojeća, nastavila postojati, pa iako ne i formalno postoji sve do danas. Dakle Washingtonskim sporazumom okončan je sukob između Bošnjaka i Hrvata, a kasnijim Daytonskim sporazumom (službeno potpisan 14. 12. 1995.), čiji je jedan od priloga i Ustav BiH, okončan je rat u BiH koja je uspostavljena kao država s dva entiteta i s tri konstitutivna naroda. Predsjednici R Srbije, Slobodan Milošević i R Hrvatske, Franjo Tuđman, potpisnici su Daytonskog sporazuma u funkciji jamaca njegove provedbe. I dotle bi bilo sve u redu, ali kao i obično vrag čuči u detalju, naime i Beograd i Zagreb su zapravo sve vrijeme opstruirali provedbu Daytonskog sporazum suštinski nastavljajući Milošević - Tuđmanov projekt podjele BiH i pripajanje njenih dijelova Srbiji odnosno Hrvatskoj. Pa se tako u Srbiji bez ikakvih ograda o RS, entitetu BiH, govori kao o drugoj srpskoj državi, a Zagreb sanja svoje nikad prekinute vlažne snove o pripojenju „nepostojeće“ HR HB Hrvatskoj. Eto, Željko Komšić je dušom i tijelom za BiH i protiv svakog uplitanja Beograda i Zagreba u unutarnje stvari države BiH u cilju njene razgradnje, što je protivno njihovoj obavezi preuzetoj potpisivanjem Daytonskog sporazuma.

- 13:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Vukovarska p(r)enavljanja Sve ono i svi oni koji bez rata i mržnje ne mogu, brinut će se i 23 godine po njegovom završetku da se ratne rane drže otvorenim i da im se ne dopušta da zacijele. U tom svjetlu promatrao sam i promatram sva gnjevna okupljanja od Splitske rive, preko svih pijetelijskih, dignitetlijskih, šatoraških i stožeraških okupljanja, pa do ovog jučerašnjeg u Vukovaru. Uvijek se radilo samo o jednom, pritiscima uglavnom društveno privilegiranih na aktualnu vlast, pokušajima rušenja vlasti izazivanjem nereda, uvijek popraćeno govorom mržnje. I uvijek je iza tih boguugodnih, uglavnom braniteljskih, djela stajao HDZ ili kao jučer neka od njegovih frakcija u borbi za vlast ili za prevlast unutar HDZ-a. Zanimljivo je da ta okupljanja uvijek koštaju i to vjerojatno ne mali novac, koji netko odnekud namiče, naravno ne iz svojeg džepa nego uvijek posizanjem u društvenu/državnu kasu. A sam gnjev se budi lansiranjem poluistina ili čak i otvorenih laži, pazi primjerice ovo, „na ulicama Vukovara, žrtve silovanja sreću svoje silovatelje, koji im se podsmjehuju“ … vjerujete li vi u to, ja ne vjerujem, jer oni koji su to činili, sasvim sigurno ne žive u Vukovaru. Ali ako kojim slučajem i takve budaletine postoje, tko je i dosad sprječavao žrtve da počinitelje ne prijavljuju hrvatskim organima gonjenja? A onda, „ubojice silovatelji zlostavljači su abolirani“, dakle nesuvisla tvrdnja, jer nitko nije aboliran od odgovornosti za počinjenje ratnih zločina, već samo od odgovornosti za sudjelovanje u srpskoj oružanoj pobuni, ali eto idemo lažju kako bismo poništenjem Zakona o oprostu, koji je bio jedan od uvjeta uspješne provedbe procesa mirne reintegracije Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, stvari vratili na početak, valjda da bismo većem broju Srba mogli suditi za sudjelovanje u oružanoj pobuni, drugog razloga ja ne vidim. Znam ja da će se sad „stručnjaci“ za pravo i pravdu okomiti na mene, jer sam ja kao protiv procesuiranja počinitelja ratnih zločina, iako nikad i nigdje takvu glupost nisam ni pomislio, a kamo li izrekao ili napisao. Ali ono protiv čega sasvim sigurno jesam, protiv sam ovakvih prosvjednih skupova, radi njihove jednostranosti, odnosno traženja pravde za patnjama i stradanjima izloženih pripadnika samo jednog naroda, hrvatskog, žrtve iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj, a znamo da ih je bilo i da su bile brojne, se niti lapidarno ne spominju. Da je na skupu u Vukovaru, čak iako znam njegovu pozadinu i što mu je bila svrha, zatraženo istraživanje svih zločina i privođenje pred lice pravde svih počinitelja, ma s koje strane bili, ja bih bio spreman zapljeskati, a ovako s indignacijom odbacujem sve što su na tom vukovarskom p(r)enavljanju tražili i zaključili. Ovako ispada da među Srbima nema onih koji su stradali od hrvatske ruke, nema ubijenih na pravdi Boga, nema tučenih i mučenih, nema silovanih žena, nema Lore i Kerestinca, nema nevinih ljudi ubijenih tokom VRO „Oluja“ i poslije nje, nama nestalih, te žrtve prema zahtjevima okupljenih u Vukovaru očito ne zaslužuju pravdu niti za nestalima iz redova srpskog naroda treba tragati. Ili su si Srbi „sami krivi za sve što ih je snašlo“, jer mogli su mirno trpjeti ne samo diskriminaciju, nego i mjere državnog terora i polako se iseljavati iz Hrvatske, ne protestirajući i ne buneći se. I nemojte meni pričati kojekakve bajke, jer sam ja svjedok vremena, mnogo je toga lošeg činjeno Srbima u Hrvatskoj, što ni na koji način nije moglo biti rađeno bez Tuđmanovog znanja i odobrenja, a bilo je vidljivo odmah nakon Tuđmanovog preuzimanja vlasti. Kad bi se tkogod sjetio pa organizirao protestni skup radi sveopćeg nerada hrvatskog pravosuđa, odnosno kompletnog represivnog aparata, na kojem bi se tražilo privođenje pred lice pravde svih „vitezova“ iz redova hrvatskog naroda i svih zločinaca iz redova srpskog naroda za zločine počinjene tokom rata, na takav protestni skup bih i ja rado došao. Mislim da na takav skup nitko od onih koji su jučer bili na vukovarskom p(r)enavljanju ne bi došao, njih jednakost sviju pred zakonom ne zanima, niti ih zanima pravo i pravda za sve. Je kad bi ih zanimalo onda bi i „vukovarsku tragediju“ i „vukovarsku žrtvu“ promatrali u svjetlu činjenice da je spiralu zločina u Vukovaru pokrenuo Tomislav Merčep koji je, opet ne bez znanja Franje Tuđmana, uzurpirao vlast u Općini Vukovar i počeo provoditi teror nad tamošnjim Srbima i to u vrijeme kad tamo još nikakvih međunacionalnih sukoba bilo nije. Ne vjerujete, pa onda pročitajte pismo koje je vladin povjerenik za Općinu Vukovar, Marin Vidić Bili, uputio Tuđmanu, uz napomenu da su tom pismu prethodila dva pisma s istom tematikom koja su predsjedništvu SFRJ i hrvatskom državnom vrhu zajednički uputili Predsjednik SO Vukovar, Srbin i predsjednik IV SO Vukovar, Hrvat, uz podršku svih stranaka osim HDZ-a.

- 13:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.10.2018., utorak

Proizvodnja besposličara i izopćavanje iz hrvatstva Mnogo toga što u Hrvatskoj ne valja, a teško bih mogao navesti išta što valja, jer je u proteklih 20 godina sve što je vrijedilo uglavnom obezvrijeđeno ili potpuno uništeno. Aktualne hrvatske vlasti, jednako kao i one prije njih, to ili ne primjećuju ili se prave da ne primjećuju, pa ispada da se neke loše stvari bolje vide izvana, a dojadile su i EK, pa ona na njih upozorava. Jedna od tih stvari su i neopravdana i gospodarski nepodnošljiva prava i privilegije hrvatskih branitelja, pa EK ta prava, posebno nakon njihovog „proširenja“ kroz novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja, naziva pravim imenom - proizvodnja besposličara. A ja bih rekao i „cementiranje“ glasačkog tijela HDZ-a. Njih je već sad toliko da oni i članovi njihovih obitelji sami mogu na izborima donijeti pobjedu njihovoj političkoj opciji, a to je HDZ. Tu nema mjesta nikakvom političkom opredjeljenju, niti oni imaju izvan kategorije vlastitih interesa ikakve stavove o bilo čemu, njih pogoni isključivo vlastiti interes. Nema tu ni mjesta ikakvoj ljubavi prema domovini i niti kakvoj spremnosti na žrtvu o čemu tako vole lamentirati, ta oni su predvođeni Tuđmanom i ratovali prvenstveno radi redistribucije narodnih dobara u stvaranju kojih su samo rijetki od njih sudjelovali. Moram priznati da ne znam zemlju u kojoj bi se po svim osnovama na ratne veterane i crkvu trošilo više nego za kulturu, znanost i obranu zajedno. Vole lamentirati o tobožnjoj svemoći SUBNOR-a u bivšoj državi, pravima bivših boraca NOR-a i boračkim mirovinama, nikad se ne pitajući kako to da je prosječni radni staž umirovljenih bivših boraca NOR-a bio 27 godina, a prosječni radni staž umirovljenih branitelja samo 17 godina. Tih 10 godina staža „viška“ u korist bivših boraca NOR-a isključiva je posljedica njihove socijalizacije, produktivnog zapošljavanja prvenstveno. Povlačenjem sredstava za veteranske mirovine iz mirovinskih fondova u koje nisu uplaćivali, oni zapravo voljom vlasti te fondove pljačkaju. Nije ovo prvi put da EK upozorava hrvatske vlasti na taj problem, u mojem prilogu od 08. 03. 2018. sam na tu temu između ostalog napisao: „Sve ono što se tražilo pod šatorom ispred Savske 66 pretočeno je kroz „Zakon o pravima hrvatskih branitelja ….“ usvojen u studenom 2017. u stvarna prava čime je definitivno zacementirano postojanje jednog parazitskog sloja hrvatskog društva pozicioniranog iznad zakona. Na već tada neprimjerena braniteljska prava upozoravali su pregovarači EU hrvatsku stranu tokom pretpristupnih pregovora, ali je Jadranka Kosor uspjela uvjeriti EU pregovarače da RH bez problem može servisirati obaveze prema braniteljima. Tako je ta stavka ostala netaknutom. No EK prati stanje u Hrvatskoj i već 2016. upozorava hrvatske vlasti da se sredstva državnog proračuna namijenjena najugroženijem kategorijama hrvatskog društva neopravdano i nepravedno preusmjeravaju ratnim veteranima. Naravno bez odziva s hrvatske strane. Sve vezano za braniteljska prava i privilegije je ne samo u sferi iracionalnog, nego i potpuno nerazumljivog, pogotovo u svjetlu činjenice da RH isplaćuje mirovine za gotovo 7.000 bivših pripadnika HVO-a, valjda kao nagradu za to što su ratujući protiv A BiH rušili susjednu državu. No spomenutim Zakonom iz studenog 2017. braniteljska prava su toliko proširena da to nije moglo proći „ispod radara“ EK i ona kroz dokument „Country Report Croatia 2018“ kao dijela dokumenta „2018 European Semester“ od 07. 03. 2018. sa stanjem u Hrvatskoj upoznaje EP, VE, Evropsku centralnu banku i sve članice EU, upućujući Hrvatskoj vrlo ozbiljne kritike radi toga.“ Mislim da vam ne trebam reći da će se autistične hrvatske vlasti oglušiti i na ovo upozorenje, nastaviti servisirati parazite i stvarati nove besposličare. Ta prava i te privilegije su zapravo već psihički uništile mnoge ljude u punoj snazi i to ne kroz PTSP, već kroz onaj intimni osjećaj beskorisnosti i time posvemašnje nepotrebnosti. Pametne vlasti bi kategoriju ratnih veterana bar pokušale socijalizirati, a ne od njih praviti problem i njima osobno i društvu u cjelini. Ali kako je Tuđmanovim dolaskom na vlast pamet prestala stanovati u Hrvatskoj, bilo bi prepretenciozno očekivati bilo kakve pametne poteze hrvatskih vlasti, pa i na tom planu. U nedjelju 07. 10. 2018. su izbori u BiH, za sve i svašta, što naravno ne može proći bez „dobronamjernog“ angažmana vlasti u Zagrebu i Beogradu, koje nikako da odustanu od svoje „petljavine“ i miješnja u unutarnje stvari te ionako problematično funkcionalne države. Ako je išta na ovim prostorima u proteklih skoro 27 godina ostalo isto, onda je to ponašanje Beograda i Zagreba prema BiH koje je dogovoreno na susretu Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu. Naročito je bolesno navijanje Zagreba za Dragana Čovića, tog najupornijeg promotora HR HB, odnosno njegov izbor za mjesto člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda, navlače ga po Hrvatskoj k'o vrag grješnu dušu, Zagrebačko sveučilište časti ga počasnim doktoratom … sve kako bi se urbi et orbi zorno pokazalo da Hrvatska dušom i tijelom stoji iza HR HB i tim ruši BiH. Čović pak sam smatra da je biti članom predsjedništva BiH njegovo stečeno pravo, odnosno da člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda ima pravo birati jedino članstvo HDZ-a BiH. Tu isključivost i ponašanje HDZ-a BiH i Čovića samog drznuli se kritizirati franjevci iz franjevačke provincije Bosna srebrena, na što im je Čović žestoko uzvratio: “Tko su oni da govore što je od onoga što ja radim ispravno, a što ne?! Tko su oni da osuđuju većinsku volju Hrvata u Bosni i Hercegovini?! Oni koji se vjekovima zalažu za Bosnu, a ne za naš narod! Sve ove godine šutim i ne obazirem se na takve poruke. Ali više neće moći. Ja sam jedini legitimni predstavnik Hrvata u ovoj zemlji i ja određujem tko je Hrvat, a tko nije! Ako ovako nastave, neka budu sigurni da ću im oduzeti nacionalnu pripadnost. Boli mene briga koliko su oni vjekova prisutni u onoj zemlji, nisu oni ti koji će govoriti o hrvatskom nacionalnom biću nego ja. Ako im je preča Bosna od nas, onda neka ostanu uz nju. Eto ih tamo Bošnjacima, oni ih svakako vole jer simpatiziraju Bosnu i Hercegovinu.” I iz ovoga vam je valjda jasno da je Dragan Čović „srcem i dušom za državu BiH“ i da, ako itko, onda upravo on „zaslužuje“ biti član njenog predsjedništva. A jasno je i zašto ove nedotupavne hrvatske vlasti toliko navijaju upravo za Dragana Čovića. Ali nije Čović bez podrške kad je katolički kler u BiH u pitanju, promptno su na njegovu stranu stali franjevci iz Hercegovačke franjevačke provincije, poručujući „franjevačkoj braći iz Bosne da se okane Bosanstva i da prihvate našu ideologiju“. Nadam se da vam je jasna „međugorska“ ideologija, koja po potrebi i crkvena vrta zazida, kako oni drugačije „ideologije“ ni u crkvu ne bi mogli. Ja ipak nekakvu slabu nadu gojim da Čović neće biti izabran, što bi bilo u najboljem interesu jednako tamošnjih Hrvata kao i države BiH.

- 07:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zaostajanje Hrvatske za Slovenijom Zašto baš za Slovenijom? Pa zato što se Hrvatska između svih članica EU može uspoređivati jedino sa Slovenijom, obje države imale su isti društveni poredak, isti tip vlasništva i bile blizu prema stupnju razvijenosti. I dok je u okviru bivše SFRJ SR Slovenija bila gospodarski i društveno najrazvijenija, a SR Hrvatska za njom zaostajala 20-tak %, danas u EU R Hrvatska za R Slovenijom zaostaje svjetlosne godine. Dok je Slovenija po ulasku u EU napredovala, Hrvatska je nazadovala i danas se prema životnom standardu nalazi na zadnjem mjestu među državama EU. Zaostajanje za Slovenijom je jasno vidljivo na svim područjima društvenog i gospodarskog razvoja, a posebno je tragično zaostajanje na planu znanosti i obrazovanja. Tako je primjerice Zagrebačko sveučilište desetljećima prednjačilo i bilo daleko ispred svih sveučilišta u bivšoj Jugoslaviji, dok je danas Ljubljanska univerza daleko ispred, „šije“ nas i Beogradski univerzitet. Slovenski sustav osnovnog obrazovanja slovi za jedan od najnaprednijih u svijetu, Slovenci su ga uporno gradili i dograđivali proteklih 20 godina. Svatko normalan bi si postavio pitanje zašto je tome tako i pokušavao potražiti odgovor. Svi oni koji odgovore pokušavaju naći u sferi racionalnog odustaju, jer je do suvislih odgovora gotovo nemoguće doći. „Domoljubi“ i svi oni koji znaju „đe su bili '91.“, što je u Hrvatskoj mjerilo svih vrijednosti, imaju odgovor u formi „Slovenija nije bila u ratu“, a ja ih odmah upitam zašto su započinjali rat? U kojem referendumskom izjašnjavanju u kojoj odluci Hrvatskog sabora postoji uporište za provođenje nasilne secesije. Istinabog nasilno se od federacije odvojila i Slovenija. Proces odvajanja u obje bivše SR započeli su odnosni republički savezi komunista i to kad su njihove delegacije napustile 14. Izvanredni kongres SKJ, čime je SKJ kao najjači kohezioni faktor federacije faktički prestao postojati. U obje republike uvedeno je višestranačje i provedeni parlamentarni izbori, nakon čega su ubrzane pripreme za osamostaljenje obje SR, odnosno njihov izlazak iz sastava federativne države, pozivajući se na pravo iz preambule ustava SFRJ iz 1974. Proces je dovršen proglašenjem samostalnosti nakon provedenih referenduma u obje republike. Valja naglasiti da niti jedna od republika nije krenula u proces osamostaljenja legalnim putem poštujući odredbe međunarodnog prava koje federalni ugovor tretiraju kao pravni akt najvišeg prioriteta kojeg se ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom. Sam ustav SFRJ u svojem normativno dijelu nije ni u naznakama dopuštao takvu mogućnost, što znači da je za legalizaciju postupka razdruživanja valjalo i promijeniti ustav savezne države i donijeti potrebni set ustavnih zakona. Činjenica je da ni slovenska ni hrvatska delegacija u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije nisu od svojih parlamenata dobile imperativni mandat da zatraže stavljanje te točke na dnevni red, iako su oba parlamenta usvojila rezolucije o potrebi preustroja SFRJ iz savezne države u savez država. No dobro, da sad ne idem u opće poznate detalje, obje su se bivše republike osamostalile, pretrpjele žestoki gospodarski pad, što je bilo i logično jer su njihova gospodarstva pored pada klirinškog tržišta osamostaljenjem izgubile i sirovinsku bazu i tržište za svoje proizvode. I tu bi uglavnom sličnosti završile, iako su u obje države provedeni procesi privatizacije, oni su provedeni po različitim modelima. Valja priznati da su u obje zemlja postojali ljudi vrhunski poznavatelji socijalističkog samoupravljanja koji su svaki u svojoj zemlji vlasti upozoravali na oprez. Bez odjeka! U Sloveniji je to bio Jože Mencinger koji je svoje Slovence upozoravao kako „smo imali nešto što svijet imao nije, a to nešto valja nadograđivati a ne rušiti, slijepo se povodeći za drugima“. U Hrvatskoj će Branko Horvat dramatično upozoravati: „Doći će dan kad će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kad će svoje ljude imenovati, premijerima, državnicima, taj dan će biti sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan će biti sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan će doći uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“ A prije njih je i jedne i druge još na okupu u funkciji predsjednika SIV-a Ante Marković upozoravao: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi.“ Također bez odjeka, jer su nastupila vremena koja je davno najavljivao nobelovac Ivo Andrić: „Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!“ Dakle, obje države su se osamostalile stranputicom, oba gospodarstva pretrpjela ogromnu štetu, obje prošle kroz proces privatizacije i na kraju obje postale punopravne članice EU. I ne na zadnje i ne bez vraga u obje je države ojačala desnica kao politička opcija. Pa u čemu se onda ogledaju te danas već ogromne razlike u životnom standardu? U procesu osamostaljenja Slovenci se nisu bavili uskrsnućem i obnovom Samove kneževine, niti stvaranjem države, oni su znali da je SR Slovenija bila država, što je utvrđeno i u kratkoj preambuli ustava R. Slovenije koja počinje sa: „upoštevajoč dejstvo, da je bila Republika Slovenija država že po doslej veljavni ustavni ureditvi in je le del. svojih suverenih pravic uresničevala v Socialistični federativni republiki Jugoslaviji, (uzimajući u obzir činjenicu da je Republika Slovenija i prema dosad važećem ustavnom uređenju bila država koja je samo dio svojih suverenih prava ostvarivala u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji,)“ Preambula pak ustava R Hrvatske je poput kratke romansirane povijesti Hrvatskog kraljevstva viđene očima Franje Tuđmana, koji je navodno taj uvod sam i napisao. Dakle Slovenci su imali državu SR Sloveniju koju su osamostalili, dok su Hrvati, imajući istu takvu državu, SR Hrvatsku, išli „stvarati državu“, jer dotadanja država valjda nije bila dovoljno „komotna“ za takvog „velikana“ kakav je bio Franjo Tuđman. Eto Slovenci došli na gotovo, imali su državu i samo se osamostalili, a Hrvati morali proći proces stvaranja države, zato što prije Tuđmana ništa postojalo nije. Potom Slovenci nisu u procesu pristupanja u EU dopuštali da ih išta omete, dok su Hrvati ometani „stvaralaštvom“ i poistovjećivanjem države s pojedincima sami sebe ometali i dobrano zakasnili (5 godina iza Slovenije) s prijemom u punopravno članstvo. U procesu privatizacije R Slovenija na svoju sreću nije imala ekonomskog genija poput Borislava Škegre u R Hrvatskoj, pa tamo nije došlo do posvemašnje deindustrijalizacije i svjesnog i namjernog uništavanja poduzeća. Napisao sam da je u obje zemlje ojačala politička desnica, ali u Hrvatskoj je ojačala fašistička desnica, reafirmira se tzv. NDH, a ustaštvo doživljava svojevrsni revival. U tim ludostima prednjači predsjednica Republike, premda u amnestiranju fašizma ni drugi dužnosnici na zaostaju za njom. Istinabog i Slovenci s desne strane imaju „prekletog domobranca“ Janeza Janšu i slične, pod čijim se uplivom krenulo, kao i u Hrvatskoj, demonizirati bivšu zajedničku državu i „komunizam“, a i Tito je bio „istjeran“ iz Ljubljane da bi se koju godinu potom trijumfalno u Ljubljanu vratio, jer i u Sloveniji postoji dovoljno pametnih ljudi koji znaju da bez KPJ, NOB-e Jugoslavije i Tita Slovenije kao države ne bi bilo. Slovenija nije imala fašistički opredijeljeno iseljeništvo, premda je dio pripadnika slovenskog domobranstva i „Bele garde“ po završetku 2. Svjetskog rata pobjegao u inozemstvo, ipak čak ni krajnji desničari se ne pozivaju na Sloveniju iz 2. Svjetskog rata. Zanimljivo je da je na poslijeratnom suđenju general Lev Rupnik pred sudom priznao da je njegovo djelovanje bilo kolaboracionističko i veleizdajničko, što u Hrvatskoj nijedan od uhvaćenih i suđenih ustaških glavešina nije priznao, svi su oni samo „branili hrvatski narod i njegovu državu“ od „šumskih bandita“. Slovenci su nastavili njegovati sjećanja na OF i NOB, pa i svečano obilježavati neke značajne datume iz tih vremena, tako ih se primjerice 08. 09. 2018. u Trebelnu okupilo nekoliko stotina pod crvenim zastavom i zastavom SR Slovenije da bi svečano obilježili 76 godina od osnutka Gubčeve brigade OF. Na skupu je poslanik Matjaž Nemec s izuzetnim poštovanjem govorilo o partizanskoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, čiji značaj „ni na kakav način ne može umanjiti ni povijesni revizionizam ni postrojavanje nekakvih paravojski“. Svečanost nije nitko ometao. U Kamporu na Rabu se 09. 09. 2018. povodom obilježavanja 75-godišnjice oslobođenja tamošnjeg fašističkog logora okupilo više stotina ljudi među kojima su pod znakom crvene zvijezde najbrojniji bili Slovenci, pa i oni iz Trsta. Ako vas put nanese u Sloveniju uoči i za vrijeme 1. svibnja vidjet ćete da se tamo još uvijek njeguje podizanje tzv. „majbauma“, tradicije koje u RH odavno nema. Dakle za razliku od SR Hrvatske, koja iako svojim i saveznim ustavom definirana kao država, to prema Tuđmanu i njegovim apologetima nije bila, SR Slovenija je bila država i nije je trebalo stvarati. Republiku Hrvatsku je Tuđman morao stvarati. U Sloveniji je provođena privatizacija društvenog vlasništva bez njegove prethodne pretvorbe, odnosno podržavljenja, koje se u Hrvatskoj pokazalo kao mega-pljačka vlastitih građana. U Sloveniji je izostala hajka na velika poduzeća, tzv. socijalističke mastodonte, neka od njih su imala prioritet u očuvanju, poput „Gorenja“ ili Željezare Jesenice, tako da tamo nije došlo do posvemašnje deindustrijalizacije kao u Hrvatskoj. Slovenija je sačuvala svoju TO koja je postala ishodište slovenske vojske, dok je hrvatsku TO Tuđman dekretom raspustio i stvorio ZNG stranačku vojsku HDZ-a. Iako onu intervenciju JNA radi povrata carinskih ispostava pod saveznu ingerenciju i sukob TO Slovenije s njom, Slovenci vole nazivati „Vojnom za osamosvojitev“ (ratom za osamostaljenje), ne prave od toga fetiš, za razliku od Hrvatske u kojoj je DR svetinja. Kako „Vojna za osamosvojitev“ ipak u Sloveniji nema karakter svetosti, tako ni pripadnici TO koji su bili njenim sudionicima nisu pretvoreni u parazitski povlašteni soj iznad zakona, kao što su to hrvatski branitelji, „naš ponos“ i „hrvatska svetinja“. Ni Slovenija, kao ni Hrvatska nisu svojim ustavima striktno definirane kao sekularne države, iako Slovenija u dobroj mjeri to je, tamo se za razliku od Hrvatske Crkvi nije dopustilo da se „razmaše“ i bude partner vlastima, u slovenskim školama vjeronauka nema. Slovenija je imala sreću pa nije imala vizionara 19. stoljeća, pa da je povede u bolju prošlost, kao što je Tuđman poveo Hrvate. Pobjednici na prvim višestranačkim izborima u Sloveniji nisu izvršili podržavljenje niti redistribuciju (čitaj: prisvajanje) narodnih dobara. Na vlast u Sloveniji su došli ljudi koji su imali osjećaja za opće dobro, takve osjećaje Franjo Tuđman gajio nije, a uz njega su stasali svi poslije njega, pa i ovi današnji, koji niti minimum osjećaja za opće dobro nemaju. U Sloveniji se usprkos postojanju desnice nije šurovalo s onima koji zastupaju ideologije poražene u 2. Svjetskom ratu. Pa i ova postrojavanja paravojski su kamilica prema postrojavanjima u Hrvatskoj ovakvim i onakvim „rivama“, „stožerima“, „šatorima“ i prijetećim „paradama ponosa“ s križevima i plinskim bocama. Promotori fašizma participiraju u vlasti, a sjede i u saborskim klupama. Ako bismo pažljivo raščlanili početak rata u Hrvatskoj (i BiH), njegov tijek, rezultate i poratno ponašanje pobjednika, ne bi nam trebalo biti teško zaključiti da se radilo o fašističkoj kontrarevoluciji. Crkva u Hrvata, Stepinčeva crkva, kako joj klerici sami tepaju, je zahvaljujući suludom konkordatu, Vatikanskim ugovorima, na svjetovnom planu uzela toliko maha da je slobodno možemo smatrati paralelnom vlašću. Njen utjecaj u odgojno-obrazovnom procesu je gotovo nedopustiv. U svakom slučaju po razvoj društva izuzetno štetan, jer sama KC u svojem razvoju osjetno kasni za razvojem društva, tako da je ona danas negdje na razini društvenog razvoja u vremenu Francuske revolucije. U sferi monetarne politike, posebno kroz precijenjeni tečaj kune, izuzetno se pogodovalo uvoznicima tako da su jednako stradavale industrija i poljoprivredna proizvodnja. Pogledajte si samo otkud i u kojim količinama uvozimo i one poljoprivredne proizvode čije smo značajne viškove desetljećima izvozili. Itd. i t. sl. Jel' sad jasnije otkud toliko zaostajanje Hrvatske za Slovenijom i prema društvenom standardu njeno pozicioniranje na zadnjem mjestu među članicama EU, a sve popraćeno drastičnim padom nataliteta i masovnim iseljavanjem hrvatskih građana?

- 07:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Još o ostavštini Franje Tuđmana Franjo Tuđman trebao bi ući u povijest, ne radi tobožnjeg stvaranja države koju je uništavao, on jednostavno ni za kakvo stvaranje nije bio, već radi novela koje je uveo u područje politike, posebno kadrovske politike i upravljanja državom. Pored prakse da pobjednik na izborima, imao ili nemao ikakvog suvislog programa, ma na koji način na izborima pobijedio ili ma na koji način prevario biračko tijelo, oformi vlast, koja onda četiri godine radi što je volja, ta zaboga pobijedili su na izborima … Mnogo toga je sadržano u sintagmi „jedinstva vlasti“, ipak mislim da je najveći doseg da narod/građani, a onda i njegovo predstavničko tijelo odgovaraju „hrvatskom državnom poglavaru“, odnosno izvršnoj vlasti, a ne onako kao što je to praksa u demokratski uređenim društvima i državama, da vlast odgovara narodu prvenstveno putem njegovog predstavničkog tijela. Ovih poniženja kojima Andrej Plenković izlaže Hrvatski sabor i svakog od zastupnika koji nešto propitkuje, izražava sumnju u nepogrešivost predsjednika vlade ili iskazuje neslaganje s politikom vlade kojoj je na čelu, ne bi se stidio niti „tvorac hrvatske države“, koji je tu praksu uveo. Dobar dio njegove bahatosti možemo bez svake sumnje pripisati njegovom manjkavom kućnom odgoju, a drugo njegovom profesionalnom osposobljavanju na „Tuđmanovoj akademiji“. Osobno sumnjam da se s toliko ponižavanja svojem parlamentu obraća i „zadnji evropski diktator“. No Andrej Plenković sve to može prvenstveno zato što u Hrvatskom saboru prave opozicije i nema, odnosno ono što opoziciono djeluje je preslabo, i jučer smo vidjeli da je čast opozicije branio jedino predsjednik HSS-a Krešo Beljak, iako ja osobno ne vjerujem da je on jedini koga smeta uznapredovali fašizam, koji ne da kuca na hrvatska vrata nego je pored Andreja Plenkovića i predsjednice Republike stekao puno pravo građanstva. Najjača opoziciona stranka, koja bi u Hrvatskom saboru trebala udarati tempo, SDP, se već gotovo dvije godine, prvenstveno zahvaljujući „mangupima u vlastitim redovima“, bavi sama sobom, obožavatelji konzervativnog liberala ne daju joj da diše i da brani politički lijeve ideje, da bude ono što opozicija mora biti, korektor ponašanja vlasti. Iz redova te stranke dolazi i njen „ugledni član“, kojeg bismo ukratko mogli opisati kao švercera kroz život na naš račun, koji se dosad u svojem „opozicijskom“ djelovanju istakao uglavnom iskazivanjem podrške Andreju Plenkoviću i guranjem tog svata na mjesto člana EK. Pa jel' onda čudno da Andrej Plenković na krilima Tuđmanove doktrine „može što hoće“, pa to i radi? A to što radi djeluje kao da se za nešto gadno i ružno osvećuje hrvatskom narodu, koji odumire i bježi iz Tuđmanistana glavom bez obzira. Radi Andreja Plenkovića i izuzetno „uspješne“ politike njegove vlade koja je dovela Hrvatsku na samo začelje zemalja EU! I ne, nije Andrej Plenković u takvom djelovanju ni sam ni usamljen, on to radi u suradnji s predsjednicom Republike koja nam svojim antologijskim „dosjetkama“ širi „slavu izvan“ granica tako da joj se, a zapravo nama, smije čitava Evropa, a bogami sve više i svijet. Tu su u sinergijskom djelovanju i vrh HDZ-a, kler Stepinčeve crkve i čelništva braniteljskih udruga. Kako rekoh, nitko iz opozicije, osim Kreše Beljaka, niti je vidio niti čuo kako ministri slave ratne zločince, kako posmrtne ostatke poginulih, na smrt osuđenih i strijeljanih ili izvan pravnog sustava smrću kažnjenih, bivših pripadnika OS zločinačke kvislinške tvorevine sahranjuju uz vojne počasti, prethodno ih proglasivši nevinim žrtvama. Nitko ne vidi ili možda i vidi, ali ga ne smeta, uznapredovali ustaški revival koji hrvatske vlasti ne suzbijaju, kao što ne reagiraju na govor mržnje, na promociju fašizma niti na negaciju holokausta. Naprotiv predsjednica Republike izjavljuje kako su te pojave u RH toliko marginalne da ih nije vrijedno spominjati, hoda okolo daje izjave i u intervjuima toliko lupeta pa i otvoreno laže, pogotovo kad govori o bivšoj Jugoslaviji, tako da o tome pišu strani mediji i portali, jesni se tek čude pitajući se što joj to treba, drugi tvrde da se tim nekontroliranim izjavama samo sramoti, a treći idu toliko daleko da otvoreno tvrde da predsjednica RH „masti“ odnosno laže. Strani mediji su sasvim ispravno zaključili u kojoj je funkciji bilo i ono predsjedničino neobuzdano „navijanje“ i nesuvislo ponašanje na SP u Rusiji, a ja dodajem da Kolinda Grabar Kitarović svojim ludovanjima, lažima i nesuvislim izjavama ne sramoti samo sebe nego i državu kojoj je na čelu.

- 07:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #