30.09.2020., srijeda

Konačni izgon socijaldemokracije iz SDP-a (Ako je socijaldemokracije ikad i bilo u SDP-u!?) Sad je sigurno da u drugi krug izbora za predsjednika, još nakratko druge najjače političke stranke u Hrvatskoj, SDP-a, ulaze ogromna hrpa politički ničega, Peđa Grbin i eksponent Kaptola Željko Kolar. Koji god od njih dvojice pobijedio, u SDP-u se suštinski ništa neće mijenjati on će na svojem putu u nestanak ostati stranka liberalne demokracije ili stranka centra/desnog centra. Nakon što se Mišo Krstičević odbio kandidirati za predsjednika SDP, nestala je i svaka nada da bi SDP mogao postati makar stranka lijevog centra, ako već ne stranka ljevice. No dobro, znam da špekuliram, jer nije bilo jamstva da bi Krstičević pobijedio da se kandidirao. Od petoro onih koji su se kandidirali za predsjednika jedino je Ranko Ostojić naglašavao potrebu da SDP treba zauzeti poziciju na lijevoj strani političkog spektra, ovi drugi samo zvocaju o povratku na staze stare slave i svojevrsnom stranačkom bratstvu i jedinstvu, što samo govori da se radi o ideološki neprofiliranim i politički potpuno nepismenim ljudima, nejasnog političkog opredjeljenja i cilja. U programu SDP-a naprosto nema političkog cilja, u njemu nema socijaldemokracije, taj program bi mogao biti program bilo koje demokratske stranke političkog centra, ime nije važno. Gdje je demokratski socijalizam kao društvenopolitičko uređenje, gdje javno i društveno vlasništvo, gdje radnička participacija, pa i samoupravljanje, gdje država blagostanja za sve …? Ili je prema ovim korifejima politički cilj socijaldemokracije popravak i nadogradnja Tuđmanove nacionalsocijalističke države s temeljima u živom blatu nacionalšovinizma? A to se niti nadograditi niti popraviti ne može. Pogledajte si samo vrlo izglednog pobjednika Peđu Grbina; spominje li on uopće socijaldemokraciju, potrebu da se SDP politički repozicionira i s pozicije desnog centra, jer te ideje je zastupao podilazeći hrvatskim skorojevićima, koji sebi tepaju kao poslodavcima, drastično reducirajući radnička prava kad su bili na vlasti, a u opoziciji su umjesto nemilosrdnih kritičara bili „konstruktivna opozicija“, što je oksimoron poput drvenog željeza. Pa i sad Peđa Grbin kaže da SDP pod njegovim vodstvom neće kritizirati, nego predlagati rješenja, samo postavlja se pitanje što će oni na vlasti raditi bude li opozicija predlagala rješenja? Oni će valjda samo prihvaćati i implementirati rješenja koja će dolaziti iz SDP-a i sami kritizirati svoja ponašanja i postupke i tako umjesto opozicije biti korektiv sami sebi. Inovativno do bola, to Svijet još vidio nije. Željko Kolar bi, ako pobijedi, statut SDP-a prilagodio kanonskom pravu, umjesto stranačkog programa uveo Bibliju, blagoslovio sve stranačke prostorije i u sve postavio raspela, a svaki sastanak započinjao molitvom. Članovi stranke/partije mogli bi biti samo praktični katolici. SDP je na putu od neodređenosti političkog smutljivca Račana, preko liberalnog konzervativca Milanovića, politički neartikuliranog Bernardića do potpune političke „bezbojnosti“, neovisno da li s Grbinom ili Kolarom na svojem čelu. Tu knjigu bi trebalo zatvoriti. Oznake: socijaldemokracija, SDP, Peđa Grbin, Žewljko Kolar, Ranko Ostojić, političko repozicioniranje SDP-a, demokratski socijalizam

- 07:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.09.2020., subota

„Domoljubi“, nije Katarina Peović, Haaški sud je! Kad je zastupnica RF Katarina Peović u sabornici izrekla da se radi navoda iz obrazloženja pravomoćne presude Prizivnog vijeća Haaškog suda HR HB šestorki ona ne može složiti da Vojno sveučilište nosi ime „Franjo Tuđman“, na nju se bijesno okomilo sve što u sabornici „domoljubno“ diše. Da u Hrvatskom saboru baš i nije uputno govoriti istinu, osjetila je Katarina ubrzo, jer zamislite samo, usudila se ponoviti ono što je Prizivno vijeće Haaškog suda navelo u obrazloženju osuđujuće presude šestorici prvaka HR HB, navodeći Tuđmana, Šuška i Bobetka kao dio UZP-a, kojem su osuđeni „udarali tercu“. A da mi ne biste docirali upućujem vas na 333. sjednicu VS OUN održanu 3. veljače 1994. godine: „Vijeće sigurnosti strogo osuđuje Republiku Hrvatsku zbog ozbiljnih neprijateljskih djela protiv članice Ujedinjenih naroda, što predstavlja kršenje međunarodnog prava, Povelje Ujedinjenih naroda i bitnih odluka Vijeća sigurnosti, a posebno Rezolucije 752 (1992.), u kojoj je Vijeće zahtijevalo hitan prekid svih oblika uplitanja i puno poštivanje teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine.“ „Domoljubi“, pitam vas jel' to Republika Hrvatska radila što je radila u BiH, a to što je tamo radila bilo je zlo, bez znanja ili možda čak i protiv volje Franje Tuđmana? „Domoljubi“, vi ste zaista osebujan svijet, nije li vam primjerice baš ni malo čudno, da vi Josipa Broza Tita kao jedinog hrvatskog političara kojeg svijet prepoznaje, poznaje i priznaje mu veličinu smatrate zločincem, a Franju Tuđmana, kojeg svijet prezire i kojeg je samo smrt spasila da ne bude osuđen kao ratni zločinac držite velikanom. No vi očito nemate problema da rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja prozovete Domovinskim ratom i udarite mu pečat veličanstvenosti. I dok svijet priznaje pobjedu izvojevanu u NOR-u kao najveću pobjedu u hrvatskoj povijesti, pobjedu, koja je dovela do uspostave FDH/NRH/ SRH kao nacionalne države hrvatskog naroda, nositelja izvornog suvereniteta, vi kao najveću pobjedu slavite VRO „Oluja“, koju svijet, ne samo radi izvedbe nego i radi nedvojbeno počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, drži kao ratnu operaciju koja „smrdi do neba“. Ali vi ste Svijetu toliko nadmoćni da znate da oni nit' što znaju, niti o čemu pojma imaju, nego vas tek mrze samo zato što ste Hrvati. Nestalo Svijetu pametnijeg posla! One pak iz hrvatskih redova, koji se poput Katarine Peović drznu propitivati povijesna zbivanja, nazivati stvari pravim imenom, pa i kritički progovarati o “veličanstvenom DR“, „stvaranju države“ i nečasnom ponašanju ključnih protagonista s hrvatske strane, a posebno Franje Tuđmana, ćete proglašavati onima koji nisu htjeli Hrvatsku i smještati ih u Užice, iako oni možda samo ne žele ni vas ni Hrvatsku kakvom ste je vi „stvorili“ ili bolje rečeno u što ste je vi pretvorili. Vi ste, ne velikosrbi i ne đavao i sotona, prosperitetnu državu i mjesto ugodno za život, jer to je Hrvatska kao nacionalna država hrvatskog naroda i u sastavu SFRJ bila, pretvorili u bogalja od države nesposobnog za život, državu iz koje Hrvati bježe glavom bez obzira. Ne odlaze oni u svijet tražeći posao, da bi se poslije vratili, oni danas odlaze da se nikad više ne vrate, bar većina njih. Iz Hrvatske se radi vas i vašeg „domoljublja“ i „stvaralaštva“ u proteklih četvrt stoljeća iselilo oko milijun hrvatskih Hrvata, „pripuzi izbosne“ se ne iseljavaju, njima su se u Hrvatskoj sva nebeska vrata otvorila. A puno prije osuđujuće presude izrečene šestorici bivših prvaka HR HB je nekadašnja glasnogovornica Haaškog suda, Florence Hartman u svojoj memoarskoj knjizi napisala, a glavna tužiteljica ICTY, Carla del Ponte, javno potvrdila, da je za Franju Tuđmana Tužiteljstvo Haaškog suda pripremalo optužnicu kojom bi ga se teretilo za počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Po meni i više nego osnovano. Samo ih je Franjo Tuđman preduhitrio pridruživši se blaženom Alojziju Stepincu, stavio se pod njegovu zaštitu i tako postao nedostupan Haškim tužiteljima. To je možda jedno od „čuda“ koja bismo mogli pripisati blaženom Alojziju. Tako je Franjo Tuđman vješto izbjegao „prestižni“ status ratnog zločinca koji mu je bio nadohvat ruke, jednako kao i njegovom adlatusu Slobodanu Miloševiću, kojeg je obišao sveti Sava i privolio ga da i prije završetka suđenja ode s njim tamo kamo se za vazda ide. Radi svega navedenog vi mene podsjećate na onu priču o vozaču koji na autocesti vozi u suprotnom smjeru, ali drži da svi oni koji mu voze ususret i bjesomučno trube zapravo voze u suprotnom smjeru. Jedino on vozi u pravom smjeru. Samo, „domoljubi“, vi već 30 godina vodite narod i zemlju u smjeru za koji jedino vi znate da je pravi, svi drugi znaju da je pogrešan i krivi. Neki posebno “domoljubljem“ obuzeti zastupnici su, kao da se natječu u maloumlju, tražili kažnjavanje Katarine Peović radi izrečene istine, drugi ispriku urbi et orbi za izrečeno, a treći da se za izrečeno ispriča sinu Franje Tuđmana, saborskom zastupniku Miroslavu Tuđmanu. Zanima me hoće li možda tražiti i ispriku Haaškog suda, čije presude oni ne priznaju, jer da priznaju, ne bi komemorirali osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku. Da za takvo što nije istekao rok ja bih im savjetovao da izdvoje još nekoliko desetaka milijuna kuna i daju ih fiškalu Luki Mišetiću, koji će reći da MKSJ nije proglasio Tuđmana krivim, kao da je Tuđman bio optužen i kao da se njemu sudilo, da pokrene reviziju procesa radi pobijanja presude HR HB šestorci koju hrvatske vlasti ionako ne priznaju. O da, hrvatske vlasti su imale takvu namjeru, ali im je netko pametan rekao koliko bi to bilo besmisleno, koliko skupo i kontraproduktivno, jer je krivnja optužene šestorke potpuno i izvan svake razumne sumnje dokazana. Oznake: domoljubi, Katarina Peović, Haaški sud, šestorka iz HR HB, Franjo Tuđman, UZP, VS OUN, domovinski rat, VRO Oluja, Luka Mišetić

- 18:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.09.2020., srijeda

Kao crvena krpa pred očima razjarenih volova Znam da biste me rado ispravljali i rekli, „valjda bikova“, samo ja nikad nisam čuo da je itko ikome rekao da je „glup kao bik“. Ne bih ja ni spomenuo crvenu zvijezdu na neboderu u Rijeci, da se fašisti nisu osilili i raskokodakali, od osuda svih vrsta i sa svih strana, pa čak i do prosvjeda i prijetnje nasiljem. Evo nam se i „šatoraši“ „razbijelili“, pokušavaju kao nekakav zločin prikazati umjetničku instalaciju u obliku crvene zvijezde petokrake na riječkom neboderu. A ja ću, prije nego krenem dalje, priupitati zvijezdom povrijeđene što je to loše Rijeka doživjela pod crvenom zvijezdom, a potom ustvrditi da zvijezda nije napala zvijezdom povrijeđene, nego su oni napali zvijezdu, ne želeći poštovati odredbe međunarodnog prava prema kojima je federativni ugovor pravni akt najvišeg prioriteta kojeg se ne smije jednostrano raskidati, niti ga se raskidati silom, a zvijezdom povrijeđeni su upravo to napravili. Nasilnom secesijom koja je dovela do rata izdvajali su Hrvatsku iz federativne zajednice, ravnopravnih država i naroda. I ne samo to, oni su predvođeni vizionarom 19. vijeka, izveli fašističku kontrarevoluciju na teritoriju Hrvatske, zato njih ne smetaju mržnja prema drugim i drugačijim, „ušata“„U“ s križem i bez njega, ZDS, postrojavanja i ne samo Skejinih crnokošuljaša, niti rušenja spomenika NOB-i … Znam ja, sad bi oni meni održali lekciju o pravu republika, koje su svojim ustavima, a onda i saveznim ustavom bile definiran kao nacionalne države, na odcjepljenje koje se spominje u preambuli ustava SFRJ iz 1974., što ja niti sporim, niti sam ikad sporio, samo vrag se kao i obično krije u detalju; za primjenu je normativni dio ustava, a ne njegova preambula, zato mi predočite samo jedan članak ustava SFRJ iz 1974., koji makar samo spominje disoluciju federacije. Nema ga, izdvajanje iz SFRJ na zakonit način jednostavno nije bilo moguće bez promjene ustava i donošenja potrebnih ustavnih zakona. Upravo to, promjene ustava, su učinili u ČSSFR i SSSR-u čije su se sastavnice poslije toga razišle mirno i na zakonit način. I drugo, vi Hrvatskoj kao SRH negirate državnost, jer ste je tek kao vi vašim razornim stvaralaštvom oformili kao državu, RH, pa što bi se onda iz federacije izdvajalo i na što je onda izvršena velikosrpska agresija, ako to što se izdvajalo i na što je izvršena agresija nije postojalo, prije nego što ste to vi stvorili? Dakle ono što je Badinterovoj komisiji bilo kristalno jasno da su se u jugoslavensku federaciju udružile prethodno konstituirane nacionalne države a ne narodi, vama niti danas nije jasno. Uostalom RH je i mogla biti međunarodno priznata jedino u granicama SRH zato što je ona bila država. Jest da su „domoljubi“ silno željeli da to bude bar u granicama Banovine Hrvatske, zato i jesu izvršili agresiju na BiH, ali to nije bilo moguće, jer je i SR BiH bila država, a Banovina Hrvatska nije bila država. Neprijeporne činjenice govore da se po međunarodnom priznanju RH savezna vojska, JNA, prema Sarajevskom sporazum od 02. 01. 1992. povukla iz Hrvatske i poslije toga nijedan njen vojnik više nije ušao u Hrvatsku. Pa koju ste to vi onda „treću komunističku vojnu silu s svijeta i četvrtu vojnu silu u Evropi“, ne pobijedili nego „rasturili k'o beba zvrčku“, kad nitko pametan ne bi onu šaku krajinskog jada, koju ste uz pomoć Amera pobijedili u „veličanstvenoj“ VRO „Oluja“ držao nekakvom vojnom silom I to bez obzira na činjenicu da je prilikom povlačenja jedan dio naoružanja JNA ostavila pobunjenim Srbima, kao i dio komandnog kadra, oficira i podoficira rođenih u Hrvatskoj. Znam ja i to da ćete mi odmah natovariti velikosrpsku agresiju, Vukovar, Škabrnju, Kijevo … i razaranje grada na Vuki, koje je „izvršeno pod crvenom zvijezdom petokrakom“ i brojne zločine koje su počinili pobunjeni hrvatski Srbi i skupine desperadosa pridošlih iz Srbije, što ja nikad nisam negirao, samo ja ću vas pitati, ograničavajući se na Vukovar, tko je poslije prvih višestranačkih izbora u Općini Vukovar rekao: „Zapamtit će me crveni Vukovar!“, a potom uzurpirao vlast u Općini, pustivši HDZ-ove perjanice Tomislava Merčepa, Blagu Zadru i druge „domoljube“ da se iživljavaju nad Srbima, njihovim privođenjem, premlaćivanjem, uništavanjem imovine, pa i ubojstvima u gradu u kojem nije bilo nikakvih međunacionalnih sukoba niti srpske pobune? Tko je i u kojem svojstvo zapovjedio Blagi Zadri da na Trpinjskoj cesti napadne tenkovsku kolonu JNA, još uvijek jedine legalne OS, koja nije bojevo djelovala i tako temeljem međunarodnog ratnog prava pretvorio grad u legitimni vojni cilj? Zna se da zapovijed nije došla niti iz Zapovjedništva zbornog područja, niti Glavnog stožera ZNG, ali eto Blago Zadro je „preuzeo odgovornost“, iako do danas neznano u ime koga i od koga ovlašten i napao. A onda, uoči pada grada, vojni zapovjednici ostavljaju suborce na milost i nemilost, a sami se uspješno probijaju iz razorenog grada, umjesto da je zapovjednik obrane grada ostao u gradu i s JNA dogovorio uvjete predaje, pa vjerojatno danas ne bismo pričali o Ovčari i drugim masakrima, koji su "u režiji" četničke paravojske počinjeni nakon pada Vukovara. Kasnije sam čuo da im je pregovaranje s JNA bilo zabranjeno, iako baš nije jasno tko je i zašto takvu suludu zabranu izrekao. I na kraju, „domoljubi“, da nije bilo partizanske crvene zvijezde petokrake, ne bi bilo ni Rijeke u hrvatskim granicama, niti bi bilo Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda, pa je niti vi ne bi mogli „stvarati“. Oznake: crvena zvijezda, rijeka, domoljubi, Vukovar, Tomislav Merčep, Blago Zadro, četnički zločini, Ovčara

- 12:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.09.2020., ponedjeljak

Quod licet Iovi, non licet bovi (Što je dopušteno Jupiteru (rimski bog), nije dopušteno volu) Nisam imao namjeru pisati o ovih dana najeksploatiranijoj temi; uhićenju predsjednika Uprave JANAF-a. I ne bih da slučajno nisam naišao na članak o tome kako je uhićeni kultni direktor JANAF-a, Dragan Kovačević, u okviru Antikorupcijskog programa Vlade RH, važećeg za sva javna poduzeća, potpisao „Kodeks poslovnog ponašanja“, koji je objavljen na njihovom webu, kojim se zaposlenicima JANAF-a brane sve koruptivne radnje, a posebno „izravno ili neizravno traženje, nuđenje, davanje ili primanje mita ili bilo koje druge nezakonite koristi“. Poslije ovog uhićenja ispada da je taj kodeks trebao biti primjenjiv za sve zaposlenike osim predsjednika Uprave. U mojem radnom vijeku upoznao sam dosta direktora poduzeća svih veličina, mladih, sredovječnih i starijih, rijetki među njime su me zaista fascinirali svojim znanjem, obrazovanjem i kompetencijom. Pa i ljudskošću. Kako u bivšoj SFRJ, tako i kasnije u RH, najveći broj direktora, koji su se u međuvremenu prometnuli u managere, su spadali u kategoriju self-made-people, premda su neka velika poduzeća i u Jugoslaviji imala programe za dodatno osposobljavanje svojeg rukovodnog kadra. RH je dodatno „usrećena“ dolaskom „nezamjenjivih“ kadrova pridošlih iz inozemstva, toliko „stručnih“ da nekima od njih čovjek ne bi dao da „samostalno vode dva vozača viličara“, kako su to davno moji „bistrići“ u pogonu znali reći. Posebnu kategoriju činili su oni čiju je „sposobnost“ uočio tek netko iz vodećih partijskih struktura u SFRJ ili su kasnije stasali u redovima neke od stranaka u RH, posebno u HDZ-u i SDP-u ili nekoj od njihovih koalicijskih partnera. Tako su nastajali „manageri opće prakse“ jednako „uspješni“ u vođenju HEP-a, brodogradilišta ili čeličane … a to su mogli zato što ni o jednoj od tih djelatnosti nisu imali pojma, ali gradili su karijeru i bili vrlo korisni svojim strankama, poduzeće i država ionako im nikad nisu bili važni. Njihovi sponzori su bili predsjednici države ili vlade predsjednici stranaka i ministri, njih su se oni trudili zadovoljiti, njima se umiliti, jer jedino to je bio jamac opstanka, ali i odskočna daska za neku još lukrativniju funkciju. Uglavnom postajali su renomirani i gotovo nezamjenjivi. Za svoju umješnost i nenadmašnu sposobnost “uspješnog“ vođenja poduzeća nerijetko su primali priznanja pa i „Manager godine“ kojim bi ih „okitila“ CROMA, što mari što su poduzeća, koja su tako „uspješno“ vodili, nakon kratkog vremena „otišla pod led“ ili se odjednom odnekud pojavili „ljudi u plavom“ i „iz čistog mira“ stavili „uspješnicima“ tatske narukvice, šireći o njima „neporočnim“ tko zna kakve ružne priče, a ovi ih čak i ne mogu tužiti za uvredu časti, ponosa i dostojanstva. Čak niti za duševne boli! Rado bih ja o imenima, ali zašto kad mnoga od njih i vi sami znate, a ja bih se mogao vući po sudovima. Naime što je veća bagra i brabonjak, to mu je duša osjetljivija. Pravu istinu o hrvatskim managerima je sad već davne 2010. posredovala konzultantska kuća "Roland Berger", koja se čudom čudila zašto RH ne slijedi Evropu, već jedva kaskajući za njom presporo izlazi iz recesije koja je zahvatila Evropu i Svijet 2007. U „Roland Bergeru“ dali su si truda i upustili u analizu rada i ponašanja hrvatskih managera u uvjetima recesije i na poslovima restrukturiranja tvrtki u smislu njihovog osposobljavanja za izlazak iz recesije i nastavak uspješnog poslovanja, zaključujući generalno da se: "hrvatski manageri teško nose s krizom, a izlazak iz recesije, umjesto u osvajanju novih tržišta, i dalje vide samo u otpuštanjima radnika i rezanju plaća“. Naime, analizirajući pedesetak gospodarskih subjekata u RH analitičari iz "Roland Bergera" zaključili su da je "naš prosječan manager oskudnog znanja, ima nedovoljne kontakte u svijetu i teško se snalazi u složenim situacijama". Radi nedovoljne širine, neposjedovanja specifičnih znanja, pa i opće neobrazovanosti, oni nemaju mogućnosti cjelovitog sagledavanja problema recesije, iz čega proizlazi da najveći broj hrvatskih kapitalista (čitaj: skorojevića) i managera njihovih tvrtki misli da tvrtku mogu izvući jedino rezanjem troškova cijene rada, odnosno rezanjem troškova zaposlenih. I što vi mislite, jel' se u proteklih desetak godina nešto promijenilo na tom planu, nabolje naravno? Ja osobno mislim da nije, jer se manageri biraju na isti način, a korupcija je postala stil života, možda još i više nego prije desetak godina. Oznake: JANAF, Dragan Kovačević, "Kodeks poslovnog ponašanja", uhićenja, nesposobnost managera, "Roland Berger", analiza ponašanja managera

- 22:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.09.2020., petak

SDP – ov povratak u budućnost Na proteklim parlamentarnim izborima RESTART koalicija je, prvenstveno zahvaljujući SDP-u, doživjela pravo potonuće. Politički lijevo orijentirani hrvatski državljani, a ti su uvijek dosad bili biračko tijelo SDP na izborima su konačno shvatili da SDP nije, ne samo socijaldemokratska, nego nikakva stranka/partija političke ljevice. SDP nije ni osnovan da bude stranka partija ljevice, njega je Ivica Račan uspostavio samo kao tobožnju lijevu političku partiju, prikazujući je kao sljednicu SKH, a sljedništvo se očitovalo uglavnom u prisvajanju/nasljeđivanju imovine bivšeg SKH, antifašizam i sekularizam SKH primjerice nisu baštinjeni, koga je bilo briga za radnička prava ili nacionalnu ravnopravnost, kao i za poštivanje odredbi međunarodnog prava. Pa i ime stranke/partije je izabrano samo da se “Vlasi ne dosjete”. Ja osobno za sebe volim reći da me je na političkom planu dosta teško iznenaditi i prevariti, ipak moram priznati da je to Ivici Račanu, iako samo u jednom trenutku, ipak uspjelo, naravno ne do kraja, jer sam ja za vremena prozreo njegovu i Tomčevu igru, pa nisam obnovio svoje članstvo u SKH – SDP niti sam kasnije pristupio SDP-u. Bio sam i ostao komunist. Istini za volju postojao je i jedan broj komunista koji su pristali uz Račana, pa se i učlanili u SDP, no Račan se komunista vješto oslobodio, neke je istjerao, a drugi su sami otišli, kad su shvatili tko je Račan i što je njegov SDP. Jednom broju komunista iz redova SKH nije smetalo ono kad je Račan od Savezne SDS tražio da se ukinu mjere nadzora nad jednim brojem ustaških ekstremista, ni ono kad se ograničio samo na prozivanje HDZ-a “strankom opasnih namjera” nakon Tuđmanovih nebuloza izrečenih na 1. Saboru HDZ-a, a posebno na prizivanje tzv. NDH kao “ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom”, izvodeći tako ustaštvo na javnu i političku scenu u Hrvatskoj. Nitko da se zapita kuda se to Račanu žuri i zašto tako srlja u izbore, da ne bi valjda nekamo zakasnio!? Račana, kao ni DIP uostalom, nisu smetale niti brojne prijavljene izborne prijevare u korist HDZ, pa i zamjene kompletnih biračkih kutija na pojedinim “kritičnim” biračkim mjestima imali smo dojam da je on jedva čekao da vlast u Hrvatskoj preda Tuđmanu i njegovim “šumskim” ljudima, a SKH – SDP je postao “konstruktivna opozicija”. Kad je počelo diskriminatorno ponašanje HDZ-ovih vlasti prema Srbima, koji su na izborima većinski svoje glasove dali SKH – SDP, Račan se ne oglašava, ne reagira ni na Tuđmanovo kršenje odredbi međunarodnog prava prema kojima je nedopustivo majorizacijom preglasavati konstitutivni. Račan i njegova partija ne reagiraju na opstrukciju vlasti u Općini Vukovar, jedinoj u kojoj je SKH – SDP na izborima osvojio vlast, niti se oglašava povodom Merčep – Zadrinih divljanja u Vukovaru, privođenja, premlaćivanja, pa i ubijanja Srba i uništavanja njihove imovine. Račan i njegov SKH – SDP ne upozoravaju na to da se prema odredbama međunarodnog prava federalni ugovor, kao pravni akt najvišeg prioriteta ne smije jednostrano raskidati niti ga raskidati silom, oni tek mlako rogobore u sabornici iako su bili svjesni da odluka o osamostaljenju Hrvatske znači rat. Račan i njegov SDP ne suprotstavljaju se izvlašćivanju naroda kroz podržavljenje društvenog vlasništva, ko niti ozakonjenoj pljački kroz proces privatizacije na kojem je tobože inzistirala EZ. Branila osim valjda konstruktivnosti opozicijskog djelovanja. Svjedoci su 01. 07. 1991. uz poznatog osječkog HDZ-ovca i HSLS-ovca na kontrolnom punktu prema Tenji, na kojem je malo kasnije ubijen Josip Reihl Kir, vidjeli i jednog istaknutog SDP-ovca. Pucnji u Josipa Reihl Kira bili su pucnji u mir, Tuđmanu više nitko nije stajao na putu u rat, zato se taj 1. srpanj 1991. uzima kao datum početka nasilne secesije i rata u Hrvatskoj. Račan i njegov SDP umjesto da se suprotstave Tuđmanovom ludilu, pridružuju mu se prihvaćajući njegove laži i ratnohuškačku retoriku i galantno daju svoje istaknute članove, Franju Gregurića i Zdravka Tomca u Vladu nacionalnog jedinstva, prvog kao predsjednika i drugog kao potpredsjednika. Ipak najveći, usudim se reći smrtni grijeh Ivice Račana bilo je dovođenje Milana Bandića na mjesto gradonačelnika Zagreba. ………………………………… I za kraj kakva je to socijaldemokracija, koja luta od nekakve građanske do liberalne demokracije, dakle muva se negdje oko političkog centra ili čak desnog centra, ruši i derogira radnička prava, a politički cilj joj nije uspostava socijalizma? Dakle SDP nije bila niti je stranka ljevice, pa se kad SDP-ovci govore o povratku na staro, to ne valja shvatiti kao želju za nekakvim repozicioniranjem, jer se ne možeš vratiti tamo gdje nikad nisi bio. Uostalom od četvoro kandidata za predsjednika SDP-a jedino Ranko Ostojić izražava želju da se SDP transformira u istinsku socijaldemokratsku stranku/partiju, dakle stranku/partiju ljevice, svi drugi čeznu za nekakvim jedinstvom i drugarstvom, kao da su nekakvo sportsko ili planinarsko društvo. Politički analitičari najviše šansi na predstojećim stranačkim izborima daju Peđi Grbinu, a ja kategorički tvrdim da će njegovim izglednim dolaskom na čelno mjesto SDP stranka/partija ostati politički pozicionirana negdje na relaciji između centra i desnog centra i sa članstvom koje će uživajući u ljepotama jedinstva i drugarstva nastaviti svoj put prema dnu i konačnom nestanku. Za hrvatske građane SDP je pročitana knjiga i ne promijeni li se radikalno i ne postane li stvarno stranka ljevice, on niti sam, niti u nekakvoj koaliciji, više neće doći u priliku na parlamentarnim izborima ostvariti takav rezultat da dobije mandat za sastav Hrvatske vlade. On mora proći kroz radikalnu transformaciju, otprilike poput one kroz koju je Krešo Beljak proveo HSS, a to između ostalog znači da se mora lišiti “usluga” kadrova koji su politiku učili na političkoj akademiji Milana Bandića, i postati stvarna socijaldemokratska stranka/partija dakle istinska ljevica. To će joj sasvim sigurno vratiti birače. I to bi bio jedini SDPŠ-ov povratak, nužan, ali i dovoljan. Oznake: SDP, socijaldemokracija, socijalizam, Ivica Račan HDZ, Franjo Tuđman, nasilna secesija, josip reihl kir, vlada nacionalnog jedsinstva, Franjo Gregurić, Zdravko Tomac, milan bandić, Ranko Ostojić, Peđa Grbin

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.