21.03.2020., subota

„Bliski susreti pete vrste“ Ako su otmice ljudi od strane izvanzemaljaca prozvane „bliskim susretima četvrte vrste“, onda je susret čovjeka s koronavirusom pravi „bliski susret pete vrste“, zato što za razliku od „bliskih susreta četvrte vrste“ prečesto završava smrću onih ljudi koji su imali nesreću biti sudionicima tih „susreta“. Svaki put kad se u Hrvatskoj dogode bilo kakve neugodnosti, ja se obavezno sjetim bivše zajedničke države i pokušavam prispodobiti postupanja vlasti u ovoj jadnoj „slučajnoj državi“ s postupanjem vlasti uređene države kakva je SFRJ bila, neovisno o tome što „stručnjaci“ hrvatskog „desnog sektora“ govorili o njoj. Okosnica razmatranja je postupanje vlasti one države, primjerice 1963. kad je Skopje zadesio razorni potres, sve službe su stavljene u pogon, od potrage za nestalima, spašavanju iz ruševina, smještaju onih što su ostali bez doma i zdravstvenom zbrinjavanju unesrećenih, posebno fascinantno je bilo sprječavanje pljački, kojih faktički nije bilo. Pljačke su spriječene na način da je Skopje proglašeno zatvorenom zonom, na njegove ulice izvedena vojska koja je postavila tzv. mrtve straže. Gotovo fascinantno bilo je ponašanje ondašnjih vlasti 1972. godine u slučaju epidemije već 1930. „iskorijenjenih“ velikih boginja, kad je WHO ocijenila postupanje jugoslavenskih vlasti na suzbijanju epidemije besprijekornim. Ondašnji zdravstveni sustav bio je potpuno zatečen s nečim potpuno nepoznatim, liječnici nisu znali dijagnosticirati bolest, nijedan aktivni liječnik se s tim čudom nikad u svojoj praksi nije susreo. Ipak bolest je uspješno dijagnosticirana, odmah se strogo počelo s izolacijama i karantenama, odmah je uključena vojska, prvenstveno iz sigurnosnih razloga, a onda i njena sanitetska služba. Sve zdravstvene ustanove u zemlji stavljene su u stanje potpune pripravnosti.- Istini za volju u odnosu na koronavirus s kojim nema problema dijagnosticirati zarazu u slučaju epidemije velikih boginja prednost je bila u tome da je postojalo cjepivo, u kratkom roku vakcinirano je 18 milijuna ljudi, kojeg za suzbijanje zaraze koronavirusom nažalost još uvijek nema. Pretpostavljam da bi obzirom na ovu pandemiju jugoslavenske vlasti proglasile izvanredno stanje za čitavu državu, koje bi obzirom na nepostojanje cjepiva bilo izjednačeno s ratnim stanjem, a to znači da bi zaposlenicima bile unaprijed isplaćene tri plaće, a umirovljenicima tri mirovine, kako bi se mogli opskrbiti prehrambenim artiklima, higijenskim potrepštinama i dezinfekcijskim sredstvima. Zaštitne maske bi dala država. Sve zdravstvene ustanove kao i vojni sanitet bili bi stavljeni u stanje pune pripravnosti, na ulice bi bila izvedena vojska koja bi policiji pomagala disciplinirati one koji ne poštuju odredbe državnih organa. A onda i ne na zadnje jugoslavenske vlasti nikad ne bi dopustile da propadne jedna tako značajna institucija kao što je Imunološki zavod u Zagrebu, dopustite mi da špekuliram, možda bi, da je Imunološki zavod radio „punom parom“, danas imali cjepivo za suzbijanje zaraze koronavirusom. Što se pak samog Zagreb tiče u punom pogonu bi bila Sveučilišna bolnica u Blatu, „bolnica za 21. stoljeće“, pa bi već i radi toga zdravstvo lakše disalo. Istinabog ne bismo imali branitelje, Vatikanske ugovore, silne „pripuze“ „izbosne“, … pa ne znam kako bismo bez toga živjeli i bismo li uopće živjeli? Ako bih pak uspoređivao ponašanje jugoslavenskih vlasti u kriznim situacijama s ponašanjem vlasti u EU, rezultat bi za EU naprosto bio porazan. Uzmimo imigrantsku krizu, koju su, usput budi rečeno svojim suludim pristajanjem uz Amere, dobrim dijelom prouzrokovale neke evropske države, posebno Francuska, bar kad je u pitanju rušenje Gadafija i uništenje prosperitetne države Libije, a migrantski val je zahvatio Italiju, koju su druge države EU pustile da se s tim problemom nosi kako zna i umije. Gdje je tu bilokakvo zajedništvo, gdje pomoć Italiji. Sad je Grčka na udaru, također prepuštena sama sebi, samo koronavirus izgleda kao veći problem pa se migrantsku krizu i ne spominje. I sad pandemija koronavirusa; nema EU države koja nije zahvaćena, a opet niti ima zajedničkog protokola za postupanje, niti solidarnosti među članicama EU, niti zajedničkog djelovanja, svaka „vozi“ po svome. Pa i zato su to bliski „susreti pete vrste“ za one kojim se zgode.

- 19:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.03.2020., ponedjeljak

Poziv na nasilje, govor mržnje, promocija fašizma i negacija holokausta … … su se udomaćili u Hrvatskom saboru Pitam se kako nešto kažnjivo po zakonu, bilo u prekršajnom ili kaznenom postupku, može biti svedeno pod demokratsko pravo na slobodu govora, jer se na tu slobodu upravo poziva predsjednik Hrvatskog sabora kad dopušta takav govor nekim zastupnicima, spomenut ću samo Željka Glasnovića, Stevu Culeja i Hrvoja Zekanovića, iako nisu ni sami ni usamljeni, ali jesu najeksplicitniji. Zanimljivo je i to da se tim jezikom služe isključivo pripadnici krajnje desne političke opcije, među zastupnicima drugih političkih opcija takvih „izljeva kršćanske ljubavi“ nema. Uglavnom se radi o nasrtajima na ljudska i građanska prava i antifašizam, prethodno pripisan isključivo komunistima i to usprkos činjenice da je u redovima antifašističkih boraca bilo bar sedam puta više vjernika svih konfesija nego ateista, a što se hrvatske komponente tiče bar tri puta više članova HSS-a nego komunista. Zašto se tako nasrće na antifašizam, a posebno na njegove simbole? To naprosto nije i ne može biti „bez vraga“, naime protiv antifašizma su samo oni kojima fašizam treba, a to su društvene i političke elite, kojima jedino neki vid fašizma omogućuje da sačuvaju svoje privilegije. Kod nas u Hrvatskoj radi se o sprezi po narod i državu jednako pogubnih, klerofašizma i nacionalšovinizma. Istini za volju gotovo da nema zemlje i naroda u kojima ne postoje više ili manje izražene podjele u društvu; statusne, ideološke, vjerske … , ali rijetke su zemlje u kojima su te podjele postale stil života, odnosno u Hrvatskoj, obuzetoj tim promjenama, građani, koje bismo mogli nazvati pristojnim ljudima, se sve teže snalaze i sve neugodnije osjećaju. Uzrok takvom stanju nelagode koji pristojan svijet osjeća, je posebna vrsta demokracije ili prije „demokracije“, demokracije ŕ la Tuđmaniana. Franjo Tuđman, taj zadrti, nedoučeni skriboman je svojim „naukom“ pretvorio Hrvatsku, koja je bila mjesto ugodno za život, u zemlju naprosto natopljenu nacional-šovinizmom iz koje se bježi „glavom bez obzira“ najmanje radi materijalne neimaštine, kao što je to bilo u prošlosti. Gradeći društvo na pragu 21. vijeka na idejama iz polovice 19. vijeka, Tuđman i njegovi apologeti su „lažući na klaftre“ naprosto okrenuli kotač povijesti i tako prošlost doveli u sadašnjost prisiljavajući čitav narod da svoju sadašnjost živi u prošlosti i bije davno izgubljene ili dobivene bitke i ratove, u kojima pobjede najednom postaju porazi, a porazi pobjede. Već četvrt vijeka, pažljivo analizirajući, pokušavam ogoliti tzv. tuđmanizam, „stvaranje države“ i "veličanstvenu pobjedu" u DR. Došao sam do zaključka da se u suštini radi jedino o stravičnom porazu zdravog razuma i čovječnosti. U tzv. Tuđmanovom nauku niti ima išta pametnog niti išta korisnog, jednako za pojedinca kao i za narod, samo laž, pozivi na mržnju i nasilje, a zna li itko kome su laž, mržnja i nasilje donijeli sreću? Majorizacijom preglasaš manjinski konstitutivni narod, a potom diskriminatornim mjerama i mjerama državnog terora prisiliš 400.000 pripadnika tog naroda na iseljavanje i to proglasiš veličanstvenom pobjedom!? U krajnjoj liniji su upravo tuđmanizam i "veličanstvena pobjeda" u DR doveli do toga da i pripadnici većinskog naroda bježe od tuđmanizma "glavom bez obzira", iseljavajući se iz Hrvatske kao nikad u svojoj povijesti. Da, nekad su mahom muškarci nižeg stupnja obrazovanja odlazili na rad u inozemstvo, da nešto zarade i potom se vrate svojim obiteljima, dok danas odlaze čitave obitelji, da u inozemstvu ostanu i da se u Hrvatsku nikad ne vrate. Ali da vidimo što pogoni ove širitelje „ljubavi prema bližnjim i širitelje kršćanskog milosrđa“, a ustvari zaljubljenike u laž, mržnju i zločin, da govore to što govore, rade to što rade i ponašaju se kako se ponašaju, a što rezultira besmislenim nasiljem i zločinima. Imaju li oni svoje uzore? Naravno da imaju, to su odreda „hrvatski velikani“, mahom oni koji su hrvatski narod unazađivali ili mu „pronosili slavu“, spomenimo neke: Jedan od tih „gorostasa“ političke i druge misli u Hrvata je dr. Ante Starčević, rečeni „Otac domovine“, koji je više vremena proveo po umobolnicama nego na slobodi, a i umro je u umobolnici kao potpuno lud. Ban Josip Jelačić, je jedan od tih „velikana“ kojeg se najčešće zove da „ustane“, čovjek koji je „branio Hrvatsku“ u Beču gušeći studentsku pobunu i spašavajući habsburšku krunu. I za njega se zna da je umro potpuno lud. Njima uz bok ide i „najveći hrvatski književnik“, Mile Budak, autor principa „tri trećine“, bar kad su Srbi u pitanju. U stopu ih slijedi, u svojoj „veličini“ nimalo zaostajući, možda i najveći lažljivac među njima, dr. Franjo Tuđman, „uskrisitelj hrvatskog kraljevstva“ i „stvaratelj hrvatske države“, također svojevrsni lunatik. Bili su tu i Zrinski i Frankopani spremni Turcima pokloniti Hrvatsku, ako im ovi ostave njihova imanja netaknutim. Hrvatski „velikan“ je i barun Franjo Trenk, pruski koljač, koji je u „Ratu za nasljeđe“ sa svojim pandurima ostavljao široki krvavi trag „braneći Hrvatsku“ u Njemačkoj i Češkoj, koljući, pljačkajući, paleći i silujući. Ne bi valjalo zaboraviti ni blaženog Alojzija Stepinca, „velikana“ koji je proslavio hrvatstvo najpriležnijom suradnjom s ustaškim vlastima, najmonstruoznijim vlastima u okupiranoj Evropi. I na kraju valja se zapitati govori li nešto o narodu to što je spreman ne samo ordinarne ništarije proglašavati velikanima, nego ih i slaviti, imenujući ulice i trgove po njima i podižući im spomenike?

- 15:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2020., subota

Turska, migranti i nedovršena država - EU Bila je od 1952. Evropska zajednica za ugljen i čelik koja je prerasla u Evropsku ekonomsku zajednicu, da bi u trenutku kad joj je taj okvir postao pretijesan dobila konture s elementima državnosti i preimenovala se u Evropsku zajednicu. Ugovorom iz Maastrichta iz 1991. osnovana je Evropska unija zamišljena kao federacija s elementima konfederacije, čiji je „život“ započeo 1993, a čiju formu je veliki zagovornik te nad-države, njemački kancelar Helmut Schmidt, opisao riječima: „Mi nećemo raditi ništa novo što Tito već nije napravio.“ Dakle, „arhitektura“ EU trebala je slijediti onu bivše SFRJ. Ali kad se krenulo putem oživotvorenja EU postupno su otpadali neki elementi poput paritetne zastupljenosti u tijelima i organima vlasti, nitko nije spominjao zajedničku monetarnu i fiskalnu politiku, zajedničku valutu kao obavezu, centralnu emisionu banku, carinu i oružane snage kao isključive institucije federacije itd. i t. sl. Ali je EU zato, baš kao i SFRJ, ostala i bez snažne savezne policije, elementa nedostatak kojeg ja i danas smatram najvećom manom bivše države. Naime ja sam uvjeren da bi da je SFRJ imala snažnu saveznu policiju, ona i danas postojala i usudim se reći bila i možda najutjecajnija država EU. Nedostatak Savezne policije se kao velika mana najbolje osjetio prilikom pobune kosovskih Albanaca, kad se problem pokušavao riješiti formiranjem Združenog odreda saveznog SUP-a u sastavu kojega su svi milicionari iz Slovenije, velik dio milicionara iz Hrvatske i dio milicionara iz BiH „gledao kroz prste“ pobunjenicima, jer po njima to nije bila pobuna protiv njihovih republika, nego protiv Srbije. Da je postojala snažna dobro opremljena i uvježbana Savezna policija, to se sasvim sigurno ne bi događalo, jer pobuna kosovskih Albanaca nije bila pobuna protiv Srbije, nego protiv Jugoslavije. Mislim da je vrijeme dosad to jasno pokazalo, ta pobuna je bila samo nastavak one pobune balista iz veljače 1945., koja je bez svake sumnje bila protiv Jugoslavije i isključivo u funkciji pokušaja očuvanja Velike Albanije. Ali dobro, mislim da vrijeme sadašnje i migrantska kriza, uz borbu protiv terorizma, najzornije predočavaju što za EU znači nepostojanje savezne policije, naravno prije toga nezauzimanje čvrstog političkog stava, što je omogućilo Turskoj da ucjenjuje EU. To ujedno znači i dovođenje Grčke u nezavidnu situaciju, jer bi ona vlastitim snagama, koje niti izdaleka nisu dostatne, trebala spriječiti prodor migranata na područje EU. Pritom ja ne mislim da Grčku treba amnestirati od odgovornosti, ali mislim da joj treba efikasno pomoći, ali ne upućivanjem hrvatskog mlatimudana Plenkovića da uz Ursulu von der Leyen iz helikoptera promatra situaciju uz granicu s Turskom. Po meni granicu s Turskom treba hermetički zatvoriti, Erdoganu zaprijetiti prekidom gospodarskih odnosa s EU, a ako treba i diplomatskih, pa da vidimo kako će se ponašati kad mu se muda stave u procijep. Njega treba prijetnjama prisiliti da povuče trupe iz Sirije, ali i da Turska prestane biti logistička baza sirijskim pobunjenicima i da potpuno zatvori granicu prema Siriji. Ono što je Turska poslala prema Evropi nisu izbjeglice iz Sirije, čijem je broju i sama svojim nečinjenjem ili naopakim činjenjem u Siriji uvelike pridonijela, Turska je bila i još je logistička baza ne samo „demokratskoj sirijskoj opoziciji“ nego i ISIL-u. Pada mi na um da bi i rat u Siriji već bio dovršen da nije bilo turskog uplitanja. Sve se to zna, pa i u EU to dobro znaju, postavlja se pitanje zašto su se godinama uporno „zatvarale oči“ i toleriralo se u suštini potpuno neprihvatljivo Erdoganovo ponašanje? Nitko iz EU da zapita Erdogana otkud u Turskoj uz Sirijce, toliki Iračani, Pakistanci, Afganistanci, a pogotovo oni iz afričkih zemalja, kojima se ni broja ne zna? Netko ih je nekritički pustio u Tursku valjda samo da ih se koristi kao izuzetno efikasno sredstvo ucjene prema EU. E pa zato bi Erdoganu trebalo lijepo reći da je Turska sama te migrante pustila na svoj teritorij, pa neka ih onda i „riješi“ na način da ih vrati njihovim domicilnim državama, a ne da njima ucjenjuje EU. Pitanje je jedino ima li u ovakvoj nazovi-državi EU itko tko bi to Erdoganu ne samo rekao, nego ga i žestoko „oprao“? Ova migrantska kriza s druge strane bi možda mogla biti zgodan podstrek da se EU projekt dovrši njezinim formiranjem kao savezne države ravnopravnih naroda i njihovih država. A da bi savezna država mogla efikasno funkcionirati države članice se moraju odreći jednog dijela svojeg suvereniteta i prenijeti ga na saveznu državu i tako je učiniti subjektom međunarodnog prava. To bi značilo i njeno članstvo u OUN i prestanak članstva svake pojedine članice EU u toj svjetskoj organizaciji. To bi značilo i zajedničke vanjske poslove. Oružane snage postojale bi kao isključivo savezna institucija, a izlazak zemalja članica iz NATO-a, koji je ionako trebao prestati postojati poslije raspuštanja VU, je sam po sebi razumljiv. Zastupljenosti zemalja članice u dvodomnom parlamentu mora biti na paritetnoj osnovi. Monetarna i fiskalna politika moraju biti zajedničke uz centralnu emisionu banku i zajedničku valutu. Carina bi također morala biti isključivo savezna institucija. Jaka savezna policija je također institucija koja se podrazumijeva … Itd. I t. sl. One države koje misle da ne bi mogle pristati na gubitak dijela svojeg suvereniteta ne bi mogle biti članice EU kao savezne države.

- 13:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.